12.9. – Ime Marijino

12.9. – Ime Marijino

Blagdan se Imena Marijina počeo slaviti u španjolskoj biskupiji Cuenca već g. 1513. Taj je blagdan u XVII. stoljeću bio proširen na čitavu Španjolsku kao i na Napuljsko Kraljevstvo. Nakon izvojevane pobjede nad Turcima kod Beča papa Inocent XI. proširio ga je na cijelu Crkvu. Tako je to ostalo sve do posljednje reforme kalendara kad se opet slavi samo u mjesnim Crkvama. Kako je taj blagdan u našem puku još uvijek prilično uvriježen, mi ćemo ga i dalje pobožno slaviti na današnji dan. Neka što boljoj našoj proslavi Imena Marijina pomogne i ovaj prikaz. Najprije ćemo opisati pobjedu kršćanske vojske nad Turcima koja se zbila 12. rujna 1683. U drugoj polovini XVII. stoljeća Turci su opet počeli ugrožavati ne samo pogranične krajeve svoga carstva u Hrvatskoj i Ugarskoj, već sa silnom vojskom od 250.000 vojnika pod vodstvom Karamustafe opkoliše i Beč. Da im je pao u ruke taj grad, imali bi otvoren put daljnjem nadiranju prema Zapadu. Beč se, kako bijaše dobro utvrđen grad, dulje vremena opirao neprijatelju koji ga je opsjedao.

Ali ni neprijatelj nije popuštao, vec je svoj smrtonosni obruc oko opsjednutoga grada sve više stezao. Trebalo je napokon doci do odlucna i konacna okršaja. U tim, po iskušani grad sudbonosnim, casovima došlo je do velikog požara u jednoj crkvi koji se naglo stao širiti približavajuci se opasno velikom skladištu municije. Izgledalo je kao da je razornu stihiju ognja upravo nemoguce obuzdati. Eksplozija skladišta baruta naprosto bi otvorila vatra neprijatelju, a grad bi potonuo u smrti svojih ruševina. Jeziva opasnost. U tim teškim casovima, kad je ljudska mudrost i moc bila nesposobna i nedorasla, gradani se Beca i njihovi vojnici obratiše za pomoc Blaženoj Gospi. Bio je to jednodušan molitveni vapaj izmucenih srdaca, izloženih teškoj kušnji. I dogodilo se pravo cudo. Požar se nenadano zaustavio, a barutana ostade na sigurnom. Bilo je to baš na svetkovinu Velike Gospe. To cudo u sve uli nadu i ohrabrenje. Vojnike zahvati volja za daljnjom obranom i pružanjem otpora nadmocnom dušmaninu. Becke crkve danju i nocu bijahu pune vjernika koji su svi molili za pomoc. Svima je bilo na usnama Marijino Ime. Svi su vapili: “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas sada!” No izgledalo je kao da nebo na tolike molbe ipak ostaje gluho. Prošle su vec tri tjeskobna tjedna cekanja na pomoc. Ocekivao se još samo jedan napadaj i grad ce pasti. Vec su se zapovjednici obrane sabrali na vijecanje, raspravljajuci o mogucnosti predaje. I upravo u taj kriticni cas došla je nenadana pomoc. Gradom se prolomio radosan poklik: “Dolaze nam u pomoc Poljaci!” S beckih se tornjeva u daljini opazila dobro organizirana i poredana poljska vojska koju je vodio sam njihov kralj Jan Sobieski. Radilo se o casti kršcanskoga imena i Poljaci su pritekli u pomoc. Došli su pod Bec baš na Malu Gospu i Becani opet osjetiše izravnu pomoc Blažene Djevice Marije. Kršcanska se vojska pod zapovjedništvom Jana Sobieskoga i vojvode Karla iz Lorene smjestila na Kahlenbergu poviše Beca. Dvojica se voda zagrliše u crkvi Majke Božje. Rano ujutro 12. rujna 1683. u kapeli na Kahlenbergu služio je svetu misu kapucin o. Marko iz Aviana, kod koje posluživaše kralj Jan Sobieski i pod kojom se pricesti. Vojnici su se takoder svi pricestili. Svi su molili i krunicu. Nakon mise i molitve kralj dode pred svoje vojnike i rece: “Pouzdavajuci se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!” Poljaci su takvom snagom nahrupili na Turke da oni, preplašeni, pobjegoše glavom bez obzira ostavivši i svoju ratnu zastavu, mnoštvo ranjenih i ubijenih i gotovo svu svoju municiju. Poljska je pobjednicka vojska u trijumfu umarširala u Bec. Malo i veliko, gradani i vojnici nagrnuše u katedralu da se zahvale zagovoru Majke Božje za tako sjajnu pobjedu nad neprijateljem. Na uspomenu te pobjede papa Inocent XI. proširi blagdan Imena Marijina na cijelu Crkvu, koji se slavio u nedjelju u osmini Male Gospe. Pio X. ga je utvrdio na 12 rujan, baš na dan kad je izvojevana pobjeda nad Turcima kod Beca. Naš suvremenik, prilicno poznat teolog, Leo Scheffczyk, govoreci o dogmatskim temeljima današnjega blagdana, mudro kaže onima koji ne vide njegovu svrhovitost: “Pobožna se vjera ne vodi i ne pokrece kategorijama svrhovitosti.” Rekli bismo: osim one suhe Aristotelove logike, koja granici s matematikom, postoji i jedna druga nepisana logika srca, koju diktira život. Iz te logike srca proizašao je i današnji blagdan i pobožnost kršcanskoga puka prema Imenu Marijinu. Leo Scheffczyk dalje kaže: “U odlucnoj bitki g. 1683., ususret Turskoj vojsci išlo se s Marijinim zastavama i zazivanjem njezina Imena. Za religiozno je mišljenje i osjecanje onoga vremena bilo jasno kao na dlanu da se u takvim, za povijest kršcanstva odlucnim, dogadajima Marija po zazivanju svoga Imena potvrduje kao sila koja spasava.” Ona je Gospa od sveudiljne pomoci ne samo u sitnim svakidašnjim problemima, vec isto tako u sudbini naroda, Crkve i covjecanstva. Ona ima posrednicku ulogu kod svoga Sina, jedinoga posrednika izmedu Boga i ljudi, osobito u teškim i presudnim vremenima. Bec nije bio prvi ni jedini grad koji bi se kao “bedem kršcanstva” – nalazeci se u opasnoj situaciji – stavio pod posebnu zaštitu Majke Božje. Prema staroj predaji, vec je carigradski patrijarh German I. naredio god. 718. da se svake godine na Blagovijest u cast Majke Božje pjeva himan “Akathistos” u zahvalu što je grad na Bosporu tri puta bio spašen: god. 627., 677. i 718. Iz divnih zaziva toga himna razvili su se i drugi koje nalazimo i u homilijama patrijarha Germana I. († 733), a i daleko prije njega bilo je slicnih zaziva kod Theodota iz Ancire. Ti zazivi govore baš o vjeri u zaštitu Majke Božje. Evo nekih od njih: “Ti pomocnice svijeta!” “Ti utocište kršcana!” “Ti naša nado i naša snago!” Na Zapadu istu vjeru izrice molitva “Zdravo Kraljice”, koja se pripisuje Hermanu Grbavcu († 1054). Ta se vjera u zapadnoj ikonografiji, pocevši tamo od XIII. stoljeca, izrice na slikama koje prikazuju kako Gospa svojim plaštem pruža sigurnu zaštitu onima koji joj se u obranu utjecu. I naši hodocasnici u Mariju Bistricu pjevaju još i danas: Sa svojim svetim plaštem Ti zakrili nas, O Marijo Bistricka, moli se za nas! I mi danas, s naraštajima prije nas, vjerujemo da je opravdano i spasonosno castiti Ime Marijino.