14.9. – uzvišenje Sv. Križa

14.9. – uzvišenje Sv. Križa

Povijesna je pozadina današnjega blagdana osvajanje relikvije svetoga Križa iz ruku nevjernika caru Herakliju. Prema jednoj predaji, sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke. Car Heraklije (610-641) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude natrag vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo čudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu.

Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokornickoj odjeci prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva. Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobodenje svetoga Križa. Hrvati su tada bili još pogani, ali su se vec kao takvi neizravno borili “za krst casni”, osiguravajuci caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva. Našem je narodu dao zadatak da se bori “za krst casni”, za križ kao simbol našega spasenja i kršcanstva uopce. I zato naša narodna povijest vec od svojih pocetaka stoji u znaku svetoga Križa. To je njezina najveca cast i slava, a na nama je danas da tome svetome znaku kao narod ostanemo vjerni i u buduce. Osim pojedinih povijesnih motiva za svetkovanje današnjega blagdana ima i drugih. Najdublji je od njih proslava križa, znaka spasenja. Sveci su o križu mnogo razmišljali, od križa mnogo ucili, križ im je bio svjetlo i snaga u životu, nada u casu smrti. Zato su i umirali stiskajuci u rukama casni znak svetoga križa. S tim su se znakom htjeli predstaviti na Božjem sudištu. Križ neka ima casno mjesto i u našem životu! Ne dao Bog da bi se ikada zastidjeli toga znaka našega spasenja!