15.10. – sv. Terezija Avilska, crkvena naučiteljica

15.10. – sv. Terezija Avilska, crkvena naučiteljica

Život prve žene naučiteljice Crkve mogli bismo nazvati duhovnim iskustvom jedne ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom. O tome je njemački isusovac Josef Sudbrack napisao vrijednu i stručnu studiju u kojoj pokazuje aktualnost Terezijina iskustva. Njezin mistični odgovor Božjemu pozivu vodi neposredno u veoma bujan nutarnji život, a i u apostolat. Tko si bude dao truda te pročita barem središnje tekstove iz Terezijinih djela, naći će u njima onakve stavove kakvi su i njemu potrebni za njegov osobni duhovni život. Terezija se rodila 28. ožujka 1515. u Avili, glavnom gradu istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji, koji je nadaleko poznat po svojoj romaničkoj crkvi, gotičkoj katedrali te bedemima iz XI. stoljeća. Roditelji su joj bili Don Alonso Sanchez de Cepeda i Dona Beatriz de Ahumada. Osim nje imali su još jedanaestero djece. Od triju djevojčica dvije se kasnije udadoše, a samo se Terezija odluči za redovnički stalež.

Odluku nije donijela iz neke nužde, vec posve slobodno i promišljeno. U svojoj djevojackoj dobi izmedu 14. i 18. godine i ona je mnogo držala do ljepote, ljupkosti, bogatstva i ljubavi pa se ozbiljno bavila i mislima o udaji. Iako je vec od ranog djetinjstva bila veoma temperamentna, u svojim željama i odlukama naprasita, ipak ništa nije cinila nepromišljeno, bez prethodnog razmišljanja. Posjedovala je veliku i spontanu sposobnost da ljubi, no to je nikad nije dovelo u nepriliku da bi nešto od onoga što je rekla ili obecala morala povuci, a što govori da je sve prije dobro odmjerila. Terezijina je duša bila gladna znanja. Tu glad nije bilo lako utišati pa je neprestano posezala za novim knjigama. Kako je po naravi bila dražesna, ljupka, u društvu i igri upravo carobna, nikad joj nije uzmanjkalo mladoga društva i muškoga i ženskoga. Ona je bila pravi virtuoz u sposobnosti da ljude razveseli i nasmije, što ce je kao ljudska vrlina pratiti cijeli život. Kad je Terezija odlucila stupiti u samostan karmelicanki od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenadenje i za nju samu i za sve one koji su je poznavali. Svakako da iza te odluke nije stajalo nikakvo ljubavno razocaranje, a još manje neka narocita simpatija ili naravna sklonost pa cak ni oni neki pokreti duše koji su u slicnim odlukama redovito više ili manje prisutni. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se, poznavajuci svoju narav, bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za nju veoma bolan i težak, upravo dramatican doživljaj. Ona sama o tome svjedoci: “Jedva mogu vjerovati da ce moja bol i u smrti biti veca od one što sam je osjecala kad sam napuštala roditeljsku kucu. Cinilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost.” Da nije to sama napisala, jedva bismo takvo što mogli pomisliti o jednoj, u povijesti Crkve, najodlicnijoj redovnici. Ona je svoje zvanje skupo platila, a i to je nemalo pridonijelo njenoj velicini. Kako je Terezija bila promišljena i odlucna žena, kad je jednom odlucila postati redovnica, onda je tu stvar uzela veoma ozbiljno. Sa zvanjem se nije šalila. Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlucno da se živcano i tjelesno brzo dokrajcila. Upala je u stanje sveopce anemije, a zatim je kroz cetiri dana bila posve ukocena. Svima je izgledalo da ce umrijeti i vec su sve pripremili za sprovod. No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukocenosti te sama otklonila posveceni vosak, kojim su joj po tadašnjem obicaju bili vec zalijevali ocne kapke. Neki misle, cak, da samo brizi i slutnji Don Alonsa valja zahvaliti, jer se opirao pogrebu, da nije bila živa zakopana. Svetica sama misli da tu milost ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa koga je pocela još više štovati i pobožnost prema njemu cijeli život neumorno širiti. Nakon toga iskustva ne znaci da je Terezija odmah postala svetica. Daleko od toga. Ona je cak 18 godina provela u osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili imao je doduše 120-180 sestara karmelicanki, ali je u njemu bilo takvo ozracje koje nije mnogo poticalo na savršenost i svetost. Tko se želio ipak posvetiti, morao je to ciniti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan, šikaniran i onemogucavan. Dona Teresa de Ahumada pokušala je ipak s nekim sestrama nešto uciniti, no malo ih je izdržalo taj pokušaj. Lakše je bilo provoditi u samostanu jedan udobniji život u onoj “blaženoj” osrednjosti, prema nacelu: “Ne quid nimis!” – bez prevelikog zalaganja i naprezanja. Terezija, opisujuci život u samostanu tih godina, pokazuje sve njegove slabosti, sjene i nedostatke. To je i nju strahovito razocaralo, a u duši je sve jasnije i življe osjecala zov da se iz svega toga izdigne. U jednom je videnju vidjela mjesto u paklu, koje joj je pripravljeno, ako ne krene drugim, boljim i savršenijim putem. Bilo joj je tada 40 godina. Ona se energicno odlucila za reformu Karmela. Od casa kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati “u razgovoru s ljudima, vec s andelima” i kad je svoje srce s njegovim velikim mogucnostima “nastojala uskladiti” sa Srcem Kristovim, do tada prosjecna karmelicanka postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu Evandelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoce, ali koja je posve preobrazila redovnicki život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelicanke, dostojne kceri velike majke Terezije od Isusa. Radi obnove Karmela Terezija je krstarila cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoce i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina pisana djela: Knjiga Gospodinovih smilovanja, u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala povijest svoga života, Put savršenosti, Stanovi ili grad duša, Utemeljenja, kao i nebrojeni odgojni spisi te svjedocanstva uzvišene misticne lirike. U svojim molitvama i misticnim zanosima ta je sveta redovnica nosila sve brige i tjeskobe Tridentskog sabora, bitku kod Lepanta, dogadaje u svojoj domovini Španjolskoj, misijski rad u Americi. Sama je rekla da je Indijanci tamo u Americi stoje mnogo jer je u molitvi za njihovo spasenje mnogo uzdisala. Iako je bila na vrhuncima mistike, nije bila daleko od svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi i u svijetu dogadalo. Naslucujuci sve kušnje koje cekaju Crkvu i kršcanstvo, vapila je: “O kršcani, vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na vani ocituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti.” No Terezija je znala i vjerovala da je odlucujuce oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima ce njezine sestre moliti i na taj nacin za kraljevstvo se Božje boriti. Povijest joj je dala pravo jer ona postade jednom od vrhunskih licnosti katolicke obnove XVI. stoljeca, s utjecajem koji traje još i danas. Njezin su se život i duhovno iskustvo savršeno utkali u obnoviteljski pokret Crkve što ga je zapoceo Tridentski sabor. Terezija je napustila vrijeme izdahnuvši 14. listopada 1582. Dan poslije njezine smrti bio je vec 15. listopada, jer je upravo tada stupila na snagu reforma kalendara – ispravak staroga julijanskoga kalendara te se vrijeme uskladilo s objektivnom stvarnošcu prema kojoj se mjeri. Ima u tome mnogo znakovitosti jer je Terezija Avilska svojom obnovom Karmela pomogla pomaku redovnickoga života naprijed opcenito. Na njezinim se spisima nadahnjuju još i danas toliki redovnici i redovnice. Samo u našem stoljecu od god. 1900-1967. Terezijina su djela bilo sva bilo djelomicno objavljena u 528 izdanja. U svojoj izvornosti i genijalnosti ona vec 4 stoljeca utjecu na ono što se naziva duhovni život Europe. Bossuet se nije ustrucavao izreci o njoj ovaj sud: “Sama Terezija ima i u mistici isto znacenje kao Toma Akvinski u dogmatici.” Papa Pavao VI. proglasio ju je stoga 27. rujna 1970. prvom od žena nauciteljicom Crkve. Engleski povjesnicar Macaulay u jednom svom eseju nazvao je sv. Tereziju Avilsku “srcem katolicke reforme”, a Gisbert Kranz misli da ona pripada covjecanstvu, što znaci da je zajednicka svojina covjecanstva. Kad je tako, onda valja posegnuti za njezinim djelima i citati ih. Završimo ovaj sažeti prikaz o sv. Tereziji njezinim rijecima što ih je zapisala na jedan listic i stalno ih cuvala u svome Casoslovu: Neka te ništa ne zbuni, Ništa ne uplaši! Sve prolazi; Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti. Strpljivost sve postizava. Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje; Bog je jedini posve dostatan.