15.9. – Bl. Djevica Marija Žalosna

15.9. – Bl. Djevica Marija Žalosna

Pobožnost prema Gospinim žalostima ima svoj biblijski temelj u proroštvu starca Simeona Mariji: »A tebi će samoj mač probosti dušu« (Lk 2,35). Te riječi s kontekstom naviještaju Kristovu muku. A budući da nitko nije s Isusom tako usko povezan kao njegova Majka, nikoga kao nju neće pogoditi tako da će Isus biti »znak kojemu će se protiviti« (Lk 2,34), nikoga kao nju neće potresti njegova muka. Vlastito predslovlje današnjega blagdana u njemačkom izdanju Rimskoga misala kaže ovako: »Kad je Marija stajala pod križem, ispunila se riječ starca Simeona: mač je probo njezinu dušu kod muke i smrti njezina Sina.« O Marijinim žalostima počeli su u srednjem vijeku naročito pobožno razmišljati redovnici serviti. Njihov general sv. Filip Benicije nazivao je redovničku odječu servita »odijelom Marijina udovištva«.

Tu su odjecu kao škapular nosili i mnogi svjetovnjaci pa su tako medu njima nastale mnoge bratovštine Gospinih žalosti. Spomena je osobito vrijedna ona koju je koncem XV. stoljeca osnovao Nizozemac Ivan Goudenberg, a potvrdio je papa Aleksandar VI. Ta se bratovština veoma brzo proširila. Gospa je raznim cudesnim uslišanjima pokazala da joj je pobožnost prema njezinim žalostima draga i tako je ona u kršcanskom puku sve više zauzimala maha. Širili su je zdušno i revno posvud i serviti. Njima je god. 1668. Sveta Stolica dopustila i posebnu svetkovinu u cast Gospe od sedam žalosti, a koja se slavila na trecu nedjelju u rujnu. Ta je svetkovina godine 1735. proširena na citavo španjolsko kraljevstvo. Papa Pio VII. proširio ju je na spomen svoga povratka iz Napoleonova sužanjstva godine 1814. na cijelu Crkvu. Pocevši tamo od srednjega vijeka kršcanska je pobožnost nabrojila sedam dogadaja koji su bili uzrokom Marijinih žalosti pa se ona slavi i kao Gospa od sedam žalosti. Te žalosti su ove: Simeonovo naviještanje Marijine žalosti, Bijeg u Egipat, Isus se kao dvanaestogodišnji djecak na hodocašcu u Jeruzalem, bez znanja roditelja, zadržao u hramu, Marijin susret s Isusom na križnome putu, Marijine boli dok su Isusa pribijali na križ, Skidanje Isusa s križa, što je ovjekovjeceno Michelangelovom Pietŕ, I napokon Isusov pogreb. Buduci da se u svemu tome radi o necemu veoma stvarnome, što je sposobno djelovati na ljudsko srce, kršcanski je puk, voden onim svojim osjecajem vjere i pobožnosti, odmah shvatio o cemu se radi i prihvatio pobožnost prema Gospinim žalostima. Možemo reci da su sedam Marijinih žalosti sedam narocitih zgoda, odabranih izmedu tolikih drugih, kojih je bio pun njezin život. U njima se kao u središtu usredotocuju sve Marijine boli. One ocituju istovjetnost s Isusovim bolima i mukama jer se radaju iz istog pocela i jer su upravljene prema istom cilju, otkupljenju covjecanstva. Duhovno iskustvo drugih, osobito svetaca, može nam ne malo pomoci da se i mi što bolje uživimo u pojedine duhovne stvarnosti, pa tako i u žalosti Blažene Gospe. Danas cemo se poslužiti duhovnim iskustvom velikog Isusova i Marijina zaljubljenika, serafskog naucitelja sv. Bonaventure, koji u svome djelu Sedam darova Duha Svetoga ovako govori o Marijinim žalostima: »Kad je Krist, da bi nas ocistio, oprao i otkupio, trpio na križu, bila je prisutna i Djevica Marija. Ona je svim svojim srcem prihvatila volju Božju te pristala da za nas bude prikazana na križu otkupnina što je proizašla iz njezina krila. Ona je platila tu otkupninu kao jaka žena, puna ljubavi i poštovanja prema Bogu. U Izrekama citamo: ’Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu’ (Izr 31,30). Anu su hvalili jer je prikazala Samuela; ona je darovala svog sina za službu, ali sveta je Djevica prikazala svoga Sina za žrtvu. I ti, Abrahame, ti si doduše htio žrtvovati svoga sina, no konacno si ipak žrtvovao ovna, dok je slavna Djevica žrtvovala svoga Sina. Još se uvijek hvali mala siromašna udovica kad je prinijela kao dar sve što je imala, ali ova druga žena, slavna Djevica, u svom beskrajnom milosrdu, u svojoj ljubavi i predanju prema Bogu, žrtvovala je sav svoj život. Slavna je Djevica platila našu otkupninu kao jaka žena, puna ljubavi i sucuti prema Kristu. Receno je kod sv. Ivana: ’Žena je žalosna kad rada, jer je došao njezin cas’ (Iv 16,21). Blažena Djevica nije okusila boli što su prethodile radanju, jer nije zacela u grijehu kao Eva, protiv koje bi izreceno prokletstvo; njezina je bol došla kasnije, ona je u boli radala pod križem. Druge žene znaju za bol tijela, ona je okusila bol srca. Druge trpe zbog fizicke promjene, a ona iz sucuti i ljubavi. Blažena je Djevica platila našu otkupninu kao jaka žena i puna samilosne ljubavi prema svijetu, a nadasve prema kršcanskome puku. ’Može li žena zaboraviti svoje dojence, ne imati sucuti za cedo utrobe svoje?’ (Iz 49,15). To nam može pomoci da shvatimo kako je sav kršcanski puk izišao iz krila preslavne Djevice. Kako ljubaznu Majku imamo! Oblikujmo se prema svojoj Majci i nasljedujmo je u nezinoj ljubavi! Ona je imala toliku sucut prema dušama da nije ništa držala do bilo kakva vremenitog gubitka ni do kakve tjelesne patnje; sve joj je to bilo kao ništa. Otkupljeni smo, dakle, uz veliku cijenu!«