16.10. – sv. Margareta Alacoque, redovnica

16.10. – sv. Margareta Alacoque, redovnica

Tko god štuje Srce Isusovo sigurno je cuo i za sv. Margaretu Alacoque. Ona je od samoga Gospodina bila odabrana da bude glasnica porukâ njegova Srca, da bude – kako je naziva Jean Ladame – “la confidante du Coeur de Jesus” – pouzdanica Srca Isusova. I to je jedan od razloga da je, budući je sama iz poslušnosti napisala svoju biografiju, imala poslije smrti toliki broj velikih, svetih i stručnih životopisaca. Ona se rodila 22. srpnja 1647. u Lautecouru, u burgundskoj opčini Verosvres, u biskupiji Antun, tridesetak kilometara od Paray-le-Moniala. Njezin otac Claude Alacoque u svom je selu vršio službu kraljevskoga bilježnika. Umro je mlad, ostavivši iza sebe brojnu obitelj. Njegova se udovica našla u velikim poteškocama pa se morala i odijeliti od nekih svojih sinova. Kad je Margareti bilo 8 godina, dana je na odgoj u zavod klarisa-urbanistica u Charollesu. Tamo je naišla na sredinu punu revnosti i duhovnog poleta, što joj je veoma odgovaralo. Ona je vec u četvrtoj godini života, i ne znajuči pravo što čini, ucinila zavjet čistoće. Bio je to Božji poticaj, zato joj je ozračje u Charollesu tako i godilo.

Teška ju je bolest prisilila da ostavi sestarski zavod te se vrati kući u kojoj je gotovo uzeta bolovala četiri godine. Kad je ozdravila, morala je svladati i druge poteškoče da bi na koncu 24. godine života mogla ostvariti svoje pravo zvanje. Do potpune jasnoće o tome životnom zvanju došla je prigodom posjeta samostanu sestara od Pohodenja u Paray-le-Monialu. Bilo je to 25. svibnja 1671. Nalazeči se toga dana u samostanskoj govornici, jasno je u svojoj nutrini čula ove rijeci: “Hoću da budeš ovdje!” U roku od tri tjedna zamolila je da bude primljena u taj samostan, a 25. kolovoza već je započela svoju postulanturu. Sljedeće godine, 6. studenoga, odjenula je redovničko odijelo te u ruke svoje poglavarice majke Marije-Franciske de Saumaise položila zavjete. I od tog se časa povijest njezina života i poslanja stapa s poviješcu samostana u Paray-le-Monialu. Ako želimo njezin život obilježiti glavnim datumima i službama, onda bi to izgledalo ovako: 15. svibnja 1684. postala je asistentica majke Marije Kristine Malin, kucne poglavarice; 4. sijecnja 1685. imenovana je uciteljicom novakinja, a tu je službu obavljala do konca sijecnja 1687.; nekoliko mjeseci kasnije ponovno je imenovana asistenticom. Umrla je u dobi od 43 godine 17. listopada 1690. Pod tom prilicno prozaicnom patinom krio se ipak jedan velik i neobican svetacki život XVII. stoljeca, život vrijedan da se u nj udubimo i zamislimo. Margareta Alacoque u novom vijeku postade najveca glasnica kulta Srca Isusova, one pobožnosti koja je osvojila mnoštvo te koja i danas u jednostavnome puku, medu onima koji su bez predrasuda, živi i donosi obilne duhovne plodove. Zahvaljujuci nalogu Margaretine poglavarice, majke de Saumaise, koja je željela izbliza slijediti misticna ocitovanja u toj mladoj redovnici te joj u travnju i svibnju 1673. zapovjedila da ih opiše, doznajemo što se to u njezinoj duši zbivalo. Tek što je pocela po nalogu poglavarice pisati, zapoceše i ona velika videnja koja ce njezino ime uciniti poznatim po cijelome svijetu. Mi cemo se u ovom prikazu ograniciti na 4 glavna videnja. Prvo je bilo na blagdan Sv. Ivana Evandelista, 27. prosinca 1673. Margareta je tek napustila kucnu bolnicu te pošla u kapelicu i kleknula do rešetke kora, gdje su strogo klauzurne redovnice od Pohodenja obavljale svoje molitve i pobožnosti. Tada joj se ukazao naš Gospodin i ona je posve jasno i razgovijetno cula ovu poruku: “Moje božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, vec ih mora razasuti. Tebe sam kao ponor nevrijednosti i neznanja odabrao da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude ucinjeno od mene.” Misija je bila jasna, no jer je svetici, da bi je izvršila, bilo potrebno svjetla i milosti. Gospodin joj to nije uskratio jer on za izvanredne zahvate daje i izvanredne milosti. I tako je vec tom zgodom svojoj odabranici objavio “divote svoje ljubavi i neizrecive tajne svoga Presvetoga Srca, koje joj je do toga dana skrivao”. Nakon više drugih ukazanja manjeg znacenja Gospodin je pocetkom god. 1674., vjerojatno jednoga petka, Margareti objavio opet novu veliku poruku. Da se radilo o velikoj objavi, svjedocio je i vanjski dekor ukazanja. Gospodin joj se sa Srcem ukazao na prijestolju od plamenova, što bijahu sjajniji od sunca te prozirni kao najfiniji kristal. No u tom je vanjskom sjaju, prema Margaretinu opisu, bilo Isusovo Srce “okrunjeno trnovom krunom, koja simbolizira rane što mu ih zadajemo svojim grijesima, a nad Srcem se nalazio znacajan križ; taj je križ ondje od prvih casova njegova utjelovljenja, a to znaci od casa kad je bilo oblikovano i Presveto Srce; odmah je u nj bio usaden i križ pun svake gorcine.” Margaretin je opis tih objava težak, hrapav i nezgrapan. Nije bila laka na peru. No iz onoga što je teško izrazila jasno proizlazi dvoje: ponajprije neizmjerna Otkupiteljeva ljubav prema covjeku, a zatim ljudski grijesi kojima nezahvalni ljudi vrijedaju tu ljubav. To ce doci narocito do izražaja u trecoj objavi, koja je jasna sinteza prvih dviju. Ta se objava dogodila nekoliko mjeseci kasnije, jednoga petka, sutradan po blagdanu Tijelova. Isus se tada, prema sveticinu opisu, ukazao “sav u sjaju slave, s pet rana, koje su bliještale kao pet sunaca, a iz njegova svetog covještva izlazili su plamenovi sa svih strana, osobito pak iz njegovih divnih grudiju, koje su slicile ognjištu; a bile su otvorene da otkriju svu ljubav toga ljubaznoga Srca, koje bijaše onaj stvarni izvor tih plamenova”. I tada se Isus potužio na ljudsku nezahvalnost. “Za sva moja nastojanja oko njihova dobra ljudi su hladni i nehajni.” Isus kao uzvrat za tu nezahvalnost traži od svetice naknadu. Dok je to tražio, iz njegova je Srca izašao tako žarki plamen te je mislila da ce je uništiti. Isus je toj poruci dodao i ovu: “Primit ceš me u Presvetom Sakramentu svaki put kad ti poslušnost bude to dopustila.” A zatim je zatražio pricest svakoga prvog petka u mjesecu, a kao pripravu za tu svetu uru koju ce obavljati prostrta na zemlji u noci izmedu cetvrtka na petak od 11 sati do ponoci. I tako su u pobožnost Srcu Isusovu uvedene dvije glavne naknadne vježbe: sveta ura i sveta pricest na svaki prvi petak u mjesecu. Spomenimo još i cetvrtu veliku objavu koja je dana za vrijeme tijelovske osmine izmedu 13. i 20. lipnja 1675. Najvjerojatnije bijaše to datum 16. lipnja. U toj objavi Isus se potužio na rane što mu ih zadaju svojim nepoštovanjem sami vjernici i svojim svetogrdem nevjernici te dodao: “A ono što me najosjetljivije vrijeda jest što to cine i meni posvecena srca.” Kao naknadu za sve te uvrede Gospodin je zatražio da se u petak po tijelovskoj osmini uvede poseban blagdan Srca Isusova na koji ce se svetom pricešcu i javnom otprošnjom naknaditi za uvrede nanesene Gospodinu dok je izložen na oltarima. Želimo li tu objavu primijeniti na sadašnje stanje i praksu u Crkvi, onda možemo jednostavno reci da blagdan Srca Isusova ima biti blagdan naknade i zadovoljštine za grijehe svih ljudi: i vjernika i bezbožnika i Bogu posvecenih osoba, za grijehe nemara i svetogrda prema sakramentu Euharistije. Ako se zamislimo u cinjenicu koliko se danas u svijetu, ali i u Crkvi griješi, koliko ima opustošenja i na svetim mjestima, gdje prebivaju Bogu posvecene duše, onda blagdan Srca Isusova, kao dan javnoga kajanja, naknade i zadovoljštine ima baš danas svoje narocito opravdanje. Možemo si zamisliti pred kakvim se golemim zadatkom nalazila siromašna klauzurna redovnica Margareta Alacoque i to zadatkom koji joj je povjerio sam Gospodin. On je u tome nije ostavio samu, vec ju je uputio na svoga vjernoga slugu, oca Kaudija La Colombiedrea, poglavara isusovacke zajednice u gradu Paray-le-Monialu. Rekao joj je doslovno ovo: “Obrati se mome sluzi i reci mu od mene da ucini sve što je moguce za uvodenje te pobožnosti i neka mi ucini tu radost.” U jednoj kasnijoj objavi god. 1678. Gospodin je Margareti iznova pokazao blago svoga Srca ucinivši je baštinicom i djeliteljicom istoga. Možemo se samo diviti za kakvu je uzvišenu misiju bila odabrana svetica iz Paraya. Ona se pokazala dostojnom toga odabranja. Svim se žarom dala na posao širenja pobožnosti Srcu Isusovu. Radila je mentalitetom i osjecajnošcu koji bijahu vlastiti okolini u kojoj je živjela, a i njezinu vremenu. Zna se da je pismeno pozvala cak i francuskoga kralja Luja XIV. da svoje kraljevstvo posveti Srcu Isusovu. U samome samostanu od Pohodenja Margareta je 20. srpnja 1685. s novicijatom iskazala prvu javnu cast Srcu Isusovu, a 21. lipnja sljedece godine pridružila joj se cijela zajednica u proslavi blagdana Srca Isusova. Od tada, unatoc raznim zaprekama, pokret štovanja Srca Isusova nije se više zaustavio. Papa Klement XIII. odobrio je 6. veljace 1765. dekret Kongregacije obreda kojim se dopušta Poljskoj i Rimskoj bratovštini Srca Isusova, kojoj je pripadao i sam Papa, svetkovanje blagdana Srca Isusova. U Papinoj je namisli bilo da taj novi blagdan širi u Crkvi poruke dane Margareti Alacoque. Ona je bila povlašteno sredstvo da se proširi ona pobožnost koja je u Crkvi pod raznim oblicima bila uvijek prisutna i živa, davši joj ipak neke nove i originalne naglaske. Suvremenici dogadaja u Parayu brzo su otkrili izuzetnu krepost Margarete Alacoque te su se trudili da i druge s njome upoznaju. Abbe Languet, generalni vikar u Autonu, vec 25 godina nakon Margaretine smrti pokrenuo je postupak za njezino proglašenje blaženom, a napisao joj je i životopis. Sretan ishod brzog postupka za proglašenje Margarete Alacoque blaženom osujetili su janzenisti, kao što su uostalom ucinili i za neke druge kauze u Francuskoj XVIII. stoljeca. Kad su se stišale janzenisticke raspre, umuknula Francuska revolucija, kauza Margarete Alacoque je uznapredovala te ju je papa Pio IX. 24. travnja 1864. proglasio blaženom. Svetom ju je proglasio 13. svibnja 1920. papa Benedikt XV.