17.10. – sv. Ignacije antiohijski, biskup

17.10. – sv. Ignacije antiohijski, biskup

Ignacije se rodio sredinom prvoga stoljeća, vjerojatno u Siriji. Iz načina na koji bijaše mučen moglo bi se naslutiti da je potjecao iz klase robova, dakle, onih koji tada u društvu bijahu najviše obespravljeni. No ti su robovi u Crkvi imali potpuno građansko pravo jer su mogli postati čak i biskupi. Ignacije bijaše nakon sv. Petra, njegova neposrednog nasljednika Evodija, treći po redu biskup u Antiohiji, u jednome od glavnih središta kršćanskog Istoka. Kao biskup Ignacije se morao neprestano boriti protiv gnostika koji su, nakon razorenja Jeruzalema, medu razočaranim Židovima i kršćanskim vjernicima iz židovstva širili svoje dualisticke zablude. Uz tu borbu Ignacije sa svojim stadom bijaše na udaru Domicijanova progonstva. Nakon careve smrti došlo je kraće razdoblje mira da onda započne progonstvo pod carem Trajanom.

Za vrijeme toga progonstva izmedu 110. i 115. godine pozvan je na odgovornost zbog kršcanske vjere i antiohijski biskup Ignacije. Kako je u vjeri ostao tvrd i nepokolebljiv, okovali su ga u lance te pod strogom vojnickom stražom brodom uputili u Rim gdje bi osuden da bude predan divljim zvijerima. Kako je brod koji je Ignacija vozio u Rim iz nama nepoznatih razloga pristao u mnogim maloazijskim lukama, to se tamošnjim kršcanima pružila divna prilika da pozdrave u lance okovana Kristova mucenika. U Smirni se brod dulje zadržao pa je Ignacija na celu svoje zajednice pozdravio mjesni biskup sveti Polikarp. Slicno su ucinili kršcani iz Efeza, Magnezija i Trallesa. Ignacije iskoristi taj prisilni boravak u Smirni pa napisa kršcanskim zajednicama Male Azije divna pisma, puna duhovne pouke i opomena. Kao antiohijski biskup, jedne od glavnih biskupskih stolica na Istoku, osjetio se odgovornim i za druge zajednice i svoju je odgovornost želio i pismeno izraziti. Iz Smirne Ignacije napisa pismo i rimskoj kršcanskoj zajednici iz kojeg saznajemo kako su vojnici stražari prema njemu necovjecno postupali. To je pismo puno i najuzvišenijih misli pa donosimo iz njega barem jedan izvadak. “Pišem svim Crkvama i porucujem svima da rado umirem za Boga ako me vi ne sprijecite. Pozivam vas da mi ne iskazujete svoju naklonost u nezgodan cas. Pustite me da budem hrana zvijerima, po kojima mogu susresti Boga. Božje sam žito i zubi me zvijeri melju da postanem cisti kruh Kristov. Zazivajte Krista za mene da pomocu tih zvijeri budem žrtva Bogu. Ništa mi nece koristiti draži svijeta niti kraljevstva ovoga vijeka. Bolje mi je umrijeti da se sjedinim s Isusom Kristom nego kraljevati svom zemljom. Tražim onoga koji je za nas umro. Onoga hocu koji je za nas uskrsnuo. Nadolazi cas moga rodenja. Oprostite mi, braco, ne kratite mi da zadobijem život, ne želite da ostanem u smrti. Onoga koji želi biti Božji ne predajte svijetu i ne zavodite ga zemaljštinom. Pustite me da doprem do cistog svjetla. Tek kad stignem tamo, bit cu covjek. Priuštite mi da budem sljedbenik muke svoga Boga. Tko njega ima u sebi, neka shvati što hocu, i neka ima sucuti prema meni znajuci što me muci. Knez ovoga svijeta hoce me oplijeniti i preokrenuti moje osjecaje prema Bogu. Neka mu nitko od vas koji ste tamo ne pomogne. Radije budite uz mene, to jest uz Boga. Nemojte govoriti o Isusu Kristu, a ceznuti za svijetom. Neka ne bude u vas zavisti. I ako vas ja, kad dodem k vama, budem drugacije nagovarao, ne slušajte me. Vjerujte radije onome što vam sada pišem. Živ vam pišem želeci umrijeti. Moja je požuda raspeta i u meni nema vatre koja teži za zemaljskim, nego je u meni živa voda koja u mojoj unutrašnjosti žubori i iznutra govori: Dodi k Ocu! Ne raduje me propadljiva hrana ni naslade ovoga života. Želim Božji kruh, a to je tijelo Isusa Krista od roda Davidova, a za pice želim njegovu krv, a to je nepropadljiva ljubav. Ne želim živjeti medu ljudima, a to ce se dogoditi ako vi to budete htjeli. Dajte, i vi tako želite da bi i vas Bog želio. To vas molim s ovih nekoliko redaka; vjerujte mi, Isus Krist ce nam pokazati da govorim istinu. On je usta koja ne varaju, kojima je Otac istinito progovorio. Molite za mene da ga postignem. Ne pišem vam po tjelesnom nadahnucu, nego po Božjoj volji. Ako budem trpio, znaci da mi dobro želite; ako budem osloboden, znaci da me mrzite.” U Poslanici Rimljanima Ignacije kao prvi biskup Istoka jasno priznaje primat Rimske crkve koju naziva “predstojnicom zajednice ljubavi”. Dok se brod zadržavao u luci Troade, Ignacije napisa još tri pisma: zajednici u Filadelfiji, Smirni te biskupu Polikarpu. Strucnjak za patrologiju O. Hagemeyer piše da tih sedam Ignacijevih pisama imaju i za nas danas veliku vrijednost jer veoma jasno i snažno imaju pred ocima veliko znacenje biskupske službe u Crkvi. On je u tadašnjim prilikama u povezanosti s biskupom gledao jamstvo da se kršcanske zajednice ocuvaju od otrova krivovjernih naucavanja. On ide tako daleko da u Pismu Efežanima slavi kao blaženu onu zajednicu koja je sa svojim biskupom tako usko i intimno povezana “kao Crkva s Isusom Kristom i kao Isus s Ocem, pa se jedinstvo stapa u skladnu cjelinu”. U Poslanici Smirnjanima uci ovako: “Gdje se pokazuje biskup, ondje mora biti i zajednica, kao što se i ondje gdje se nalazi Isus Krist nalazi i katolicka Crkva.” Zajedništvo s biskupom najviše se ocituje u molitvi i slavljenju Euharistije. Ignacije o tome piše: “Ako vec molitva jednoga ili drugoga ima veliku moc, koliku ce tek imati molitva biskupa i zajednice.” Kad je Ignacije napokon bio doveden u Rim, u amfiteatru je predan divljim zvijerima, koje ga pred ocima svjetine rastrgaše i tako se ispunila njegova želja da bude samljeven zubima divljih zvijeri i postane Kristov kruh. Liturgijski kalendar slavi blagdan sv. Ignacija, danas, 17. listopada, isti dan kad ga slavi i sirska Crkva.