21.9. – sv. Matej, apostol i evanđelista

21.9. – sv. Matej, apostol i evanđelista

Kad Isus pođe odatle dalje, opazi čovjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu reče: Hajde za mnom! On ustade i pođe za njim. Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kući, dođoše mnogi carinici i grješnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim učenicima. Kad to opaziše farizeji, upitaše njegove učenike: Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima? Kada to Isus ću, odgovori: Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znaći: Više volim milosrđe nego žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike” (Mt 9,9-13).
O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evandelju ne znamo mnogo. Od onoga malo što znamo važan je izvještaj crkvenog povjesnicara Euzebija koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evandelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili.

Euzebije se u svome izvještaju oslanja na stariju vijest u spisima svecenika Papije, koji je kao istraživac veoma pouzdan. On poistovjecuje apostola Mateja s piscem Matejeva evandelja. Izvornik Matejeva evandelja nije sacuvan, vec samo grcki prijevod. Najstarija svjedocanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Istovjetnost je potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 1911. Matej je pisao svoje evandelje za Židove u Palestini koji su bili dobro upuceni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus Bogom obecani Mesija te da se u njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna prorocanstva i obecanja. Ta je znacajka ocita za Matejevo evandelje od pocetka do kraja. Rodoslovljem na pocetku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevicansko Isusovo zacece obistinjuje Izaijino prorocanstvo, a rodenje u Betlehemu Mihejino. I tako redom. Iako se o Evandelju sv. Mateja može mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu životnome putu poslije razlaza apostola ne znamo gotovo ništa. Ne zna se tocno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954. njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvije, zbog teških prilika, cuvale sakrivene pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su pronadene oko god. 1080. i položene u crkvu podignutu njemu u cast, koju je osobno posvetio papa sv. Grgur VII. On je 18. rujna 1080. napisao pismo nadbiskupu u Salernu, sv. Alfanu, u kojem mu cestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo smatraju povijesno zajamcenim dokumentom. Pobožni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali još i danas casti relikvije prvog evandelista. Sveti Oci uporno isticu tri znacajke svetosti sv. Mateja: 1. spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv; 2. njegovu velikodušnost: ostavio je sve priredivši svecanu oproštajnu gozbu za rodake i prijatelje; 3. njegovu poniznost, kojom se naziva “carinikom” i “grješnikom”, opisujuci gnjev farizeja zbog toga što se Isus svratio k njemu “grješniku”. Matejevo je Evandelje neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. To je pogotovo po svojoj strukturi – rasporedu – od pet velikih govora: Govor na gori (gl. 5-7), govor o misiji (gl. 10), govor o usporedbama (gl. 13), crkveni govor (gl. 18) i eshatološki govor (gl. 24-25). Matejevo je evandelje gradeno na tih 5 velikih govora i prema tome daje nam pouke kako se ulazi u Božje kraljevstvo, kako se ide u ostvarivanje misije, kako se ponaša u Crkvi, da nas napokon suoci s posljednjim ciljem i svršetkom vremenâ. U tom je smislu to Evandelje sustavno, sredeno te služi solidnoj katehetskoj pouci. No u Matejevu evandelju nisu grupirani samo Isusovi govori vec i djela. Tako su od 8. do 10. gl. skupljena na jedno mjesto Isusova cudesa, koja se opet sama u sebi dijele na tri nutarnje grupe, kao cudesa milosrda i moci. Evandelje se sv. Mateja naziva i “crkvenim” evandeljem. A to je zato što, opisujuci pet velikih govora, opisuje i pet velikih koraka u oblikovanju Božjega kraljevstva, pokazujuci na taj nacin narocit interes za unutarnji život Crkve. Dok, na primjer, sv. Luka svojim Evandeljem želi povezati evandeosko iskustvo s poviješcu svijeta, dotle je sv. Matej zainteresiran nadasve da izgraduje kršcanina unutar zajednice. U tom smislu glavna mu je briga razvijanje dimenzije crkvenosti. To se ocituje u nekim zgodama što ih on jedini navodi, nadasve onima u 14. glavi i dalje. Kao primjer za potvrdu netom recenoga možemo navesti zgodu kako Petar hoda po vodi, koju spominje jedino Matej. A ona mu služi da citatelja malo-pomalo dovede do obecanja primata baš tome Petru (gl. 16-18). Jedini Matej od evandelista govori o “sagradit cu Crkvu svoju” i o vlasti vezanja i odrješivanja. Matej je, dakle, nadasve zainteresiran ovom temom: onim što Crkva cini i onim što ce se dogadati u crkvenoj zajednici. U tom je smislu i po prisutnosti onih elemenata koje drugi evandelisti nemaju Matejevo evandelje nazvano “crkvenim”. Želimo li još više uci u mentalitet Mateja, pisca prvog Evandelja, onda je dobro promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus šalje apostole u svijet. Ta je stranica kljuc citavoga Matejeva evandelja jer prikazuje uskrsno otajstvo, moc Krista koji je umro i uskrsnuo, njegovu moc u Crkvi. “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i ucinite sve narode ucenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Ucite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Mt 28,18-20). Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova života. On stoji izmedu Isusove povijesti do tog trenutka, od njegova rodoslovlja, rodenja, propovijedanja, muke, smrti i uskrsnuca te života Crkve koja ce propovijedati, naucavati i krštavati sve do konca vremenâ. U tom je životu Crkve najutješnija istina: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.”