22.4. – 4. vazmena nedjelja

22.4. – 4. vazmena nedjelja

Sv. mise u našoj župi ćemo slaviti u 7:30, 9, 10:15, 11:30 i 18:30 sati. Pobožnost sv. krunica imat ćemo u 18:30 sati.

Pape nas posljednjih decenija podsjećaju da četvrtu uskrsnu nedjelju slavimo kao Međunarodni dan duhovnih zvanja. To je prvenstveno dan molitve za one koji su to zvanje odabrali, koji se za nj spremaju i koje Bog zove. Svi su oni u Crkvi i svijetu nastavljači službe Isusa dobrog pastira. Svjedoci su proegzistentnog Krista, kako voli reći današnja kristologija. Krist je prije svoje smrti i uskrsnuća sav postojao za druge. U svom proslavljenom stanju on nastavlja egzistirati za druge. On treba muškarce i žene koji iz vjerskih razloga prihvaćaju celibat, poput njega neoženjenog radi kraljevstva nebeskog, da bi mogli izravnije živjeti za ljudsku braću i sestre.
Ove nedjelje uskrslog Krista prepoznajemo i sa zahvalnošću ga prihvaćamo kao dobrog pastira. Molimo ga za svećenike, redovnice i redovnike koji u današnjim prilikama na svoj način nastavljaju službu Isusa dobrog pastira. Da u svojoj službi ustraju i da se odazovu oni koje Bog zove.

Liturigjska čitanja: 1. čitanje Dj 4,8-12; psalam Ps 118,1.8-9.21-23.26.28.29; 2. čitanje 1Iv 3,1-2; evanđelje Iv 10,11-18.


Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu: U ono vrijeme: Reče Isus: »Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.«
Riječ Gospodnja.

Povijesna pretpostavka Isusovu govoru o dobrom pastiru u Jeruzalemu jesu činjenice da su u vrijeme nametanja grčke vjere i kulture pod sirskim vladarima židovski veliki svećenici za novac dobivali potvrdu svoje službe, a za uzvrat su u narodu provodili politiku poganskih vladara (god. 198-142. pr. Kr.). Čak i kraljevi iz makabejske loze (god. 142-63. pr. Kr.), koji jesu bili iz svećeničke loze, silom su prisvojili velikosvećeničku službu i okrutno vješali protivnike. Kad su god. 63. Rimljani osvojili Jeruzalem i tamošnjeg vladara učinili svojim vazalom, veliki svećenici morali su od Rima tražiti potvrdu za svoju službu. U vrijeme Isusova života i djelovanja dvije svećeničke obitelji prigrabile su velikosvećeničku službu te se na njoj smjenjivale.
Na temelju takve povijesne pozadine, Isus i njegovi povijesni slušatelji znali su što se misli pod pojmom najamnika koji bježi od ovaca kad dođe vuk i kojemu nije stalo do ovaca. Za razliku od takvih vršilaca predstojničke službe u zajednici vjernika, Isus se predstavlja kao pastir dobri koji polaže život za ovce, pozna ovce i one poznaju njega. Poslije ovakve kritike vjerskih poglavara Isus je znao da ga čeka nasilna smrt. Zato je izjavio: “Kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce” (r. 15). Međusobno poznavanje dobrog pastira i ovaca odraz je poznavanja Oca i Sina: budući da Otac u najdubljem smislu poznaje Isusa, u čemu je uključena Očeva ljubav, može i Isus poznavati ovce te za njih davati svoj život. Sin ima jedinstveni udio na Očevoj naravi i to ga iznutra osposobljava za izvršenje Očeva plana o spasenju svih ljudi. U r. 17 Isus ističe kako ga Otac ljubi upravo zato što slobodno polaže život za svoje ovce. Upravo zato što je svjestan Očeve ljubavi prema sebi, Isus može ljubiti ljude i predati se u smrt za njih. U r. 18 Isus naglašava osobnu inicijativu u hodu u smrt: “Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.” Uprisutnjujući dobrotu Očevu , prema svima ljudima morao se zamjeriti grešnim pasti, rima svoga naroda. On nastavlja svoje poslanje onako kako Otac traži i to će ga dovesti u nasilnu smrt.
Za nedjelju duhovnih zvanja važan je r. 16 današnjeg odlomka u kojem Isus kaže da ima i drugih ovaca koje nisu iz ovog ovčinjaka: “I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir!” U Ivanovu evanđelju prikazan je Isusov dvodnevni boravak među Samarijancima koji su ga primili s poštovanjem i priznali ga za Spasitelja svijeta (Iv 4, 40-42). Ivan također bilježi kako su Židovi Jeruzalema Isusovu izreku o odlasku razumjeli kao nakanu da pode “raseljenima među Grke, naučavati Grke” (7, 35). Pod kraj Isusova mesijanskog djelovanja, za vrijeme posljednje Pashe, neki Grci su pristupili Isusu a on im se predstavio kao pšenično zrno koje treba umrijeti da bi donijelo novi rod (12, 20-22). Zato ova izreka u govoru o dobrom pastiru najprije odražava Isusovu svijest da među raspršenu djecu Božju spadaju ne samo Židovi domovine i raseljeništva nego i strani narodi. On u toku svoga povijesnog djelovanja nije odlazio među pogane na duže propovijedanje, ali je Dvanaestorici iza uskrsnuća dao nalog da idu u sve narode u njegovo ime. Isus preko svojih propovjednika i svjedoka želi biti sveopći dobri pastir.
U vremenu kad je Ivan pisao za kršćane male Azije, izreka o drugim ovcama mogla se odnositi i na kršćane drugih crkvenih zajednica. Iz ukazanja uskrslog Isusa Petru na jezeru razvidno je da je Ivanova Crkva znala za kršćane Petrove zajednice (21, 15-19). Ivanovski kršćani znali su da izvršavaju Isusovu volju o Crkvi ako misionarski djeluju, jer je Isus na posljednjoj večeri molio “za one koji će vjerovati na njihovu riječ u mene: da svi budu jedno” (17, 20). Vjerovali su također da na Isusovu volju o Crkvi spada prihvaćanje pastira u vlastitoj zajednici i povezanost s drugim zajednicama preko pastira.
Izreka “imam i drugih ovaca” u današnjoj liturgiji podsjeća nas da Crkva treba muškarce i žene koji prihvaćaju duhovno zvanje kako bi nastavljali službu Isusa dobrog pastira. Molimo danas za one koji su to zvanje prihvatili da u njemu radosno i vjerno ustraju. Također za one koji se spremaju i koje Bog zove preko roditelja i župskih zajednica. Da u svom spremanju i odlučivanju budu velikodušni.