27.4. – bl. Ozana Kotorska

27.4. – bl. Ozana Kotorska

Godine 1965. kotorska je biskupija svečano slavila 400. obljetnicu blažene smrti svoje blaženice Hozane Kotorke. Tom je prigodom papa Pavao VI. preko svog državnog tajnika kardinala Cicognanija, upravio pismo kotorskom apostolskom administratoru don Graciji Ivanovicu, u kojem među inim kaže: “Blažena Hozana, koja se odlikovala u redovničkoj savršenosti, i ljudima našega vremena može pružiti primjere solidne kreposti, a osobito u molitvi i promicanju jedinstva istočnih kršćana s Katolićkom crkvom, oko kojega je i ona marno nastojala pokazujući tako put koji vodi k jedinstvu.” Sveti Otac potiče nadalje današnje vjernike da po primjeru i zagovoru blažene Hozane čuvaju vjeru što su je od djedova primili kao dragocjenu baštinu te da u njoj ustraju. U njoj treba da budu “utemeljeni i neodjeljivi od Radosne vijesti”, kako je i apostol naroda poticao svoje Kološane. Ako nam, dakle, najviši crkveni autoritet preporučuje kao uzor blaženu Hozanu, vrijedno je da se s njome upoznamo. Ona je rođena 25. studenoga 1493. u selu Relezi u Crnoj Gori.

Na krštenju je dobila ime Katarina, a prezivala se Kosic. Jedan životopisac – dominikanac o. Serafin Razzi – piše ovako: “Roditelji su joj bili kršcani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stvarima ne suglašavaju s rimskom Crkvom.” Bili su to cestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Bog je djevojcicu Katarinu Kosic odabrao za sveticu. Njezinoj nevinoj duši želio je da se u vecoj mjeri objavi i povuce je za Sobom. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa najprije kao dijete, a zatim kao patnika na križu. Videnje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to vec i neodoljivu želju da pode u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili jer su se bojali da bi im kcerka ondje i ostala. No ona nema mira. Vuce je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata sila. Kad joj je otac umro, majka je popustila i tako godine 1507. djevojcica Katarina u 14. godini života zauvijek ostavi roditeljsku kucu te se preseli u Kotor. Ondje bî primljena u kucu plemenitog gradanina Aleksandra Buca. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poucila ju je u katolickoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršcanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im koliko je mogla. Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mucili. Te su rijeci snažno pale u njezinu dušu te ona odlucuje da ce za ljubav Kristu provoditi život takozvanih “zazidanih djevica”, kakvih u Kotoru u ono doba vec bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metra visokim, 3 širokim i dugackim, koje su se obicno nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve. Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buca, koji ce kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao “zazidana djevica”. U meduvremenu je postala i dominikanska trecoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Hozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti. Hozana je provela 7 godina u celiji uz kapelu Sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu Sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlicne kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Hozane, htjele provoditi pobožan i pokornicki život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547. da smiju nositi bijeli škapular, koji je inace bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro cak i u Rim. U svome dragovoljnom zatvoru Hozana je provela preko 50 godina moleci, radeci rucni rad i cineci pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporucivali. Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565. u 72. godini života. Velicanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama te položeno u crkvu Sv. Pavla. Odmah su je poceli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemackoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci. Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi Sv. Marije u Kotoru. Pio XI. potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajuci “na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istocnih kršcana s rimskom Crkvom”.