7.12. – sv. Ambrozije, biskup

7.12. – sv. Ambrozije, biskup

Rodio se, vjerojatno, u gradu Trieru oko god. 339. Potjecao je iz veoma ugledne rimske obitelji. Otac mu je bio visoki carski činovnik u Galiji. Ambrozije je studirao u Rimu govorništvo i pravo. Oko god. 370. postao je guverner (legatus consularis) u sjevernoj Italiji sa sjedištem u Milanu. Kad je u tom gradu umro arijanski biskup Auksencije, kler i narod jednodušno su izabrali Ambrozija za njegova nasljednika na biskupskoj stolici, premda je bio tek katekumen, tj. pripravnik za sveto krštenje. Taj izbor sigurno nije bio bez višeg nadahnuća. Milano je tada trebao nadbiskupa Ambrozijeva kova. Ambrozije se dao krstiti, a u roku od 8 dana primio je sve redove sve do biskupskoga. Pod vodstvom svećenika Simplicijana, koji će ga kasnije naslijediti, radio je ozbiljno oko toga da stekne što temeljitiju teološku izobrazbu studirajuči osobito grčke svete oce. Kao biskup istakao se osobito u poučavanju svoga stada, u obrani Crkve protiv poganstva, arijanstva – naučavanja što je nijekalo Kristovo božanstvo – te protiv drugih hereza. Bio je vrstan i utjecajan savjetnik i pomočnik careva: Gracijana, koji se prvi od rimskih careva odrekao naslova »vrhovni svećenik«, Valentinijana II. i Teodozija Velikog, koji je kršćanstvo proglasio državnom vjerom, a poganstvo zakonom zabranio. Ambrozije je, također, bio velik pobornik neovisnosti Crkve o državnoj vlasti, izbjegavajuči ipak sukobe s državom, no, kad se radilo o pravdi i zakonu, bio je neumoljiv.

Tako je prisilio cara Teodozija da cini pokoru što je u naglosti skrivio strahovit pokolj u Solunu god. 390. Sam veliki car morao je priznati da je Ambrozije jedini prelat koji je dostojan imena biskup. Svoju literarnu djelatnost razvio je sv. Ambrozije ponajviše u propovijedi i katehezi, kojima se posvecivao svim žarom svoga pastirskog bica. Mnogo je tumacio i Sveto pismo opcenito u prenesenom i misticnom znacenju, izvodeci iz njega moralne pouke za život. Pisao je i dogmatske te polemicke spise o vjeri, o Duhu Svetome, o otajstvima, o pokori, o sakramentima. Glasovito mu je i moralno-poucno djelo o Dužnostima službenika. Evo nešto iz tog djela: »Mislili su (naime filozofi) da dužnosti izviru iz onoga što je dobro i što je korisno, i da biramo izmedu toga dvoga što je prece; a kad se desi, te se sukobe dva dobra i dvije koristi, pitat ce se što je bolje, što li korisnije. Prije svega se, dakle, na troje cijepa dužnost: na dobro i na korisno i na ono što je prece. Zatim su to troje razdijelili u pet vrsta: u dva dobra i dvije koristi i na sud u izboru. Prve dvije vrste, kažu, ticu se Casti i poštenja u životu, druge probitka, obilja, moci, imutka, a o izboru odlucuje sud. Tako oni. A mi ono što je casno i dobro ne mjerimo mjerom sadašnjosti, nego više mjerom buducnosti; i ništa nije, kažemo, korisno doli ono što koristi milini onoga vjecnog života, a ne ugodnosti sadašnjega. I ne vidimo nikakve koristi od imanja i obilja blaga, nego to držimo za štetu, ako se ne odbaci; više je, sudimo, teret kad imaš, nego gubitak kad trošiš…« Sv. Ambrozije velica takoder Bogu posveceno djevicanstvo i bogomajcinsko Marijino dostojanstvo, osobito u djelu o Djevicama, što ga je napisao za svoju sestru Marcelinu, redovnicu u Rimu. Tu stavlja Bl. Gospu kao ogledalo svima djevicama. »Ona je uzor djevicanstva… Koliko vrlina sjaji u jednoj samoj Djevici! Utocište cistoce, zastava vjere, uzor pobožnosti, djevica u kuci, pomocnica za svecenstvo, majka u hramu. Ona, koja je vec na zemlji provodila nebeski život, zaslužila je da obitava na nebesima. Marija, dakle, uzevši bubanj predvodit ce korove djevica pjevajuci Gospodinu i blagoslivljajuci Ga što je prošla more svijeta, a da nije potonula u njegov vrtlog. I tada ce svi klicati: Pristupit cu k Božjem žrtveniku, k Bogu koji razveseljuje moju mladost. Prinosim Bogu žrtvu hvale i prinosim Svevišnjemu svoje zavjete…« Medu znacajna djela sv. Ambrozija valja spomenuti i nekoliko veoma potresnih posmrtnih govora, kao što su njegovu bratu Satiru, caru Valentinijanu II. i Teodoziju Velikom. Evo jedan odlomak iz posmrtnog govora bratu Satiru: »Vama, predraga braco, pobožni narode, najveca hvala što moju tugu držite svojom, što mislite da je vas zadesila ova samotinja naša, i što s nekom novom ljubavlju iznosite plac citavoga grada, želje svake dobi, svakoga staleža. Nije ovo bol samilosnog srca u pojedinca, nego neka služba u prilog opce ljubavi; ili ako vas dira samilost prema meni, što sam izgubio takva brata, ono imam plod obilat, imam zalog srca vašega. Volio bih da je brat živ, ali opet – opca odanost u sreci godi, u nesreci blaži… Tebi sada, svemožni Bože, preporucujem nedužnu dušu, Tebi prinosim žrtvu svoju. Primi milostivo i vedro bratski dar, žrtvu svecenika svojega! Taj prilog svoj šaljem vec unaprijed, u tom zalogu dolazim k Tebi – u zalogu žica, ne novca. Nemoj dati da dugo casim – ja, dužnik tolikog duga! Nisu kamate ljubavi bratske malene, niti je od male cijene glavnica prirode što je množi porast kreposti. Kadar sam podnositi ako mi je skoro podmiriti.« Od sv. Ambrozija sacuvana su takoder brojna pisma, divni uskrsni himan »Exsultet«, koji se toliko svidio velikom kršcaninu naših dana Paulu Claudelu, da su mu pred njim »glasovi Pindara i Sofokla postali dosadni«. Sv. Ambrozije istakao se, napokon, i kao pjesnik himana, tako ga s pravom nazivaju »ocem latinskoga himna«. Njegovi jasni, krepki stihovi, upravo su kao stvoreni za pjevanje pa su stoga i ušli u kršcansko bogoslužje, postavši prave pucke pjesme, uzor pjesništvu te vrste na Zapadu. U Govoru protiv Auksencija o predaji crkava govori sv. Ambrozije: »Kažu da sam pjesmama svojim zaslijepio narod. Da, ne tajim. Divna je carolija, od koje nema ništa snažnije. Ta što je snažnije nego priznavati Trojstvo što ga svaki dan slave usta naroda! Natjecu se, naizmjence ispovijedaju vjeru, znadu pjesmom slaviti Oca i Sina i Duha Svetoga. Svi su, dakle, postali ucitelji, a jedva bi mogli biti ucenici.« Evo i lijepog himna sv. Ambrozija u prijevodu oca Milana Pavelica, koji nam može poslužiti kao jutarnja molitva: Sa Ocem ista svjetlosti, Od Svjetla Svjetlo, dane bijel, Noc prekidamo pjevanjem, Cuj molbu nam, pomozi nas! Rasprši duša naših mrak, ?avolske sile otjeraj, Udalji od nas tromi drijem, Da slabi duh nam ne klone! O Kriste, budi milostiv Svim, koji vjeru imamo, Da bude nam na spasenje, Što pjevajuci molimo! Podijeli, Oce milostiv, I Sine jednak Ocu svom, Što s njim i Duhom Presvetim, U kraju vladaš vjecitom! I ovi lijepi Ambrozijevi stihovi mogu takoder poslužiti kao jutarnja molitva: Na grješne, Spase, pogledaj, I okom svojim digni nas: Od gleda tvog se gubi glib, I suze vru i peru grijeh. O Svjetlosti, prosvijetli nas I trgni nam oda sna duh, Da prvi nam te slavi glas I vratimo ti pjesmom dug! Sva slava Ocu vjecnomu I jedinomu Sinu mu Sa Tješiteljem Presvetim I sad i vjecnost citavu! Sv. Ambrozije, koji je na današnji dan god. 374. bio posvecen za milanskog biskupa, umro je u istom gradu 4. travnja 397. pun zasluga za svoju biskupiju, a i za opcu Crkvu. Ljubav i briga za dobro Crkve nagnala ga je na putovanje cak u naše krajeve u stari Sirmium, današnju Srijemsku Mitrovicu. Kad je, naime, cuo da je ondje umro biskup Germinije, došao je da se uplete u izbor novoga biskupa jer je prijašnji bio zatrovan arijanizmom i tek se pred smrt pomirio s Bogocovjekom. Carica Justina nastojala je omesti Ambrozija u tom casnom poslu pa je nahuškala arijanske žene u Sirmiju da navale na Ambrozija. I zbilja, navalile žene na Ambrozija. Jedna ga je djevojka usred crkve dohvatila, pocela mu trgati misno ruho, vuci ga od oltara medu žene, gdje su ga cekale šake i oštri nokti. Ali Ambrozije, malen i krhak kakav je bio, okrene se i dostojanstveno pozove djevojku na red: »Ako sam i nedostojan sveceništva, tebi ipak ne prilici na bilo kojega svecenika stavljati ruku! Boj se suda Božjega!« Ambrozijev tajnik Paulin zabilježio je da je ta djevojka malo poslije toga umrla i sutradan ju je sam Ambrozije otpratio na groblje! Za sirmijskog biskupa izabran je zaslugom svetog Ambrozija pravovjerni Anemije, covjek nicejske vjeroispovijesti, koja priznaje i ispovijeda Kristovo božanstvo. Ambrozije bijaše u svakom pogledu snažna licnost, svet biskup, koji se osim Boga nije nikoga bojao, pa ni cara državne vlasti. Sacuvano nam je jedno Ambrozijevo pismo što ga je upravio caru Teodoziju, koje je divan dokument kako treba da se drži jedan kršcanin prema državi i svjetovnoj vlasti. Kršcanin je u savjesti dužan pokoravati se zakonitoj državnoj vlasti, ali samo dotle dok ona tu vlast ne zlorabi i dok se ne drzne sebe postaviti namjesto Boga. Udari li država krivim putem, kršcanin se ravna prema rijecima Svetog pisma, koje kaže: »Više se valja pokoravati Bogu nego ljudima!« To dakako sadrži i spremnost na okove i smrt, ako država traži ono što je protiv moralnoga zakona ili što je protiv objavljene istine. Spomenimo još i to da se, slušajuci snažne Ambrozijeve propovijedi, obratio na kršcanstvo veliki sveti Augustin. A naš prikaz završimo stihovima oca Milana Pavelica, DI, koji neka budu i naša molitva: Ambrozije, sunce Lombardije, Sveti Oce, Kristov borioce, Što si pjesmom Boga uzvisivo, Što si ljudske grijehe oplakivo, Što si Crkvi stec pomogo sina Gorostasa, svetog Augustina: O pogleda strašna ljudskog stanja U vremena razbojstva i klanja! Moli Krista da nam pošlje s nova Natpastira – ljudi Tvoga kova, I vladara – Kristovih junaka, Da križ sveti i desnica jaka Jadnom svijetu stazu k spasu nadu, Zaustave ovu ludu ladu, Što po buri u klisure juri!