9.8. – bl. Terezija Benedikta od Križa

9.8. – bl. Terezija Benedikta od Križa

Blažena Edith Stein u svijetu, a u redu sestra Terezija Benedikta od Križa, bosonoga karmeličanka, rođena je u jednoj židovskoj obitelji 12. listopada 1891. u Breslauu. Bila je posljednje od 11 djece svojih roditelja. Nakon djetinjstva i prve mladosti, proživljene u ozračju istine i molitve, utemeljene na Sv. pismu Starog zavjeta, u dobi od 15 godina, izgubila je vjeru što se, na žalost, naročito u gradovima događa mnogim ljudima. Duh ovoga svijeta, zemaljština, ubija vjeru u sve što je nadnaravno. Edith je bila vrlo nadarena djevojka pa je g. 1911. u svom rodnom gradu Breslauu započela sveučilišne nauke. Kroz 4 godine studirala je pedagogiju. U to ju je doba privuklo ime Edmunda Husserla (1859-1938), filozofa te utemeljitelja tzv. fenomenologije, filozofske metode kojoj je glavna maksima “Zub den Sachen selbst!” – Ići do same stvari.

Editu je, kako rekosmo, privuklo to ime pa je pošla na sveucilište u Göttingen, grad u Pruskoj koji uz sveucilište ima i akademiju znanosti. Husserl je vrlo brzo uocio lucidnost svoje nove studentice. Kod njega je doktorirala o problemu poistovjecenja ili spajanja u jedno. Bilo je to g. 1916. Još iste je godine postala Husserlova asistentica, što samo od sebe govori koliko ju je cijenio. Samo godinu dana kasnije Edita je pocela osjecati nutarnje muke što ocitovaše sve više dubine njezine duše. Kako je tada bjesnio I. svjetski rat, dobrovoljno se javila Crvenom križu i to u jednoj vojnoj bolnici u Moravskoj. Tada ju je potreslo kršcansko držanje i vjera žene Adolfa Reinacha kad je on poginuo u ratu. Ona ju je upoznala kod Husserla. Edith o svom dojmu piše: “Bio je to cas kad se srušila moja nevjera, kad je izblijedio moj hebraizam, a mom se pogledu ukazao proslavljeni Krist: Krist u tajni križa.” Od tada se Edith Stein upravila prema istini, u jednom vedrom ali i marnom traženju koje bi zakljuceno u proljece g. 1921. u Bergzabernu, u kuci Konrad-Martiusovih, kad joj je u biblioteci došla pod ruku Autobiografija sv. Terezije Avilske. Pocela ju je citati i toliko bijaše njome ocarana da je nije puštala iz ruku dok je nije procitala. Tada je, kako rece, morala povjeriti samoj sebi: “Ovo je istina!” I tako je došao cas milosti koji ju prisili da odmah uzme u ruke Katekizam i Mali misal. Željela je što prije primiti krštenje i primila ga je na Novu godinu 1922., a krizmu 2. veljace 1923. Pod duhovnim vodstvom kanonika Swinda, pa onda benediktinskog opata Walzera iz Beurena, u Speyeru, gdje je od g. 1923. do 1931. predavala u liceju sestara dominikanki – živeci kao jedna od njih, brzo je postigla izvanrednu kršcansku duhovnu zrelost kojoj je pripomogla ne malo i filozofsko-teološka misao svetog Tome Akvinca. U to je doba na njemacki jezik prevela i objavila Akvincevo djelo Questiones disputatae de veritate (Raspravljana pitanja o istini, Tübingen, 1931-1932). Prije tog djela vec je g. 1931. objavila pisma umnog engleskog obracenika Johna Henrija Newmana koji je živio 1801-1890. Dok se predavala vrlo intenzivnom bavljenju znanošcu, održavala je i brojne vrlo cijenjene konferencije te se tako duboko uklapala u život kulture i vjere. Na glas je došla narocito konferencijama O pozivu žene u svijetu i Crkvi. Tema koja vec tada bijaše vrlo aktualna. G. 1932. uzaludno se nadala da ce postati slobodna docentica na Sveucilištu u Freiburgu in Br. No umjesto toga dobila je mjesto na Višem institutu znanstvene pedagogike u Münsteru gdje je uredila sve što je potrebno da ude u Karmel. Pokušala je uci u Karmel Himmelspforten—Würzburg u svibnju 1933., ali nije bila primljena. No ona se nije ustrucavala pokucati i na druga vrata, u Karmel Lindenthal u Köln. Ondje ju je uciteljica novakinja zapitala: nije li šteta ženu njezina kova i kapaciteta odvojiti od svijeta. Edith je odgovorila: “Nece nas spasiti ljudska aktivnost nego jedino muka Isusa Krista; moja je želja sudjelovati u njoj.” U Njemackoj se medutim iz dana u dan sve više širio val antisemitizma pa je i Edith Stein, jer je Židovka, morala napustiti profesorsku službu. Dana 25. veljace 1933. održala je na Sveucilištu svoje zadnje predavanje. To joj je olakšalo ostvariti životni san: uci u Karmel. U travnju 1934. bi svecano odjevena u karmelsku odjecu, uzevši redovnicko ime Terezija Benedikta od Križa. Prve je redovnicke zavjete položila 21. travnja 1935., a svecane na Veliki petak 1938. Opet vrlo znakovito. Tada politicka situacija bijaše veoma mracna, pogotovo za Izraelove sinove i kceri. Sestra Terezija Benedikta dovrši tada svoje djelo Endliches und ewiges Sein (Konacni i vjecni bitak). Djelo ce biti objavljeno u Louvainu g. 1950. Iz razloga sigurnosti sestra Terezija Benedikta bijaše poslana u Karmel u Echtu, u susjednoj Nizozemskoj. Ondje ju sestre primiše s mnogo sestrinske ljubavi. U to je vrijeme sve vece medunarodne politicke krize, napada na Crkvu i Židove, sestra Terezija od Križa pisala svoje djelo i g. 1939. dovršila, naslovivši ga Aus dem Leben einer jüdischen Familie (Iz života jedne židovske obitelji). Došla je na žalost samo do g. 1916. Djelo ce biti izdano u Louvainu-Fribourgu 1965. Na nalog poglavara napisala je tada i djelo o misli sv. Ivana od Križa, no na žalost nije mu mogla dati konacnu verziju. Predosjecala je da je Isus sprema za žrtvu koja prijeti citavom njezinom narodu; zato je zamolila svoju poglavaricu da se smije prikazati kao žrtva. I kad je 2. kolovoza 1942. došao Gestapo u govornicu Karmela, zagrlila je svoju sestru Rozu, karmelsku trecoredicu i rekla joj: “Rozo, hajdemo na žrtvu za naš narod!” I tako je poceo njezin križni put pocevši od Amersforta, Westerborka do Auschwitza. Velika i ponizna karmelicanka uspela se na križ ne samo kao Židovka, nego i kao Židovka katolikinja po kojoj je nacionalsocijalizam htio kazniti i Katolicku crkvu, koja je protestirala protiv njega i osudila ga enciklikom Pija XI. Mit brennender Sorge od 14. ožujka 1937. Edith, posve predana onome Bogu kome se prikazala kao žrtva, pisala je svojoj priorici u Echt iz Westerborka 6. kolovoza 1942. ovako: “Znanost križa se može zadobiti samo ako se osjeca njegova težina u svoj svojoj mucnosti. O tome sam se uvjerila od prvog trenutka te sam rekla: Ave Crux, spes unica! – Zdravo Križu, nado jedina!” U Auschwitzu je živjela od te znanosti predavši se posve u ljubavi, strpljivosti, blagosti, darivanju same sebe, potpunom predanju Bogu i najmanjoj svojoj braci. Svoju je žrtvu završila u jednoj plinskoj komori izmedu 8. i 11. kolovoza 1942. Svi su je štovali kao mucenicu, a mnogi joj se i preporucivali svojim molitvama. Nije trebalo dugo cekati da se za nju pokrene i postupak za proglašenje blaženom. On je okrunjen uspjehom kad je Ivan Pavao II. prigodom svog drugog pastirskog pohoda Saveznoj Republici Njemackoj 4. svibnja 1987., Božju službenicu u Kölnu proglasio blaženom.