Katarina Sienska uz Tereziju Avilsku prva žena, proglašena naučiteljicom Crkve, od mnogih je smatrana mističarkom i sveticom, kod koje je izvanredno naglašena ljubav prema Kristu i Crkvi. Cinila je to u vrlo teškom razdoblju crkvene povijesti, u XIV. stoljeću, kad su pape stolovali u Avignonu te bili pod utjecajem francuskih kraljeva, što je rodilo mnogim neželjenim posljedicama. Doživjela je i zapadni raskol, kad je Crkva imala dvojicu papa. Katarina je rođena kao blizanka s još jednom sestrom 25. ožujka 1347. u Sieni, a bila je 25. dijete u svojih roditelja. Katarinu je još kao malo dijete, čim je došla do uporabe razuma i prvih spoznaja, neobično, upravo magično privlačila crkva i sve što se u njoj zbiva.
Katarinu je Bog vec od najranije mladosti vodio izvanrednim putem pa je djevojcica vec sa 6 godina života imala na cesti svoj prvi zanos i neko videnje. Kad je Katarini bilo 15 godina zadesila ju je vrlo velika bol. Umrla joj je najdraža sestra Bonaventura. To ju je toliko potreslo da je odlucila prekinuti sa svijetom te se pridružiti dominikanskim trecoredicama, kojih je u Sieni bilo stotinjak. Majka se tome vrlo protivila jer joj je vec bila našla pristala zarucnika. Katarina je bila vrlo odlucna djevojka pa je svoju odluku o izboru zvanja provela u djelo. U 19. godini života Katarina je u misticnom zanosu doživjela svoje zaruke s Kristom postavši tako Njegova zarucnica. U jednom joj je videnju Isus naložio da se posveti apostolatu i tako njezinu, prilicno skrovitu, životu dode kraj. Deset posljednjih godina života provest ce na putovanjima. Borila se za politiku pomirenja medu gradovima, pokrajinama i državama te za obnovu u Crkvi. Godine 1374. harala je po Italiji kuga i Katarina se dade na dvorbu jadnih bolesnika. Mnogima je svojom molitvom vratila natrag željeno zdravlje, a njezin je hrabri primjer potaknuo i druge da pomažu bolesnicima. Ona je svima ulijevala pouzdanje. Nalazeci se 1. travnja 1375. u crkvi Sv. Katarine u Pisi, a primivši svetu pricest, zadobi pet rana na rukama, nogama i prsima. Rekli smo da je Katarina misticarka Crkve, a time smo htjeli reci da je kao malo tko u svome duhovnom životu i molitvi nosila sve muke i probleme Crkve kojih je u njezino doba bilo vrlo mnogo. No ona nije ostala samo kod mistike, vec je prešla i na akciju. Zato je 18. lipnja 1376. s dvadesetoricom svojih sljedbenika pošla u Avignon k papi Grguru XI. da ga sklone i upravo moralno prisili na povratak u Rim. Vec prije susreta s njime poslala mu je nekoliko vrlo energicnih pisama u kojima vapi za duhovnom obnovom Crkve i za povratkom Pape u sjedište njegove biskupije. Katarina se s Papom sastala tek u rujnu 1376. Papa ju je poslušao i vratio se u Rim i tako se dokoncalo 70 godišnje avignonsko prebivalište papâ, koje Talijani nazvaše “babilonskim sužanjstvom”. G. 1377. Katarina je u svom rodnom gradu osnovala samostan, u kojem je rijetko boravila, jer je gotovo stalno bila na putovanju. Sveta Katarina je malo pred smrt doživjela još jednu veliku bol: to je zapadni raskol, koji ce potrajati 40 godina. To ce je slomiti i ona 29. travnja 1380. umire u Rimu. Posljednje su joj rijeci bili zazivi Kristovoj krvi: “Sangue, sangue!” – Krv, krv! Papa Pavao VI. proglasio je Katarinu Siensku nauciteljicom Crkve. Bilo je to 27. rujna 1970. Tu je cast od žena do sada, tjedan dana prije nje, doživjela još jedino sv. Terezija Avilska. Italija sv. Katarinu Siensku, uz sv. Franju Asiškoga, štuje kao svoju prvotnu zaštitnicu.
