Donosimo propovijed bl. Alojzija Stepinca na nedjelju za mir, u Katedrali, 24. studenoga 1940.

”Ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti!” (Lk 13, 3)

Sveti Luka evanđelist propovijeda, kako su jednom neki ljudi došli k Spasitelju i javili mu, da je Pilat dao sasjeći mnoštvo Galilejaca. A Isus im odgovori: »Mislite li, da su ovi Galilejci bili veći grješnici od svih Galilejaca, jer tako postradaše. Ne, kažem vam, nego ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti. Ili mislite li, da su onih osamnaest, na koje pada kula u Siloamu i ubi ih, bili veći krivci od svih ljudi, što stanuju u Jeruzalemu? Ne, kažem vam, nego ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti!« (Lk 13, 1-5)

O kakva ozbiljna opomena za sve nas i za cio ljudski rod! Bol nam para dušu i groza nas hvata, kad se sjetimo svih posljedica strahovitog pokolja u svijetu. Koliko spaljenih sela, koliko razrušenih gradova, koliko razorenih kuća, koliko uništenih materijalnih dobara, koliko rascviljenih udovica, koliko rasplakane djece, koliko ožalošćenih majki, koliko zdvojnih i satnih obitelji! A jesu li te kazne došle slučajno? Bog naš nije »Bog meteža, nego mira« (1 Kor 14, 33), veli Apostol. Ali, kako god Bog ljubi čovjeka, Njegova pravda zahtijeva da kazni opačine, kad današnji čovjek i ne pomišlja na to, da ih okaje. I da ljudi ne zaborave te istine, eno nas pravodobno opominje na usta prorokova: »Ako budete htjeli i slušali me, uživat ćete dobra zemlje! Ako ne budete htjeli, nego me izazvali na srdžbu, mač će vas proždirati, jer su usta Gospodnja progovorila!« (Iz 1, 20)

A ima li tko među nama koji veli da ljudi nisu ničim zaslužili tako teških kazna kakve su stigle čovječanstvo? Zar ne viču u nebo za osvetom tolika ubojstva nevinih, i odraslih i onih koji su tek pokucali na vrata života, ali su im opake majke i još gori pomagači uskratili da im otvore? Zar ne vape za osvetom pravde Božje toliki bogumrski konkubinati? Zar ne izazivaju srdžbe Božje tolike bogumrske kletve, što ih pogana usta i neukih i tobože inteligenata sipaju svakodnevno protiv Boga? Sto da kažemo o tolikim prevarama, o tolikim nasiljima, o tolikim tlačenjima sirotih i ubogih, o tolikim lažima, koje su gotovo postale zakonom života umjesto istine? Što da kažemo o oskvrnjivanju blagdana i nedjelja – tog dana Gospodnjega; o nemaru za svetu Misu, za riječ Božju, za nadahnuća Božja, za klevete i ocrnjivanja međusobna, za toliku oholost, koja ne priznaje više ni Boga nad sobom? Zaista imamo dovoljno razloga da uzdahnemo s prorokom, što plače na razvalinama Jeruzalema: »Mi smo griješili i na srdžbu izazivali, zato si bio neumoljiv!« (Tuž 3, 4)

Što nam dakle preostaje? Dva su samo puta pred nama. Ili se raskajana srca saviti u prahu pred Bogom, ili ćemo konačno izginuti od srdžbe Njegove. Naravni nas nagon goni, da se očuvamo. Onda neka nas i volja pod vodstvom razuma, prosvijetljena vjerom, gane, da činimo dostojnu pokoru, jer govori Krist: »Ako ne budete činili pokore, svi ćete slično propasti!«[110]

Pokora je dakle životna nužda za kršćanina, za čovjeka. Ona je najbolji znamen da smo u miru s Bogom, jer znate li što govori apostol: »A koji su Krista Isusa, razapeše tijelo svoje sa strastima i požudama!« (Gal 5, 24) Ne gleda dakle Bog na to, da li si veliki učenjak, koliko na to, prije svega, da li slijediš raspetoga Krista. Ne gleda Bog na to, da li si bogat ili siromašan, nego na to, da li slijediš raspetoga Krista.

Duh pokore, to je oduvijek bio znamen Božjih ljudi, ali isto tako oduvijek i znamen, da će prilike krenuti na bolje i da će srdžbu Božju zamijeniti milosrđe Božje. Pogledajte grješnika Davida. Kako je duboko pao! Ali pogledajte pokornika Davida. Kako se visoko digao i u praksi iskusio što znači »srca skrušena i ponižena nećeš prezreti o Bože!« (Ps 50, 19)[111] Pogledajte Magdalenu grješnicu. Ali pogledajte i Magdalenu pokornicu! Kako se visoko digla, nakon što je suzama oprala noge Spasiteljeve, i kako je brzo čula one utješne riječi – opraštaju joj se grijesi mnogi, jer je ljubila mnogo! (Lk 7, 47) Pogledajte Augustina grješnika. Ali pogledajte i Augustina pokornika! Kako se visoko digao te poput najljepše svijeće u Crkvi Božjoj postavljen »na svijećnjak, da svijetli svima«. (Mt 5, 15) Pogledajte revnost u pokori i onih, za koje nam nije poznato, da bi se teško ogriješili o zakon Božji, a ipak su upravo satirali pokorom tijelo svoje. Pogledajte sv. lvana Krstitelja, sv. Alojzija, sv. Stanislava, sv. Tereziju, sv. lvana Arškoga i bezbroj drugih. Sve ih je vodila jedna misao – ne htjeti pokore, znači isto što i propast!

Pokora, to je bila glavna tema, glavni predmet govorničkih napora lzaije, proroka Jeremije, proroka Jone, proroka Ezekijela, Joela, Amosa, Ivana Krstitelja i samog Spasitelja Isusa Krista, a kasnije svih velikih svetaca Crkve Božje.
Kako je dakle opravdan apel svetoga Oca Pia XII. da cio kršćanski svijet uđe u se, i skrušenom molitvom i pokorom u ovim strašnim danima uznastoji ublažiti srdžbu Božju! Danas napose, danas, kad su ljudi tako duboko pali, da bi im se moralo primijeniti ono, što je Jeremija rekao za svoje suvremenike: »Nema nijednoga, koji bi činio pokoru za grijeh svoj govoreći: što sam učinio?« Gr 8, 6) Tako su već otvrdnuli u zlu. Ne kažemo, da ih nema, koji bi htjeli činiti pokoru, nego kažemo, da ih je malo, koji je čine. Što vrijedi dobra volja, ako je nikad ne slijede dobra djela? Ta pakao je, rekao je netko, sav popločen s dobrim odlukama onih, koji su htjeli da čine pokoru, ali je nikad nisu izvršili.

»Ispitujmo dakle«, opominje nas prorok, »ispitujmo dakle puteve naše i istražujmo i vratimo se Gospodu!« (Tuž 3, 40) Onda će nam brzo biti jasno, odakle toliki bičevi i tolika teška zla, što su danas snašla zemlju. Onda će nam brzo biti jasno i to, gdje je pravi lijek tima teškim zlima, što nas biju.

Učinit ćemo, što je učinio i Juda Makabejac nasuprot teškoj pogibelji: »I sad vapimo u nebo i smilovat će nam se Gospod.« (1 Mak 4, 10) Bog naš, koji neće smrti grešnika, nego da se obrati i živi![112]

Katolički list, 28. studenoga 1940., br.48., str.571-572.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 489.–491

Related Posts