Apostolski simbol vjere

Apostolski simbol vjere

Apostolski simbol (Symbolum Apostolicum ili Symbolum Apostolorum, Apostolsko vjerovanje) je sažetak glavnih kršćanskih istina i kojem je zgusnuta teologija Crkve. Njegov današnji oblik, raspoređen u 12 članaka ne seže u razdoblje apostola, pa niti apostolskih otaca. Štoviše nije stariji od 6. st. Tek od ovog razdoblja je bio korišten u Galiji, Španjolskoj, Irskoj za pouku katekumena, a pronalazimo ga prvi put u današnjem obliku kod biskupa Cezarija Arlskog, a zatim u liturgijskim knjigama Rima i Galije. Postao je najtemeljniji tekst vjerovanja na čitavom Zapadu, koji je spadao među tekstove koje mora znati svaki vjernik, pa je prema tome za Zapad bio najvažniji normativni tekst sadržaja vjere. Oznaku «apostolski» zadobio je na temelju uvjerenja, koje je na Zapadu zabilježeno već u 4. st. (Ambrozije, Rufin), da taj simbol potječe od samih apostola. Naziv «Symbolum Apostolorum» pojavljuje se prvi put 390. u pismu milanske sinode papi Siriciju, i kod sv. Ambrozija (Epist. 42,5). Ambroziju je već bila poznata legenda da su taj simbol sastavili sami apostoli na svome sastanku kao «breviarium fidei», kako bismo mogli ukratko obuhvatiti niz cijele vjere (fidei totius seriem, Explanatio Symboli, 2). On konstatira kako je to simbol Rimske Crkve (quod Romana ecclesia tenet), a donio ga je u Rim kao «communem sententiam» sveti Petar, «primus apostolorum», koji je stolovao u Rimu (Explanatio Symboli, 7). Milanski biskup se za apostolsko podrijetlo tog simbola poziva na tradiciju da su ga sastavili i predali apostoli (symbolum, quod accepimus ab apostolis traditum atque compositum).
Rufin je oko 404. u svom Commenatrius in Symbolum Apostolorum (c. 2) našire objasnio kako se to dogodilo: apostoli su poslije Duhova, a prije nego što će se razići po svijetu, zajednički utvrdili normu svoga budućeg propovijedanja (normam sibi prius futurae praedicationis in commune constituunt), kako ne bi nitko nešto drugačije navješćivao. Rufin objašnjava i riječ symbolum: ta riječ hoće reći da je to skupno djelo (prema grčkom glagolu symballo=skupa baciti, sastavljati) apostola (collatio, hoc est quod plures in unum conferunt), ali ujedno ta riječ znači znak (indicium, signum) pomoću kojeg će vjernici moći raspoznati lažne učitelje od pravih učitelja (per quod agnosceretur is qui Christum vere secundum apostolicas regulas praedicaret). Čini se da je Tertulijan početkom 3. st. mislio da je simbol načinio sam Isus (De praescriptione haereticorum), no kod Tertulijana nemamo još teksta simbola.
Prvi zabilježeni tekst Apostolskog simbola na grčkom jeziku nalazimo u pismu Marcela Ancirskog papi Juliju I. (oko 340.); na latinskom jeziku kod Rufina, te – iz istog vremena, to jest početak 5. st. – kod Nikete iz Remezijane (današnja Bela Palanka), no ti obrasci nisu još kompletni. O samom postojanju simbola svjedoče nam, međutim, i raniji pisci, kao sveti Irenej, Tertulijan, Novacijan i drugi, makar ne donose samog teksta.
U spisu Traditio apostolica (oko 200.) nalazimo taj simbol kao baptizmalni u interogativnoj formi. U izričnoj formi glasio bi ovako:
Credo in Deum patrem omnipotentem
Et in Christum Iesum, filum Dei
Qui natus de Spiritu Sancto ex Maria Virgine
Et crucifixus sub Pontio Pilato et mortuus est et sepultus,
Et resurrexit die tertia vivus a mortuis,
Et ascendit in caelis,
Et sedit ad dexteram patris
Venturus iudicare vivos et mortuos
Et in Spiritum Sanctum et sanctam ecclesiam,
Et carnis resurrectionem.

No kroz povijest ovaj simbol je na Istoku bio gotovo nepoznat, jer je u prvim stoljećima svaka Crkva imala svoj baptizmalni simbol, da bi se potom proširilo i nametnulo Nicjesko-carigradsko vjerovanje kao norma vjere za sve Crkve. Tako na Fiorentinskom saboru grčki predstavnik Marko Eugenik, biskup efeški, izjavljuje da istočna Crkva ne poznaje neki «apostolski» simbol kao takav.
A što se tiče njegove prisutnosti na Zapadu, mnogo govori činjenica da je Tertulijanu vrlo familijaran, iz čega bi se moglo zaključiti da je nastao mnogo vremena prije nego što imamo podatak da se o njemu prvi put govori. Ta rimska formula simbola je majka svih zapadnih simbola, kao i današnjeg teksta Apostolskog Simbola vjere. Nemoguće bi bilo dokazivati da je on u temelju i istočnih simbola, premda je i na Istoku došlo do sličnog razvoja događaja. Na trojstvenu ispovijest nadodavale su se kristološke izjave. Dok je Zapad insistira na Isusovu rođenju id Djevice Marije, Istok je uvodio nove stavke o vječnom rođenju, prije postanka svijeta. Premda su ovi «dodaci» često bili u antiheretičkoj funkciji, no ne može se sa sigurnošću prenaglašavati taj vid nauštrb unutarnjih zahtjeva Crkve, koja je imala potrebu u vidu pouke katekumena, uvoditi u Simbol, u skraćenom obliku, glavne kršćanske dogme. Kao što je krsna liturgija od jednostavnog obreda razvila u svečani, paralelno tome je i krsni simbol doživio svoj razvoj: od jednostavne trojstvene ispovijesti do sažetka kršćanskog nauka.
Očito je dakle da se današnji tekst Apostolskog simbola ne pojavljuje prije početka 6. st. Čak je rimski simbol iz 5. st. još dosta različit od našega. Ne sadrži riječi: creatorem caeli et terrae – conceptus – passus, mortuus, descendit ad inferos – catholicam – sanctorum communionem – vitam aeternam. Usprkos toga svi doktrinarni elementi Apostolskog simbola se pojavljuju već koncem 1. st. u mnogobrojnim i različitim formulama koje susrećemo djelima kršćanskoj književnosti iz ovog razdoblja.