Čašćenje Euharistije

Čašćenje Euharistije

Papa Ivan Pavao II u okružnici „CRKVA O EUHARISTIJI“, 25.

„Čašćenje Euharistije izvan Mise neprocjenjiv je dar u životu Crkve. To je čašćenje usko združeno sa slavljenjem euharistijske Žrtve. Kristova prisutnost pod svetim prilikama koje se čuvaju nakon Mise – prisutnost koja traje sve dok postoje prilike kruha i vina – proizlazi iz slavljenja Žrtve te teži pričesti, sakramentalnoj i duhovnoj. Na pastirima je da ohrabre, i po osobnom svjedočanstvu, euharistijsko štovanje, osobito izlaganjem Presvetog Sakramenta, kao i molitve klanjanja pred Kristom prisutnim pod euharistijskim prilikama.

Ugodno se je zadržati s Njime te, poput ljubljenog učenika Ivana naslonivši glavu na njegove grudi ( Iv 13, 25), biti dodirnut neizmjernom ljubavlju njegova srca. Ako se kršćanstvo u naše vrijeme mora razlikovati nadasve po „umijeću molitve“ kako ne osjetiti obnovljenu potrebu provesti duže vrijeme u duhovnom razgovoru, u tihu klanjanju, u stavu ljubavi pred Kristom prisutnim u Presvetom Sakramentu? Koliko sam puta, draga moja braćo i sestre, ovo iskusio i dobio snagu, utjehu i pomoć.

Ovu nam praksu, koju Učiteljstvo uvijek iznova hvali i preporučuje, svjedoče brojni sveci svojim primjerom. Na osobit se je način u tome istaknuo sv. Alfonzo Marija Liguori koji je zapisao: „Među svim pobožnostima, klanjanje Isusu u Presvetom Sakramentu prva je poslije sakramenata, Bogu je najdraža, a nama najkorisnija.“

Euharistija je neprocjenjivo blago: ne samo dok se slavi, nego također i moleći se pred njom izvan Mise omogućuje se pristup samome izvoru milosti. Kršćanska zajednica koja želi biti kadra kontemplirati Kristovo lice, u duhu kako sam ga predložio u apostolskom pismu: „Nadolazeće tisućljeće“ i „Krunica Blažene djevice Marije“, ne može ne razvijati ovaj vid euharistijskog štovanja u kojem se produžuju i umnažaju plodovi zajedništva s Kristovim tijelom i krvlju.“

POBOŽNOST PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU

Gospodin Isus je, kako nas uči Drugi vatikanski Koncil, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovijekovjeći žrtvu na križu kroz stoljeća, sve dok ne dođe, tako da Crkvi, svojoj ljubljenoj zaručnici, povjeri spomen – čin svoje smrti i uskrsnuća, vazmenu gozbu na kojoj se On blaguje, duša napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave. Vjernici su pozvani da kao zajednica sudjeluju u tom otajstvu ne kao nijemi svjedoci, nego da ga kroz obrede razumiju, pa da svjesno, pobožno i djelatno sudjeluju u svetoj Misi, tom najvišem činu naše vjere. Drugi vatikanski Koncil u pastoralnoj konstituciji o svetoj liturgiji kaže: “Duhovni se život ipak ne sastoji samo od sudjelovanja u svetoj liturgiji. Doista, kršćanin, pozvan da moli u zajednici, mora uz to ući i u svoju sobu i moliti Oca u tajnosti, štoviše, kako nas Apostol uči, mora moliti bez prestanka. Posebno se preporučuje pobožne vježbe kršćanskog naroda, ako su u skladu s crkvenim zakonima i propisima, osobito kada se vrše po nalogu Apostolske stolice”. (br. 12 – 13)

Euharistijsko otajstvo ne završava sa svetom Misom, nego u stoljetnoj tradiciji Katoličke Crkve imamo štovanje i pobožnost Presvetom Oltarskom Sakramentu izvan svete Mise. Ipak valja naglasiti da svaka pobožnost Euharistijskom Isusu je u krajnjoj liniji povezana s njegovim Vazmenim otajstvom, jer je Euharistija spomen – čin njegove Muke, Smrti i Uskrsnuća. Tako da je svaka pobožnost Presvetom Sakramentu usko sjedinjena sa Misnom žrtvom ili stoga što pripravlja na njeno slavlje ili stoga što je kao jedan produžetak našeg misnog bogoštovlja.

U naše vrijeme često opterećeno riječima raste čežnja ljudi za tišinom i smirenjem. U tišini naći sebe, neke stvari ostaviti, otvoriti se Bogu i pustiti da me on na novi način dodirne. Boraviti u šutnji pred izloženim Presvetim i preda nj stati, izložiti se samo njemu, pritom ne htjeti činiti ništa, niti išta morati skrivati. Pred Bogom smijemo biti takvi kakvi jesmo, sa svime što nam pripada i što nas čini. Gledajući na njega postajemo prožeti njegovom ljubećom nazočnošću. Za to nisu više potrebne nikakve riječi. Bog, uvijek Veći, obuhvaća nas svojom ljubavlju od prvog trenutka našeg života.

Iz susreta s njim izrasta blagoslov za nas i za druge.

S kolikim poštovanjem valja primati Krista

“Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti” (Mt 11, 28) govori gospodin.

Ovo su riječi tvoje, Kriste, vječna Istino, makar nisu izrečene u isto vrijeme, niti zapisane na jednom mjestu, jer su dakle tvoje i istinite, moram ih sve primiti sa zahvalnošću. Tvoje su i ti si ih izgovorio; a i moje su također, jer si ih izrekao radi moga spasenja. Rado ih primam iz tvojih usta da se dublje utisnu u moje srce. Potiču me riječi tako blage, pune slasti i miline, ali me plaše vlastiti grijesi i odbija nečista savjest od primanja tolikog otajstva. Zove me slatkoća tvojih riječi, ali me stišće mnoštvo mojih opačina.

Zapovijedaš da s povjerenjem pristupim k tebi ako želim imati s tobom dio; i da uzmem hranu besmrtnosti ako želim imati vječni život i slavu. “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti” (Mt 11, 28) govori gospodin. O slatke li i prijateljske riječi u ušima grešnika da ti Gospode Bože moj, bijednika i siromaha pozivaš na Pričest presvetoga tijela svojega! Ali tko sam ja Gospode, da se usuđujem pristupiti k tebi! Evo, ni najviša te nebesa ne mogu obuhvatiti; a ti kažeš: dođite k meni svi!

Što znači to preblago sniženje i tako prijateljski poziv? Kako ću se usuditi doći kad nisam svjestan nikakvu dobru radi kojega bih se mogao pouzdati? Kako ću te uvesti u svoj dom kad sam češće uvrijedio predobrostivo lice tvoje? Plaše se anđeli i arhanđeli, boje se sveci i pravednici, a ti kažeš: dođite k meni svi! Kad ne bi toga rekao ti, Gospode, tko bi vjerovao da je istina? I da ti ne zapovijedaš tko bi pokušao pristupiti?

Evo, Noa pravedan muž, trudio se sto godina na gradnji lađe da bi se sa nekolicinom spasio; a kako ću se ja moći pripraviti za jedan sat da s poštovanjem primim Stvoritelja svijeta? Mojsije, veliki sluga tvoj i poseban prijatelj tvoj, načinio je kovčeg iz neraspadljiva drva, te ga je obložio najčišćim zlatom da bi u njemu pohranio ploče zakona; a zar da se ja, obični stvor, usudim tako lako primite tebe Zakonodavca i darovaoca života? Salomon, najmudriji od kraljeva izraelskih, gradio je na slavu imena tvoga sedam godina veličanstveni hram; i blagdan posvete njegove slavio je osam dana: prinio je hiljade pomirnih žrtava i zavjetni Kovčeg uz zvuk trube i klicanje smjestio svečano na mjesto za nj. određeno. A ja nesretnik i najbjedniji od ljudi, kako ću te uvesti u svoj dom kad jedva znadem pola sata pobožno provesti? I kamo sreće kad bih barem jednom dostojno proveo i pola sata!

O Bože moj, koliko su se oni truditi da omile tebi! Jao, kako je malo što ja činim! Kako brzo ispunim vrijeme kad se spremam na Pričest! Rijetko sam posve sabran, vrlo rijetko bez bar malo rastresenosti. A sigurno u spasonosnoj prisutnosti tvoga Božanstva ne bi smjela doći na um nijedna nepristojna misao, niti me zaokuplja ikoje stvorenje, jer kanim primiti pod krov ne anđela, nego Gospodara anđela.

A ipak je vrlo velika razlika između zavjetnog Kovčega sa svojim sadržajem i između prečistog Tijela tvojega sa svojim neizrecivim krepostima; između onih zakonskih žrtava, koje su označivale ono što će doći, i između prave žrtve Tijela tvojega koja nadopunjuje sve stare žrtve.

Zašto dakle na usplamtim više za tvojom štovanja dostojnom prisutnošću? Zašto se ne spremam s većom brižljivošću za primanje tvojih svetinja; kad su oni sveti stari patrijarsi i proroci, kraljevi i knezovi s cijelim narodom pokazivali toliku pobožnu sklonost prema službi Božjoj?

Vrlo pobožni kralj David plesao je svim srcem pred kovčegom Božjim, sjećajući se dobročinstava nekoć udijeljenih ocima; načinio je razna glazbala i odredio da se radosno pjeva, a i sam je s cijelim narodom često pjevao uz citru, nadahnut milošću Duha Svetoga; učio je narod izraelski svim srcem hvaliti Boga i skladnim glasom na pojedine dane blagoslivljati ga i slaviti. Ako se onda vršila toli pobožnost i ako su se sjećali božanske slave pred zavjetnim Kovčegom, koliko sada štovanje i pobožnost mora nadahnjivati mene i sav kršćanski puk u prisutnosti Sakramenta, u primanju preslavnoga Tijela Kristova?

Ti si prisutan ovdje kod mene na oltaru, Gospode Bože moj, Svetac na svecima, Stvoritelj ljudi i Gospodar anđela. Ovdje si, u Sakramentu oltara, cio prisutan, ti Bože moj, čovjek Isus Krist: i tu se stiče obilati plod vječnoga spasenja kad god te dostojno i pobožno primamo. I na to nas ne navodi nikakva površnost ni znatiželjnost ni putenost, nego čvrsta vjera, pobožna nada i iskrena ljubav.

O nevidljivi stvoritelju svijeta, Bože, kako divno postupaš s nama! Kako blago i milostivo upravljaš sa svojim izabranima kojima nudiš samoga sebe da te primaju u Sakramentu! To naime nadilazi svaki um; to privlači napose pobožna srca i potpiruje čežnju. Pravi naime tvoji vjernici, koji odlučuju popraviti cijeli svoj život, crpe često iz ovog presvetog Sakramenta veliku milost pobožnosti i ljubav prema kreposti.

O divne i tajanstvene milosti Sakramenta koju poznaju samo vjernici Kristovi, a nevjernici je i službenici grijeha ne mogu spoznati! U ovom se Sakramentu daje duhovna milost i obnavlja u duši izgubljena krepost; i vraća se grijehom iznakažena ljepota. Ova je milost katkada tolika da od punine udijeljene pobožnosti ne samo duh, nego i slabo tijelo osjeća da je primilo veću snagu.

Moramo ipak veoma žaliti i žalostiti se radi naše mlitavosti i nemarnosti, da se ne zanosimo većom željom za primanjem Krista u kom je sva nada i zasluga onih koji se spašavaju. On je naime naše posvećenje; on je utjeha putnika i vječni užitak svetaca. Valja dakle veoma žaliti što se mnogi tako malo brinu za ovo spasonosno otajstvo koje razveseljuje nebo i čuva čitav svijet. Jao sljepoće i tvrdoće srca ljudskoga što se ne brinemo više za tako neiskazani dar, a i služeći se svaki dan njime padamo u nemarnost.

Kad bi se naime ova presveta tajna vršila samo na jednom mjestu, te samo jedan svećenik na svijetu obavljao pretvorbu, što misliš kolikom bi željom biti ljudi obuzeti prema onom mjestu i takvom svećeniku Božjem, da bi mogli vidjeli kako se obavljaju božanske tajne! A sada su mnogi posvećeni za svećenike i na mnogim se mjestima prikazuje Krist, da se pokaže to veća milost i ljubav Božja prema ljudima, koliko je sveta Pričest više raširena po svijetu.

Hvala ti, Isuse dobri, vječni pastiru koji si se udostojao nas siromahe i prognanike okrijepiti dragocjenim Tijelom i Krvlju svojom; te na primanje ovih tajna pozvati nas nagovorom svojih vlastitih usta govoreći “Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti”.

AMEN!