Hodočašća su poznata svim svjetskim religijama. Ona su izraz čovjeka koji traži i teži za Bogom na mjestima gdje se Bog posebno objavljivao, gdje je darivao ljudima mogućnost da lakše osjete njegovu nazočnost ili kod posebno nadarenih osoba, koje su svojim darovima (karizmama) postajale posebnim znakom Božje slave i nazočnosti. Postoje hodočasnička mjesta koja na poseban način privlače ljude i ljudi ih posjećuju tražeći nova iskustva živoga Boga, iskustvo mira, radosti, ljubavi. Svakim hodočašćem čovjek se pokreće iz svoje svakidašnjice, rutine ostavljajući posao, obitelj, prijatelje, i polazi na put nošen čežnjom za novim susretom u nadi što prisnijeg i kvalitetnijeg doživljaja Boga.
U temelju svakog hodočašća čežnja je za Bogom ali postoje i druge motivacije za hodočašćenjem – ispunjavanje zavjeta, uslišanje molitvi i nakana itd. Postoje hodočasnička mjesta koja su nastala izravnim Božjim zahvatom u život ljudi (uglavnom marijanska mjesta povezana s ukazanjima – npr. Marija Bistrica, itd.). Hodočašće je susret Boga koji čeka i čovjeka vjere koji traži svoga Boga.
Kad se hodočasnik odluči na hodočašće Bog ga očekuje otvorena srca za sve njegove probleme, jer hodočašće je uvijek bila posebna vrsta duhovnosti koja je imala u sebi elemente i boli, patnje, iskušenja ali uvijek sretnog i punog ljubavi odgovora od Boga. Riječ hodočastiti kaže da se u ranija vremena hodočastilo samo – pješice. Hodočasnici su svojim hodom, znojem, cijelim svojim bićem častili Boga kojemu su vapili za posebne milosti. Do udaljenijih svetišta danas uglavnom hodočastimo motornim prijevozom, ali motiv je uvijek ostao isti. A taj je da cijelim putem: molitvom, zahvaljivanjem, tjelesnim naporom pokušamo iskazati slavu Bogu za pokoru svojih grijeha, preminule, obraćenje grešnika, utjehu umirućih, pokušavamo častiti Gospodina kojemu smo se zaputili kako bismo ga otvorenoga srca sreli.
Ovo su najpoznatija svetišta u Hrvata:
Marija Bistrica – Za vrijeme gradnje župne crkve uoči blagdana Uznesenja Marijina izbio je požar u kojem je oštećena cijela unutrašnjost crkve, osim velikoga oltara i čudesnog kipa Majke Božje.
Sinj – Godine 1715. Mehmed-paša Ćelić napao je sinjsku tvrđavu. Franjevci su u tvrđavu u crkvu sv. Mihovila donijeli Gospinu sliku. Sedam stotina branitelja je odbilo predati grad Turcima, poručivši im da će ga braniti do posljednjeg. Dok su turske čete topovima rušile tvrđavu lice se Majke Božje počelo mijenjati. Pred neprijateljima se počela pojavljivati Bijela Gospođa. Zavladala je panika i Turci su pobjegli. U spomen na taj događaj svake se godina u Sinju održava viteška igra Sinjska alka.
Trsat – Trsat i Nazaret povezani su predajom o nazaretskoj kućici Svete obitelji koju su iz Nazareta u Trsat 1291. prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 1294. kada su je anđeli prenijeli u Loreto, gdje se i danas nalazi.
Hodočašće je osobita vrsta putovanja, koje nije svojstveno samo kršćanstvu. Hodočašća podrazumijevaju postojanje svetih mjesta prema kojima se ljudi, nošeni religioznim motivima i iskustvima usmjeravaju. Kršćanstvo je klanjanje u duhu i istini pa ne dogmatizira hodočašća kao religioznu obvezu, hodočasnička je praksa znatno prisutna u povijesti hrvatskoga naroda i kršćanstva uopće. Razmišljajući o kršćanskom značenju hodočašća na Sveta mjesta blaženi papa Ivan Pavao II., i sam hodočasnik, u apostolskom pismu o hodočašću u Velikom jubileju, naglašava: „Moje razmatranje stoga je upućeno Božjim ‘mjestima’, onim prostorima koje je on izabrao da se na njima među nama nastani (Iv 1,14; usp. Izl 40,34-35; 1 Kr 8,10-13), tako da omogući ljudskom biću izravniji susret sa sobom.
Svaki hodočasnik pokušava meditirati svoju nutrinu u hodu prema Božjim uputama i znakovima njegove prisutnosti. Tada osjeti mir, ispunjenje u koje se neprestano vraća, o kojem razmišlja. Slike koje su mu ostale utisnute u pamćenje tokom hodočašća podsjećaju ga na to iskustvo i pretrpljenu bol. Ono postaje dio njegove duhovne stvarnosti ona se urezuje u njegovu duhovnu memoriju. Fenomen hodočašćenja u kršćanstvu ima dugu tradiciju, a njegovi obrisi pojavljuju se u ranokršćanskim vremenima
Hodočašće je razmatrano u djelima sv. Augusti, koji je smatrao da je smisao kršćanskog života peregrinari ad Dominum. Augustinovo su razmišljanje prihvatili mnogi duhovni učenjaci. Ta su teološka promišljanja utjecala na poimanje hodočašća u kršćanskom svijetu. Hodočašće podrazumijeva život u skladu s kršćanskim moralom. Težnja vjernika-hodočasnika je da se u svakodnevnom životu što više približi uzornim životima koje su vodili kršćanski pustinjaci, askete, sveci. Budući da je riječ o duhovnom hodočašću, a izraženo je u asketizmu i odricanju to se naziva unutarnjim hodočašćem, koje su podupirali kontemplativni redovnici. Od srednjeg vijeka do danas ti su redovnici i pustinjaci u svojim samostanima uvijek primali na konak hodočasnike na proputovanjima do svetih i poznatih mjesta. Hodočašćenja u mjesta diljem Europe, Svete zemlje, gdje su čuvane moći pojedinih svetaca, bila su ponukana ponajprije osobnom pobožnošću i nakanama.
O duhovnim razlozima kod donošenja odluke o odlasku na hodočašće u sveta mjesta svjedoče različite vrste izvora: dnevnici i vodiči za hodočasnike. Osnovnu motivaciju hodočasničke pobožnosti i odlaska u sveta mjesta treba tražiti u vjerovanju hodočasnika u nadnaravne moći svetačkih relikvija te nadnaravnih ukazanja Majke božje, pa je stoga fenomen hodočašćenja uvijek bio čvrsto vezan uz kult svetaca te Marijine osobe.
Dakle, osnovni poticaj hodočašću bio je u vjerovanju da će vjernik u blizini relikvija, na mjestu Marijina ukazanja i sl. doživjeti tjelesno i duševno ozdravljenje ili ozdravljenje roditelja, djece ili prijatelja te da će zadobiti uslišanje svojih posebnih nakana i zadobivanje posebnih milosti. Tom je vjerovanju u srednjem vijeku pogodovala činjenica da gotovo ni jednu bolest kao što je kuga, nije bilo moguće medicinski izliječiti. Pri tome se, najviše vjerovalo da je izlječenje moguće samo odlaskom u kršćanska sveta mjesta, u Jeruzalem ili Rim ili na neke grobove svetaca i mučenika.
KKC govori o prvom hodočasniku koji je na Božji poziv odgovorio vjerom i krenuo (početak hodočašća) na put u nepoznato i to mu se uračunalo u pravednost:
145 Poslanica Hebrejima osobito naglašava vjeru Abrahamovu: “Vjerom, pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu; zaputi se, ne znajući kamo ide”-svojim hodom u vjeri iskazao poslušnost i slavu Bogu (Heb 11,8). Vjerom se zadrža kao stranac i hodočasnik u Obećanoj zemlji. Vjerom Sara primi mogućnost da začne obećanoga sina. Vjerom je napokon Abraham prikazao za žrtvu svoga sina jedinca. Tako i Katekizam katoličke crkve govori o prvom hodočasniku vjere kojeg je sam Bog pozvao na hodočašće da pokaže svim ljudima kako se ima častiti Boga a ujedno i slušati Boga i time postavši Ocem svih koji vjeruju.
Hodočašćenje je uvijek proces obraćenja, žudnja za intimnošću s Bogom, vapaj i molitva za svoje materijalne potrebe i zadobivanje neke posebne milosti. Prvenstveno hodočašće je uvijek bilo čudesni dar koji posjeduju samo izabrani. Ljudi vole biti u pokretu. Vjernici danas zahvaljujući suvremenim prometalima putuju daleko izvan svoje domovine u Svetu zemlju, u marijanska svetišta u Lourdes, u Fatimu, Međugorje. Zato dušobrižništvo mora u pogledu hodočašćenja imati jasne teološke pojmove i uhvatiti se u koštac s novim duhovnim izazovima. Papinsko vijeće je izdalo Dokument o hodočašćenju. Dokument teološko razmišlja o značenju hodočašćenja i daje pastoralne smjernice kako organizirati i provoditi hodočašća.
To je Dokument Papinskog vijeća za pastoral selilaca,želi duhovno osmisliti hodočašća koja dušobrižnici organiziraju povodom Velikog jubileja-Dvijetisućite godine. Želi hodočašća čvrsto povezati sa stvarnošću pokore i obraćenja: hodočašće je uvijek prilika vjerniku da se duhovno izgradi, da produbi svoj duhovni život, da počne ispočetka, Dokument je sažetak teologije hodočašćenja.
Hodočašće simbolizira iskustvo čovjeka kao putnika. Hodočašće je putovanje vjernika k svetom mjestu što ga je posvetilo očitovanje nekog božanstva u namjeri da se ondje moli i prikažu žrtve. Kao takvo ono je specifično iskustvo vjere i pojava vezana za sve religije te postoji od prapovijesti. Cilj hodočašćenja obično je postizavanje materijalnog ili duhovnog dobra koje po vjerovanju hodočasnika upravo na tom svetom mjestu on može postići. Hodočašće je po svojoj naravi obično vezano uz žrtve i odricanja, milost koju hodočasnik na svetom mjestu postiže upravo je nagrada i odgovor Boga za njegovu požrtvovnost i za pretrpljeni napor i bol za ljubav Bogu. Milosti koja se traže su vrlo različita, te idu od ozdravljenja od neke bolesti, zadobivanje materijalnog i financijskog blagoslova, zagovaranja drugih po molitvi.
Na primjeru izabranoga naroda može se vidjeti sva ljepota ali i odgovornost za hodočašća u ljubavi i vjeri u Bogu, povijest izabranoga naroda u Starome zavjetu zapravo je veličanstveno hodočašćenje na putovima milosti i vjere: te dolazak i otkriće putova milosti, izlazak iz Egipta, prolaz kroz Crveno more, putovanje kroz pustinju, ulaz u obećanu zemlju, hod u babilonsko izgnanstvo te povratak iz njega u staru domovinu. Izraelci su tri puta godišnje – za velike blagdane Pesah, Ševuot i Sukkot – hodočastili u sveti grad Jeruzalem. Izlazak iz Egipta poprimio je trajnu vrijednost. Postao je spomen, On je u narodu uvijek živ, ponavlja se u povratku iz Babilonskog sužanjstva koji Izaija opjevava kao novi izlazak koji slave Izraelci o svakoj Pashi i koji se u Knjizi Mudrosti.
Konačni je cilj takvog vjerničkog putovanja obećana zemlja. Izraelci su hodočastili u Jeruzalem, na i Sion, pjevajući radosne himne. Imali su iskustvo s Bogom kao hodočasnikom koji uvijek hoda s narodom. Bog Izraela nije vezan uz jedno određeno mjesto kao što su to bili vezani poganski bogovi, nego putuje s narodom i prisutan je na svakom mjestu, naš Bog je hodočasnički Bog, on je uvijek u pokretu. Isus se predstavlja kao “Put, Istina i Život” te utjelovljenjem i rođenjem od Djevice kreće na put svojeg naroda i cijelog čovječanstva “sjedinjujući se sa svakim čovjekom”. Isus ne samo da pokazuje put kojim treba hodati do Boga nego i sam hoda tim putem on hodočasti zemljom.
Još kao dječak on hodočasti s roditeljima u Jeruzalem. Njegovo javno djelovanje kao trajno hodočašćenje od Galileje preko Samarije do Judeje, te do Jeruzalema gdje će biti raspet. Isusovi učenici, produhovljeni i oživljeni Duhom Svetim na blagdan Duhova, kreću putovima svijeta, ulazeći tako u različite narode zemlje, idući od Jeruzalema do Rima, svugdje naviještajući Kristovo evanđelje ponukani istim hodočasničkim Duhom. Kršćanski je život predstavljen kao hodočašće prema nebeskom Jeruzalemu – Otk, hodočašće koje ima transcendentni cilj i završetak. Kršćanin je svjestan da je ovdje na zemlji “putnik”-hodočasnik i pridošlica”, njegova je “domovina na nebesima”. U IV. i u V. stoljeću u Crkvi se pojavljuje monaški pokret.
Pobožni ljudi odlaze u pustinju i ondje razmatraju iskustvo Abrahama, pridošlice i stranca, lik Mojsija koji narod izvodi iz Egipta i vodi ga u obećanu zemlju te lik Ilije koji na Karmelu susreće Boga. U to doba kreću Jeronim i njegove u Svetu zemlju. Nastanjuju se u Betlehemu, blizu špilje rođenja Isusova. Podižu samostane u Siriji, u Kapadociji, u Tebaidi, u Egiptu. Jeronim i drugi sveti Oci pozivaju kršćane na hodočašće na sveta mjesta ali i upozoravaju na pretjerivanja. Crkveni oci tako upozoravaju hodočasnika da je “pravo hodočašće ono koje vodi vjernika od fizičke do duhovne stvarnosti, od života u tijelu do života u Gospodinu, a ne odlazak iz Kapadocije u Palestinu.” Sv. Augustin savjetuje: “Uđi u sama sebe: istina prebiva u čovjekovu srcu. I nađi samoga sebe!” I sv. Jeronim upozorava od formalnog shvaćanja hodočašćenja.
U XIII. stoljeću pojavljuje se sv. Franjo koji sa svojom braćom franjevcima kreće u Svetu zemlju, u Jeruzalem. Oni će do danas biti čuvari svetih mjesta u Palestini i izvan nje.1300 godine ustanovljeno je Društvo hodočasnika za Krista. Iste je godine u Rimu prvi puta proglašen Jubilej koji je privukao u Rim na tisuće hodočasnika. Hodočašća u Rim ponavljaju se u dugom nizu susljednih Svetih godina. Tako Rim postaje kulturnim i hodočasničkim središtem Europe. Hodočašće jest i susret s Marijom. Marijanska svetišta su povlaštena mjesta susreta s njezinim Sinom kojega nam ona daje.
Na praksi židovskog i kršćanskog hodočašćenja nadahnuo se i sam Muhamed te naredio muslimanima: “Obavite hodočašće i posjet svetim mjestima iz ljubavi prema Bogu!” . Milijuni muslimana svake godine hodočaste u Meku i u Medinu. Hodočašće je jedan od pet stupova islamske religije.
Susret s Bogom u “Šatoru sastanka”, u svetištu, jest i susret s Božjom ljubavlju. Veliki broj kršćanskih svetišta cilj su hodočašćenja i vjernika drugih religija. Ta činjenica potiče djelovanje Crkve da odgovori dijalogom.
Kad su kršćani dobili slobodu sveta su mjesta u Palestini zadobila posebnu važnost. Tako su kršćani počeli posjećivati i častiti sveta mjesta. Hodočašća u Svetu zemlju nisu prestajala sve do arapskih osvajanja, a jedan od povoda za pokretanje križarskih ratova bila je upravo želja da se ponovno omogući nesmetano hodočašćenje na Kristov grob.
Tijekom srednjeg vijeka hodočastilo se još u Rim, na grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla pogotovo kad je bilo otežano hodočašće u Svetu zemlju. Nažalost, hodočašća mogu biti opterećena i mnogim duhovnim negativnostima. To se u prvom redu očituje u potrebi vjernika za nečim što je posebno, neredovito i senzacionalno. Takvi vjernici-hodočasnici rado žele biti svjedocima čudesa, ukazanja, pa onda odlaze upravo na takva mjesta, bez obzira na stav Crkve. Iako privatne objave ne obvezuju na vjeru, ČESTO se postavljaju obrascem kršćanskog života. Moguće je da se onda određeni broj vjernika udalji od redovitog života župske zajednice i žive samo od tih „posebnih“ stvari u svojem imaginarnom duhovnom svijetu.
Spomenuti ćemo još jednog sveca koji na poseban način uprisutnjuje stvarnost hodočašćenja a to je sv. Rok. Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, on se nije zadovoljavao površnošću već je žrtvovao sve. Njegova je ljubav prešla u agape u anđeoske sfere ljubavi. On preuzima ideal svetih ljudi: »Peregrinari pro Christo.« Iz ljubavi prema Kristu postaje hodočasnik, čovjek koji prolazi svijetom kao zaljubljenik i hodočasnik Isusa Krista. Na svome hodočašću u Rim Sveti Rok se zaustavio u Acquapendente gdje je dvorio bolesnike u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko velikih čudesnih ozdravljenja.
Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, te Rim. Ondje se zadržao oko tri godine. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena posebnom ljubavi prema bolesnicima i tako se svečevo hodočašće pretvorilo u hodočašće čiste nepatvorene ljubavi. Rokova svetost bila je potvrđena posebnim dokazom: križem, patnjom. Bez toga nikada ne može biti prave svetosti. Svetac je hodočasnik raspetoga Krista, zato mora biti dionik njegova križa i patnje. U Piacenzi se Rok razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu. Sklonio se u jednu šumu i ondje se hranio biljem, uzdajući se samo u Boga.
Životopisci spominju da mu je svaki dan dolazio pas noseći mu komad kruha. Taj prizor po narodnoj predaji ističu mnogi slikari. Neki i danas smatraju da je pas koji donosi kruh legenda i renesansni dodatak priči. Gottardo naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. On pod njegovim utjecajem doživljava obraćenje, njegovao ga je dugo. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je potpuno izobličen tako da ga ljudi nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga kao mogućeg sumnjiva tipa. U zatvoru je proveo pet godina, te mu se ponovo vraća guba te umire od nje.
Također vrijedan spomena je i život svetoga Alekseja rođenog u rimskoj plemićkoj obitelji. On je bio mlad, bogat i lijep mladić kad je našao zaručnicu. Na sam dan vjenčanja ostavlja svoju zaručnicu i odlazi na hodočašće u najpoznatija kršćanska svetišta onog vremena. Odlučio se na taj korak iz čiste ljubavi prema Kristu. Imao je osjećaj da ga Bog potiče na takav smioni potez. Poslije punih 17 godina provedenih na hodočašćima, jedna slika Gospina izgovorila je njegovo ime.
Budući da je Aleksej htio ostati nepoznat, ukrcao se na brod koji je plovio prema njegovom domu. Po dolasku u rimsku luku uputio se svome domu kao prosjak. Otac ga nije prepoznao, ali mu je dao mjesto pod stubištem svoje kuće. Ni ostali članovi obitelji nisu ga prepoznali. On je proboravio još 17 godina pod stubištem vlastitoga doma oca svoga. Sluge njegove obitelji su ga jako vrijeđali, a roditelji i zaručnica tugovali za njim. Iz ljubavi prema Kristu on je sve to dragovoljno trpio.
Kada je umro, sva crkvena zvona u Rimu zazvonila su sama od sebe. Roditelji su ga prepoznali i još jednom ga oplakali. Kod njega su našli i jedan spis u kojem točno opisuje svoj život i svoje duhovne pustolovine na svojim hodočašćima (hodočasnički dnevnik). Život nam ovoga sveca pokazuje izvanredan put hodočašća gdje je iz ljubavi prema Kristu pješice hodočastio 17 g. te još 17 g proveo u svojoj maloj ćelijici ispod stepenica. On je bio hodočasnik ljubavi Božje jer je sve radio i crpio iz te ljubavi .
Možemo zaključiti da su Abraham i mnogi katolički sveci uzori svakom hodočasniku jer je upravo Abraham na Božji unutarnji glas krenuo na najveće hodočašće čovječanstva i postao uzor svim ljudima. Upravo je Abraham bio hodočasnik vjere jer nije htio ništa uskratiti Bogu pa ni svoga jedinorođenca Izaka, jer zapravo s vjerom je sve moguće, jer Bog voli veselog darivatelja, a što je ljepše i sretnije od Bogu darovanog od srca natopljenog znojem hodočašća. Stoga kad hodočasnik osjeti unutarnji glas i poriv da krene na put mora kao i Abraham povjerovati glasu Bojem i reći jedno veliko DA, odazvati se te se staviti na raspolaganje Božjoj providnosti, ne pitajući se za svrhovitost tog pothvata, jer možda baš na taj način postane dionikom neke nove stvarnosti, ulivene milosti ili uslišane molitvene nakane koja će mu Božja ljubav darovati po njegovoj vjeri.
Jedna od najpoznatijih svjetskih hodočasničkih ruta je El Camino de Santiago, put dug oko 800km koji započinje na jugu Francuske u selu Saint Jean Pied de Port, prelazi Pirineje, prolazi sjeverom Španjolske preko brežuljaka pokrajine Navarre, vinograda La Rioje i ravnica Kastilje, te zelenih šuma i dolina Galicije, a završava na veličanstvenom trgu pred zapadnim pročeljem katedrale sv. Jakova u mjestu Santiago de Compostela.
Nakon mnogo stoljeća i gotovo potpunog zaborava i napuštanja, ovo drevno hodočašće do groba sv. apostola Jakova, na iznenađenje mnogih, vratilo se u život u posljednjim godinama 20. stoljeća. Sada njime prolazi toliko hodočasnika iz svih krajeva svijeta, vjernika i nevjernika, pripadnika različitih religija, avanturista, hodočasnika i “tragača”, koliko nije bilo ni u vrijeme najveće slave, u ranom srednjem vijeku.
Put za Santiago (španj. Camino de Santiago) je ruta koju prelaze hodočasnici iz Španjolske i cijele Europe koji vodi u Santiago de Copostelu, grad u kojem se nalaze relikvije apostola Jakova Starijeg. Zbog toga se još naziva i Putem svetog Jakova. Njegov simbol je školjka Jakobova kapica koju su hodočasnici nosili obješenu o svoju torbu, a služila im je kao čaša.
Tijekom cijelog srednjeg vijeka, grad Santiago de Compostela je bio vrlo popularno hodočasničko odredište, te je na ovoj trasi izgrađeno oko 1.800 građevina, vjerskih i svjetovnih, od velikog povijesnog značaja. Put je odigrao temeljnu ulogu u poticanju kulturne razmjene između Iberijskog poluotoka i ostatka Europe u srednjem vijeku. On ostaje svjedočanstvo snage kršćanske vjere među ljudima svih društvenih slojeva iz cijele Europe. Kasnije je zanimanje za ovo hodočašće oslabilo, ali u današnje vrijeme ponovo mu se vraća popularnost.
Najpoznatija ruta je Camino Francés koji počinje na jugu Francuske i duga je oko 800 km. Prvi spomen korištenja ovog puta vezan je za 1047. godinu. Ista ta ruta koristila se i prije od strane hodočasnika koji su išli u Rim na grob sv. Petra i povezivala je kraljevske gradove Jaca, Pamplonu, Burgos i León. Pored Camino Francésa postoje i druge rute prema Santiago de Composteli, i to: Engleski, Portugalski, Katalonski, Sjeverni, Baskijski kao i još neki pravci. Vijeće Europe je Francuskom putu 1987. god. dodijelilo titulu “Glavne ulice Europe”, a UNESCO ga je 1993. god. proglasio svjetskom kulturnom baštinom.
U 2016. godini ukupno je do Santiaga stiglo 277.854 hodočasnika, podjednako muškaraca i žena: od toga pješke 254 014, biciklom 23 340, jašući na konju 342 i u invalidskim kolicima 125 hodočasnika. Zanimljivo da je ljeti gotovo svaki drugi hodočasnik profesor ili učitelj. I napokon, najzanimljiviji podatak da je u 2016. godini 295 hodočasnika iz Hrvatske. Za usporedbu, 2015. bilo ih je 182. Uz hodočasnike iz europskih zemalja, od koji prednjače Španjolci koji tradicionalno na Put kreću iz Sarrie, puno je hodočasnika iz Sjeverne i Južne Amerike, Australije, Kanade i Južne Koreje.
Cijeli Camino se prelazi u prosjeku za 30 dana, nekih 26 km po danu. Naravno postoje dani kada se može prijeći i više ako to dozvoljava konfiguracija terena, ali i oni dani kada su hodočasnici usporeni kišom, snijegom, bolešću, umorom. Stoga je zimi manje hodočasnika, a najviše ih je ljeti. Najpogodnije vrijeme za hodočašće je rana jesen.
Svaki hodočasnik treba posjedovati hodočasničku putovnicu (credencial) koju dobije na početku hodočašća. U nju se udaraju pečati prenoćišta ili crkava na putu i služi kao dokaz na temelju kojeg Hodočasnički ured u Santiagu izdaje potvrdu o hodočašću na latinskom jeziku (Compostelu). Osim toga, moraju biti ispunjeni i sljedeći uvjeti: prijeći najmanje 100 km pješice (ruta od Sarie), odnosno 200 km biciklom ili konjem.
Tijekom cijeloga Camino Francésa nalaze se prenoćišta (albergue) u kojima se za mali novac može prespavati, pojesti, oprati rublje i tuširati se. Cijene noćenja kreću se oko 10 €. Na cijelom Putu važe neka pravila: posjedovanje hodočasničke putovnica uvjet je za noćenje, jedna osoba ne može dva dana boraviti u istom prenoćištu (izuzev ako je bolesna), u ranim jutarnjim satima (najčešće do 8 h) prenoćište se mora napustiti, nema kasnih lijeganja (zaključavaju se oko 21h ili 22 h), uznemiravanja drugih hodočasnika i slično.
Španjolska je poznata po dobroj hrani i tijekom cijeloga puta kako se mijenjaju pejzaži, tako se mijenja i prehrana. U pravilu svaki restoran ima “hodočasnički menu” u koji ulaze lokalni specijaliteti.
Tijekom cijelog puta može se vidjeti žuta strelica koja pokazuje pravac prema Santiagu a kako se put bliži odredištu svakih pola kilometra može se pročitati udaljenost do Santiaga na kamenju ukopanom pored Puta.
Tko danas hoda Caminom? Nekada su to bili hodočasnici koje je na put pokretao kršćanski vjerski žar. Nekada doći do relikvija sv. apostola Jakova u Santiago de Compostelu, na grob sv. Petar u Rim, na grob sv. Brigite u Vadstenu ili na sveta mjesta u Palestinu bilo je mjera kršćanskog vjerskog svjedočanstva. Danas poći na Camino jednima je izazov, drugima osmišljavanje vremena, trećima potraga za sobom, četvrtima meditacija, petima mjera kršćanskog života, šestima vrijeme sabiranja i „povlačenja životne crte“… Svi kreću s istog mjesta, izgleda da imaju isti cilj doći u Santiago i dotaknuti kip sv. Jakova, a na kraju u što će to putovanje prerasti samo Bog zna.
