Kako govore žene i zašto ih muškarci ne razumiju?

Kako govore žene i zašto ih muškarci ne razumiju?

edna od bitnih osobina, s kojom se ženina narav nameće pred muškim društvom kao nerazumljiva zagonetka, dvosmislena, ne jasna, neproračunata, je njezin posve svojevrstan govor. Sve dotle, dok je muž ne razumije, uzalud se trudi da sa ženom drži korak na životnom putu. Tako će dugo živjeti u stalnoj opasnosti, sve dok – kao obično – zbog neke sitnice ne dođe s njom u sukob. Žena se drugačije izražava nego muškarac.

Muški govor je govor o svagdanjem značenju riječi. To nam ne mora nitko posebno tumačiti. Jasan je i čovjeku sve veli u lice, što ga ide. To je govor jakih . Prisna muška riječ ne poznaje lukavost, a niti obzirnost, a često puta niti suosjećajnost. Zato se toliko puta čuje i usklik: »Vi muškarci (liječnici, ispovjednici), tako ste tvrda srca!«

Žena se izražava zaobilaznim putem. Malo »nabaci« s nekoliko riječi ili samo učini jednu kretnju, te već misli da se dovoljno izjasnila. Muškarac bi već prema izrazu njezina lica, prema pogledu morao znati što ona misli. Morao bi na temelju kratke šutnje znati što ona zapravo hoće. Već tu počinju nesporazumi. Žena veli mužu: »Ostaješ kod kuće ?« Muž misli da je to samo pitanje i prođe. Kada se vrati, odmah primijeti da je žena uvrijeđena, jer je otišao. Nije shvatio da je ta rečenica značila zapovijed: »Ostani kod kuće!« A može je shvatiti i kao molbu: »Ostani kod kuće!« Može značiti samo jednostranu, veselu ili tužnu činjenicu, da muž ostane kod kuće. Muž to ne zna, ne shvaća, ali žena zna kako je mislila i zato mužev odlazak i sudi prema svojem shvaćanju.

Poslije toga slijedi ogorčenje, nerazumijevanje, predbacivanje. Muž predbacuje ženi da se nikada jasno ne izrazi, da mu nikada jasno ne veli što zapravo želi od njega, te ga pušta u neizvjesnosti, tako da radi toga on nikada nije siguran na čemu je. Žena se opet tuži, da je muž ne razumije, da je »tup« i gluh za sve njezine želje, jer da jasnije zaista ne može i ne zna reći.
Foto: pixabay.com

Kod žene se uvijek nešto »iza brda valja«. Njezin govor ima pozadinu, što je bit opreznosti. Sto je žena jednostavnija od muškarca, što je, recimo, djetinjastija, to je više zapletena poput djeteta. Sve gleda kroz razbijena ogledalo ljudske osobe, dok za takozvane »suhe« istine nema smisla. Ona ne može zamisliti ni jednu stvar, ni jednu istinu bez osobe koja mora stajati iza nje. Govor kojim izražava istinu, uvijek ima ličnu pozadinu: »Tko ti je to rekao? Pod čijim uplivom to govoriš? Tko to sebi želi? Kome misliš time koristiti?« Slična su pitanja sama po sebi razumljiva. Muškarac se uz takva pitanja gotovo skameni, našavši se u neprilici. Ako ne razumije tu međuljudsku »gramatiku«, vidi u takvom mišljenju »lukavost« i »podmuklost«. Pri tome nije svjestan, da time čini nepravdu ženskoj naravi i njezinu govoru. Kad bi je razumio, nikada joj to ne bi predbacivao.

Suprotno, ni žena ne razumije govor muža. Muževo nerazumijevanje smatra »ludim«. Često žene u svom govoru sve muškarce proglašuju »luđacima«. »Moraš mu po stotinu puta govoriti jedno te isto i još te ne razumije! Oh, kako je tvrd!« »Ne možeš mu baš ništa dokazati, tek kada ga lupi po glavi, malo se trgne.«

Još je mnogo gore, kada žena sudi muža prema sebi. Ne može zamisliti, da muškarac ne krije ništa »što se iza brda valja«. Zbog toga i traži muževu logiku, neku »pozadinu«, jer, tobože, nešto mi »krije«.

Neke žene počinju doslovno ljubomorno bockati muža, zahtijevajući, da izađu s istinom na svjetlo dana, jer nešto sigurno kriju. Dakle, s istinom na sunce! Postavljaju pitanja, zar ne zavrijeđuju muževa povjerenja? Dakako, da muž samo »bijelo« gleda, jer zapravo nema ništa u tajnosti. Budući da on na postavljena pitanja gleda tako iznenađeno, žena ga jednostavno smatra »budalom «: »I sada me još tako glupo gledaš!«

To su svakako već pretjerivanja, u koje žena lako upadne. Sve dotle, dok ne upadne u njih, žena sa svojim osjećajima za osobne pozadine koje naslućuje, čuje i vidi mnogo prije, ima u tome veliku prednost pred mužem. Već mu na licu čita što mu nedostaje, što mu nije po volji i čime ga može zadovoljiti. Žena koja se u svom odnosu prema mužu dade voditi ovim osjećajem, može vrlo lako privezati muža uza se, tako da muž ponekad sav oduševljen usklikne: »Moja žena čak i moje misli pogađa!«

Muž ne posjeduje ovu sposobnost. Dok mu žena sve potanko ne kaže, ništa ne razumije i zato niti ne zna kada se »izdao« pred ženom. Misli da sve tako dugo skriva, dok joj sve ne ispriča, a jadnik nije svjestan, da mu je žena sve to već odavna pročitala na licu i u njegovu vladanju. Često se događa, da muž ženu potajice vara. Uvjeren je, da sve odlično prikriva pred ženom, a ipak je žena to sve već odavna primijetila i o svemu se osvjedočila. Svaki neobičan bljesak u muževim očima kada se susretne, recimo s kućnom pomoćnicom, uhvati. Vrlo je iznenađen, kada ga jednoga dana upita: »A što ti imaš s našom Marijom? Ako kaniš tako nastaviti, onda joj moramo otkazati, a šteta je i djevojke i tebe!« Muž sav iznenađen, kao izvan sebe, kaže: »Kako mi možeš nešto takva predbaciti ?« Još ni sada nije svjestan, da ženi nije izmakla njegova neprilika, nemir i crvenilo. Sve je opazila.
Foto: pixabay.com

Također velimo: ženski govor je »subjektivan«, dok je muškarčev govor »načelan« ili »principijelan«. Zato se muž rado drži principa, od kojih ne može odstupiti. Žena, međutim, nema smisla za »principe«, jer osjeća da je u tom slučaju osobnost stavljena na kocku. Muž, ako mu nešto predbacuje, zna uzviknuti: »To si u na čelu zabranjujem!« Žena mu sasvim mirno uz osmijeh odgovori: »Samo se ti drži svojih načela!«

Razliku između muževog i ženinog govora obično zaodjenemo u razliku između govora razuma (glave) i ljubavi (srca). Samo u tom svjetlu razumijemo, zašto je žena obično razgovorljivija od muškarca. Osjećaji daju više sklonosti za govor, nego razum, tj. imaju jaču težnju za izvanjskim izražavanjem, nego suha logika razuma. Samo je tako razumljivo, zašto je žena s jedne strane manje razgovorljiva nego muškarac, jer misli, da već sama jedna slika ili jedan simbol može već sve reći, dok, međutim, muškarac mora stvar »protumačiti«. S druge strane neusporedivo je razgovorljiva bilo za zabavu, bilo za skraćivanje dosade, a sve je to dvostrani izraz ljubavi koji s jedne strane ne treba tumačenja, dok s druge strane ima veću potrebu za igrom, umiljatošću, maženjem, što sve godi našim ušima i prija srcu.

Samo tako ćemo razumijeti i pravi ženin govor u ljubavnom odnosu prema mužu. Ženin govor je govor ljubavi, a to znači da joj je uigranost, ljupkost, srdačnost, nježnost i sve ostalo što zovemo »ljubavnom igrom«, mnogo bliže i ljupkije, nego mužu. Zato i bračni život promatra kroz prizmu ljubavi, a ne kroz spolni život. Suživot s mužem za nju zaista znači suživot ljubavi. Ako to ne nađe, nezadovoljna je, te prije ili kasnije postaje nesretna. Tada »zauvijek nešto traži«. U svakoj prilici izražava nezadovoljstvo, dajući oduška svojim nezadovoljenim osjećajima. Plane s predbacivanjima, predbacujući mužu grubost i bezobzirnost, gdje je najmanje svjestan, budući da je suviše »tup« i bezosjećajan za tankoćutnost osobnog života.

Sada također shvaćamo, zašto djevojka voli ljubav i ljubljenje po čitave dane, a da kod toga ne misli na brak ili na loše posljedice, bilo za sebe, bilo za mladića. Muž koji razumije ženin govor, tj. govor ljubavi, može kod žene sve postići. Takav se ne tuži da mu žena dosađuje svojim »propovijedima«, da mu prigovara, da ga kori ili ogovara. Carneggie veli: »Dovoljno je, ako samo malo pohvali njezine sposobnosti u domaćinstvu i odmah će početi štedjeti i rediti kuću. Dovoljno je, ako joj prizna, da je u običnoj odjeći nadasve dražesna i odmah će se odreći mušica i posljednje pariške mode«.

Besmislena je ženi dokazivati da se zabunila, da nije u pravu. Poslovica veli: »Daj ženi za pravo i pri­ znat će svoju krivicu«.

U svemu tome leži važna životna pouka za muža koji se tuži na ženu, da ga vječita grdi i ogovara. Uvijek se mora pitati, nije li možda i on djelomično uzrokom njezinog osornog vladanja i nije li možda i na njemu krivnja zbog neshvaćanja ženinog govora. Ako muž razumije ženu, njezin će jezik šutjeti, a u protivnom ona će i dalje govoriti.
(Tekst preuzet iz knjige: TRSTENJAK Antun, Među ljudima, Iz psihologije međuljudskih odnosa, UPT, Đakovo, 1994, str. 128-132.)