Maske za lice nisu ugodne i izgledaju ružno pa ih nitko ne voli nositi. Evo zašto ih kršćani trebaju nositi, čak i ako im se to ne sviđa.

Poslušnost kao preduvjet za duhovni rast

Poslušnost je jedna od temeljnih obilježja duhovnoga života i preduvjet rasta u svetosti. Veliko je to otajstvo Božje ljubavi! Nije razumljivo onom ljudskom duhu koji se buni, koji mrmlja i koji se ne želi pokoriti Božjim putovima poradi svoje oholosti i samodostatnosti. Danas smo svjedoci, osobito na Zapadu, čak i u redovima pseudokršćana, otpada od vjere i buntovničke neposlušnosti prema Evanđelju.

Sveti apostol Juda takvu grupu ljudi naziva «bezbožnicima», onima koji nemaju straha Božjega niti pokazuju minimum poštivanja spram Božjega zakona. Oni «koji milost Boga našega promeću u razuzdanost i niječu jedinoga gospodara i Gospodina našega Isusa Krista […]; oni koji putom Kajinovim pođoše i zabludi se podaše […] oni su ljage na vašim agapama […] To su sijači razdora, sjetilnici koji nemaju Duha» (usp. Jd 4,19).

Upravo ta neposlušnost Bogu prepreka je napredovanju iz jednog stupnja savršenstva u drugi. Tom procesu čišćenja nema kraja dok smo na Zemlji. I baš zbog toga Bog, poznavajući našu nemoć da učinimo nešto dobro, po svom Duhu, ostavlja nam svoj primjer poslušnosti volji svoga Oca. I nama je tim putem kročiti. U suprotnom, svjedoci smo razdora i podijeljenosti u vlastitom srcu i u međuljudskim odnosima.

Odlučna odlučnost – spremnost srca da prihvati i živi principe kojima nas je poučio sam Isus

Želio bih spomenuti još jednu bitnu karakteristiku nužnu za napredovanje u duhovnom životu odnosno u poslušnosti. Ona glasi: spremnost srca odnosno «odlučna odlučnost», kako kaže sveta Tereza Avilska, razuma i volje da ono što je živio i učio Isus iz Nazareta prihvatimo kao vrijednost i princip svega našeg življenja. Bez toga svaki naš pokušaj da proniknemo u istinu o Bogu i o nama samima bezuspješan je jer se svodi na samovoljnost i odbijanje Božje pedagogije obraćenja.

A nama svima koji želimo biti poslušni pozivu na svetost Bog upućuje riječi pune utjehe, ali iznad svega, riječi odgovornosti i neprestanog napora oko vlastitog posvećenja.

A vi, ljubljeni, naziđujte se na presvetoj vjeri svojoj moleći se u Duhu Svetom, uščuvajte se u ljubavi Božjoj, iščekujući milosrđe Gospodina našega Isusa Krista za vječni život.

Jd 20,21

U ovoj rečenici apostola Jude nalazimo ono što nam je potrebno za duhovni rast, a to je krepost. Od samih početaka obraćenja pa sve do vrhunaca mistike ona nam je neophodno potrebna. U njoj se trebamo vježbati ako mislimo štogod dobra učiniti. Ona je dar Božji koji nam se udjeljuje. I Bog nam se priopćava da bismo mogli postati sudionici njegovoga života. Živjeti s Bogom i u Bogu!

Kreposti – vjera, ufanje i ljubav popraćene molitvom

Da se vratim na započetu misao svetoga Jude, odnosno na važnost same kreposti za duhovni rast. Majka Crkva kroz stoljeća, temeljeći se na Riječi Božjoj i Predaji, uči da trebamo sav svoj život, u odnosu na Krista, usmjeriti na tri bogoslovne kreposti: vjeru, ufanje i ljubav. I ne samo to, nego da to sve treba biti popraćeno molitvom kao osnovnim sredstvom za uspinjanje prema Bogu i u svetosti. Radi se o nasljedovanju onih unutarnjih stavova i osjećaja koje je imao Isus i koje nam Crkva i sveci neprestano daju na uvid kao potrebite. Samo ćemo tako «obilovati milošću, mirom i ljubavlju» (Jd 2) koja dolazi «po spoznaji Boga i Isusa, Gospodina našega» (2 Pt 1,2). Drugim riječima, po toj spoznaji postajemo sposobni rasuđivati stvarnost kao takvu i vježbati se u krepostima.

Pozvani smo na ono najizvrsnije, na spoznanje samoga Boga da bi Krista stekli i u Njemu se našli (usp. Fil 3,8-9). Da bismo postali svjesni dara kojega nam Gospodin udjeljuje te kako bi mu neprestano zahvaljivali za sve što nam pruža u životu.

Vjera je ona koja spašava čovjeka od svega što nije Božje

Apostol Juda i nama danas govori, nadahnut Duhom Svetim, da naš život mora biti «nazidan na presvetoj vjeri». Na onoj vjeri koja dolazi odozgo, koja nije materijalne stvarnosti ali koja ipak usavršuje stvorenu narav. Radi se o vjeri koja nije samo teoretska, već iznad svega praktična. Ona koja spašava čovjeka od svega onoga što nije Božje. Ona ima u sebi snagu Božju da svaki koji vjeruje iskusi u svom životu ljubav i milosrđe Božje. Samo onaj koji se odvaži živjeti vjeru u muci, poteškoćama, boli, križu svakodnevice, iskusit će prisutnost, utjehu i svjetlo Božje. Tako je čin vjere u svakodnevici bitno povezan s objavom i spoznajom koja nas zatim potiče da, gonjeni ljubavlju Onoga koji nas je prvi uzljubio, rastemo u savršenosti odnosno u ljubavi prema Bogu i ljudima.

Pozvani smo, dakle, «uščuvati se u ljubavi Božjoj» jer smo Božji suradnici, kršteni i ucijepljeni u njegovo Ime. Nismo pozvani na običnu ljubav nego na onu ljubav koja nadilazi ljudski razum i koja ga potom rasvjetljava. Onu ljubav koja se žrtvuje nesebično i koja ne traži vlastitu korist i probitak pa čak ako se i radilo o duhovnim stvarnostima.

Primjer nam je dao Gospodin koji i nas poziva: Da, tebi govorim, dođi i slijedi me, čini ono što tražim od tebe. Upitajmo se, dakle, zbog čega odbijamo poziv na božanski život?

Ne dopusti da te teškoće obeshrabre u nastojanju za duhovni rast

Čineći tako živjet ćemo u prisutnosti (ne)vidljivoga Boga i bit ćemo u miru, znajući i «iščekujući milosrđe» Gospodinovo. Nadajući se da će nam udijeliti mjesto među svetima svojima u Vječnosti. Pravednik ili čovjek Božji je svaki onaj koji živi od Riječi Isusove, koji živi od vjere vježbajući se u kreposti. Samo tako naš život postaje živi odnos s Presvetim Trojstvom, živa komunikacija s Ocem, Sinom i Duhom Svetim, kao što možemo naslutiti iz riječi apostola Jude.

Nemojmo dopustiti da nas obeshrabre ili ne daj Bože odvrate s puta života oni koji nas pokušavaju omesti na tome putu, možda netko iz obitelji, prijatelja ili preko medija, i koji «pogrđuju ono što ne poznaju» (Jd 10). Znajmo da je svaki pothvat za Gospodina već u sebi pobjeda. Kako je to utješno!

Related Posts