U počecima crkve, naravno, nije postojalo liturgijsko ruho, pa onda nije moglo biti govora ni o liturgijskim bojama. Može se, međutim, pretpostaviti da su kršćani za nedjeljnu euharistiju uzimali svečanije haljine. Vrlo je brzo bijela boja zauzela važno mjesto u bogoslužju. Zašto baš bijela? U Knjizi otkrivenja govori se o spašenicima: „Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?“ (…) „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“ (Otk 7,13-14; usp. još Otk 3,5; 4,4; 7,9; 15,6). Prva je Crkva u toj slici prepoznala sve one koji su kršteni. Zato su novokrštenici neposredno nakon krštenja dobivali bijele haljine. Oni su se time „zaodjenuli Kristom“, kako veli Pavao: „Koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste“ (Gal 3,27).[4] Napomenimo da se početkom 3. st. krštenje odraslih slavilo u Vazmenom bdjenju. Novokrštenici bi onda bijele haljine – dobivene na krštenju – nosili cijeli sljedeći tjedan kada su pohađali mistagoške kateheze i sudjelovali na euharistiji. Sljedeće nedjelje bi odlagali te bijele haljine i oblačili se kao ostali. Zato se ta nedjelja zvala Ad albas deponendas ili Dominica in albis, to jest Bijela nedjelja, kako je i danas zovemo.[5] Krsna bijela haljina zadržana je i u današnjoj liturgiji. Uskoro se, već od 4. st., bijela boja haljina smatrala primjerenom za svećenike.[6] Tragove takvih odredbi nalazimo i u karolinškom razdoblju. Tijekom povijesti se počinje upotrebljavati liturgijsko ruho i u drugim bojama. Tako u 12. st. susrećemo djelo De sacro altaris mysterio pape Inocenta III.[7] u kojem se određuje uporaba liturgijskih boja. On tumači da se bijela boja uzima na blagdane djevica i priznavalaca, jer ona označava nevinost i čistoću. Na Uskrs i Uzašašće bijela boja simbolizira odjeću anđela, te općenito radost. Crvena boja, propisana za blagdane apostola i mučenika, izražava krv mučenika, a na Duhove ljubav i vatru Duha Svetoga. Crna boja znak je žalosti za mrtvima, ali i znak pokore, u došašću i korizmi, ali ju je uskoro zamijenila ljubičasta, jer je ona umjerenija od crne. Zelena boja prijelazna između bijele i crvene boje uzima se za nedjelje (osim nedjelja korizme i došašća). Međutim, takva uporaba nije bila propisana, tako da su se u praksi uzimale različite boje, već prema ukusu slavitelja ili jednostavno prema tome kakvo je ruho bilo na raspolaganju. Za osobito svečane zgode uzimalo se misno ruho koje je bilo najljepše i najbogatije, bez obzira na boju. Boja ruha znala je biti žuta, smeđa, modra ili siva. Tako je npr. neki biskup za svečane mise uzimao ljubičastu boju, jer je to bila boja francuskoga kralja.
Tridentski je sabor za rimsku liturgiju kodificirao boje liturgijskog ruha u čemu uglavnom slijedi odredbe koje je dao Inocent III. Istočnjaci su imali svoje odredbe, a svoju posebnost i u liturgijskim bojama zadržao je ambrozijanski obred, dok je hispanski (mozarapski) obred, primjerice, zadržao privilegiju da za marijanske blagdane uzima modru boju. U svakom slučaju, od Tridentskog sabora liturgijske su boje bilo jasno propisane. Evo kako to stoji u Misalu Pija V., to jest onome izdanom nakon Tridentskog sabora, a koji je vrijedio sve do 1970.[8]
Bijela se boja uzima na Božić i u božićno vrijeme do Bogojavljenja, na Veliki četvrtak, zatim od Vazmenog bdjenja sve do isključivo Duhovskog bdjenja. Uzima se na blagdane Gospodnje (osim onih koji se spominju Gospodinove muke), na blagdane Blažene Djevice Marije, anđela, na blagdan Sviju svetih, svetih priznavalaca, sv. Ivana apostola, Rođenja sv. Ivana Krstitelja, Katedre sv. Petra i Obraćenja sv. Pavla. Osim toga uzima se i u nekim zavjetnim misama (vjenčanje, papin dan i sl.)
Crvena se boja uzima na Cvjetnicu, na Duhove i u duhovskoj osmini, i na blagdane mučenika, kao i u nekim zavjetnim misama.
Zelena se uzima u vremenu de tempore, to jest od 14. siječnja do subote uoči Sedamdesetnice (pretkorizmene nedjelje), te od prve nedjelje po Duhovima pa do subote uoči došašća.
Ljubičasta se uzima u došašću i korizmi.
Crna se uzima na Veliki petak do pričesti te u misama za pokojne.
Ružičasta boja se uzima na Treću nedjelju došašća (Gaudete) i Četvrtu nedjelju korizme (Laetare), i to samo za biskupa. O tome ovaj misal ne govori, nego samo Biskupski ceremonijar, i to ne u prvom izdanju godine 1600., nego u kasnijim izdanjima.[9] Dakle, kao što se u korizmi i došašću počela uzimati ljubičasta, koja je ublažena crna, tako se ove dvije nedjelje uzima ružičasta koja je ublažena ljubičasta. U tim je nedjeljama dopuštena umjerena uporaba orgulja i ukrašavanje oltara, za razliku od ostalih nedjelja došašća i korizme.
2. Današnje odredbe
O današnjim odredbama glede liturgijskih boja čitamo u Općoj uredbi Rimskog misala:[10]
346. Što se tiče boje bogoslužnoga ruha, neka se obdržava ustaljeni običaj, i to:
a) Bijela se boja uzima u službama i misama vazmenoga i božićnoga vremena; k tomu: u Gospodnjim slavljima koja se ne odnose na njegovu Muku; u slavljima Blažene Djevice Marije, svetih anđela, svetaca koji nisu mučenici; na svetkovine Svih svetih (1. studenoga) i svetoga Ivana Krstitelja (24. lipnja); na blagdane svetoga Ivana Evanđelista (27. prosinca), Katedre svetoga Petra (22. veljače) i Obraćenja svetoga Pavla (25. siječnja).
b) Crvena se boja uzima na Nedjelju muke Gospodnje i na Veliki petak, na nedjelju Pedesetnicu, u slavljima Muke Gospodnje, na blagdane rođenja za nebo apostolâ i evanđelistâ te u slavljima svetih mučenika.
c) Zelena se boja uzima u službama i misama vremena “kroz godinu”.
d) Ljubičasta se boja uzima u doba došašća i korizme. Može se uzeti i u službama i misama za pokojne.
e) Crna se boja može uzeti, tamo gdje je običaj, u misama za pokojne.
f) Ružičasta se boja može uzeti, tamo gdje je običaj, u nedjelje Gaudete (III. došašća) i Laetare (IV. korizmena).
g) U svečanijim se danima može upotrijebiti blagdansko ili časnije liturgijsko ruho, premda nije u boji toga dana.
Konferencije biskupâ mogu – glede boje liturgijskoga ruha odrediti i predložiti Apostolskoj stolici prilagodbe koje odgovaraju potrebama i duhu pojedinih naroda.
Kao što vidimo, Opća uredba govori o ustaljenom običaju, a ne o strogim odredbama, kao i o mogućnosti da se uzme svečanije ruho za posebne zgode, makar ne odgovaralo boji toga dana. U nas je uobičajeno da bijela boja po sebi zamjenjuje sve druge boje, ako koja nedostaje. Što se tiče mogućnosti da Biskupske konferencije predlože Apostolskoj Stolici drugačije boje, kod nas takve potrebe nema, jer mi stoljećima slijedimo upravo rimsku tradiciju.[11]
