Dragi supruzi i supruge čitavoga svijeta!

Povodom Godine “Obitelj – radost ljubavi“ (Famiglia Amoris laetitia) obraćam vam se da vam izrazim svu svoju ljubav i svoju blizinu u ovo toliko posebno vrijeme koje proživljavamo. Uvijek sam u svojim molitvama imao uključene obitelji, ali još više u vrijeme pandemije, koja je sve stavila na tešku kušnju, naročito najranjivije. Čas kroz koji prolazimo navodi me da se s poniznošću, ljubavlju i prihvaćanjem približim svakoj osobi, svakom paru supružnika i svakoj obitelji u situaciji koju svatko proživljava.

Posebnost situacije nas potiče da živimo riječi kojima Gospodin zove Abrahama da izađe iz svoje zemlje i iz kuće svoga oca prema nepoznatoj zemlji koju će mu On sam pokazati (usp. Post 12,1). I mi smo također proživljavali više nego nesigurnosti, samoću, gubitak dragih osoba i bili smo prisiljeni izaći iz naših sigurnosti, iz naših prostora „kontrole“, iz naših načina obavljanja poslova, iz naših ambicija, da se brinemo ne samo za dobro naše obitelji, nego i za dobro društva, koje također zavisi od naših osobnih ponašanja.

Odnos s Bogom nas oblikuje, prati i pokreće nas kao osobe i, u krajnjoj liniji, pomaže nam „da izađemo iz svoje zemlje“, u mnogim slučajevima s određenom bojazni i čak sa strahom nepoznatoga, ali zahvaljujući našoj kršćanskoj vjeri znamo da nismo sami jer je Bog u nama, s nama i među nama: u obitelji, u kvartu, na mjestu rada ili studija, u gradu gdje stanujemo.

Poput Abrahama, svaki od supružnika izlazi iz vlastite zemlje već od trenutka kada, osjetivši poziv na bračnu ljubav, odluči da se daruje drugome bez pridržaja. Tako, već zaruke uključuju izlazak iz svoje zemlje, jer zahtijevaju da se zajedno prijeđe put koji vodi braku. Različite životne situacije – provođenje dâna, rađanje djece, posao, bolesti – okolnosti su u kojima obveza preuzeta uzajamno pretpostavlja da svatko napusti vlastitu bezbrižnost, vlastite sigurnosti, mirne prostore i da krene prema zemlji koju Bog obećava: biti dvoje u Kristu, dvoje u jednome. Jedan jedini život, jedno „mi“ u zajedništvu ljubavi s Kristom, živim i prisutnim u svakom času vašeg postojanja. Bog vas prati, ljubi vas bezuvjetno. Niste sami!

Dragi supružnici, znajte da vas vaša djeca – i posebno najmlađi – promatraju pažljivo i traže u vama svjedočanstvo snažne i pouzdane ljubavi. „Kako je važno, za mlade, vidjeti vlastitim očima ljubav Krista živoga i prisutnoga u ljubavi supružnika, koji svjedoče svojim konkretnim životom da je ljubav za navijek moguća!“[1]  Djeca su uvijek dar, mijenjaju pripovijest svake obitelji. Žedna su ljubavi, priznanja, štovanja i povjerenja. Očinstvo i majčinstvo vas pozivaju da budete rodni za davanje vašoj djeci radosti spoznavanja da su djeca Božja, djeca Oca koji ih je od prvog trenutka ljubio nježno i svakog dana ih uzima za ruku. To otkriće može vašoj djeci dati vjeru i sposobnost pouzdanja u Boga.

Dakako, odgajati djecu nije nimalo lako. No, ne zaboravimo da također oni odgajaju nas. Prvo odgojno okruženje ostaje uvijek obitelj, u malim gestama koje govore više negoli riječi. Odgajati prije svega je pratiti procese rasta, biti prisutan na mnoge načine, tako da djeca mogu računati na roditelje u svakom času. Odgojitelj je osoba koja „rađa“ u duhovnom smislu i, prije svega, koja „ulazi u igru“ stavljajući se u odnos. Kao očevi i majke važno je da budu u odnosu s djecom počev od autoriteta stjecanog dan za danom. Njima je potrebna sigurnost koja im pomaže da iskuse pouzdanje u vas, u ljepotu zajedničkog života, sigurnost da nisu nikada sama, ma što da se dogodi.

S druge strane, kao što sam već imao način primijetiti, svijest identiteta i poslanja laika u Crkvi i u društvu rasla je. Imate poslanje preobraziti društvo svojom prisutnošću u svijetu rada i da postupate na način da vodite računa o potrebama obitelji.

Bračni drugovi trebaju preuzeti inicijativu[2] unutar župne i biskupijske zajednice svojim prijedlozima i svojim stvaralaštvom, ostvarujući komplementarnost karizmi i zvanja u službi crkvenog zajedništva; osobito onoga „supružnika uz svećenike, da napreduju s drugim obiteljima, da pomažu onima koji su slabiji, da naviještaju kako je i u poteškoćama Krist nazočan“.[3]

Stoga vas potičem, dragi supružnici, da sudjelujete u Crkvi, naročito u obiteljskom pastoralu. Jer “suodgovornost u pogledu poslanja poziva […] supružnike i ređene služitelje, posebice biskupe, da na plodan način surađuju u brizi i u čuvanju kućnih Crkava”.[4] Imajte na pameti da je obitelj “temeljna stanica društva” (Pob. ap.: Evangelii gaudium, 66). Brak je uistinu projekt izgradnje „kulture susreta“ (Enc.: Fratelli tutti, 216). To je razlog zašto na obitelji spada izazov podizanja mostova među generacijama radi prenošenja vrijednosti koje izgrađuju čovječanstvo. Potrebno je novo stvaralaštvo kako bi se u aktualnim izazovima izrazile vrijednosti koje nas čine kao narod u našim društvima i u Crkvi, Narodu Božjem.

Bračno zvanje poziv je na upravljanje nestalnom barkom – ali sigurnom po sakramentalnoj stvarnosti – u moru katkad uzburkanom. Koliko biste puta, kao apostoli, željeli reći, ili bolje kriknuti: „Učitelju, zar ne mariš što propadamo?” (Mk 4,38). Ne zaboravimo da je, po sakramentu ženidbe, Isus nazočan na toj barki. On se brine za vas, ostaje s vama u svakom času, u lelujanju barke na uzburkanim vodama. U drugom jednom odsjeku Evanđelja, usred poteškoća, učenici vide da se Isus približava posred oluje i prihvaćaju ga na barku; tako također vi, kad se oluja razbjesni, pustite da se Isus uspne na barku, jer kada „uspne se na barku s njima […] vjetar utihnu“ (Mk 6,51). Važno je da zajedno uprete pogled na Isusa. Samo ćete tako imati mir, nadvladat ćete sukobe i naći rješenja mnogim vašim problemima. Ne zato što će njih nestati, nego jer ćete moći vidjeti ih u jednoj drugoj perspektivi.

Samo prepuštajući se u ruke Gospodina moći ćete se suočiti s onim što izgleda nemoguće. Put je ovaj, da se prizna krhkost i nemoć koju osjećate  pred tolikim situacijama koje vas  okružuju, ali u isto vrijeme da budete sigurni da se na taj način pokazuje snaga Kristova u vašoj slabosti (usp. 2 Kor 12,9). Dogodilo se upravo u oluji da su apostoli prepoznali kraljevsko dostojanstvo i božanstvo Isusa i naučili da se pouzdaju u njega.

U  svjetlu ovih biblijskih izvještaja želio bih iskoristiti priliku za razmišljanje o nekim poteškoćama i zgodama koje su obitelji proživljavale u ovo vrijeme pandemije. Na primjer, povećalo se vrijeme  boravka zajedno, i to je bila jedinstvena prigoda za njegovanje dijaloga u obitelji. To sigurno traži jednu posebnu vrstu pokazivanja strpljivosti; nije lako biti zajedno čitav dan kada u istoj kući treba raditi, studirati, razonoditi se i odmarati. Ne dajte da vas umor pobijedi: snaga ljubavi čini vas sposobnim gledati više na druge – na bračnog druga, na djecu – nego na vlastiti napor. Podsjećam vas na ono što sam pisao u Amoris laetitia (usp. brr. 90-119), preuzimajući pavlovski himan ljubavi (usp. 1 Kor  13,1-13). Molite taj dar ustrajno od Svete Obitelji; čitajte iznova pohvalu ljubavi kako bi nadahnjivala vaše odluke i vaše čine (usp. Rim 8,15; Gal 4,6).

Boraviti zajedno na taj način neće biti pokora nego utočište u oluji. Neka obitelj bude mjesto prihvaćanja i razumijevanja. Čuvajte u srcu savjet koji sam dao supružnicima s tri riječi: „dozvoli, hvala, oprosti“.[5] I kada izbije neki sukob, “nikada ne završiti dan bez pomirbe”.[6] Ne stidite se kleknuti zajedno pred Isusa u Euharistiji kako bi našli trenutke mira i uzajamni pogled sačinjen od nježnosti i dobrote. Ili da uzmete ruku drugoga, kada je malo rasrđen, da izmamite od njega suosjećajući smiješak. Dapače, moliti zajedno neku kratku molitvu, naglas, uvečer prije nego zaspete, s Isusom nazočnim među vama.

Istina je pak, da je za neke parove suživot na koji su bili prisiljeni za vrijeme karantene bio posebno težak. Problemi koji su već prije postojali povećali su se, izazivajući sukobe koji su u mnogim slučajevima postali gotovo nepodnošljivi. Toliki su čak doživjeli prekid veze jer se sručila kriza koju se nije znalo ili koju se nije moglo nadvladati. Također tim osobama želim izraziti svoju blizini i svoju ljubav.  

Raskid bračnog odnosa uzrokuje ogromnu patnju jer nestaju tolika očekivanja; manjak razumijevanja izaziva rasprave i rane koje nisu lagane da ih se nadvlada. Ni djeca nisu pošteđena od boli gledajući da njihovi roditelji nisu više zajedno. Također u tim slučajevima ne prestanite tražiti pomoć kako bi sukobi na neki način mogli biti nadvladani i da ne uzrokuju daljnje patnje među vama i vašoj djeci. Gospodin Isus, u svom beskrajnom milosrđu, nadahnut će vam način kako ići naprijed usred tolikih poteškoća i neprijatnosti. Ne propustite da ga zazivate i da tražite u Njemu utočište, svjetlo za hod, i u zajednici „očinsku kuću gdje ima mjesta za svakoga s njegovim napornim životom” (Pob. ap.: Evangelii gaudium, 47).

Ne zaboravite da opraštanje liječi svaku ranu. Međusobno praštanje plod je unutarnje odluke koja dozrijeva u molitvi, u odnosu s Bogom, dar je koji izvire iz milosti kojom Krist ispunja bračni par kada se dopusti da djeluje, kada se obrati Njemu. Krist „stanuje“ u vašem braku i čeka da mu otvorite svoja srca da vas može podržavati snagom svoje ljubavi, kao učenike u barci. Naša ljudska ljubav je slaba, potrebna joj je snaga vjerne ljubavi Isusove. S njim možete uistinu izgraditi „kuću na stijeni“ (Mt 7,24).

U tom pogledu, dopustite mi da uputim jednu riječ mladima koji se pripremaju za brak. Ako je prije pandemije bilo teško za zaručnike planirati budućnost budući da se teško nalazio stalan posao, sada je radna nesigurnost još veća. Zato pozivam zaručnike da se ne obeshrabre, da imaju „kreativnu odvažnost“ koju je imao sveti Josip, čiji sam spomen htio počastiti ove godine posvećene njemu. Tako vi također, kada se treba suočiti s pristupanjem ženidbi, makar imali malo sredstava, pouzdajte se uvijek u Providnost, jer „nekada su upravo poteškoće koje izvlače van iz svakoga od nas rezerve za koje nismo ni mislili da ih imamo“ (Pis. ap.: Patris corde, 5). Ne ustručavajte se osloniti na vaše obitelji i na vaša prijateljstva, na crkvenu zajednicu, na župu, kako bi živjeli budući bračni i obiteljski život učeći od onih koji su već prošli putem kojim vi započinjete kročiti.  

Prije nego zaključim, želim uputiti poseban pozdrav djedovima i bakama koji su se u periodu izolacije našli u nemogućnosti da vide unučad i da budu s njima; starim osobama koje su trpjele na još snažniji način samoću. Obitelj ne može biti bez pređa, oni su živo sjećanje čovječanstva, „to sjećanje može pomoći da se izgradi svijet čovječniji, ljubazniji”.[7]

Sveti Josip neka nadahne u svim obiteljima stvaralačku odvažnost, toliko potrebnu u ovoj epohalnoj promjeni koju proživljavamo, i Gospa neka vam pomogne u vašem bračnom životu njegovanja kulture susreta, tako prijeko potrebne za nadvladavanje protivština i opreka koje zamračuju naše vrijeme. Nikakve teškoće ne mogu ugrabiti radost onima koji znaju da hode s Gospodinom. Živite snažno vaše zvanje. Ne dopustite da žalost promijeni vaša lica. Vašem bračnom drugu potreban je vaš osmijeh. Vaša djeca trebaju vaše poglede koji ih ohrabruju. Svećenici i druge obitelji trebaju vašu nazočnost i vašu radost: radost koja dolazi od Gospodina!

Pozdravljam vas s ljubavlju, potičući vas da idete naprijed u življenju poslanja koje nam je Isus povjerio, ustrajavajući u molitvi i „u lomljenju kruha“ (Dj 2,42).

I molim, ne zaboravite moliti za mene; ja to činim svaki dan za vas.

Bratski,

Franjo

Rim, Sveti Ivan u Lateranu, 26. prosinca 2021., blagdan Svete Obitelji.


[1] Videoporuka sudionicima na Forumu “A che punto siamo con Amoris laetitia?”  (Kako stojimo s Amoris laetitia?) (9. lipnja 2021.).

[2] Usp. Pobud. ap.: Evangelii gaudium, 24.

[3] Videoporuka sudionicima na Forumu “A che punto siamo con Amoris laetitia?”  (Kako stojimo s Amoris laetitia?) (9. lipnja 2021.).

[4] Ondje.

[5] Govor obiteljima svijeta prigodom hodočašća u Rim u Godini Vjere (26. listopada 2013.); usp. Pob. ap. postsin.: Amoris laetitia, 133.

[6] Kateheza, 13. svibnja 2015.; usp. Pob. ap. postsin.: Amoris laetitia, 104.

[7] Poruka za I. Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba: “Ja sam s tobom u sve dane” (31. svibnja 2021.).

Related Posts