Zbog neposluha prema Božjoj zapovijedi da ne jedu plodove sa stabla koje im je bilo zabranjeno, na nagovor zmije (usp. Post 3:1-13), Pismo uči da su se naši praroditelji pobunili protiv Boga i podlegli iskušenju da žele biti poput bogova.

Čovjek napastovan od đavla pustio je da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju i, zlorabeći slobodu, nije poslušao zapovijed Božju. U tom je bio prvi čovjekov grijeh. Svaki grijeh nakon toga bit će neposluh prema Bogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu.
Katekizam Katoličke Crkve, 397

Što je grijeh? Zašto grijeh postoji? Je li to kazna? Kakav utjecaj ima on na svijet? Kako izbrisati izvorni grijeh? Voli li Bog još uvijek čovjeka, unatoč grijehu? Koje posljedice za čovjeka ima njegov grijeh? Može li čovjek po svojoj snazi ostaviti grijeh? Zašto grijeh ostaje i nakon krštenja? Kako se može izbjeći grijeh?

1. Što je to istočni grijeh? Kako se dogodio?

Pismo pokazuje dramatične posljedice toga prvog neposluha. Adam i Eva smjesta gube milost izvorne svetosti (usp. Rim 3, 23). Plaše se tog Boga (usp. Post 3, 9-10) o kojemu su stvorili krivu sliku, to jest kao Boga ljubomorna na svoje povlastice (usp. Post 3,5).
Katekizam Katoličke Crkve, 399

Time je razoren sklad koji je, zahvaljujući izvornoj svetosti, u njima vladao; slomljeno je gospodstvo duhovnih moći duše nad tijelom,(usp. Post 3,7) povezanost muškarca i žene podvrgnuta je napetostima,(usp. Post 3, 11-13) odnosi će im biti u znaku požude i gospodarenja (usp. Post 3, 16). Sklad sa stvorenjem narušen je: vidljivo stvorenje postalo je čovjeku strano i neprijateljsko (usp. Post 3, 17-19). Zbog čovjeka stvorenje je
podvrgnuto “prolaznosti” (Rim 8,20). I na kraju, ostvarit će se posljedica izričito najavljena za slučaj neposluha:(usp. Post 2, 17) čovjek će se “vratiti u prah iz kojeg je uzet” (Post 3, 19). Smrt ulazi u povijest čovječanstva (usp. Rim 5,12).
Katekizam Katoličke Crkve, 400

Razmatranje otajstva

Ali što sputava poniznost, tu pravu pobožnost? To je oholost. Ona je glavni grijeh koji vodi do bezbožnosti. Jer ona nas navodi – pa bilo to samo u malim stvarima – da popustimo kad Sotona nagovara, kako mu je to uspjelo i s našim praroditeljima: Otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo. U Svetom Pismu također stoji, da oholost počinje kad čovjek otpadne od Gospoda. Jer kad se ovaj porok jednom ukorijeni, on se širi po čitavoj čovjekovoj egzistenciji i konačno se pretvara u ono što sveti Ivan naziva superbia vitae, oholost života.
Ohol, gord? Na što? Sveto Pismo žigoše ovakvo držanje i nalazi da je ono istovremeno i komično i tragično. Što se oholiš ti, koji nisi drugo nego li prah i pepeo? Već za života izbacuješ svoju utrobu. Dolazi bolest, liječnik se podruguje i tko je danas kralj, sutra umire.
Prijatelji Božji, 99

Preko staze poniznosti stiže se svugdje… a najsigurnije u Nebo.
Brazda, 282

2. Zašto postoji grijeh?

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i postavio ga u svoje prijateljstvo. Kao duhovno stvorenje čovjek može živjeti to prijateljstvo samo ako se slobodno podredi Bogu. To je ono što izražava zabrana čovjeku da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla, “jer u dan kad budeš s njega jeo, umrijet ćeš” (Post 2,17). “Stablo spoznaje dobra i zla” (Post 2,17) znakovito doziva u pamet neprekoračivu granicu koju čovjek kao stvorenje mora slobodno priznati i s pouzdanjem poštivati. Čovjek ovisi o Stvoritelju: podvrgnut je stvorenjskim zakonima i moralnim pravilima koja ravnaju uporabom slobode.
Katekizam Katoličke Crkve, 396

Čovjek napastovan od đavla pustio je da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju (usp. Post 3, 1-11) i, zlorabeći slobodu, nije poslušao zapovijed Božju. U tom je bio prvi čovjekov grijeh (usp. Rim 5,19). Svaki grijeh nakon toga bit će neposluh prema Bogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu.
Katekizam Katoličke Crkve, 397

Razmatranje otajstva

Iz ljubavi prema slobodi mi se vežemo. Jedino oholost smatra ovo vezivanje olovnim okovima. Prava poniznost koju nas uči Onaj koji je blaga i ponizna srca, pokazuje nam da je jaram sladak, a breme lako: taj jaram je sloboda, taj jaram je ljubav, taj jaram je jedinstvo, taj jaram je život, koji je On za nas zaslužio na Križu.
Prijatelji Božji, 31

Naša Majka Crkva uvijek je zastupala slobodu i odbacivala je svaki fatalizam, kako stari tako i novi. Ona je objasnila da je svaki čovjek gospodar svoje sudbine – kako dobre tako i zle: Tko je činio dobro ući će u vječni život, a tko zlo u vječni pakao. Uvijek nas iznova zadivljuje ova neizmjerna moć odlučivanja koja leži u tvojoj i mojoj i svakoj ruci i koja je znak našeg dostojanstva. Grijeh je toliko svojevoljno zlo da on nikada ne bi bio grijeh kad ne bi imao svoje ishodište baš u volji. Ova je tvrdnja toliko razumljiva da oko nje ne postoji nesuglasice niti među rijetkim mudracima niti među mnogobrojnim neznalicama, koje nastanjuju svijet. Ponovno uzdižem svoje srce prema svome Gospodinu i Bogu da mu se zahvalim. Ništa Ga nije priječilo u tome da nas stvori neporočne, s neodoljivom težnjom za dobrim, ali On je smatrao da bi njegove sluge bile bolje kad bi Mu služile iz pune slobode.
Prijatelji Božji, 33

Bog je u početku stvorio čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj (Sir 15,14). To se ne bi dogodilo da on nije imao slobodu izbora. Pred Bogom smo odgovorni za sva naša djela, koja slobodno ostvarujemo. Ovdje nema mjesta za anonimnost. Čovjek stoji pred svojim Gospodinom i može o tome slobodno odlučiti, želi li živjeti kao njegov prijatelj ili kao njegov neprijatelj. Tako započinje put unutarnje borbe koji nas prati cijeloga životna vijeka; jer ovdje na zemlji nitko još nije postigao puninu slobode.
Prijatelji Božji, 36

3. Je li istočni grijeh kazna? Kakve posljedice on ima za svijet?

Sv. Pavao kaže: “Neposluhom jednoga čovjeka svi su postali grešnici” (Rim 5,19); “kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt” (Rim 5,12). Toj općenitosti grijeha i smrti apostol suprotstavlja općenitost spasenja u Kristu: “Dakle grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost jednoga (to jest Krista) – svim ljudima na opravdanje, na život” (Rim 5,18)
Katekizam Katoličke Crkve, 402

Slijedeći svetog Pavla Crkva je uvijek naučavala da golema bijeda koja pritište ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez veze s Adamovim grijehom i činjenice da nam je on u nasljeđe predao grijeh s kojim se rađamo svi zaraženi i koji je “duševna smrt” (usp. Tridentski sabor, DS 1512)
Katekizam Katoličke Crkve, 403

Razmatranje otajstva

Moramo voljeti svijet, rad, ljudsku stvarnost, jer svijet je dobar. Adamov grijeh razorio je Božji sklad svega stvorenoga, ali je Bog Otac poslao svoga jedinorođenoga Sina, da On opet uspostavi mir kako bismo mi kao djeca oslobodili stvoreni svijet od nereda i kako bismo sve mogli pomiriti u Bogu.
Susret s Kristom, 112

Izbavilo ga je (Presveto Trojstvo) od grijeha – od Adamova grijeha, koji je prešao na cijelo njegovo potomstvo, i od osobnih grijeha svakog pojedinca – i Ono čezne za tim da prebiva u našoj duši: Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti, k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (Iv 14,23).
Susret s Kristom, 84

Kako je velika ljubav, kako veliko milosrđe našega Oca! Pred ovom stvarnošću upravo božanskih ludosti prema svojoj djeci želio bih imati tisuću grla i tisuću srca, i još više, koji bi mi omogućili da beskrajno hvalim Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga. Budite uvijek svjesni toga da Svemogući, koji svojom Providnošću vlada Svemirom, ne želi prisiljene sluge, već slobodne sinove. Pa ako se mi zbog pada prvoga para rađamo sa sklonošću na grijeh, proni ad peccatum, On je ipak svakoj pojedinoj duši poklonio iskru svog božanskog duha, težnju prema dobru, želju za trajnim mirom. I vodi nas do spoznaje da su istina, sreća i sloboda samo onda naše, ako dopustimo da u nama proklije sjeme vječnog života.
Prijatelji Božji, 33

4. Zašto smo svi dionici Adamova grijeha?

Cio je ljudski rod u Adamu “kao jedno tijelo jednoga čovjeka”. Tim “jedinstvom ljudskoga roda” svi su ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom, kao što su svi zahvaćeni Kristovom pravednošću. Ipak je prenošenje istočnoga grijeha tajna koju ne možemo potpuno shvatiti. Po Objavi znamo da je Adam primio izvornu svetost i pravednost ne samo za sebe, nego za svu ljudsku narav: popuštajući zavodniku Adam i Eva čine osobni grijeh, ali taj grijeh zarazuje svu ljudsku narav koju će oni prenijeti u palom stanju (usp. Tridentski sabor, DS 1511-1512 ). To je grijeh koji će se svemu čovječanstvu prenositi razmnožavanjem, to jest prenošenjem ljudske naravi lišene izvorne svetosti i pravednosti. Zato se istočni grijeh naziva “grijehom” na analogan način, to je grijeh “naslijeđen” a ne “počinjen”, to je stanje a ne čin.
Katekizam Katoličke Crkve, 402

Razmatranje otajstva

Ništa nas ne treba čuditi. Kao posljedicu svoje pale prirode mi u sebi nosimo princip opozicije, otpora prema božanskoj milosti: rane istočnog grijeha koje su se upalile radi naših osobnih grijeha. Zato moraju svi naći dnevni napori prednjačiti, sav naš praktični rad koji iz dana u dan odražava kako božansko tako i ljudsko, uvijek treba da se ulijeva u Ljubav Božju; no to uspijeva samo ako se mi u poniznosti skrušenog srca, s pouzdanjem u Božju pomoć i – kao da sve ovisi o nama samima – zalažemo svim snagama.
Prijatelji Božji, 214

Bog naše vjere nije neko otuđeno biće koje je nezainteresirano za čovjekovu sudbinu: njegove težnje, borbe i tjeskobe. On je Otac koji svoju djecu toliko voli da svijetu čak šalje Riječ, Drugu Osobu Presvetoga Trojstva, da ona postavši Tijelom umre za nas i otkupi nas. To je onaj isti Otac koji ljubi i sada nas djelovanjem Duha Svetoga, koji stanuje u našem srcu, blago privlači k sebi.
Susret s Kristom, 84

5. Kako izbrisati istočni grijeh?

“U času kad vršimo našu prvu ispovijest vjere, primajući sveto krštenje koje nas čisti, oproštenje je koje primamo tako potpuno i cjelovito, da nam ama baš ništa ne ostaje za brisanje, ni od istočnoga grijeha, ni od grijeha koje smo sami počinili, niti ikoja kazna za njihovo okajanje (…). Ali, ipak, milost krštenja nikoga ne oslobađa od njegovih naravnih slabosti. Naprotiv, moramo se boriti protiv pokreta požude koji nas potiču na zlo” (Rimski katekizam, 1, 11, 3).
Katekizam Katoličke Crkve, 978

Razmatranje otajstva

Crkva nas posvećuje po ulasku u njezinu utrobu po krštenju. Kao novorođenče prirodnog života, možemo sami koristiti posvetnu milost. Zajednička vjera, doista, vjera čitave Crkve, omogućuje djetetu djelovanje po Duhu Svetom, koji daje jedinstvo Crkvi i sve čini jednim (sveti Toma, Th. III, 68, 9, 2). Ovo nadnaravno majčinstvo Crkve jest čudo koje proizlazi od Duha Svetoga. Duhovna obnova, što djeluje po krštenju, slična je rođenju tijela: kao i djeca koja su u maternici svoje majke, ne hrane se sami, već ih hrani majka; tako i djeca koja nemaju sposobnost shvaćanja i žive u utrobi svoje Majke Crkve, primaju spasenje djelovanjem Crkve, a ne sami (sveti Toma, Th. III, 68, 9, 1).
Ljubiti Crkvu, 31

Želio bih da sada zajednički razmotrimo sakramente, taj izvor božanske milosti, to divno očitovanje Božje milosti. O njihovoj definiciji želimo pomno razmisliti u katekizmu sv. Pija V.: određeni vidljivi znakovi koji prouzrokuju i istodobno nagovješćuju milost tako kao da je čine vidljivom (Rimski katekizam Tridentinskoga koncila, II. Gl. I,3.). Bog, naš Gospodin, jest beskonačan, njegova je ljubav neiscrpna, njegova blagost i samilost prema nama bezgranična. Iako nam On dodjeljuje svoju milost na mnoge, različite načine, postavio je baš ON, jer je tako htio – sam On je to mogao učiniti -, onih sedam djelotvornih znakova, kako bismo mi ljudi na siguran, jednostavan i svima dostupan način bili dionici otkupiteljskih zasluga.
Susret s Kristom, 78

6. Zašto grijeh ostaje i nakon krštenja?

Slijedeći svetog Pavla Crkva je uvijek naučavala da golema bijeda koja pritište ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez veze s Adamovim grijehom i činjenice da nam je on u nasljeđe predao grijeh s kojim se rađamo svi zaraženi i koji je “duševna smrt” (Tridentski koncil, DS 1512). Zbog te vjerske sigurnosti Crkva podjeljuje krštenje za otpuštenje grijeha, pa i maloj djeci koja nisu počinila osobnoga grijeha (usp. Ibid., DS 1514).
Katekizam Katoličke Crkve, 403

Iako je svakome vlastit (usp., Ibid., DS 1513), istočni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu (ta se sklonost zlu naziva “požuda”). Krštenje, dajući milosni Kristov život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu.
Katekizam Katoličke Crkve, 405

Razmatranje otajstva

Dok borba potraje – a to će biti sve do smrti – morat ću računati s mogućnosti da će neprijatelj napasti i iznutra i izvana. I mada je malen ovaj balast, ponekad će u tvoju svijest nahrupiti počinjene greške koje su možda mnogobrojne. Ali ti u ime Boga kazujem: Ne gubi nadu. Ako se to jednom dogodi – a ne mora se dogoditi, a niti je to nešto uobičajeno – onda je pretvori u dalji poriv, da se još tješnje sjediniš s Gospodinom; jer On, koji je tebe izabrao za svoga sina, neće te napustiti. On dozvoljava kušnju kako bi Ga još više ljubio i još jasnije raspoznao njegovu neprestanu zaštitu i njegovu ljubav.
Prijatelji Božji, 214

Svijet, đavao i tijelo su pustolovi. Iskorištavaju neukost primitivca kojeg nosiš u sebi. Dovijaju se da im u zamjenu za bijedno i nevrijedno ogledalce jedne naslade uzvratiš suhim zlatom i biserjem, briljantima i rubinima koji su natopljeni životvornom i otkupiteljskom krvlju tvojega Boga, otkupninom i blagom tvoje vječnosti.
Put, 708

„Kako izgleda premalo lukav đavao!“ kazao si mi. „Ne razumijem njegovu glupost: uvijek iste varke, uvijek ista himba…“
Baš imaš pravo. Međutim, mi ljudi smo još manje lukavi i ne učimo na iskustvu tuđih pogrešaka… I sotona računa s tim kada nas hoće napastovati.
Brazda, 150

7. Voli li Bog još uvijek čovjeka, unatoč grijehu?

Nakon pada čovjek nije od Boga napušten. Naprotiv Bog ga poziva (usp., Post 3,9) i na tajnovit mu način objavljuje pobjedu nad zlom i dizanje iz njegova pada (usp., Post 3, 15). Taj odlomak knjige Postanka nazvan je Protoevanđelje jer je prvi navještaj Mesije otkupitelja, borbe između zmije i Žene te konačne pobjede njezinog potomka.
Katekizam Katoličke Crkve, 410

Razmatranje otajstva

Ali, Bog je ljubav (1 Iv 4,8). Bezdan pokvarenosti, koju grijeh nosi sa sobom, premošten je beskonačnom Ljubavlju. Bog čovjeka ne ostavlja. Prema božanskom spasonosnom planu žrtve Staroga zavjeta nisu bile dostatne da dadu zadovoljštinu i ponovno uspostave izgubljeno jedinstvo. Bilo je potrebno predanje čovjeka koji je Bog. Da bismo se toj nedokučivoj tajni nekako mogli približiti, možemo predočiti kako se Presveto Trojstvo, uvijek sjedinjeno u najiskrenijoj razmjeni beskonačne ljubavi, savjetuje i donosi svoju vječnu odluku da Jedinorođeni Sin Boga Oca poprimi naš ljudski izgled, da na sebe uzme našu bijedu i naše boli, tako da bi završio pribijen čavlima na drvo.
Susret s Kristom, 95

8. Kada se kaže da je Isus Krist pobijedio grijeh, što se pod tim misli?

Kršćanska predaja vidi u tom odlomku navještaj “novoga Adama” (Usp. 1 Kor 15,21-22.45.) koji svojom poslušnošću do “smrti na križu” (Fil 2,8) preobilno ispravlja Adamov neposluh (usp., Rim 5,19-20.) Povrh toga mnogi su crkveni Oci i naučitelji u toj ženi najavljenoj u “Protoevanđelju” prepoznali Kristovu Majku Mariju kao “novu Evu”. Ona je prva i na jedinstveni način uživala pobjedu nad grijehom koju je Krist izvojevao: bila je očuvana od svake ljage istočnoga grijeha (usp., Pio IX, Bula Ineffabilis Deus: DS 2803) i kroz cijeli svoj zemaljski život, posebnom Božjom milošću, nije počinila nikakav grijeh (usp., Tridentski sabor: DS 1573).
Katekizam Katoličke Crkve, 411

Oslobođenje i spasenje. Svojim slavnim Križem Krist je postigao spasenje svih ljudi. Otkupio ih je od grijeha koji ih je držao u ropstvu. “Za slobodu nas Krist oslobodi” (Gal 5,1). U njemu imamo zajedništvo s “istinom” koja nas je “oslobodila” (Iv 8,32). Dan nam je Duh Sveti te, kao što uči Apostol, “gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda” (2 Kor 3,17). Već odsada se ponosimo “slobodom (…) djece Božje” (Rim 8,21).
Katekizam Katoličke Crkve, 1741

Razmatranje otajstva

Velikodušna Kristova predaja suočava se s grijehom, stvarnošću koja se teško priznaje ali se ne može poreći: mysterium iniquitatis, neobjašnjiva zloća stvorenja, koja se zbog svoje oholosti uzdiže protiv Boga. Ta je povijest toliko stara koliko i čovječanstvo. Tu je grijeh naših pređa; zatim sva pokvarenost, koja označava čovjeku put, te konačno naša osobna pakost. Nije lako spoznati tu izopačenost koja leži u grijehu i shvatiti sve ono što nam vjera o tome kaže. Moramo imati na umu da se čak među nama ljudima težina neke uvrede mjeri prema položaju uvrijeđenoga, prema njegovoj osobnosti, njegovu ugledu i njegovim sposobnostima. Čovjek pak vrijeđa Boga: stvorenje poriče svoga Stvoritelja.
Susret s Kristom, 95

Da bi spasio čovjeka, Gospodine, ti umrije na Križu; ipak, za jedan smrtni grijeh osuđuješ čovjeka na nesretnu vječnost muka… Koliko te vrijeđa grijeh i koliko ga moram mrziti!
Kovačnica, 1002

9. Može li čovjek vlastitim snagama pobijediti grijeh?

Krštenje daje onome koji ga prima milost očišćenja od svih grijeha. Ali krštenik mora nastaviti borbu protiv požude tijela i neurednih pohota. Po milosti Božjoj postiže čistoću srca.
Katekizam Katoličke Crkve, 2520

Razmatranje otajstva

Ali saznanje o vlastitim slabostima i pogreškama, razočaranje prouzročeno bolnom ograničenošću ili čak podlošću nekih, koji se nazivaju kršćani, tobožnji neuspjeh ili zbunjenost koja vlada u ovom ili onom apostolskom pothvatu – kratko rečeno: dodir sa stvarnošću grijeha i ljudskom ograničenošću – sve to može postati kušnjom za vjeru, pospješujući napast i sumnjičavost. Gdje ostaje u svemu tome snaga i moć Božja? U takvu trenutku moramo još čestitije i čvršće živjeti nadu i tako svoju vjernost pokušati učiniti što čvršćom.
Susret s Kristom, 128

Sveti Petar piše: Po Isusu Kristu nas je Bog obdario dragocjenim, najvećim obećanjima. Po njima trebate postati sudionici božanske naravi (2 Pt 1,4). Ovo naše pobožanstvenjenje ne znači to da napuštamo svoju ljudsku narav. Ljudi smo, da, ali ljudi koji se zgražaju pred teškim grijehom; ljudi koji preziru i laki grijeh, te ako dnevno ispitujemo svoju slabost, onda smo i ljudi koji su kadri spoznati Božju snagu. Tako nas ništa neće omesti na putu: ni ljudski obzir, ni strasti, ni ovo tijelo, koje se buni, jer tako smo zločesti, ni oholost, ni osamljenost. Jedan kršćanin nikada nije sam. Ako se osjećaš napuštenim, onda je to zato, jer ne želiš pogledati na Krista ovoga Krista, koji prolazi tik pored tebe… možda s križem.
Križni put, 6.3

10. Kako mi Bog oprašta kada ga uvrijedim?

U toj borbi sa sklonošću na zlo, tko bi bio dovoljno vrijedan i budan da bi izbjegao svaku ranu grijeha? “Ako je dakle potrebno da Crkva ima vlast otpuštati grijehe, bilo je potrebno da krštenje ne bude jedini način na koji se ona služi ključevima Kraljevstva nebeskoga, koje joj je dao Isus Krist; trebalo je da bude sposobna da svim pokornicima oprašta njihove grijehe, kad god pogriješe do posljednjeg časa života” (Rimski katekizam, 1, 11, 4).
Katekizam Katoličke Crkve, 979

Po sakramentu pokore krštenik se može pomiriti s Bogom i s Crkvom: Sveti oci su s pravom pokoru nazvali “napornim krštenjem” (sv. Grgur Nazijanski, Orationes, 39, 17: PG 36, 356A). Sakrament je pokore onima koji su poslije krštenja pali, potreban za spasenje kao što je krštenje onima koji još nisu nanovo rođeni (Tridentski koncil: DS 1672).
Katekizam Katoličke Crkve, 980

Razmatranje otajstva

Ne zaboravi, sinko, tebi na zemlji prijeti samo jedno zlo kojega se moraš bojati i Božjom ga milošću izbjegavati: grijeh.
Put, 386

Ponovo natrag na svoje stare ludosti!… A onda, kad se vratiš, osjećaš u sebi premalo radosti, jer ti nedostaje poniznosti. Izgleda da ti uporno ignoriraš drugi dio prispodobe o rasipnom sinu, i još si uvijek navezan na bijednu sreću žireva. Oholo ranjen zbog svije slabosti, ne odlučuješ se moliti oproštenje i ne shvaćaš da te, ako se poniziš, čeka topao doček tvoga Boga Oca, gozba za tvoj povratak i za tvoj novi početak.
Brazda, 65

11. Kako se grijeh može izbjeći?

Duh Sveti nam omogućuje razlučivati između kušnje, nužne za rast unutarnjeg čovjeka, što vodi k “prokušanoj kreposti” (Rim 5,3-5), i napasti koja vodi u grijeh i smrt. Moramo također razlikovati što je “biti napastovan” a što je “pristati” na napast. Konačno, dar razlučivanja razobličuje varku napasti: prividno, njezina je ponuda “dobra, zamamljiva za oči i poželjna” (Post 3,6), a, u stvari, plod joj je smrt.
Katekizam Katoličke Crkve, 2847

„Ne ući u napast” uključuje odluku srca: “Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce (…). Nitko ne može služiti dvojici gospodara” (Mt 6,21.24). “Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo” (Gal 5,25). Tim “pristajanjem” uz Duha Svetoga Otac nam daje snage. “Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati” (1 Kor 10,13).
Katekizam Katoličke Crkve, 2848

Razmatranje otajstva

Mi se moramo truditi da se u nama ne nađe ni najmanji trag dvoličnosti. Prvi uvjet da se to zlo iskorijeni, što Gospodin tako okrutno osuđuje sastoji se u tome, da budemo spremni oduprijeti se grijehu kako u općoj tako i u konkretnoj situaciji. Srce i razum moraju se žestoko i iskreno suprotstaviti teškom grijehu, a i prema namjernom lakom grijehu moramo u sebi nositi ukorijenjeno svojstvo mržnje, jer radi njega doduše ne gubimo Božju milost, ali nam on otežava da do nje dođemo.
Prijatelji Božji, 243

Related Posts