U dogme smo dužni vjerovati kao vjernici, a u privatna ukazanja (pa i u velikim i poznatim svetištima u svijetu) nismo. Ona nam, ipak, mogu biti od velike duhovne koristi u vjerničkom rastu i pobožnosti prema majci Isusa Krista – Blaženoj Djevici Mariji.

Dogma, pa i marijanske, u Djelima apostolskim (16,4), upućuje na odredbe ili odluke (od dokeo – izgleda, smatrati, odlučiti) »što su ih donijeli apostoli i starješine u Jeruzalemu«. Rimski car Justinijan († 565) odluke prvih crkvenih koncila nazvat će »pravim dogmama Božjim«, a danas se s Međunarodnom teološkom komisijom dogmom smatra »nauk u kojemu Crkva na konačni način izlaže objavljenu istinu, u onome obliku koji obvezuje kršćanski narod u njegovoj cjelokupnosti, tako da se nijekanje (dogme) smatra krivovjerjem i ukorava anatemom«.

Dogme, jednostavno rečeno, možemo usporediti sa stankom Crkve na njezinu putu: koncili ili papa, dakle crkveno učiteljstvo, promatraju i razmotre istine prenesene u Bibliji te neke od njih prikazuju snagom svoje vlasti kako bi okončali neku kontroverziju, ili pak zato što su te istine važne u životu vjernika. One su obvezujuće i ne mogu se »reformirati«, no »izvorni smisao dogme iznova se mora razumijevati u kontekstu druge kulture«. To znači da su moguće nove i kompletnije formulacije iste te dogme.

U tijeku povijesti crkveno učiteljstvo donijelo je četiri marijanske dogme: dvije u prvome tisućljeću (Marija Bogorodica i Marija uvijek djevica) i dvije u drugome tisućljeću (bezgrešna i na nebo uznesena). Prve dvije imaju kristološki karakter jer su povezane s dogmatskim izričajem vjere u Krista, pravoga čovjeka i pravoga Boga, a protiv krivovjerja koje se tada javljalo. Dvije takozvane »nove« dogme razmišljaju o moralnom liku Marijinu i poprimaju antropološko i ekleziološko značenje i važnost. Prema Geiselmannu, te dvije dogme izgledaju kao »čin bogoštovlja« jer do njih nije došlo zbog ispravljanja krivovjerja, već zbog izražavanja one stvarnosti koja se već slavila u bogoštovlju Crkve. Neki će teolozi reći da je dogma o Marijinu uznesenju na nebo »samo oblik vrhovne kanonizacije« Djevice Marije.

Prva marijanska dogma nastala je u žestokom raspravljanju između dvojice predstavnika teoloških škola iz Antiohije i Aleksandrije, između Nestorija i Ćirila. Na Efeškome saboru (431) crkveni oci za pravo su dali – u raspravi o dvije naravi Kristove, ljudskoj i božanskoj – Ćirilu Aleksandrijskom. Iz te je odluke opravdanim rezultiralo Mariju zvati »The-otokos« ili »Bogorodica«. Taj naziv – Bogorodica – postao je jamstvo za ispravnu vjeru u Isusovo utjelovljenje.

Druga dogma, koja se odnosi na Marijino djevičanstvo, definirana je na Lateranskom saboru 649. godine. Taj je sabor sazvao papa Martin I. da bi osudio monotelete (koji su tvrdili da je Krist imao samo jednu volju), a Sabor je izjavio da je Marija Isusa začela po Duhu Svetom i da je, dakle, svoje djevičanstvo sačuvala prije poroda i u porodu i nakon njega. Na taj je način ponovno ojačana vjera otaca Crkve koji su Mariju sa svetim Jeronimom zvali »vječna Djevica« ili »vazda Djevica«.

Što se treće dogme tiče, vjernici bi trebali znati da je 1854. papa Pio IX. zaključio stoljetnu raspravu definirajući objavljenim »nauk koji smatra da je Blažena Djevica Marija u prvom trenutku svojega začeća, jedinstvenom milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha« (Katekizam Katoličke Crkve, 491).

Na kraju, 1950. godine četvrtu je marijansku dogmu definirao papa Pio XII. utvrđujući da je Marija, »ispunivši tijek zemaljskoga života, bila je s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira«. Njezino uznesenje posebno je sudioništvo u uskrsnuću njezina Sina i anticipacija uskrsnuća drugih kršćana.

Sve četiri dogme za Crkvu imaju jasno značenje. Božansko materinstvo i trajno djevičanstvo Marijino podsjećaju nas da je i Crkva majka koja mora roditi Krista u raznim povijesnim dobima te mu reći svoje »da« cjelovite vjere u kojoj je sadržano i djevičanstvo. Bezgrešna slavi »sretan početak Crkve bez mrlje i bez bore« (Marialis cultus, 3) i podsjeća na naš prvotni poziv na svetost. »Na nebo uznesena«, pak, tješi pobožne vjernike poput Vas i cijeli Božji puk na hodočasničkom putu ponovno potvrđujući sigurnost konačnoga uskrsnuća i vječne slave. Životne su to dimenzije važne svakome vjerniku i svećenici bi doista učinili dobro kada bi ih dodatno vrednovali i u svojim propovijedima. (Izvor: Glas Koncila)

Related Posts