Sv. Josip, otac Isusov i uzor radnika

Sv. Josip, otac Isusov i uzor radnika

Josip je bio, zanatlija iz Galileje, čovjek kao svi drugi. I što može od života očekivati čovjek iz nekog malog zaselka kao što je bio Nazaret? Rad i samo rad, dan za danom, uvijek ista patnja. I na svršetku dnevnog rada siromaštvo i tijesno skrovište u kojemu se prikuplja nova snaga da bi se izjutra opet započelo.

Matej i Luka izvješćuju nas o tome da sveti Josip potječe iz čuvenog roda: kraljevskog roda Davidova i Salomonova. Povijesne pojedinosti nisu baš sasvim jasne. Ne znamo naime koje od dva rodoslovlja, o kojima nam pišu Evanđelisti, pripada Mariji, tjelesnoj Majci Isusovoj, a koje Josipu, koji je prema židovskom zakonu bio Otac Isusov. Mi isto tako ne znamo je li sveti Josip rođen u Betlehemu, kamo se uputio prilikom prebrojavanja pučanstva, ili u Nazaretu, gdje je živio i radio.

No poznato nam je da nije bio bogat čovjek; bio je radnik kao milijuni ljudi na ovom svijetu; imao je skromno i naporno zanimanje koje je i Bog izabrao kada je uzeo naše tijelo i dok je trideset godina živio kao jedan od nas.

Josip je bio, kako rekosmo, zanatlija iz Galileje, čovjek kao svi drugi. I što može od života očekivati čovjek iz nekog malog zaselka kao što je bio Nazaret? Rad i samo rad, dan za danom, uvijek ista patnja. I na svršetku dnevnog rada siromaštvo i tijesno skrovište u kojemu se prikuplja nova snaga da bi se izjutra opet započelo s poslovima.

Ime “Josip” na hebrejskome znači: Bog će dodati. Životu onih koji su sveti i ispunjavaju njegovu volju dodjeljuje Bog nove, neslućene dimenzije, ono najvažnije, što svemu drugom daje vrijednost: božanstvenost. Bog je poniznom i svetom životu Josipa dodao – ako mi se dopusti da tako kažem – život Djevice Marije i život Isusa, našega Gospodina. Boga je nemoguće preteći u njegovoj velikodušnosti.
Josip je mogao prisvojiti Marijine riječi, riječi svoje Zaručnice: Quia fecit mihi magna qui potens est, velike mi stvari učini Silni, quia respexit humilitatem, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju.

Josip je zaista bio jednostavan čovjek, u kojega je Bog imao povjerenja da bi učinio velika djela. On se znao u svakoj situaciji svoga života tako ponašati kako je to Bog očekivao.
Zato Sveto pismo slavi Josipa kao pravednika (usp. Mt 1,19). A u hebrejskom jeziku “pravedan” znači isto što i pobožan, besprijekoran sluga Božji, izvršitelj volje Božje (usp. Post 7,1; 18,23-32; Ez 18,5ff; Izr 12,10) ili dobar i susretljiv prema bližnjemu (usp. Tob 7,5; 6,9). Jednom riječju: pravedan je onaj koji ljubi Boga i tu ljubav iskazuje izvršenjem zapovijedi i stavljanjem cijeloga života u službu bližnjega i u službu ostalih ljudi.

Tako je Josip učio od Isusa da živi kao Bog. Ali, također je on na ljudskom području u mnogome podučavao Sina Božjega.
U jednoj propovijedi svetoga Augustina čitamo: Josipu ne samo da pristaje oslovljavanje “Oče”, nego on to zavređuje više nego itko drugi. Potom stoji: Kako je on to bio otac? On je u to dubljem smislu bio otac što je njegovo očinstvo bilo neporočno. Neki vjeruju da je on isto tako postao otac našega Gospodina Isusa Krista kao što su to postali i drugi očevi, koji svoju djecu nisu donijeli samo kao plod svojih duhovnih naklonosti, nego i tijelom. Stoga sveti Luka kaže: Vjerovalo se da je on bio otac Isusov. Zašto on samo kaže: Vjerovalo se? S jedne strane, jer se čovjekove misli i sud odnose na to što se obično među ljudima zbiva, a s druge strane jer Gospodin nije potekao iz Josipovih bedara. No bez sumnje je po pobožnosti i iz djelotvorne Josipove ljubavi od Djevice Marije rođen sin, koji bijaše Sin Božji (Augustin, Sermo 51,20; PL 38, 351) .

Josip je ljubio Isusa kao što otac ljubi svoga sina. Dao Mu je sve najbolje što je imao. Njegovao je to Dijete kako mu je bilo naređeno, od Njega je načinio zanatliju – dao Mu je svoje zvanje. Zato Ga ljudi iz Nazareta zovu i faber i fabri filius : zanatlija i zanatlijin sin (Mk 6,3; Mt 13,54). Isus je radio uz Josipa u njegovoj radionici. Kakav mora da je bio Josip i što je milost u njemu prouzročila da bi ga osposobila za zadatak da Sina Božjega odgoji kao čovjeka? Dios? Moralo je biti tako da je Isus u radu, po svom karakteru i načinu govora bio vrlo sličan Josipu. Isusovo djetinjstvo i mladost, a stoga i njegovo ophođenje s Josipom, odrazit će se u kasnijem Gospodinovu životu: njegov smisao za stvarnost, njegov način kako sjeda za stol i lomi kruh, njegova sklonost za konkretno objašnjavanje nauke uzimanjem primjera iz svakodnevnog života. Nemoguće je ne spoznati tu uzvišenu tajnu. Tu je Isus, čovjek koji govori narječjem određene pokrajine u Izraelu, čovjek koji podsjeća na zanatliju koji se zove Josip – i taj čovjek jest Sini Božji. Može li uopće netko Boga u nečemu podučiti? Ipak je On pravi čovjek i živi kao svi drugi: najprije kao dijete, potom kao mladić koji kao naučnik pomaže u Josipovoj radionici, a poslije kao odrastao čovjek u punini svoje dobi. Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti pred Bogom i ljudima (Lk 2,52).