Antifona Regina caeli jedna je od najljepših tradicionalnih antifona kojom se iskazuje čast Djevici Mariji i slavi njezina uloga u vazmenome otajstvu i cjelokupnoj povijesti spasenja. Autor Kraljice neba ostaje nepoznat. Preda-ja pripisuje papi Grguru Velikom (590.-604.) prva tri retka koja je čuo od anđela dok je hodao bos u velikoj procesiji u Rimu, a ista predaja kaže da je sam papa dodao četvrti redak: Ora pro nobis Deum. Alleluia. Ipak, najstari-je pojavljivanje teksta posvjedočeno je u 12. stoljeću kao antifona za Magni-fi cat u vazmenoj osmini u rimskim liturgijskim slavljima, a tradicionalno se pjeva na završetku Povečerja tijekom uskrsnog vremena od sredine 13. stoljeća. Od 1742. godine dekretom pape Benedikta XIV. antifona se moli u uskrsnome vremenu umjesto molitve Angelus. Tekst antifone je sljedeći:
| Regína caeli, lætare, allelúia, quia quem meruísti portáre, allelúia, resurréxit sicut dixit, allelúia; ora pro nobis Deum, allelúia. | Kraljice neba, raduj se, aleluja. Jer koga si dostojna bila nositi, aleluja. Uskrsnu kako je rekao, aleluja. Moli za nas Boga, aleluja. |
Marijin naslov Regina caeli, Kraljica neba, ima izvor već u Novome zavjetu: kod navještenja arkanđeo Gabrijel najavljuje da će Isus biti velik i da će se zvati Sin Svevišnjega kojemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova (usp. Lk 1, 32). Prvo mariološko određenje i osnova za naslov Marije kao Kraljice neba nastao je na Efeškome koncilu 431. godine, koji je potvrdio Marijin naslov Theotokos, Bogorodica, na latinskome Mater Dei. Saborski oci izabrali su ovaj naslov u borbi protiv krivih učenja da je Marija jedino majka čovjeka Isusa. Time je istaknuta vjera da nitko nije više sudje–lovao u životu njezinoga Sina od Marije koja je rodila Sina Božjega. Naziv Regina caeli vazmeni je naslov časti i označava da Majka Kristova sudjeluje u uskrsnoj proslavi svoga sina. Antifona je poziv da se zagleda kako Mari–ja živi nakon proslave: službenica Gospodnja na zemlji postala je Kraljica neba. U svome uzvišenju postaje znak svima koji su krštenjem sjedinjeni s Kristom. Nakon korizmenoga hoda vjere radost uskrsnuća odjekuje u anti–foni te se Crkva raduje s Marijom i upućuje joj molbu da zemaljsku Crkvu preporuči Kristu, kako bi jednoga dana cijela Crkva postala dio te stvarnosti.
Uskrsna antifona “Kraljice neba, raduj se!” svoje početke ima u 12. stoljeću. U franjevačkom časoslovu, sredinom 13. stoljeća preuzima mjesto antifone “Zdravo, Kraljice” i pjeva se neprekidno tijekom uskrsnog vremena, na kraju molitve povečerja.
Od 18. stoljeća, odlukom pape Benedikta XIV., tijekom uskrsnog vremena ova antifona dolazi na mjesto pozdrava “Anđeo Gospodnji”, dok je za ostalo vrijeme crkvene godine propisao da se rabi spomenuti anđeoski pozdrav.
