Ovaj sveti pustinjak nam je vremenski vrlo dalek, no ipak njegova slava, sve do danas, nije potamnjela. Čitava Crkva mu svake godine slavi spomendan, a i u puku je jedan od najomiljenijih svetaca. Svoju popularnost dijelom zahvaljuje svome životopiscu – Svetom Anastaziju, ali o njemu su pisali i največi sveti oci: Jeronim i Augustin. Antun potjeće iz Kome u srednjem Egiptu. Ondje se rodio oko 250. godine u vrijeme kada je Crkva proživljavala veliko progonstvo od cara Decija. Njegovi roditelji su bili bogati i ugledni građani. Svojom životnom mudrošću i duhovnom izgrađenošću, koje je crpio čitajuci Sveto pismo, brzo je stekao ugled.
Nakon smrti roditelja, ostavši sam s veoma mladom sestrom, Antun je s osamnaest godina imao na brizi kucu i sestru. Još nije bilo od smrti roditelja prošlo ni šest mjeseci, kad je po obicaju išao na službu u dom Gospodnji te je u sebi razmišljao zašto su apostoli, ostavivši sve, pošli za Spasiteljem. Razmišljajuci tako , ušao je u crkvu, a dogodi se da je baš citano iz Evandelja: “Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa dodi i slijedi me i imat ceš blago na nebu.” Antunu se cinilo kao da su se te rijeci citale baš zbog njega pa izade, što je prije mogao iz doma Gospodnjeg. Posjed, koji je naslijedio od roditelja, dade na dar suseljanima da nebi bio na teret njemu i sestri. Prodavši i svu pokretnu imovinu, gotovo sav novac podijeli siromasima, a nešto malo zadrži za sestru. Došavši drugi puta u dom Gospodnji, zacu u Evandelju Gospodina gdje veli: “Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan!” Nakon tih rijeci razdijeli sav novac. Sestru je predao u djevojacki dom da se ondje odgoji, a on se posvetio asketskom životu. Radio je svojim rukama da bi preživio. Cesto je molio, jer je naucio da nasamo valja moliti bez prestanka, a kod citanja Svetog pisma bio je tako pozoran da mu ništa od napisanog nebi izmaklo. Svi žitelji sela i cestiti ljudi voljeli su ga – bilo kao sina, bilo kao brata. Svetim evandeoskim radikalizmom, Antun je htio u potpunosti ostvariti kršcansko savršenstvo. Nakon što je prodao sve, a zadržao dvije ovcje kože, jednu grubu kutu, ogrtac i sjekiru, pošao je u Libijsku pustinju. Nastanio se u jednoj pecini kraj koje je bilo nešto obradive zemlje. Tu je proveo dvadeset godina svoga života uspjevajuci odoljevati davoljim napastima uz Božju milost. Kad je car Maksimilijan poceo u Egiptu progoniti Kršcane, Antun, zabrinut za Crkvu, napusti pustinju i dode u Aleksandriju, gdje je, bez straha, otvoreno i javno propovijedao kršcanstvo. Nitko se nije usudio dirati pustinjaka iz kojeg kao da je proizlazila neka viša sila. Godine 311., Antun se vratio u pustinju, ali, ovaj put, za njim su došli mladi ljudi koji su htjeli da im on postane uciteljem duhovnog života. Antun je tako, i ne htijuci, postao predvodnikom redovništva. Posljednu godinu života borio se za pravovjerje, tj. za istinu o Kristovom božanstvu protiv Arijeve krive nauke. Napokon je u miru preminuo godine 356. u dobi od 105 godina. Slava je pak Sv. Antuna Pustinjaka u tome što je pošao najljepšim putem, a to je put kojim se Krist slijedi izbliza u evandeoskim savjetima i siromaštvu, cistoci i poslušnosti.
