Sv. mise u župi su u 7:30, 9:00 i 18:30 sati.
Grci i Rimljani prvog stoljeća štovali su pokojnike treći dan od ukopa, zatim sedmi, četrdeseti i na godišnjicu smrti. Kod toga su naglašavali žalost nad pokojnima. Prvi kršćani preuzeli su od njih ove građanske običaje, ali su odbacili obredno naricanje i gozbe na grobovima a mjesto toga uvodili molitve za pokojne s misnom žrtvom kao pridruživanjem pokojnih Kristu raspetom i uskrslom. U vrijeme progona groblja su bila najsigurnija mjesta za okupljanje kršćana, jer je državni zakon dopuštao sabiranje na grobovima.
Godišnji spomen svih vjernih mrtvih počeo se ustaljivati na dan 2. studenog u samostanima klinijevske reforme od početka XI. stoljeća i brzo se proširio po cijeloj Crkvi. Od XV. stoljeća nastao je običaj u Španjolskoj da tog dana svaki svećenik smije slaviti tri mise za pokojne, a Benedikt XV. proširio je taj običaj god. 1915. na sve prezbitere Crkve. Sabor je u Konstituciji o liturgiji odredio preradu sprovodnih obreda da “jasnije izraze vazmeni značaj kršćanske smrti te bolje odgovore prilikama i običajima pojedinih krajeva” (br. 81). Misal sadrži tri misna formulara današnjeg spomena. Molitve tih misa izražavaju vjeru u uskrsnuće mrtvih zato što su krštenjem i vjerom bili pridruženi Kristu Gospodinu. Ovaj je spomen tako važan da se uzima misa vjernih mrtvih, ako 2. studenog padne nedjeljom.
Liturgijska čitanja: iz Reda sprovoda: 1. čitanje Mudr 3,1-9; psalam Ps 42,2-3.5bcd; 43,3-5; 2. čitanje Otk 21,1-5a.6b-7; evanđelje Mt 11,25-30
Ovo je završni dio prizora Isusova umiranja na križu i otkrića praznog groba na uskrsno jutro. Središnju misao možemo gledati u Isusovoj molitvi pred izdahnuće (r. 46) ili u pouci anđela da ne treba tražiti Živoga (ton zonta – jedincato Živi!) među mrtvima (r. 6).
Luka je u prikazu muke Isusove namjerno istaknuo Isusovu strpljivost na putu križa i na križu. Tama u Jeruzalemu od podne do Isusova izdahnuća znak je da priroda žali za nevinim pravednikom koji biva okrutno pogubljen. Jedini Luka donosi završni molitveni usklik: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”. To je zapravo citat iz Ps 31, 6 uz dopunu “Oče…” Bila je to večernja molitva pobožnog Izraelca. San je slika smrti pa je Izraelac pred počinak predavao životni duh Bogu zahvalan što je u proteklom danu doživio Božju dobrotu. Isus je tim psalmom na kraju svoje povijesne misije predao duh Ocu. Ovo znači da je umro svjestan kako je ispunio svoju zadaću, iako je protestirao za nepravdu koja mu se nanosi (usp. Lk 23, 31). Prihvatio je nasilnu smrt kao posljedicu svoje vjernosti Ocu tokom vršenja mesijanskog poslanja. Ta ga je vjernost dovela u sukob s vjerskim i političkim poglavarima naroda. K. Rahner u svom članku o teologiji smrti kaže da je Isus ovim usklikom s križa obuhvatio umiranje svih ljudi – onih koji umiru siti godina i onih koji umiru prerano, bilo posječeni bolešću, bilo zgaženi ljudskim nepravdama. On je time osmislio ljudsku smrt pokazavši da čovjek može ostati otvoren Bogu i na križu.
Anđelova pouka da ne trebamo tražiti Živoga među mrtvima navještaj je dogme o uskrsnuću mrtvih. Kao što je Isus uskrišen snagom Očeva Duha, tako će biti uskrišeni i naši pokojnici. Ta utješna pouka upućena je ženama koje su hrabro stajale pod križem a preko njih svima koji žale za svojim pokojnicima.