Životni tijek ovog Sveca od g. 1795. do g. 1850. odvijao se u veoma teškim vremenima. U djetinjstvu je doživio da su Napoleonovi vojnici osvojili Rim, papu Pija VI. odveli u sužanjstvo u Francusku, a papinsku državu likvidirali. Kad je kao rimski svećenik u Vječnom gradu kao dušobrižnik mladeži, bolesnika, zatvorenika, kao vođa duhovnih vježbi i pučki misionar, kao duhovnik svećeničkih pripravnika i kao utemeljitelj Družbe katoličkog apostolata razvio najveću djelatnost, doživio je burnu godinu 1848. s revolucijom u Rimu i bijegom Pija IX. u Napuljsko kraljevstvo u Gaetu. Svi ti udarci s jedne strane utvrđivali su ga u vjeri da Crkvu paklena vrata neće nadvladati, a s druge strane u ljubavi prema rimskom prvosvećeniku, papi. U tim po Crkvu teškim vremenima svetac je svojim duhovnim sinovima, a i svim katolicima dobre volje, dovikivao: “Zar će katolici pokazati manje žara za stvar neba negoli krivovjerci i nevjernici za stvar pakla?”
Osnovavši Družbu katoličkog apostolata svetac je htio ujediniti sve katolike u apostolskom radu za Crkvu. Težio je svim silama za obnovom Crkve i to po jednom općem saboru. U tom smislu pola godine prije smrti na Duhove godine 1849. napisao je opširno i sadržajno pismo dekanu kardinalskog zbora kardinalu Vinku Macchiju. U njemu se svetac pita koji su uzroci tadašnjih buna, nećudoređa, propadanja vjere, te odgovara da su naročito zatajili duhovni pastiri, neposredni dušobrižnici. K tome su pridošli i nepravedni zakoni koji su jako ometali rad biskupa.
Svetac nije dočekao I. vatikanski sabor. Umro je 20 godina prije njega, ali je njegovo pismo proučavao ne samo kardinal naslovnik već i papa Pio IX., koji će na svetkovinu Bezgrješne godine 1869. otvoriti I. vatikanski sabor. On je naročito utvrdio papin primat i nepogrješivost, a to je urodilo katoličkom obnovom na svim područjima. Nju je svim svojim silama pripremao i sv. Vinko Palotti, taj sveti rimski svećenik, čovjek malena stasa, ali velika duha, obdaren mističnim darovima, ponizan do krajnosti, nazivajući samoga sebe “ništavilom i grijehom”. Njegovo djelo nastavljaju njegovi duhovni sinovi, a njegov duh živi u svima onima koji se trude oko promicanja i razvijanja katoličkoga apostolata te koji u njemu aktivno i sudjeluju.