Kroz koja liturgijska vremena prođemo tijekom jedne crkvene godine?

S prvom nedjeljom Došašća ulazimo u novu liturgijsku godinu. Naime, crkvena godina ne počinje 1. siječnja, na građansku Novu godinu, nego ulaskom u bliže vrijeme priprave za Božić tj. ‘Došašće’. Četiri tjedna Došašća uoči Božića bi trebali biti vrijeme pojačane molitve i posta kako bi vjernici dostojno proslavili spomen Kristova rođenja. Nažalost, kako je Božić radostan događaj, s vremenom se to božićno raspoloženje proširilo na Došašće, pa se pokraj sveprisutnih okićenih borova, božićnih ukrasa i kupovanja darova čini kao da slavimo Božić čitavih mjesec dana. No to ne znači da su vjernici ispričani od obaveze pojačane molitve, posta i od božićne ispovijedi kako bi se mogli pričestiti na sam dan Božića.

Došašće završava s Badnjakom ne bi li s misom polnoćkom dočekali Božić. Važno je napomenuti kako ići na polnoćku ne znači da se ne mora doći na božićnu sv. misu sutradan. Na polnoćki dočekamo Kristovo rođenje, a na božićnoj misi slavimo prisutnost novorođenog Spasitelja među nama, predokus obećanog Kraljevstva Božjega koje je Sin Božji došao navijestiti. Od samo dana Božića do blagdana Krštenja Kristova traje tzv. ‘božićno vrijeme’. Nakon toga slijedi ‘vrijeme kroz godinu’, odnosno, vrijeme kroz liturgijsku godinu između velikih svetkovina i blagdana.

Četrdeset dana uoči Uskrsa na Čistu Srijedu započinje ‘Korizma’. Slično kao i Došašće, i korizmeno vrijeme je razdoblje pojačane molitve, posta i pripreme vjernika za uskrsno slavlje. Preporuča se tijekom Korizme izbjegavati svako slavlje i veselje. I više nego Došašće, Korizma je vrijeme pokore i kajanja za svoje grijehe, jer slavlje Uskrsa uključuje i spomen na Isusovu Muku i razapinjanje na križ. Zato na Čistu Srijedu, prvi dan Korizme, prolazimo pokornički obred posipanja pepelom po glavi u znak kajanja.

Korizma završava tri puna dana prije samog Uskrsa, jer tada počinje Sveto Trodnevlje tijekom kojeg se spominjemo Isusove Posljednje večere, nepravedna suđenja, križnog puta, raspeća i smrti, te polaganja u grob. Na Uskrs slavimo Kristovo uskrsnuće od mrtvih. Potom, nakon Uskrsa, uskrsno tj. vazmeno vrijeme traje punih pedeset dana, sve do Duhova. Tako Uskrs kao najveću svetkovinu kršćanske vjere slavimo sedam puta sedam dana (7×7=49). Tijekom tih pedeset dana vazmenog vremena imamo i svetkovinu Uazšašća kada se prisjećamo kako je Uskrsli Isus Krist uzašao natrag k Bogu Ocu obećavši prije toga da će se jednoga dana vratiti i uspostaviti Kraljevstvo Božje, ali i zapovjedivši apostolima i svima vjernicima da propovijedaju Evanđelje svim narodima svijeta do njegova povratka. Na Duhove je Isus apostolima i prvim kršćanima poslao Duha Svetoga da ih osnaži i vodi u evangelizacijskom poslanju.

Potom opet slijedi ‘vrijeme kroz godinu’ koje traje do kraja liturgijske godine pretkraj mjeseca studenog i početka novog Došašća. Ipak, i tijekom toga ljetno-jesenskog vremena kroz godinu slavimo svetkovine i blagdane poput Tijelova i Velike Gospe. Govoreći o Velikoj Gospi, vrijedi spomenuti i marijanske mjesece, svibanj i listopad, kada su vjernici pozvani svaki dan moliti Krunicu i Lauretanske pobožnosti moleći zagovor Blažene Djevice Marije pred Bogom.

Povijesna sinteza

Liturgijska godina nije ideja, nego osoba Isusa Krista. Isus Krist je njezino otajstvo (misterij) koji se aktualizira u sadašnjosti. Crkva sakramentalno slavi misterij Krista kao „memorial“, „sadašnjost“, „proroštvo“. Liturgijska godina obuhvaća i slavi cjelokupno Kristovo otajstvo na način liturgije crkve tijekom stoljeća od principa „koncentracije“ do principa „distribucije“. Progresivno polazište je u onom „svemu“ sadržanom u pashalnom otajstvu prema onom pojedinačnom koje se u njemu sadrži.

U prvom razdoblju povijesti crkve, događaj uskrsnuća  je bilo glavni životni princip propovijedanja, slavljenja i kršćanskog življenja. Važna je činjenica kako je kult uskrsa rođen u uskrsnuću i za slavljenje uskrsnuća. U prvim se kršćanskim vremenima, dakle, nisu slavila „Kristova otajstva“, već „otajstvo Krista“. Na počecima kršćanske liturgije je nedjelja kao „dan Gospodnji“, bez ikakvih drugih karakteristika slavlja.

Istovremeno sa širenjem kršćana i pod utjecajem judaizma svake se godine slavi „velika nedjelja“, kao godišnja proslava uskrsnuća koje se s vremenom proteže na tri dana, a nešto kasnije i na pedeset dana. Od 4. st. javlja se potreba kontemplacije i oživljavanja pojedinih trenutaka drame Isusove muke iz čega se razvija „veliki tjedan“. Slavlje krštenja u uskrsnoj noći (već na počecima 3. stoljeća) izražava i pokornički karakter sa slavljem pomirenja ujutro na veliki četvrtak. Tijekom 5. stoljeća rađa se potreba dužeg  razdoblje pripreme na uskrsno slavlje po uzoru na biblijsku tradiciju četrdesetnice, to jest korizme.

Božićni ciklus nastaje tijekom 4. stoljeća s nenaglašenom povezanošću s vazmenim ciklusom. Poticaj nastanku ovog ciklusa bilo je pogansko i idolatrijsko slavlje „nepobjedivog sunca“ koje se obilježavalo u zimskom solsticiju. Velike teološke rasprave koje su se vodile tijekom IV. i V. stoljeća postale su prigoda da se afirmiranja autentične vjere u utjelovljenje. Krajem IV. stoljeća, po uzoru na vazmeni ciklus, nastaje razdoblje u trajanju od četiri do šest tjedana pripreme za božićno slavlje i zaziva se „došašće“.

Kult mučenika i svetaca razvija se na samim počecima kršćanstva i promatra se u povezanosti s vazmenim otajstvom. Oni koji su prolili krv radi Krista promatrani su kao oni koji su na najizvrsniji način postigli sjedinjenje s Kristom i njegovom predanjem Ocu na križu.

Kult Marije povijesno se razvija nakon onog o mučenicima. Napose se razvija nakon koncila u Efezu (431. godine) gdje je Marija proglašena Bogorodicom i razvojem teološke misli o njezinu materinstvu u otajstvu božićnih događanja.

Iz ove kratke povijesne sinteze jasno je kako se liturgijska godina ne oblikuje planski i organski način, već se razvija i raste na bazi života Crkve kojeg nosi odnos prema bogatstvu Kristova otajstva.

Biblijsko – teološka sinteza

Liturgijska godina utemeljena je na povijesti spasenja. Ono što obilježava židovsku i kršćansku religioznost je činjenica da je Bog ušao u povijest. Vrijeme je bremenito vječnošću. Objava je ekonomija spasenja, to jest božanski plan koji se ostvaruje u povijesti i po povijesti u „događajima i riječima koji su intimno međusobno povezani“ (DV 2). Povijest ima bitnu proročku dimenziju. U nju je utkano postojanje i božanski odabir koji želi sklopiti savez po kojem će ljudi biti dionici božanske naravi „za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas“ (2 Pt 1, 4). Liturgijska godina slavi Božje otajstvo u Kristu. Otajstvo koje je ukorijenjeno u niz događaja po kojim je Bog ušao u povijest i u život čovjeka.

Temeljna i konstitutivna činjenica povijesti spasenja je predodređenje u Kristu kao principu i dovršenju svega stvorenoga (usp. Ef 1, 4-5; Kol 1, 16b-17). U planu spasenja Krist je središte svega iz kojeg sve izvire i u kojeg sve uvire. Krist je ključ za razumijevanje cjelovitog Božjeg plana od stvaranja pa do slavne konačne proslave. Stvorenje je već od svojih početaka usmjereno na njega i nastavlja se tijekom vremena do svoje punine u Kristu. (usp. Ef 4, 13). Životno središte iz kojeg sve izvire je vazmeni događaj, to jest ljubav (agape) koja će doživjeti svoj vrhunac u ponovnom slavnom Kristovom dolasku (usp. 1 Kor 15, 20-28). Kristov misterij je, dakle, sadržan u organsko – progresivnom  planu koji se ostvaruje u vremenu, od stvaranja i  Adamova pada preko obećanja i poziva Abrahamova, od saveza na Sinaju do navještaja novog saveza, od navještenja i utjelovljenja do smrti i uskrsnuća Kristova, pa do konačnog trenutka proslave u kojoj će biti „Bog sve u svima“ (1 Kor 15, 28b). Svakoj etapi plana spasenja ne samo da priprema budući, već ga na neki način  uključuje po uzoru na sjeme koje se razvija. Svaki trenutak razvoja sjemena, od samih početaka,  sadrži već ono konačno koje će biti. Ovaj se misterij razvija u svojoj dubini, jedinstvu i cjelovitosti u eshatološkom dinamizmu. Stvaranje nije pretpostavka, već čin spasenja povijesti. Stari Zavjet nije samo priprema na utjelovljenje Riječi, već čin ekonomije spasenja, iako ne još one konačne koja se događa u Kristu.

U Isusovu čovještvu ispunila su se ona otajstva spasenja koja su već naše spasenje. Sv. Pavao piše: „Tako, braćo moja, vi i po tijelu Kristovu umrijeste Zakonu da pripadnete Drugomu koji je od mrtvih uskrišen, te plodove donosimo Bogu“ (Rim 7,4; usp. i Ef 2, 6).

I vrijeme Crkve kao plod ekonomije spasenja ujedinjuje se s Kristom. Jer spasenje koje se dogodilo u Kristovu tijelu, posredništvom Riječi i sakramenata, postaje spasenje koje se priopćuje svim ljudima koji ga žele primiti. Na taj način se oblikuju Tijelo Kristovo koje je Crkva.

Vizija Božjeg plana spasenja u povijesti koja je uvijek i samo u Kristu temelj je i bit za primanje i vrednovanje liturgijske godine.

Liturgijska godina ne odražava zemaljski život Isusa iz Nazareta pod povijesno – kronološkim vidom, iako ga podrazumijeva, već odražava njegovo otajstvo po kojem je potpuno dovršen plan spasenja. Sv. Pavao svjedoči: „Svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima“ (Kol 1, 19 -20; usp. Ef 2, 14 -18).

Već u Starom Zavjetu događaj spasenja obnavljao se u slavlju obreda memorijala. Po ovom obredu memorijala svaki je naraštaj sudjelovao u ovom Božjem djelu spasenja. Sva slavljenja Izraela slavlje su memorijala utemeljenom na  događaju pashalnog izlaska iz Egipta.

Krist je ispunio događaje spasenja Starog Zavjeta, a zato  istovremeno i spasenjska slavlja. S njime su se ispunila Pisma i s njime je proglašena Godina milosti Gospodnje, to jest ono „danas“ konačnog spasenja koje ispunja Božje obećanje. Kada Isus izgovara: „Ovo činite meni na spomen“ (Lk 22, 19) uvodi po obredu večere svoju pashu u vrijeme. Čin spasenja se obnavlja u ljudskoj povijesti kao euharistijska memorija sve do dana konačne proslave. Zato „sve što je bilo vidljivo kod našeg Otkupitelja, sadržano je u saramentalnim obredima“ (sv. Leon Veliki).

Po liturgijskom slavlju dostiže se onaj konačni cilj ostvarenja ekonomije spasenja, odnosno poosobljenje otajstva Krista. Sv. Pavao veli: „Njima Bog htjede obznaniti koliko je slavom bogato to  otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave!“ (Kol 1, 27). Vrijeme tako postaje poput „materije“ u sakramentalnom činu koje prenosi spasenje.

Ritam slavlja u tijeku godine ne podsjeća na zatvoreni krug ili cikličko ponavljanje. Povijest spasenja koja se za nas događa osobito u liturgijskim činima je događanje u nama. To je rast koji se uzdiže prema punini Kristova otajstva. Pavao Piše: „Istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobovima zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakom pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi“ (Ef 4, 15 – 16). Crkva svake godine slavi ovo otajstvo u njegovim raznovrsnim aspektima ne kako bi „ponavljali“ nego „rasli“ do konačnog slavnog očitovanja Krista i svih izabranih njegovih.

Duhovna sinteza

Liturgija, govori II. vatikanski sabor, „je prvi i nezamjenjivi izvor iz kojega vjernici zahvaćaju istinski kršćanski duh“ (SC 14). Slavljem u liturgijskoj godini Crkva, spomenčinom otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo spasonosnih Gospodinovih čina koji postaju djelatni u svakom vremenu kako bi ih vjernici primali i ispunjali se milostima spasenja (usp. SC 102).  Svaki oblik duhovnosti provjeren i prihvaćen od Crkve potrebno je da se hrani i u susretu s ovim izvorom spasenja.

Kako bi se živo ušlo u dodir s Kristovim otajstvom kako se slavi u liturgijskoj godini potrebno je ispravljati pojedine takozvane „pobožnosti“ u kojima prevladava sentimetalizam i moralizam, a nedostaje onaj spasenjski aspekt. Potrebno je iznositi na svijetlo onaj biblijsko  -teološki i pastoralno – liturgijski aspekt Kristovih otajstava. II. vatikanski koncil naglašava onaj ekumenski i eskatološki aspekt Kristovih otajstava. U središtu liturgijskih slavlja treba biti Kristovo vazmeno otajstvo po kojem se u liturgijskom slavlju uranja u samo otajstvo. Nije riječ o prošlim događajima i spasenju koje se već dovršilo i čije plodove mi sada uživamo. Riječ je o povijesti spasenja koja, zahvaljujući milosti koja zahvaća po Duhu, još treba se dogoditi u svakom čovjeku.

Duhovnost liturgijske godine traži također da se živi ona dimenzija kristocentrično-trinitarna vlastita kršćanskom kultu prema onoj klasičnoj formuli „od Oca po Sinu u Duhu Svetom k Ocu“. I konačno, potrebno je da se duhovnost liturgijske godine hrani i živi po obredima i molitvama vlastitim samome slavlju koji su ponajprije biblijski tekstovi liturgije Riječi.

Pastoralna sinteza

Pastoralno djelovanje je istinsko i izvorno kada pomaže vjernicima  „ući“ u otajstvo u kojem  bi se najneposredniji susreli s Gospodinom u zajednici krštenika i kako bi njihov život postao živa duhovna žrtva na slavu Božju. Slavlje (memorijal) nije ništa drugo doli sakramentalno događanje u potpunosti usmjereno na vazmeno otajstvo koje ima cilj uključiti sudionike u ovo veličanstveno djelo spasenja. Može se primijetiti  da češće liturgijska događanja postaju  prigoda za početak pastoralnog djelovanja umjesto istinskih slavlja otajstva Kristova po kojima se postaje svjestan i prima snaga za kršćanski život. Slavlja postaju prigode za razna okupljanje umjesto okupljanje naroda Božjega koje u vjeri proživljava otajstvo koje se slavi. Uzrok tome je nedostatak evangelizacje koji prethodi liturgijskom slavlju. Liturgija je uvijek djelo vjernika (Crkve) koji su svjesni onoga što slave i koji hrane svoju vjeru otajstvom koji slave. Pastoral liturgijske godine, osobito vrednujući „jaka vremena“ u njihovom autentičnom spasenjskom sadržaju, potrebno je izgraditi na dvije sinteze. Prva je usmjeravati liturgijsku godinu ka što većem sudjelovanju u Kristovom vazmenom otajstvu. I druga,  usko povezivati slavljenje sakramenata inicijacije u obrede liturgijske godine korizme i uskrsnog vremena. Liturgijska godina koja je vođena ovim kriterijima postaje učiteljica koja naviješta i uprisutnjuje otajstvo Krista ne toliko prema subjektivnim kriterijima, već prema sakramentalnim kriterijima Crkve.

The post Liturgijska godina appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

Obrazovanje i objašnjenje

Objasnite značenje korizme “dječjim jezikom”
Korizmu djeci predstavite je kao posebno vrijeme u crkvenoj godini kada se fokusiramo na duhovne stvari i činimo ono što nas približava Bogu. Objasnite da je to razdoblje pokore i razmišljanja koje vodi do Uskrsa.

Objasnite im simbole
Upoznajte djecu sa simbolima korizme poput trnove krune, čavala, biča, vode i palminih listova. Objasnite njihovo značenje i povežite ih s biblijskim pričama.

Praktične aktivnosti

Kalendar korizme
Napravite kalendar s različitim aktivnostima za svaki dan korizme, slično adventskom kalendaru. To djeci daje vizualni prikaz napretka kroz korizmeno razdoblje.

Lanac ljubavi
Potaknite djecu da svaki dan napišu jedno dobro djelo koje su učinili na papirić i spojite ih u lanac. Ovaj “lanac ljubavi” može ukrasiti njihovu sobu.

Korizmena obećanja
Pomozite djeci da osmisle nekoliko načina kako mogu postati sličniji Isusu tijekom korizme. Neka naprave plakate sa svojim korizmenim odlukama i postave ih na vidljivo mjesto.

Duhovni razvoj

Molitvene knjižice
Potaknite djecu da naprave vlastite molitvene knjižice ili krunice kao podsjetnik na važnost molitve tijekom korizme.

Tjedne biblijske priče
Čitajte djeci biblijsku priču svaki tjedan korizme, fokusirajući se na znakove koje je Bog dao o prvom Uskrsu kroz povijest.

Obiteljsko uključivanje

Partnerstvo s obiteljima
Pružite roditeljima resurse za obilježavanje korizme kod kuće, poput obiteljskih molitvenika ili aktivnosti.

Međugeneracijske aktivnosti
Uključite djecu u korizmene aktivnosti s ostatkom zajednice kroz zajedničko bogoslužje i programe.

Korizma je izvrsna prilika za produbljivanje dječje vjere kroz kreativne i smislene aktivnosti koje ih povezuju s Bogom i zajednicom.

The post Djeca u korizmi appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

Tridentski je sabor za rimsku liturgiju kodificirao boje liturgijskog ruha u čemu uglavnom slijedi odredbe koje je dao Inocent III. Istočnjaci su imali svoje odredbe, a svoju posebnost i u liturgijskim bojama zadržao je ambrozijanski obred, dok je hispanski (mozarapski) obred, primjerice, zadržao privilegiju da za marijanske blagdane uzima modru boju. U svakom slučaju, od Tridentskog sabora liturgijske su boje bilo jasno propisane. Evo kako to stoji u Misalu Pija V., to jest onome izdanom nakon Tridentskog sabora, a koji je vrijedio sve do 1970.[8]

Bijela se boja uzima na Božić i u božićno vrijeme do Bogojavljenja, na Veliki četvrtak, zatim od Vazmenog bdjenja sve do isključivo Duhovskog bdjenja. Uzima se na blagdane Gospodnje (osim onih koji se spominju Gospodinove muke), na blagdane Blažene Djevice Marije, anđela, na blagdan Sviju svetih, svetih priznavalaca, sv. Ivana apostola, Rođenja sv. Ivana Krstitelja, Katedre sv. Petra i Obraćenja sv. Pavla. Osim toga uzima se i u nekim zavjetnim misama (vjenčanje, papin dan i sl.)

Crvena se boja uzima na Cvjetnicu, na Duhove i u duhovskoj osmini, i na blagdane mučenika, kao i u nekim zavjetnim misama.

Zelena se uzima u vremenu de tempore, to jest od 14. siječnja do subote uoči Sedamdesetnice (pretkorizmene nedjelje), te od prve nedjelje po Duhovima pa do subote uoči došašća.

Ljubičasta se uzima u došašću i korizmi.

Crna se uzima na Veliki petak do pričesti te u misama za pokojne.

Ružičasta boja se uzima na Treću nedjelju došašća (Gaudete) i Četvrtu nedjelju korizme (Laetare), i to samo za biskupa. O tome ovaj misal ne govori, nego samo Biskupski ceremonijar, i to ne u prvom izdanju godine 1600., nego u kasnijim izdanjima.[9] Dakle, kao što se u korizmi i došašću počela uzimati ljubičasta, koja je ublažena crna, tako se ove dvije nedjelje uzima ružičasta koja je ublažena ljubičasta. U tim je nedjeljama dopuštena umjerena uporaba orgulja i ukrašavanje oltara, za razliku od ostalih nedjelja došašća i korizme.

2. Današnje odredbe
O današnjim odredbama glede liturgijskih boja čitamo u Općoj uredbi Rimskog misala:[10]

346. Što se tiče boje bogoslužnoga ruha, neka se obdržava ustaljeni običaj, i to:

a) Bijela se boja uzima u službama i misama vazmenoga i božićnoga vremena; k tomu: u Gospodnjim slavljima koja se ne odnose na njegovu Muku; u slavljima Blažene Djevice Marije, svetih anđela, svetaca koji nisu mučenici; na svetkovine Svih svetih (1. studenoga) i svetoga Ivana Krstitelja (24. lipnja); na blagdane svetoga Ivana Evanđelista (27. prosinca), Katedre svetoga Petra (22. veljače) i Obraćenja svetoga Pavla (25. siječnja).

b) Crvena se boja uzima na Nedjelju muke Gospodnje i na Veliki petak, na nedjelju Pedesetnicu, u slavljima Muke Gospodnje, na blagdane rođenja za nebo apostolâ i evanđelistâ te u slavljima svetih mučenika.

c) Zelena se boja uzima u službama i misama vremena “kroz godinu”.

d) Ljubičasta se boja uzima u doba došašća i korizme. Može se uzeti i u službama i misama za pokojne.

e) Crna se boja može uzeti, tamo gdje je običaj, u misama za pokojne.

f) Ružičasta se boja može uzeti, tamo gdje je običaj, u nedjelje Gaudete (III. došašća) i Laetare (IV. korizmena).

g) U svečanijim se danima može upotrijebiti blagdansko ili časnije liturgijsko ruho, premda nije u boji toga dana.

Konferencije biskupâ mogu – glede boje liturgijskoga ruha odrediti i predložiti Apostolskoj stolici prilagodbe koje odgovaraju potrebama i duhu pojedinih naroda.

Kao što vidimo, Opća uredba govori o ustaljenom običaju, a ne o strogim odredbama, kao i o mogućnosti da se uzme svečanije ruho za posebne zgode, makar ne odgovaralo boji toga dana. U nas je uobičajeno da bijela boja po sebi zamjenjuje sve druge boje, ako koja nedostaje. Što se tiče mogućnosti da Biskupske konferencije predlože Apostolskoj Stolici drugačije boje, kod nas takve potrebe nema, jer mi stoljećima slijedimo upravo rimsku tradiciju.[11]

The post O liturgijskim bojama appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

Biblijsko utemeljenje
Jedna od definicija mogla bi biti da je to prije svega korizmena pobožnost u čast spomena na Isusovu muku i smrt, u kojoj vjernici kroz 14 postaja, osim uvodne i zaključne molitve, prate svoga Spasitelja u njegovim posljednjim satima života na ovoj zemlji, preciznije kazano od Pilatove presude do polaganja u grob.

Pouzdano se ne može reći kada je ova pobožnost nastala, ali vjerojatno već u prvim stoljećima kršćanstva kada su prvi hodočasnici odlazili u Jeruzalem te u Svetom gradu obilazili mjesta Isusove muke. Ipak, najzaslužniji da se Križni put proširio na cijelu Crkvu jesu oci franjevci na čelu sa Sv. Franjom Asiškim (1181. – 1226.). Oni su promicali ovaj vid pobožnosti, koja je značajno zaživjela u cijeloj Crkvi u 17.-18. stoljeću. Od tada pa do danas postaje križnog puta sastavni su dio interijera velike većine katoličkih bogomolja.

Razlog zbog čega je ova pobožnost toliko zaživjela među običnim pukom vjerojatno je i taj što ona ima svoje biblijsko utemeljenje. Sva četiri kanonska evanđelja donose izvještaje o Isusovim posljednjim satima života, počevši od Posljednje večere pa do događaja na Golgoti. Upravo su ti izvještaji poslužili kao osnova za već ustaljenih 14 postaja. Istina, niti jedan od evanđelista ne opisuje u tančine sam Isusov put prema Kalvariji, osim što donosi pojedine informacije ili detalje o: pomagaču Šimunu Cirencu, susretu s jeruzalemskim ženama, samom razapinjanju, osobama koje su stajale pod križem…

Nebiblijski elementi
Iako ova pobožnost, kao što je istaknuto, ima biblijsku podlogu, zanimljivo je da od 14 postaja, koliko je standardni broj, njih pet nije spomenuto niti u jednom od evanđeoskih izvještaja. Riječ je: trećoj (Isus pada prvi put pod križem), četvrtoj (Isus susreće svoju svetu majku), šestoj (Veronika pruža Isusu rubac), sedmoj (Isus pada drugi put pod križem) i devetoj (Isus pada treći put pod križem).

Činjenicu da je Isusa na njegovoj kalvariji pratila njegova majka, o čemu na poseban način svjedoči evanđelist Ivan kada kaže da je bila pod križem, u ovoj pobožnosti uobličena je na način da su se majka i Sin sreli na samom putu prema Lubanji. Upravo je ova scena susreta Isusa i Marije jedna najupečatljivijih u mega popularnom filmu Pasija, američkog glumca i redatelja Mela Gibsona.

Veronika i rubac
Sigurno jedna od poznatijih postaja Križnog puta jest šesta: Veronika pruža Isusu rubac. Zanimljivo je da se ime ove žene, kao i ovaj događaj nigdje ne spominju u kanonskom opisu događaja Velikog petka. No, snažna usmena predaja temeljena na apokrifnim spisima Pilatova smrt te Petrova djela predstavljaju nam svetački lik hrabre žene koja je smogla snage i našla načina kako prići Isusu i dati mu rubac u trenutku kada su ga gotovo svi napustili, a za uzvrat je dobila otisnuto Isusovo lice na tkanini. Prema nekim legendama ona je ovo platno nakon Isusova uskrsnuća donijela u Rim te darovala papi Klementu. Dugo vremena Veronika je čašćena kao svetica, točnije sve do 16. stoljeća kada je zbog nedostatka dokaza o njezinu životu njezin spomendan dokinut.

Druga osoba koja se uz Veroniku poimenice spominje u postajama Križnog puta je Šimun Cirenac. Zanimljivo je da sva trojica sinoptika (Marko, Matej i Luka) govore o ovome Cirencu kao personi koju su prisilili da pomogne Isusu nositi križ. Marko ga u svom izvještaju čak spominje kao „oca Aleksandrova i Rufova“ (usp. Mk 15,21). Vjerojatno je i sam Šimun sa svojom obitelji nakon događaja uskrsnuća postao kršćanin te je on, kao i njegovi sinovi, mogao biti poznat zajednicama kojima su evanđelisti pisali, u ovom slučaju evanđelist Marko.

Unatoč što u samom Križnom putu, kao što smo vidjeli, uz biblijske ima i nebiblijskih elemenata, tijekom vremena postao je pobožnost koja je najviše zaživjela među vjerujućim pukom.

Križni put danas
Križni put kao pobožnost svojstvena je prije svega korizmenom vremenu te se moli zajednički obično u crkvama, ali isto u zadnje vrijeme, osobito na našim područjima nakon posljednjeg rata, sve prisutniji su i križni putovi vani, na otvorenom. U brojnim našim mjestima, osobito onima koji su stradali u nesretnom ratu, obično na brdima, napravljene su postaje križnog puta – bilo da je riječ o umjetničkim slikama ili skulpturama. Na taj način okupljeni vjernici ne samo da se spominju Kristove muke, nego se prisjećaju i vlastite kalvarije koju su proživjeli.

Osim toga, posljednjih godina svepristuni su i tzv. križni putovi mladih koji okupljaju veliki broj osoba koji u vremenu korizme kroz ovu pobožnost ulažući fizički napore žele postići i duhovno obogaćenje.

Pape i Križni put
Promicanju pobožnosti Križnog puta uvelike su doprinijele i pape prošloga i ovoga stoljeća. Od Pavla VI., točnije od 1964., papa redovito predvodi Križni put u rimskom Koloseumu, koji predstavlja mjesto spomena na kršćanske mučenike antike. Već više od pola stoljeća rimski biskupi sudjeluju na ovoj pobožnosti, a osim toga znali su napisati i posebne meditacije za ovu zgodu. Tu se posebno ističu već spomenuti Pavao VI. te Ivan Pavao II. Sveti papa Wojtyla je tijekom svog pontifikata posebno sudjelovao u ovoj pobožnosti. Dok ga je zdravlje služilo redovito je osobno nosio križ od postaje do postaje, a kasnije je to promatrao s pozornice. Tijekom vremena pa do danas ovaj Križni put postao je prepoznatljiv u svijetu te na njemu svake godine sudjeluje više tisuća vjernika, a milijuni ga prate uživo putem televizije i drugih sredstava društvenog priopćavanja.

The post Pobožnost križnog puta appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

Čovjek napastovan od đavla pustio je da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju i, zlorabeći slobodu, nije poslušao zapovijed Božju. U tom je bio prvi čovjekov grijeh. Svaki grijeh nakon toga bit će neposluh prema Bogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu.
Katekizam Katoličke Crkve, 397

Što je grijeh? Zašto grijeh postoji? Je li to kazna? Kakav utjecaj ima on na svijet? Kako izbrisati izvorni grijeh? Voli li Bog još uvijek čovjeka, unatoč grijehu? Koje posljedice za čovjeka ima njegov grijeh? Može li čovjek po svojoj snazi ostaviti grijeh? Zašto grijeh ostaje i nakon krštenja? Kako se može izbjeći grijeh?

1. Što je to istočni grijeh? Kako se dogodio?

Pismo pokazuje dramatične posljedice toga prvog neposluha. Adam i Eva smjesta gube milost izvorne svetosti (usp. Rim 3, 23). Plaše se tog Boga (usp. Post 3, 9-10) o kojemu su stvorili krivu sliku, to jest kao Boga ljubomorna na svoje povlastice (usp. Post 3,5).
Katekizam Katoličke Crkve, 399

Time je razoren sklad koji je, zahvaljujući izvornoj svetosti, u njima vladao; slomljeno je gospodstvo duhovnih moći duše nad tijelom,(usp. Post 3,7) povezanost muškarca i žene podvrgnuta je napetostima,(usp. Post 3, 11-13) odnosi će im biti u znaku požude i gospodarenja (usp. Post 3, 16). Sklad sa stvorenjem narušen je: vidljivo stvorenje postalo je čovjeku strano i neprijateljsko (usp. Post 3, 17-19). Zbog čovjeka stvorenje je
podvrgnuto “prolaznosti” (Rim 8,20). I na kraju, ostvarit će se posljedica izričito najavljena za slučaj neposluha:(usp. Post 2, 17) čovjek će se “vratiti u prah iz kojeg je uzet” (Post 3, 19). Smrt ulazi u povijest čovječanstva (usp. Rim 5,12).
Katekizam Katoličke Crkve, 400

Razmatranje otajstva

Ali što sputava poniznost, tu pravu pobožnost? To je oholost. Ona je glavni grijeh koji vodi do bezbožnosti. Jer ona nas navodi – pa bilo to samo u malim stvarima – da popustimo kad Sotona nagovara, kako mu je to uspjelo i s našim praroditeljima: Otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo. U Svetom Pismu također stoji, da oholost počinje kad čovjek otpadne od Gospoda. Jer kad se ovaj porok jednom ukorijeni, on se širi po čitavoj čovjekovoj egzistenciji i konačno se pretvara u ono što sveti Ivan naziva superbia vitae, oholost života.
Ohol, gord? Na što? Sveto Pismo žigoše ovakvo držanje i nalazi da je ono istovremeno i komično i tragično. Što se oholiš ti, koji nisi drugo nego li prah i pepeo? Već za života izbacuješ svoju utrobu. Dolazi bolest, liječnik se podruguje i tko je danas kralj, sutra umire.
Prijatelji Božji, 99

Preko staze poniznosti stiže se svugdje… a najsigurnije u Nebo.
Brazda, 282

2. Zašto postoji grijeh?

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i postavio ga u svoje prijateljstvo. Kao duhovno stvorenje čovjek može živjeti to prijateljstvo samo ako se slobodno podredi Bogu. To je ono što izražava zabrana čovjeku da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla, “jer u dan kad budeš s njega jeo, umrijet ćeš” (Post 2,17). “Stablo spoznaje dobra i zla” (Post 2,17) znakovito doziva u pamet neprekoračivu granicu koju čovjek kao stvorenje mora slobodno priznati i s pouzdanjem poštivati. Čovjek ovisi o Stvoritelju: podvrgnut je stvorenjskim zakonima i moralnim pravilima koja ravnaju uporabom slobode.
Katekizam Katoličke Crkve, 396

Čovjek napastovan od đavla pustio je da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju (usp. Post 3, 1-11) i, zlorabeći slobodu, nije poslušao zapovijed Božju. U tom je bio prvi čovjekov grijeh (usp. Rim 5,19). Svaki grijeh nakon toga bit će neposluh prema Bogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu.
Katekizam Katoličke Crkve, 397

Razmatranje otajstva

Iz ljubavi prema slobodi mi se vežemo. Jedino oholost smatra ovo vezivanje olovnim okovima. Prava poniznost koju nas uči Onaj koji je blaga i ponizna srca, pokazuje nam da je jaram sladak, a breme lako: taj jaram je sloboda, taj jaram je ljubav, taj jaram je jedinstvo, taj jaram je život, koji je On za nas zaslužio na Križu.
Prijatelji Božji, 31

Naša Majka Crkva uvijek je zastupala slobodu i odbacivala je svaki fatalizam, kako stari tako i novi. Ona je objasnila da je svaki čovjek gospodar svoje sudbine – kako dobre tako i zle: Tko je činio dobro ući će u vječni život, a tko zlo u vječni pakao. Uvijek nas iznova zadivljuje ova neizmjerna moć odlučivanja koja leži u tvojoj i mojoj i svakoj ruci i koja je znak našeg dostojanstva. Grijeh je toliko svojevoljno zlo da on nikada ne bi bio grijeh kad ne bi imao svoje ishodište baš u volji. Ova je tvrdnja toliko razumljiva da oko nje ne postoji nesuglasice niti među rijetkim mudracima niti među mnogobrojnim neznalicama, koje nastanjuju svijet. Ponovno uzdižem svoje srce prema svome Gospodinu i Bogu da mu se zahvalim. Ništa Ga nije priječilo u tome da nas stvori neporočne, s neodoljivom težnjom za dobrim, ali On je smatrao da bi njegove sluge bile bolje kad bi Mu služile iz pune slobode.
Prijatelji Božji, 33

Bog je u početku stvorio čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj (Sir 15,14). To se ne bi dogodilo da on nije imao slobodu izbora. Pred Bogom smo odgovorni za sva naša djela, koja slobodno ostvarujemo. Ovdje nema mjesta za anonimnost. Čovjek stoji pred svojim Gospodinom i može o tome slobodno odlučiti, želi li živjeti kao njegov prijatelj ili kao njegov neprijatelj. Tako započinje put unutarnje borbe koji nas prati cijeloga životna vijeka; jer ovdje na zemlji nitko još nije postigao puninu slobode.
Prijatelji Božji, 36

3. Je li istočni grijeh kazna? Kakve posljedice on ima za svijet?

Sv. Pavao kaže: “Neposluhom jednoga čovjeka svi su postali grešnici” (Rim 5,19); “kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt” (Rim 5,12). Toj općenitosti grijeha i smrti apostol suprotstavlja općenitost spasenja u Kristu: “Dakle grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost jednoga (to jest Krista) – svim ljudima na opravdanje, na život” (Rim 5,18)
Katekizam Katoličke Crkve, 402

Slijedeći svetog Pavla Crkva je uvijek naučavala da golema bijeda koja pritište ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez veze s Adamovim grijehom i činjenice da nam je on u nasljeđe predao grijeh s kojim se rađamo svi zaraženi i koji je “duševna smrt” (usp. Tridentski sabor, DS 1512)
Katekizam Katoličke Crkve, 403

Razmatranje otajstva

Moramo voljeti svijet, rad, ljudsku stvarnost, jer svijet je dobar. Adamov grijeh razorio je Božji sklad svega stvorenoga, ali je Bog Otac poslao svoga jedinorođenoga Sina, da On opet uspostavi mir kako bismo mi kao djeca oslobodili stvoreni svijet od nereda i kako bismo sve mogli pomiriti u Bogu.
Susret s Kristom, 112

Izbavilo ga je (Presveto Trojstvo) od grijeha – od Adamova grijeha, koji je prešao na cijelo njegovo potomstvo, i od osobnih grijeha svakog pojedinca – i Ono čezne za tim da prebiva u našoj duši: Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti, k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (Iv 14,23).
Susret s Kristom, 84

Kako je velika ljubav, kako veliko milosrđe našega Oca! Pred ovom stvarnošću upravo božanskih ludosti prema svojoj djeci želio bih imati tisuću grla i tisuću srca, i još više, koji bi mi omogućili da beskrajno hvalim Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga. Budite uvijek svjesni toga da Svemogući, koji svojom Providnošću vlada Svemirom, ne želi prisiljene sluge, već slobodne sinove. Pa ako se mi zbog pada prvoga para rađamo sa sklonošću na grijeh, proni ad peccatum, On je ipak svakoj pojedinoj duši poklonio iskru svog božanskog duha, težnju prema dobru, želju za trajnim mirom. I vodi nas do spoznaje da su istina, sreća i sloboda samo onda naše, ako dopustimo da u nama proklije sjeme vječnog života.
Prijatelji Božji, 33

4. Zašto smo svi dionici Adamova grijeha?

Cio je ljudski rod u Adamu “kao jedno tijelo jednoga čovjeka”. Tim “jedinstvom ljudskoga roda” svi su ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom, kao što su svi zahvaćeni Kristovom pravednošću. Ipak je prenošenje istočnoga grijeha tajna koju ne možemo potpuno shvatiti. Po Objavi znamo da je Adam primio izvornu svetost i pravednost ne samo za sebe, nego za svu ljudsku narav: popuštajući zavodniku Adam i Eva čine osobni grijeh, ali taj grijeh zarazuje svu ljudsku narav koju će oni prenijeti u palom stanju (usp. Tridentski sabor, DS 1511-1512 ). To je grijeh koji će se svemu čovječanstvu prenositi razmnožavanjem, to jest prenošenjem ljudske naravi lišene izvorne svetosti i pravednosti. Zato se istočni grijeh naziva “grijehom” na analogan način, to je grijeh “naslijeđen” a ne “počinjen”, to je stanje a ne čin.
Katekizam Katoličke Crkve, 402

Razmatranje otajstva

Ništa nas ne treba čuditi. Kao posljedicu svoje pale prirode mi u sebi nosimo princip opozicije, otpora prema božanskoj milosti: rane istočnog grijeha koje su se upalile radi naših osobnih grijeha. Zato moraju svi naći dnevni napori prednjačiti, sav naš praktični rad koji iz dana u dan odražava kako božansko tako i ljudsko, uvijek treba da se ulijeva u Ljubav Božju; no to uspijeva samo ako se mi u poniznosti skrušenog srca, s pouzdanjem u Božju pomoć i – kao da sve ovisi o nama samima – zalažemo svim snagama.
Prijatelji Božji, 214

Bog naše vjere nije neko otuđeno biće koje je nezainteresirano za čovjekovu sudbinu: njegove težnje, borbe i tjeskobe. On je Otac koji svoju djecu toliko voli da svijetu čak šalje Riječ, Drugu Osobu Presvetoga Trojstva, da ona postavši Tijelom umre za nas i otkupi nas. To je onaj isti Otac koji ljubi i sada nas djelovanjem Duha Svetoga, koji stanuje u našem srcu, blago privlači k sebi.
Susret s Kristom, 84

5. Kako izbrisati istočni grijeh?

“U času kad vršimo našu prvu ispovijest vjere, primajući sveto krštenje koje nas čisti, oproštenje je koje primamo tako potpuno i cjelovito, da nam ama baš ništa ne ostaje za brisanje, ni od istočnoga grijeha, ni od grijeha koje smo sami počinili, niti ikoja kazna za njihovo okajanje (…). Ali, ipak, milost krštenja nikoga ne oslobađa od njegovih naravnih slabosti. Naprotiv, moramo se boriti protiv pokreta požude koji nas potiču na zlo” (Rimski katekizam, 1, 11, 3).
Katekizam Katoličke Crkve, 978

Razmatranje otajstva

Crkva nas posvećuje po ulasku u njezinu utrobu po krštenju. Kao novorođenče prirodnog života, možemo sami koristiti posvetnu milost. Zajednička vjera, doista, vjera čitave Crkve, omogućuje djetetu djelovanje po Duhu Svetom, koji daje jedinstvo Crkvi i sve čini jednim (sveti Toma, Th. III, 68, 9, 2). Ovo nadnaravno majčinstvo Crkve jest čudo koje proizlazi od Duha Svetoga. Duhovna obnova, što djeluje po krštenju, slična je rođenju tijela: kao i djeca koja su u maternici svoje majke, ne hrane se sami, već ih hrani majka; tako i djeca koja nemaju sposobnost shvaćanja i žive u utrobi svoje Majke Crkve, primaju spasenje djelovanjem Crkve, a ne sami (sveti Toma, Th. III, 68, 9, 1).
Ljubiti Crkvu, 31

Želio bih da sada zajednički razmotrimo sakramente, taj izvor božanske milosti, to divno očitovanje Božje milosti. O njihovoj definiciji želimo pomno razmisliti u katekizmu sv. Pija V.: određeni vidljivi znakovi koji prouzrokuju i istodobno nagovješćuju milost tako kao da je čine vidljivom (Rimski katekizam Tridentinskoga koncila, II. Gl. I,3.). Bog, naš Gospodin, jest beskonačan, njegova je ljubav neiscrpna, njegova blagost i samilost prema nama bezgranična. Iako nam On dodjeljuje svoju milost na mnoge, različite načine, postavio je baš ON, jer je tako htio – sam On je to mogao učiniti -, onih sedam djelotvornih znakova, kako bismo mi ljudi na siguran, jednostavan i svima dostupan način bili dionici otkupiteljskih zasluga.
Susret s Kristom, 78

6. Zašto grijeh ostaje i nakon krštenja?

Slijedeći svetog Pavla Crkva je uvijek naučavala da golema bijeda koja pritište ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez veze s Adamovim grijehom i činjenice da nam je on u nasljeđe predao grijeh s kojim se rađamo svi zaraženi i koji je “duševna smrt” (Tridentski koncil, DS 1512). Zbog te vjerske sigurnosti Crkva podjeljuje krštenje za otpuštenje grijeha, pa i maloj djeci koja nisu počinila osobnoga grijeha (usp. Ibid., DS 1514).
Katekizam Katoličke Crkve, 403

Iako je svakome vlastit (usp., Ibid., DS 1513), istočni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu (ta se sklonost zlu naziva “požuda”). Krštenje, dajući milosni Kristov život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu.
Katekizam Katoličke Crkve, 405

Razmatranje otajstva

Dok borba potraje – a to će biti sve do smrti – morat ću računati s mogućnosti da će neprijatelj napasti i iznutra i izvana. I mada je malen ovaj balast, ponekad će u tvoju svijest nahrupiti počinjene greške koje su možda mnogobrojne. Ali ti u ime Boga kazujem: Ne gubi nadu. Ako se to jednom dogodi – a ne mora se dogoditi, a niti je to nešto uobičajeno – onda je pretvori u dalji poriv, da se još tješnje sjediniš s Gospodinom; jer On, koji je tebe izabrao za svoga sina, neće te napustiti. On dozvoljava kušnju kako bi Ga još više ljubio i još jasnije raspoznao njegovu neprestanu zaštitu i njegovu ljubav.
Prijatelji Božji, 214

Svijet, đavao i tijelo su pustolovi. Iskorištavaju neukost primitivca kojeg nosiš u sebi. Dovijaju se da im u zamjenu za bijedno i nevrijedno ogledalce jedne naslade uzvratiš suhim zlatom i biserjem, briljantima i rubinima koji su natopljeni životvornom i otkupiteljskom krvlju tvojega Boga, otkupninom i blagom tvoje vječnosti.
Put, 708

„Kako izgleda premalo lukav đavao!“ kazao si mi. „Ne razumijem njegovu glupost: uvijek iste varke, uvijek ista himba…“
Baš imaš pravo. Međutim, mi ljudi smo još manje lukavi i ne učimo na iskustvu tuđih pogrešaka… I sotona računa s tim kada nas hoće napastovati.
Brazda, 150

7. Voli li Bog još uvijek čovjeka, unatoč grijehu?

Nakon pada čovjek nije od Boga napušten. Naprotiv Bog ga poziva (usp., Post 3,9) i na tajnovit mu način objavljuje pobjedu nad zlom i dizanje iz njegova pada (usp., Post 3, 15). Taj odlomak knjige Postanka nazvan je Protoevanđelje jer je prvi navještaj Mesije otkupitelja, borbe između zmije i Žene te konačne pobjede njezinog potomka.
Katekizam Katoličke Crkve, 410

Razmatranje otajstva

Ali, Bog je ljubav (1 Iv 4,8). Bezdan pokvarenosti, koju grijeh nosi sa sobom, premošten je beskonačnom Ljubavlju. Bog čovjeka ne ostavlja. Prema božanskom spasonosnom planu žrtve Staroga zavjeta nisu bile dostatne da dadu zadovoljštinu i ponovno uspostave izgubljeno jedinstvo. Bilo je potrebno predanje čovjeka koji je Bog. Da bismo se toj nedokučivoj tajni nekako mogli približiti, možemo predočiti kako se Presveto Trojstvo, uvijek sjedinjeno u najiskrenijoj razmjeni beskonačne ljubavi, savjetuje i donosi svoju vječnu odluku da Jedinorođeni Sin Boga Oca poprimi naš ljudski izgled, da na sebe uzme našu bijedu i naše boli, tako da bi završio pribijen čavlima na drvo.
Susret s Kristom, 95

8. Kada se kaže da je Isus Krist pobijedio grijeh, što se pod tim misli?

Kršćanska predaja vidi u tom odlomku navještaj “novoga Adama” (Usp. 1 Kor 15,21-22.45.) koji svojom poslušnošću do “smrti na križu” (Fil 2,8) preobilno ispravlja Adamov neposluh (usp., Rim 5,19-20.) Povrh toga mnogi su crkveni Oci i naučitelji u toj ženi najavljenoj u “Protoevanđelju” prepoznali Kristovu Majku Mariju kao “novu Evu”. Ona je prva i na jedinstveni način uživala pobjedu nad grijehom koju je Krist izvojevao: bila je očuvana od svake ljage istočnoga grijeha (usp., Pio IX, Bula Ineffabilis Deus: DS 2803) i kroz cijeli svoj zemaljski život, posebnom Božjom milošću, nije počinila nikakav grijeh (usp., Tridentski sabor: DS 1573).
Katekizam Katoličke Crkve, 411

Oslobođenje i spasenje. Svojim slavnim Križem Krist je postigao spasenje svih ljudi. Otkupio ih je od grijeha koji ih je držao u ropstvu. “Za slobodu nas Krist oslobodi” (Gal 5,1). U njemu imamo zajedništvo s “istinom” koja nas je “oslobodila” (Iv 8,32). Dan nam je Duh Sveti te, kao što uči Apostol, “gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda” (2 Kor 3,17). Već odsada se ponosimo “slobodom (…) djece Božje” (Rim 8,21).
Katekizam Katoličke Crkve, 1741

Razmatranje otajstva

Velikodušna Kristova predaja suočava se s grijehom, stvarnošću koja se teško priznaje ali se ne može poreći: mysterium iniquitatis, neobjašnjiva zloća stvorenja, koja se zbog svoje oholosti uzdiže protiv Boga. Ta je povijest toliko stara koliko i čovječanstvo. Tu je grijeh naših pređa; zatim sva pokvarenost, koja označava čovjeku put, te konačno naša osobna pakost. Nije lako spoznati tu izopačenost koja leži u grijehu i shvatiti sve ono što nam vjera o tome kaže. Moramo imati na umu da se čak među nama ljudima težina neke uvrede mjeri prema položaju uvrijeđenoga, prema njegovoj osobnosti, njegovu ugledu i njegovim sposobnostima. Čovjek pak vrijeđa Boga: stvorenje poriče svoga Stvoritelja.
Susret s Kristom, 95

Da bi spasio čovjeka, Gospodine, ti umrije na Križu; ipak, za jedan smrtni grijeh osuđuješ čovjeka na nesretnu vječnost muka… Koliko te vrijeđa grijeh i koliko ga moram mrziti!
Kovačnica, 1002

9. Može li čovjek vlastitim snagama pobijediti grijeh?

Krštenje daje onome koji ga prima milost očišćenja od svih grijeha. Ali krštenik mora nastaviti borbu protiv požude tijela i neurednih pohota. Po milosti Božjoj postiže čistoću srca.
Katekizam Katoličke Crkve, 2520

Razmatranje otajstva

Ali saznanje o vlastitim slabostima i pogreškama, razočaranje prouzročeno bolnom ograničenošću ili čak podlošću nekih, koji se nazivaju kršćani, tobožnji neuspjeh ili zbunjenost koja vlada u ovom ili onom apostolskom pothvatu – kratko rečeno: dodir sa stvarnošću grijeha i ljudskom ograničenošću – sve to može postati kušnjom za vjeru, pospješujući napast i sumnjičavost. Gdje ostaje u svemu tome snaga i moć Božja? U takvu trenutku moramo još čestitije i čvršće živjeti nadu i tako svoju vjernost pokušati učiniti što čvršćom.
Susret s Kristom, 128

Sveti Petar piše: Po Isusu Kristu nas je Bog obdario dragocjenim, najvećim obećanjima. Po njima trebate postati sudionici božanske naravi (2 Pt 1,4). Ovo naše pobožanstvenjenje ne znači to da napuštamo svoju ljudsku narav. Ljudi smo, da, ali ljudi koji se zgražaju pred teškim grijehom; ljudi koji preziru i laki grijeh, te ako dnevno ispitujemo svoju slabost, onda smo i ljudi koji su kadri spoznati Božju snagu. Tako nas ništa neće omesti na putu: ni ljudski obzir, ni strasti, ni ovo tijelo, koje se buni, jer tako smo zločesti, ni oholost, ni osamljenost. Jedan kršćanin nikada nije sam. Ako se osjećaš napuštenim, onda je to zato, jer ne želiš pogledati na Krista ovoga Krista, koji prolazi tik pored tebe… možda s križem.
Križni put, 6.3

10. Kako mi Bog oprašta kada ga uvrijedim?

U toj borbi sa sklonošću na zlo, tko bi bio dovoljno vrijedan i budan da bi izbjegao svaku ranu grijeha? “Ako je dakle potrebno da Crkva ima vlast otpuštati grijehe, bilo je potrebno da krštenje ne bude jedini način na koji se ona služi ključevima Kraljevstva nebeskoga, koje joj je dao Isus Krist; trebalo je da bude sposobna da svim pokornicima oprašta njihove grijehe, kad god pogriješe do posljednjeg časa života” (Rimski katekizam, 1, 11, 4).
Katekizam Katoličke Crkve, 979

Po sakramentu pokore krštenik se može pomiriti s Bogom i s Crkvom: Sveti oci su s pravom pokoru nazvali “napornim krštenjem” (sv. Grgur Nazijanski, Orationes, 39, 17: PG 36, 356A). Sakrament je pokore onima koji su poslije krštenja pali, potreban za spasenje kao što je krštenje onima koji još nisu nanovo rođeni (Tridentski koncil: DS 1672).
Katekizam Katoličke Crkve, 980

Razmatranje otajstva

Ne zaboravi, sinko, tebi na zemlji prijeti samo jedno zlo kojega se moraš bojati i Božjom ga milošću izbjegavati: grijeh.
Put, 386

Ponovo natrag na svoje stare ludosti!… A onda, kad se vratiš, osjećaš u sebi premalo radosti, jer ti nedostaje poniznosti. Izgleda da ti uporno ignoriraš drugi dio prispodobe o rasipnom sinu, i još si uvijek navezan na bijednu sreću žireva. Oholo ranjen zbog svije slabosti, ne odlučuješ se moliti oproštenje i ne shvaćaš da te, ako se poniziš, čeka topao doček tvoga Boga Oca, gozba za tvoj povratak i za tvoj novi početak.
Brazda, 65

11. Kako se grijeh može izbjeći?

Duh Sveti nam omogućuje razlučivati između kušnje, nužne za rast unutarnjeg čovjeka, što vodi k “prokušanoj kreposti” (Rim 5,3-5), i napasti koja vodi u grijeh i smrt. Moramo također razlikovati što je “biti napastovan” a što je “pristati” na napast. Konačno, dar razlučivanja razobličuje varku napasti: prividno, njezina je ponuda “dobra, zamamljiva za oči i poželjna” (Post 3,6), a, u stvari, plod joj je smrt.
Katekizam Katoličke Crkve, 2847

„Ne ući u napast” uključuje odluku srca: “Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce (…). Nitko ne može služiti dvojici gospodara” (Mt 6,21.24). “Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo” (Gal 5,25). Tim “pristajanjem” uz Duha Svetoga Otac nam daje snage. “Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati” (1 Kor 10,13).
Katekizam Katoličke Crkve, 2848

Razmatranje otajstva

Mi se moramo truditi da se u nama ne nađe ni najmanji trag dvoličnosti. Prvi uvjet da se to zlo iskorijeni, što Gospodin tako okrutno osuđuje sastoji se u tome, da budemo spremni oduprijeti se grijehu kako u općoj tako i u konkretnoj situaciji. Srce i razum moraju se žestoko i iskreno suprotstaviti teškom grijehu, a i prema namjernom lakom grijehu moramo u sebi nositi ukorijenjeno svojstvo mržnje, jer radi njega doduše ne gubimo Božju milost, ali nam on otežava da do nje dođemo.
Prijatelji Božji, 243

The post Što je to grijeh? appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.

Kakav nevjerojatan događaj! Bog je postao čovjek! Sada imamo Boga koji nas u Kristu vidi i dopušta nam da mi vidimo njega. On nas čuje i dopušta nam da mi čujemo njega. On nas dodiruje i dopušta nam da mi dodirujemo njega. On se stavlja u položaj naše ljudske rase i putem naših osjetila zove nas u blizinu svoje ljubavi, poziva nas na svetost. Divljenje koje smo osjetili pri inkarnaciji Riječi potiče nas da puni poštovanja razmišljamo o Isusovim riječima i djelima. Čineći to jasno, vidimo da je Kristov život, od rođenja do smrti na križu, bio obilježen poniznošću. “On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan. Obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu”.

Poniznost, prebivalište milosrđa

Poruka o tome koliko nas Bog voli dopire do nas preko samoponiženja Sina. Poniznost je ključno obilježje, jedan od temelja izvornoga kršćanskog života, budući da je poniznost prebivalište milosrđa. Kako je Sveti Augustin naglasio: „Ako me pitate koji je osnovni element učenja i ćudoređa Isusa Krista, odgovorit ću vam: prvo je poniznost, drugo je poniznost i treće je poniznost”. U poniznosti inkarnirane Riječi vidimo i dubinu Božje ljubavi prema nama i kraljevski put koji nas vodi prema punini, prema ljubavi.

Kršćanski život sastoji se od poistovjećivanja s Kristom: samo u mjeri u kojoj smo sjedinjeni s njim, mi smo pozvani u zajedništvu s živim Bogom, izvorom sve ljubavi, koja nas čini sposobnim ljubiti druge ljude s istom Božjom ljubavi. Biti ponizan onako kako je Krist bio znači služiti svima, umirući starom čovjeku i težnjama kojim je istočni grijeh uneredio našu prirodu. Stoga, kršćanin shvaća da su „poniženja, nošena ljubavlju, slatka i ukusna, ona su Božji blagoslov“. Tko god ih prima, otvara se bogatstvu nadnaravnog života i može uskliknuti sa sv. Pavlom: Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem.

Uzroci nemira

U velikoj suprotnosti s dubokom, unutarnjom srećom zbog poniznosti, ponos u nama stvara nemir i nezadovoljstvo. Ponos uzrokuje da čovjek sve oko sebe usmjerava prema vlastitom egu i subjektivnom prosuđivanju. Je li nešto ugodno ili nije, pruža li prednosti ili zahtijeva trud, a ne je li nešto dobro samo po sebi, odnosno za druge. Taj egocentrični stav vodi čovjeka prema prosuđivanju ponašanja i mišljenja drugih u odnosu na sebe, odnosno prema više ili manje jasnoj želji da bi se trebalo ponašati onako kako to želi pojedinac. To je razlog zbog kojeg oholi ljudi mogu postati žrtvom promjenjivog ponašanja kad osjete da im drugi ne pridaju dovoljno pozornosti ili tužni kad njihove greške dođu na vidjelo, kao i kad vide da drugi posjeduje veći talent od njih.

Ponosna osoba, za koju se može činiti da je u životu uspješna, često će biti nespokojna (uznemirena) iako se čini da ima sve što želi. Što joj nedostaje da bi bila istinski sretna? Zapravo joj nedostaje sve jer je zapravo izgubila najvažnije: sposobnost davanja sebe drugima. Ponašanje osobe je ono što otežava pronalaženje istinske sreće. Osnivač Opusa Dei je rekao: »Ako ikad prolaziš kroz teško razdoblje, i tvoja je duša ispunjena nemirom, to je zato jer previše misliš na samoga sebe… Sine moj, ako sve usmjeravaš na sebe, ne samo da ideš krivim putem nego si izgubio kršćansku sreću koju bi trebao imati u ovom zemaljskom životu».

Ponos je uvijek odraz vraćanja iskonskog grijeha koji je htio prvotno zauzeti Božje mjesto. Posljedica pada naših praroditelja jest gubitak prijateljskog odnosa sa Stvoriteljem i gubitak sklada s nama samima. Ponosna osoba toliko čvrsto vjeruje u svoju snagu da zaboravlja potrebu koju ljudska priroda ima za otkupljenjem. Zatim, ne samo tjelesna bolest nego i neminovno iskustvo vlastitih ograničenja, nedostataka i pogrešaka može zbuniti tu osobu i čak je dovesti do gubitka vjere. Kako je čvrsto vezan s vlastitim ukusima i mišljenjima, više ne može poštovati ili pozitivno ocjenjivati stajališta drugačija od svojih. Stoga mu je teško nositi se sa svojim unutarnjim konfliktima i često ne razumije druge osobe. To opiranje (odbijanje) da se pokori onome što drugi žele, može dovesti također do odbijanja Božje volje. Sam sebe može lako uvjeriti da Bog nikada ne bi tražio ono što mu on osobno ne želi dati. Čak gola činjenica da je biće ovisno o Bogu postaje izvor srdžbe.

Poniznost privlači druge

Nasuprot tome ponizna osoba u Božjoj slavi pronalazi izvor radosti, jedino vrelo istinske radosti. Stavljajući sebe pred Boga, ponizna osoba otkriva svoja ograničenja i neznatnost svoje uvjetovanosti kao bića. To ne izaziva tugu ili frustraciju, već je izvor duboke radosti. Poniznost je svjetlo koje pomaže osobi da otkrije veličinu vlastitog identiteta budući da je sposobna osobno komunicirati sa Stvoriteljem i prihvatiti vlastitu ovisnost o Njemu u potpunoj slobodi.

Znanje ili spoznaja da je apsolutni Bitak osobni Bog beskonačne savršenosti, koji nas je stvorio, održava nas u postojanju i otkriva nam Njega s ljudskim licem u Isusu Kristu, ispunjava dušu osobe koja je ponizna velikom srećom. Ponizna osoba pronalazi u ljepoti stvorenih stvari odraz bezgranične Božje ljubavi i želi tu spoznaju podijeliti s drugima.Reakcije ponosne osobe i ponizne osobe također se vrlo razlikuju kad se suoče s Božjim pozivom. Osoba koja je ponosna skriva se iza lažne skromnosti, tvrdeći da ima malo talenta budući da se ne želi odreći svijeta koji je izgradila za sebe. Nasuprot tome, ponizna se osoba ne plaši pomisli da nije vrijedna doseći svetost. Poziv da uđe u zajednicu s Bogom posredstvom nematerijalnog (duhovnosti) donosi joj veliku radost.

Kao što se vidi na svecima, oni koji se bore da postignu pravu poniznost stječu osobnost koja privlači druge ljude. Svojim svakodnevnim vladanjem oni oko sebe stvaraju ozračje mira i ljubavi jer cijene vrijednosti drugih i pokazuju duboko poštovanje prema njima. U svojim ophođenjima, u obiteljskom životu, u suradnji s kolegama i prijateljima znaju kako razumjeti i oprostiti. Uvijek gledaju pomoći i sa svima se dobro slažu. Znaju prepoznati koliko su dužni ljudima oko sebe pa nemaju potrebu zahtijevati svoja prava i povlastice. Ljudi uz njih mogu osjetiti Božju ljubav koja prožima njihov život. Oni ulijevaju povjerenje u drugim ljudima: pojedinac se ne osjeća osuđen, već voljen.

Iznova započeti učiti biti ponizan.

Čest uzrok nemira i pesimizma koji možemo ponekad iskusiti potječe od prevelike usredotočenosti na naše ‘ja’. ”Zašto se mi ljudi žalostimo?” ”Zato što naš zemaljski život nije u skladu s osobnim očekivanjima, jer iskrsavaju prepreke koje onemogućaju ili otežavaju zadovoljavanje naših želja”.

Istina je da nas životne poteškoće, bilo da se one događaju nama ili ljudima oko nas, mogu staviti na kušnju i probuditi tugu u našem srcu. Jednako tako to se može dogoditi kada naše mane postanu jasnije uočljive, uključujući i one za koje smo mislili da smo ih davno nadvladali. Ili možda jer moramo prihvatiti neuspjeh u postizanju profesionalnih ili apostolskih ciljeve kojima smo napeto težili već duže vrijeme. Pobuna može također izroniti kada smo sučeni s događajima ili okolnostima u kojima patimo.

Posebno u tim trenucima, i uvijek, moramo obnavljati svoju odlučnost ” iznova započeti učiti biti ponizan’. Moramo zamoliti našeg Gospodina za poniznost, za Njegovu poniznost i uz to se staviti pod okrilje naše Gospe. ”Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme je moje lako”. Molitva je poniznost čovjeka, koji priznaje svoju duboku bijedu i veličinu Boga kojemu se obraća i kojemu se klanja sve očekujući od Njega, ništa od sebe”. Vraćamo naš mir samo ako, umjesto da se u sebi naširoko bavimo onim što nam se dogodilo, ostavimo naše brige po strani i okrenemo se Kristu.

“Alma, calma” –s odlukom od sveg srca i s mirom–. Sveti Josemaría je volio ponavljati te riječi koje sažimaju cijeli životni plan za osobu koja se, kad se uzdaje u Božju milost, postavlja pred svakim izazovom s nepopustljivom odlučnošću i razboritošću. Kada tako nastojimo živjeti ”Svi ti koraci unatrag koji nam često pričinjaju patnju, nisu nikad prouzročili gubitak radosti i mira. Jer iskusili smo kako Bog izvlači slatkoću – slasni med – iz suhe pećine naših poteškoća: “i sitio ga medom iz pećine (Ps 81:17)”.

Naša Majka, Sveta Marija, podsjeća nas na potrebu da budemo ponizni kako bismo bili bliže Bogu. Naša je Majka uzor u radosti baš zato jer je uzor u poniznosti. ”Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na naznatnost službenice svoje”.

The post Poniznost appeared first on Župa sv. Petra apostola, Zagreb.