U Rimskom misalu prije Tridentskoga sabora, prema hrvatskom prijevodu zabilježenu polovicom XVI. stoljeća, misnik je na kraju Pokajničkoga čina govorio: „Odpuštenje, odrješenje i oproštenje od svijeh vašijeh grijeha podao vam svemogući i milosrdni Bog“. Od 1570. do 1970., prema Misalu sv. Pija V. misnik je na kraju Pokajničkoga čina govorio: „Oproštenje, odrješenje i otpuštenje [Indulgentiam, absolutionem et remissionem] naših grijeha podao nam svemogući i milosrdni Gospodin“.
Potpuni oprost koji se može namijeniti samo za duše u čistilištu može se zadobiti ako se u dane od 1. do 8. studenog pohodi groblje i moli za pokojne ili ako se na Dušni dan ili po dopuštenju Ordinarija u nedjelju prije ili poslije ovoga dana ili na dan Svih svetih pohodi neku crkvu ili oratorij, i ondje uz sakramentalnu ispovijed i pričest, izmoli Oče naš i Vjerovanje te molitvu na nakanu Svetoga oca.
Misal Pavla VI. (1969.) ispustio je tu molitvu, pa je trostruki vid onoga što se s grijesima zbiva, u molitvi Crkve zadržan samo u papinskom Blagoslovu Gradu i svijetu o Božiću i Uskrsu: „Oprost, odrješenje i otpuštenje svih vaših grijeha, vrijeme istinske i plodne pokore, uvijek raskajano srce i popravak života, milost i utjehu Duha Svetoga i konačnu ustrajnost u dobrim djelima udijelio vam svemogući i milosrdni Gospodin.“
Pojmovi: oproštenje i oprost – Svaki ljudski grijeh – peccatum i bezakonje – iniquitas; opačina – scelus, zločin – crimen, prijestup – delictum i prekršaj – violatio, infractio, imaju dva vida: krivnju – culpa i kaznu – poena. Ostavljajući po strani državno kazneno i prekršajno pravo koje okrivljenicima utvrđuje krivnju i izriče kaznu na ovoj zemlji, krivnja je subjektivna odgovornost zbog kriva postupka, zbog vrijeđanja Božjega zakona, Božje časti. A kazna je naknada ili ispaštanje zbog nanesene uvrjede ili postupka.
Oproštenje krivnje – remissio culpae jest otpuštenje krivnje grijeha, koje uobičajeno odrješenjem u sv. ispovijedi prima raskajani vjernik, konfitent, koji je grijeh spoznao, priznao ga i za nj se pokajao. Kakvi god bili grijesi, za koje se grješnik kaje, Bog po svom neizmjernom milosrđu daje oproštenje krivnje ili odgovornosti u savjesti, i oslobođenje zaslužene vječne kazne. Ali time ga automatski ne oslobađa vremenite kazne i pokore.
A oprost kazne – indulgentia poenae jest upravo to oslobođenje vremenite kazne, brisanje zaslužene sankcije, koju prima raskajani vjernik, penitent.
Kolike god bile krivnje i kazne, Bog ih može po svom milosrđu izbrisati, ali ih je prepustio posluživanju Crkve.
Nauk o oproštenju grijeha jasan je iz Isusova dara apostolima: „Što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu“ (Mt18,18). A na sam dan svoga Uskrsa izričito reče: „Kojima oprostite grijehe, opraštaju im se“ (Iv20,23). Oprašta se krivnja, odgovornost u svijesti i pred Bogom. Oprašta se i „vječna“ kazna na drugom svijetu, koju smo zaslužili, tj. ne gubimo vječnoga života.
A oprost jest otpuštenje pred Bogom „vremenite“ kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana. Isus kaže: Ima grijeha, protiv Duha Svetoga, koji se ne mogu „oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem“ (Mt 12,31). To znači da se za sve druge grijehe mogu oprostiti kazne i na ovom svijetu i „u budućem“.
Srušila se kula u Siloamu. Poginulo 18 ljudi. Jesu li oni krivi? Koja im je kazna? Isus ovako tumači: „ako se ne obratite, svi ćete tako propasti“ (Lk 13,4-5), tj. ako ne budete činili pokore, ispaštali kazne, svi ćete tako biti kažnjeni, smrću, najstrašnijom kaznom! U pitanju je i vječnost!
Raskajanomu razbojniku na križu Isus udjeljuje i oproštenje krivnje i „vječne“ kazne, kao i oslobođenje od vremenite kazne na zemlji i od moguće kazne u čistilišnim mukama: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43). Ne će vidjeti nikakve kazne, koju je inače zaslužio svojim razbojništvom.
Crkva je oduvijek držala nauk o oproštenju krivnje i o oprostu vremenite kazne. U prvotnoj Crkvi za vremenite se kazne određivalo razdoblje ispaštanja, javne pokore po više vremena pa i više godina. Blaženi Pavao VI. izdao je apostolsku konstituciju – najviši stupanj crkvenoga dokumenta – Nauk o oprostima – Indulgentiarum doctrina,1967. Sažeto je sve pravno prerečeno u Zakoniku kanonskoga prava, kanoni 992–997, a teološki u Katekizmu Katoličke Crkve, 1992., br. 1471–1479. A godine 2009. izišlo je 4. izdanje Zbirke oprosta – Enchiridion indulgentiarum.
Obrazloženje. Mi smo na području vjere, a ne filozofske rasprave i logičkih premisa i zaključaka. Ali nam i razum pomaže u shvaćanju ove teške vjerske tematike. Ljudski grijesi povlače za sobom neograničene kazne zbog vrijeđanja neizmjerne svetosti i pravde Božje. Te se kazne ispaštaju na zemlji s bolima, bijedama i nevoljama ovoga života osobito smrću, ili na drugom svijetu u čistilišnim mukama.
Na primjer, dogodi se izvanbračno dijete. Grješniku ili grješnici oprašta se krivnja, ali se snose posljedice, sva briga oko odgajanja djeteta, ugrožen glas. Rane prouzročene grijehom: ubojstvom, preljubom, otpadom od vjere – koji je oprošten, nisu iscijeljene, jer se mogu vidati samo lijekom pokore, ispaštanja i trajne duhovne borbe, sakramentne pomoći. U sv. ispovijedi Bog oprašta krivnju, s vječnom kaznom od pakla, ali ostaje vremenita kazna za koju se u ispovijedi prima pokora: molitva i dobra djela. Ako nam kajanje i pokora, tj. molitva i patnja, nisu savršeni, tih se vremenitih kazna posve ne oslobađamo na ovom svijetu. Štoviše, nosimo ih sa sobom i u drugi život, u čistilište. S povećanjem grijeha u životu, rastu nam i kazne!
Vjernik sam od sebe ne može sve to izdržati. I upravo nam tu pomažu neizmjerne zasluge Isusa Krista. Te zasluge jesu blago kojim raspolaže Crkva koju je Krist utemeljio i ovlastio da bude poslužiteljica otkupljenja i da dijeli raskajanim grješnicima oproštenje krivnje i oprost vremenite kazne – bilo na zemlji, bilo u čistilištu. U tu riznicu Crkve pripadaju i zasluge Blažene Djevice Marije i svih Svetih, koje mi u Vjerovanju nazivamo: Općinstvo Svetih – Communio Sanctorum. Tu se ubrajaju spašeni u nebu, oni koji ispaštaju kazne u čistilištu i oni koji su još na ovozemnom putovanju kušnje i patnje. Između tih triju kategorija postoji ljubav i čudesna razmjena duhovnih dobara.
Vrste oprosta: potpun – ako se potpuno oslobađa od vremenite kazne, i djelomičan – ako se djelomično otpušta od kazne (ne govori se o danima, mjesecima i godinama, kao nekada). Crkva propisuje kada se može primiti jedan ili drugi oprost.
Primjena na sebe i na vjerne mrtve. Oprosti se ne mogu primijeniti za žive, osim za sebe živa (ne za druge žive), te za pokojne. Ako je čovjek u teškom grijehu, ne može oproste primijeniti ni za sebe živa ni za mrtve, jer nije u milosti.
Tri su temeljna uvjeta za primanje potpuna oprosta: da se vjernik raskajano ispovjedi, da se pobožno pričesti i da izmoli neku molitvu na nakanu Svetog Oca Pape.
Kada se može primiti oprost? Potpuni oprost jednom u danu, a može i drugi put ako je smrtni čas.
Uz Papinski blagoslov, makar bio i preko radija i televizije, podjeljuje se potpuni oprost.
Svaki biskup može u svojoj biskupiji, po vlastitu izboru, podijeliti Papinski blagoslov s potpunim oprostom tri puta u godini.
U svim crkvama i kapelicama može se primiti potpuni oprost na Dušni dan, 2. studenoga, kada se primjenjuje samo mrtvima.