Koliko je važno da se bogoslužje odvija po određenom obredu u kojem se isprepliću određene riječi geste? Je li bila Kristova volja da slavimo misu onako kako je danas slavimo poštujući liturgijske geste, liturgijsku odjeću i uređenje liturgijskog prostora, kako je danas određeno i uobičajeno? Kršćanska je liturgija zapravo slavljenje i ostvarivanje otajstva našega spasenja po djelatnim znakovima. Svakoj su kulturi znakovi važni. Ljudi su se izražavali znakovima i prije nego li su naučili čitati i pisati. Pa ipak, danas kao da su neki (pa i sakramentalni) znakovi sve manje razumljivi, kao da osjećamo otklon od dosadašnje kulture. Npr. znači li doista današnjim mladima poklecanje u Crkvi ono što je značilo čovjeku srednjega vijeka? Konačno, i sama je Crkva uklonila neke znakove iz svoje liturgije (npr. davanje soli prije krštenja). Ovdje ćemo ukratko pokazati smisao znakova i simbola u Svetom pismu, u prvoj Crkvi te u današnjem bogoslužju, da bismo na koncu ukazali na određenu perspektivu.

1. Znakovi i simboli u Svetom pismu

Znak je stvarnost koja po sebi upućuje na drugu stvarnost. Na primjer, dim je znak vatre ili, kako Isus u evanđelju veli: „Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: ‘Kiša će!’ I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: ‘Bit će vrućine!’ I bude.“ (Lk 12,54-55) Sa svoje strane simbol jest također neka opipljiva stvarnost, ali simbol upućuje na životnu stvarnost, on posreduje i priopćava, on uprisutnjuje ono na što upućuje. Tako su sakramenti znakovi-simboli u kojima se za čovjeka ostvaruje ono životno i nadosjetno ono što oni naznačuju (krštenje kao umiranje grijehu i rađanje na nov i vječan život). Međutim, u crkvenim se dokumentima redovito uzima pojam „znak“ i onda kada se zapravo radi o simbolu. Očito je da ljudi mogu međusobno komunicirati samo preko znakova i simbola. Govor, pismo određene geste znakovi su kojima izražavamo svoju misao i svoje osjećaje. Tako i Bog komunicira s čovjekom preko znakova. Stvaranje je znak Božjeg gospodstva, njegove slave i njegove naklonosti čovjeku: „Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.“ (Ps 19,2) Konačno, utjelovljeni Sin Božji je najveći znak, on je „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15), da bi onda u tjelesnosti Sina Božjega i Crkva postala njegovo mistično tijelo.

Novi zavjet u događajima Starog zavjeta vidi otajstvo-znak kojim se nagovještava spasenje koje se u punini ostvaruje u Isusu Kristu. Tako Isus u knjizi prorok Jone vidi navještaj svoje smrti i uskrsnuća: „Kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći.“ (Mt 12,40) U čudesnoj mani u pustinji Isus vidi nagovještaj euharistije. (Iv 6,49-50). Pashalno janje čija je krv spasila židovske prvorođence, znak je Isusove žrtve kojom se vjernici spašavaju za vječni život: „Žrtvovana je Pasha naša, Krist“ (1 Kor 5,7). Isusu na križu nisu bile prebijene golijeni, kao što se ni jedna kost pashalnog janjeta nije smjela slomiti (Iv 19,36), dok je u Otkrivenju Krist prikazan kao zaklani Jaganjac. Nadalje, Petar u Noinoj korablji vidi sliku krštenja (1 Pt 3,20), itd.

Valja istaknuti da su čudesa za Isusa prvenstveno znakovi. Čudesa polučuju neku korist (ozdravljenje, uskrsnuće, čudesno umnažanje kruha da se ljudi nasite), ali u isto vrijeme upućuju na duhovni, trajni značaj tih čudesa. Tako je onome uzetome Isus prvo oprostio grijehe, a nakon toga ga izliječio, pri čemu je ozdravljenje bilo znak da je i ono prvo (oproštenje) stvarno (Mt 9,1-7). Uskrsnuće Lazara jest znak da Isus daje vječni život onima koji u nj vjeruju (Iv 11,25). Umnažanje kruha za Isusa je znak euharistije (Iv 6,51).

2. Razvoj znakova u bogoslužju Crkve

Kristovo se spasenje ostvaruje u Crkvi i po Crkvi. U tome smislu Sabor naučava kako je Krist, sâm poslan od Oca, poslao apostole ne samo da naviještaju spasenja po Kristovoj smrti i uskrsnuću, „nego također da to naviješteno djelo spasenja i izvršuju žrtvom i sakramentima, oko čega se kreće sav liturgijski život. (SC 6). Tako, prema riječima Leona Velikoga, „što je u Kristu bilo vidljivo, sada je prešlo u sakramente Crkve“. Prema tome, liturgija je „vršenje Kristove svećeničke službe: u njoj se pomoću vidljivih znakova označuje i, na način pojedinom znaku svojstven, izvršuje čovjekovo posvećenje te tako otajstveno tijelo Isusa Krista, Glava i udovi, vrši cjelokupno javno bogoslužje“. (SC 7) U bogoslužju su osobito važni sakramentalni znakovi: polijevanje vodom kod krštenja, kruh i vino u euharistiji, polaganje ruku, mazanje uljem itd. Konačno, sâm skup vjernika jest znak, jer su oni Crkva, skup koji Krist saziva (grčki ekklesia – Crkva, označava sazvani skup). Međutim, u bogoslužju ima i puno drugih znakova koji u strogom smislu nisu bitni „za valjanost“ sakramenata, ali jednako tako sadržavaju spasenjsku stvarnost koju naznačuju.

U počecima je bogoslužje bilo isprepleteno znakovima koji su vjernicima bili razumljivi i koji su jasno odražavali stvarnost koja se slavi: ophodi, polaganje ruku, molitveni stav raširenih ruku, polaganje ruku, kruh i vino koji su vjernici sami donosili za euharistiju, itd. Sa seobom naroda liturgija se udaljila od puka, jer više nije bila razumljiva zbog latinskog jezika, pa onda puk nije mogao razumjeti ni značenje određenih liturgijskih znakova. Zbog toga se pokušalo puku tumačiti bogoslužje na alegorijski način, što posve subjektivno i nije izražavalo stvarnost na koju bi trebalo upućivati. Tako Amalarije (9. st.) ovako tumači misne geste: „Kalež grob Gospodnji, misnik je Josip iz Arimateje a arhiđakon je Nikodem jer su njih dvojica sahranili Isusa; đakoni koji stoje pognuti su apostoli koji su se u vrijeme Isusove muke činili malenima da bi se sakrili. Međutim, subđakoni koji uspravno stoje pred misnikom su žene koje bez straha stoje uz križ Isusov,“ itd. I u kasnijim vremenima, zbog latinskog jezika, liturgija je sa svojim gestama ostala i dalje u znatnoj mjeri nerazumljiva, sve do pojave liturgijskog pokreta koncem 19. i početkom 20. st.

3. Znakovi i geste u današnjem bogoslužju

Drugi vatikanski sabor naglašava važnost znakova i u tome smislu određuje da se oni u obnovljenom bogoslužju ispravno vrednuju: „Neka se obredi odlikuju plemenitom jednostavnošću, neka budu kratki i jasni, neka izbjegavaju suvišna ponavljanja i neka budu prilagođeni shvaćanju vjernika tako da im općenito ne treba mnogo razjašnjenja… Budući da se tijekom vremena u obrede sakramenata i blagoslovina uvuklo ponešto što u naše doba manje jasno pokazuju njihovu narav i svrhu, potrebno je štošta prilagoditi potrebama našeg vremena.“ (SC 34; 62).

Zato velimo da kršćanska liturgija nije neka derivacija bogoštovlja općenito, kojim se izražava štovanja i divljenja prema višim bićima i koje je prvenstveno djelo čovjeka. Kršćanska je liturgija naprotiv prisutnost Božjeg djelovanja u obliku nekog obreda, odnosno znakova i to Božjeg djelovanja koje proizlazi iz Kristovog vazmenog otajstva. Evo nekih važnijih znakova u bogoslužju.

Polaganje ruku. Već su apostoli polaganjem ruku zazivali Duha Svetoga. Od početaka je prisutno u bogoslužju s katekumenima, u slavljenju potvrde, ređenja i bolesničkog pomazanja, kao i u blagoslivljanju osoba. Gesta se očituje u polaganju desnice ili obiju ruku na glavu ili u smjeru blagoslivljane osobe.

Znak križa. Znamenovanje znakom križa veoma je staro. Augustin veli: „Znakom križa se posvećuje Gospodnje Tijelo, posvećuje krsni zdenac, zaređuju se svećenici i drugi službenici, zapravo, posvećuje se sve ono što, po zazivanju imena Kristova treba biti sveto“. U počecima je to bio isključivo znak križa načinjen palcem ili kažiprstom na čelu. Početkom 5. st. zabilježeno je da se znamenuje znakom križa čelo i prsa, a kasnije i usana. S pojavom monofizitizma javljaju se dva načina križanja: palcem i kažiprstom, što označava dvije naravi u Kristu (božansku i ljudsku) ili, sve češće, s trima prstima (kažiprst, palac i srednji prst) što označava Presveto Trojstvo. Veliki znak križa, kako ga mi danas činimo, uveden je vjerojatno u nekim samostanima u 10. st., a službeno tek s tridentskom reformom. Formula koja se pri tom govorila bila je upravo: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, ili: Pomoć je naša u imenu Gospodina koji je stvorio nebo i zemlju, Otvori Gospodine usne moje i usta će moja navješćivati hvalu tvoju, itd.

Molitva u stojećem stavu s uzdignutim rukama. Redoviti molitveni stav Židova i prvih kršćana bio je uspravan s uzdignutim rukama. Pri tome su oči i dlanovi uzdignuti, a ruke u obliku križa. Kasnije, kada se liturgija klerikalizirala, širio je ruke pri molitvi samo svećenik, kako je određeno i danas.

Molitva pri kojoj je molitelj okrenut prema istoku s uzdignutim očima. Židovi su molili okrenuti prema Jeruzalemu. Kršćani su molili okrenuti prema istoku kamo je uzašao Isus. U počecima ipak bio prvenstveno istočnjački običaja od 7. st. javlja se i na Zapadu tako da su crkve bile okrenute prema istoku. Nadalje, za staru rimsku liturgiju bilo je važno ne samo da svećenikovi dlanovi budu okrenuti prema nebu, nego i oči. Jedina rubrika koja to danas propisuje jest neposredno prije posvete u Rimskom kanonu.

Molitva u klečećem stavu. U počecima je to bila prvenstveno pokornička gesta u privatnoj pobožnosti. Koji puta je to stav molitve u izuzetnim trenucima (Krist u maslinskom vrtu). Od 2. st. to je bio molitveni stav u pokorničkim liturgijama. Upravo zato je bilo zabranjeno nedjeljom i blagdanima. Današnji misal predviđa klečanje „kod posvećenja, osim ako to nije moguće zbog tijesna prostora.“ Koji puta je klečanje prelazi u prostiranje (prostraciju). Prostracija na početku današnjeg bogoslužja Velikoga petka je vjerojatno bizantskog podrijetla. U današnjoj je liturgiji prisutna još kod ređenja i kod blagoslova opata i opatice, kao i u kod zavjetovanja u nekih redovničkih zajednica.

Molitva sklopljenih ruku. To je srednjovjekovni običaj: vazal bi se predstavljao svome senioru sklopljenih ruku, što je i danas sačuvano u bogoslužju svećeničkog ređenja. Od 13. st. preporučuje se vjernicima stajati sklopljenih ruku za vrijeme podizanja. U današnjoj je liturgiji to najčešći molitveni stav.

Pokornička gesta: udaranje u prsa. Udaranje u prsa pokornička je gesta. Označava unutrašnje kajanje zbog počinjenog grijeha čiji je korijen upravo u srcu. Carinik i satnik iz evanđelja upravo tako pokazuju svoje kajanje, što znači da je gesta bila poznata i Židovima i poganima. Od samih početaka ova je gesta bila dio molitve sličnoj Ispovijedam se kojom se općenito ispovijedaju grijesi. Danas je određeno udaranje u prsa kod molitve Ispovijedam se i u Rimskom kanonu.

Poljubac mira. Ovu gestu susrećemo u samim počecima (Rim 16,16; 1 Kor 16,20; 2 Kor 13,12; 1 Sol 5,26). Poljubac svetih nije samo gesta pristojnosti, nego izražava stvarnost da su sad svi u Kristu kao jedna obitelj, jedno Tijelo. U počecima je bio prije priprave darova, kasnije iza euharistijske molitve, te na koncu iza Očenaša, kako je to i danas. Kad se bogoslužje sve više klerikaliziralo, poljubac je mira u liturgiji ostao rezerviran samo za svećenike i poslužitelje. Obnovljeni misal ponovno uvodi znak mira za sve vjernike. Što se tiče načina davanja mira, naša je Biskupska konferencija zabranila „svaki oblik grljenja i ljubljenja“.

 Naklon glavom i poklecanje. Od starine je duboki naklon glavom i ramenima znak poštovanja prema ljudima i prema Bogu. Poklecanje je poznato u privatnoj pobožnosti od 11. st., a u liturgiju je uveden početkom 16. st., dok je u istočnoj je liturgiji nepoznato. Danas bi duboki naklon koji puta bio primjereniji od poklecanja, npr. u velikoj gužvi ili kada netko ima tjelesnih poteškoća s poklecanjem.

Sjedenje. To je stav onoga koji naučava i koji sluša. Biskup je propovijedao sjedeći, kako je i danas moguće. Augustin preporučuje i vjernicima da za vrijeme propovijedi sjede. Sjedali bi na pod, jer klupa nije bilo. One se uvode u crkvu tek poslije 16. st. Prema današnjem Redu mise vjernici sjede za vrijeme čitanja (osim evanđelja), za vrijeme homilije te u vremenu pripravljanja darova.

Kađenje. Paljenje tamjana u bogoslužju bilo je poznato i u Židova i u pogana. U počecima su se kršćani posvema uzdržavali od kađenja, jer su smatrali da su njihove molitve najbolji kâd. Osim toga, nisu htjeli da njihovo bogoslužje na izvanjski način nalikuje poganskom ili židovskom. U rimskoj se liturgiji javlja tek u 7. i 8. st. kao počast papi i evanđelistaru. U 9. st. pod utjecajem galske liturgije kadi se oltar i kler, da bi u 13. st. obred kađenja bio sličan današnjem. Zanimljivo je da se kler i narod kadio tako da bi im se prinosila kadionica da bi mogli pomirisati: kađenje je bilo shvaćeno kao sakramnental (blagoslovina). U kasnijem srednjem vijeku u shvaćanju običnog puka kađenje je imalo svrhu tjeranja nečistih sila. Današnji misal predviđa kađenje kao mogućnost: „za vrijeme ulaznog ophoda, na početku mise za kađenje oltara, kod ophoda i naviještanja evanđelja, za kađenje prikaznih darova, oltara, svećenika i naroda, kod podizanja hostije i kaleža iza posvete.“

Škropljenje blagoslovljenom vodom. Škropljenje i križanje blagoslovljenom vodom za kršćane je znak krštenja.

Pranje ruku. U starini je pranje ruku bilo osnovni znak pristojnosti prije nego što čovjek pristupi nekoj uzvišenoj osobi, pogotovo Bogu. Pranje je ruku imalo također značenje duhovnog čišćenja. I kršćani su prali ruke prije molitve, kako svjedoči Tertulijan i Ivan Zlatousti. Zato je pred starokršćanskim bazilikama uvijek bio izvor vode. Pranje ruku u obredu priprave darova u misi ima povijesno utemeljenje: dok su se prikupljali darovi u naravi, bilo je razumljivo da svećenik nakon toga opere ruke, da bi mogao nastaviti slaviti euharistiju.

Liturgijska odjeća. Iako je istina da se razvila od klasične rimske odjeće, liturgijska odjeća po sebi ne ističe službenika, nego označava da on ne djeluje u vlastito ime, nego u ime Kristovo. U tome smislu svaka liturgijska boja ima svoje značenje.

4. Perspektiva

Poslije Drugog vatikanskog sabora činilo se da liturgiju treba očistiti od svih „baroknih“ elemenata i vratiti je na izvornu, posve jednostavnu rimsku liturgiju. Pa su onda, na primjer, neki iz crkve uklonili sve slike i kipove (uključujući drevne vitraže), crkvu obojili u bijelo ili sivo, tako da su bili vidljivi samo grubi kameni oltar i sličan mu ambon, a sve s idejom, da ništa ne smije rastresati vjernika od pogleda na oltar. Nadalje, neki su počeli „osuvremeniti“ liturgiju tako da su je počeli privatizirati. Benedikt XVI. kaže: „Neki su smatrali da novi Misal daje za pravo, dapače da obvezuje na kreativnost, koja je često dovodila do izobličavanja liturgije do nepodnošljivosti.“ Očito je ovdje potrebno naći pravo ravnovjesje. Evo zaključnih misli.

Smanjena znakovitost nekih znakova i obreda. Obred krštenja jest nešto više od pranje od grijeha. Veli Pavao: „Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.“ (Rim 6,4) Upravo je to vidljivo u drevnom obredu krštenja: krštenik biva uronjen u vodu i time kao da ulazi u smrt, da bi nakon krštenja izronio iz vode u novi život. Ta simbolika danas baš i nije vidljiva u obredu krštenja. Mi škropimo tek s nekoliko kapi vode, pomazujemo s minimalno ulja, rijetko koristimo onaj trostruki blagoslov s polaganjem ruku na koncu mise, brzopleto vršimo liturgijske geste…

Paraliturgijski elementi. Upravo zbog toga što nam je u nekim slučajevima liturgija siromašna znakovima, javljaju se neki čisto svjetovni elementi koji nemaju veze sa znakovitošću liturgijskih znakova, elementi koji idu do banalnosti i kiča. Na primjer, u o obredu vjenčanja dokinuli smo prastari običaj prisege na križ u sjevernoj Hrvatskoj, a potpisivanja dokumenata redovito obavljamo u sakristiji (dok se potpisana povelja o redovničkom zavjetovanju polaže na oltar). I onda u vjenčanju vidimo nove svjetovne (holivudske) elemente, gdje je silno važno da otac vodi mladenku, da djeveruše pridržavaju veo, da slatka dječica nose prstenje… Na mrežnim stranicama može se pronaći neki obred i tekst vezan uz „vjenčanu svijeću“. A gle, u obnovljenom talijanskom obredu vjenčanja može se uvrstiti krsna svijeća. O svemu bi tome trebalo dobro razmisliti pri stvaranju naših vlastitih obrednika.

Liturgijski čini kao oponašanje. Suprotno od toga, neki žele naglasiti liturgijsku gestu do banaliziranja, tako da će kostimima pokušati dočarati pranje nogu na posljednjoj večeri ili će za prvu pričest postaviti običan stol, da bi to opet bilo što sličnije posljednjoj večeri, dok bi neki doslovno prelomili hostiju dok govore: „… razlomi i dade svojim učenicima“, te će za misu uzimati isključivo crno vino. A liturgija nije oponašanje nekih događaja, nego otajstveno slavlje u kojem se ostvaruje Kristovo spasenje.

Liturgije nije privatno slavlje. Ono je slavlje Crkve i neprimjereno je da netko pokazuje vlastitu kreativnost, kao što, na primjer ne bi bilo primjereno da netko u kazalištu preoblikuje tekst Hamleta tako da, na primjer ne bude žena onaj glavni negativni lik, jer to danas nije u trendu…

Liturgija je „sveto ponavljanje“. Nema razloga činiti misno slavlje „zanimljivijim“ tako da vjernike svake nedjelje „iznenađujemo“ svojom kreativnošću. Liturgijski čini imaju otajstvenu spasenjsku snagu i ne ovise o većoj ili manjoj umješnosti prevoditelja slavlja i ostalih sudionika.

Crkva kao živo tijelo neprestano prilagođuje svoju liturgiju. Trebamo poznavati naše bogoslužje u njegovoj cjelovitosti – u riječima i znakovima – da bismo ih ispravno vrednovali. Prije nego što padnemo u napast da nešto na svoju ruku izmijenimo, valja imati na pameti da ne slavimo vlastito bogoslužje, nego bogoslužje Crkve. A ono je izuzetno bogato, za one koji u nj žele uroniti. U bogoslužju Crkva i danas kao mudra čuvarica iznosi „novo i staro“. To treba samo otkriti i onda tako i činiti. (Živo vrelo, 9/2021)

Related Posts