Proglašena Posebna godina Laudato si’ i molitva

Proglašena Posebna godina Laudato si’ i molitva

U nedjelju, 24. svibnja, nakon molitve Kraljice neba u Vatikanu, Papa Franjo najavio je Posebnu godinu Laudato si’ koja će se slaviti od 24. svibnja ove 2020. do 24. svibnja iduće godine.

Papa je rekao: “Danas je i peta obljetnica enciklike Laudato si’ kojom se pokušalo skrenuti pozornost na krik Zemlje i siromaha. Zahvaljujući inicijativi Dikasterija za služenje cjelovitom ljudskom razvoju „Tjedan Laudato si’“ koji smo upravo proslavili prerast će u Posebnu godinu Laudato si’, Posebnu godinu u kojoj će se razmišljati o toj enciklici, a koja će se obilježavati od 24. svibnja ove do 24. svibnja sljedeće godine.”

“Pozivam sve ljude dobre volje da se pridruže brizi o našem zajedničkom domu i našoj najkrhkijoj braći i sestrama. Na mrežnoj stranici bit će objavljena molitva posvećena ovoj godini.” Bit će lijepo moliti je, poručio je Papa.

Molitva Posebne godine Laudato si´

Ljubljeni Bože,
Stvoritelju neba, zemlje i svega što sadrže.
Otvori nam umove i dotakni srca
kako bismo mogli biti dio stvorenoga svijeta koji si nam darovao.

Budi uz potrebite u ovim teškim vremenima,
osobito uz najsiromašnije i najranjivije.
Pomozi nam da pokažemo kreativnu solidarnost u suočavanju
s posljedicama ove globalne pandemije.

Daj nam hrabrosti za promjene
usmjerene prema traženju općega dobra.
Sada više no ikad svi trebamo osjetiti da smo
međusobno povezani i ovisni jedni o drugima.

Daj da čujemo i odgovorimo
na krik zemlje i vapaj siromaha.
Neka sadašnje patnje postanu porođajni bolovi
održivog i svijeta u kojem će biti više bratstva.
To te molimo po Kristu Gospodinu našemu
pod ljupkim pogledom Marije Pomoćnice kršćana!
Amen.

Pismo kardinala Bozanića o liturgijskim slavljima tijekom pandemije i o životu Nadbiskupije nakon potresa

Pismo kardinala Bozanića o liturgijskim slavljima tijekom pandemije i o životu Nadbiskupije nakon potresa

Pismo zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića o liturgijskim slavljima tijekom pandemije i o životu Nadbiskupije nakon potresa

 

Draga subraćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi mladi, braćo i sestre!

1. Pišem vam ovo pismo na dan koji je dugo u nama živio kao željeni datum Susreta hrvatske katoličke mladeži u Zagrebu. To je ujedno i spomendan blaženog Ivana Merza, kojega smo među svetim uzorima, uz Presvetu Bogorodicu Mariju i blaženoga Alojzija Stepinca, s našim mladima izabrali da budu posebno razmatrani kao pratitelji i zagovornici naših mladih tijekom priprave i slavlja Susreta. Njima preporučujem naše mlade, njihove obitelji i cijelu Nadbiskupiju.

Budući da nas je Gospodin pozvao da drukčije organiziramo tjedne i mjesece pred nama, i nadalje ostajemo zahvalni na dobru, što ga On ostvaruje po svojoj ljubavi u braći i sestrama, te pozorni na njegova nadahnuća i poticaje, prema Marijinim riječima, preuzetima kao geslo Susreta mladih: »Što god vam rekne, učinite!« (Iv 2, 5). Ovo vrijeme poteškoća vrijeme je razlučivanja duhova. Ovo vazmeno vrijeme je vrijeme prepoznavanja što Duh Sveti čini u Crkvi, da bi u svim okolnostima vjera živjela u nama i po nama se širila na druge ljude i na cijelo društvo.

U daru kršćanskog pouzdanja osjećam potrebu zahvaliti svima vama, dragi svećenici i vjernici: na zajedništvu i uzajamnoj potpori koju ste do sada očitovali, na razumijevanju odluka kojima smo bili vođeni ljubavlju prema bližnjima, na ustrajnoj molitvi i na karitativnom pomaganju potrebitima. Istim Duhom vođeni, s pouzdanjem u Gospodina koji je došao da bismo imali život, nastavljamo hod naše Crkve.

U svome Pismu od 1. svibnja 2020. godine, u kojemu sam dao smjernice za slavljenje sakramenta euharistije i pomirenja (svete ispovijedi), napomenuo sam da će o slavljima ostalih sakramenata uslijediti posebne upute.

Ovim pismom, nakon što sam se 7. svibnja 2020. godine, s prečasnom gospodom dekanima naše Nadbiskupije posavjetovao glede organizacije pastoralnoga djelovanja, obavješćujem vas o važnim slavljima koja su pred nama, a zatim – ponovno naglašavajući važeće opće preporuke Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo i posebne crkvene odredbe vezane uz sprječavanje širenja bolesti Covid-19 – dajem upute o liturgijskim slavljima.

Misli me na početku ovoga pisma ponajprije vode prema ljudima koji su stradali u potresu, prema obiteljima i svakoj osobi koja je pogođena razaranjem i posljedicama na zdravlje duše i tijela, prema svakom tko je morao napustiti svoj dom i živjeti dodatnu nesigurnost svakodnevice.

2. Pomoć obiteljima i pojedincima stradalima u potresu
Naš kršćanski pristup uvijek polazi od molitve Gospodinu. To smo činili i sada, a činit ćemo i ubuduće. S molitvom, koja nam je susret s Gospodinom i kao takva vrelo usmjerenosti prema neprolaznom brinući se za povjerenu nam prolaznost, zajedno treba ići i konkretno očitovanje blizine i pomoći. Toliko smo puta pokazali kršćansku ljubav i solidarnost prema ljudima u raznim dijelovima svijeta te ne dvojim da će se i za one koji su nam najbliži, u našoj sredini naći otvorena srca.

Zato ovime pozivam sve članove naše nadbiskupijske obitelji da daju svoj doprinos u olakšavanju boli i poteškoća stradalima na način koji smatraju najprimjerenijim i učinkovitim. Naime, župnici i njihovi suradnici u župama najbolje poznaju stradanja i potrebe, ne gledajući na to pripada li netko župnoj zajednici, je li vjernik ili nije, nego imajući uvijek na prvom mjestu samo pomaganje koje ublažava ljudsku bijedu. Drago nam je što možemo istaknuti zauzetost našega nadbiskupijskog Caritasa i župnih Caritasa koji u ovim mjesecima pokazuju vjerodostojnost svoga poslanja. Važnu ulogu u tome imaju i redovničke zajednice, kao i udružene zajednice vjernika koje načinom svoje dobrotvornosti mogu proširivati krug dobrote. Takvo skupljanje u vjerničkim zajednicama trajat će do opoziva. Tu našu djelotvornu mrežu treba i nadalje čuvati i razvijati jačanjem višestruke suradnje.

Ovime ponajprije pozivam župnike i rektore crkava da u svojim zajednicama iznova potaknu vjernike na tu važnu dobrotvornost. Neka se stoga u svim crkvama naznači posebno mjesto (postavi »škrabica«) na kojemu vjernici mogu ostaviti svoje priloge za ljude stradale u potresu. Neka se prilozi dostavljaju Nadbiskupskom duhovnom stolu s oznakom svrhe: »pomoć obiteljima i pojedincima stradalima u potresu«.

3. Pomoć župnim zajednicama u obnovi crkvenih objekata
Na srcu mi leže župne zajednice kojima su bogoslužni prostori župnih crkava tako stradali da se vjernici u njima više ne mogu okupljati na liturgijska slavlja, molitvu i pobožnosti. To se odnosi ponajprije na sljedeće župe: Župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Granešini, Župa Pohoda Blažene Djevice Marije u Čučerju, Župa sv. Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu, Župa sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu, Župa sv. Franje Ksaverskoga u Vugrovcu, Župa sv. Petra i Pavla u Kašini, Župa sv. Marka Evanđelista u Zagrebu, Župa Presvetog Srca Isusova u Zagrebu. Ovima treba pribrojiti Franjevačku crkvu na Kaptolu kao i Crkvu sv. Katarine na Gornjem Gradu. Ima i veći broj crkava, župnih kuća, samostana i drugih crkvenih objekata koji su pretrpjeli znatnija oštećenja. Spominjem samo kompleks Sjemeništa na Šalati, Nadbiskupski dvor i zgradu Nadbiskupskog duhovnog stola, a dakako ponajprije našu Prvostolnicu koja je pretrpjela velika oštećenja.

Za neke od gore navedenih župa moći će se naći zamjenska rješenja, a za neke od njih trebat će izgraditi nove privremene ili trajne prostore. U tome pogledu usmjereni smo na traženje putova koji će dovesti do prikladnih ostvarenja, posebno s obzirom na financijske mogućnosti. Zato molim sve koji budu mogli pomoći da se uključe, u skladu sa smjernicama koje će biti dane, naročito onda kada se stvore temeljni preduvjeti za realiziranje projekata. Kao vjernici, a na poseban način kao Nadbiskupija, jedno smo otajstveno Kristovo Tijelo i kada trpi jedan dio toga Tijela, trpi cijelo Tijelo. Tako združeni u istome Otajstvu, u radostima i bolima, u idućem razdoblju slavit ćemo predstojeća nadbiskupijska važna slavlja.

4. Misa posvete ulja
Misu posvete ulja odgodili smo zbog oštećenosti Prvostolnice potresom i zbog epidemioloških ograničenja koja nisu dopuštala nikakva okupljanja. U novim ćemo okolnostima proslaviti Misu posvete ulja u četvrtak, 28. svibnja 2020. godine, s početkom u 10 sati, u crkvi svetoga Blaža u Zagrebu. U toj će euharistiji koncelebrirati po dva predstavnika iz svakog dekanata (eventualno dekan i još jedan prezbiter; oni će preuzeti posvećeno ulje za svoj dekanat), zatim prezbiteri predstavnici nadbiskupijskih ustanova i redovništva.

5. Svetkovina Majke Božje od Kamenitih vrata
Na svetkovinu Duhova ove ćemo godine proslaviti Majku Božju od Kamenitih vrata. Dana 31. svibnja 2020. godine, s početkom u 19 sati ispred naše Katedrale, bit će euharistijsko slavlje koje će predvoditi preuzvišeni gospodin apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua. Nakon svete mise – na način koji će organizacijski biti moguć – uputit ćemo se u procesiji do Kamenitih vrata. Znamo da će vjernici Grada Zagreba, višestruko pogođeni kušnjama, taj dan naše Zaštitnice upravo na Pedesetnicu živjeti u posebnome zajedništvu slavlja, molitve, predanja i pouzdanja. Stoga potičem svećenike Grada Zagreba da pozovu svoje vjernike na dostojno sudjelovanje.

6. Prezbitersko ređenje
Posebnu znakovitost imat će i slavlje prezbiterskoga ređenja koje planiramo proslaviti u Nacionalnome svetištu Majke Božje Bistričke na spomendan Bezgrješnoga Srca Blažene Djevice Marije u subotu, 20. lipnja 2020. godine, s početkom u 10 sati. Sve pozivam da za naše đakone koji će postati svećenicima ustrajno molimo i pratimo ih u njihovu nepodijeljenom odazivu Kristu po uzoru velikodušnosti njegove i naše Majke Presvete Bogorodice Marije.

7. Upute o liturgijskim slavljima
a) Slavlje sakramenata kršćanske inicijacije
Za slavlje inicijacije katekumena, u skladu s ranijim prijavama, župnicima se daje ovlast da pripremljenim katekumenima podijele sakramente kršćanske inicijacije. Neka ta slavlja budu u subotu 30. svibnja 2020. godine pod Misom bdijenja svetkovine Pedesetnice ili na neki drugi dan koji odrede sami župnici. Župnicima se ovime daje i ovlast da već krštenim odraslim osobama koje su se za to pripremile podijele ostale sakramente kršćanske inicijacije (potvrdu i euharistiju).
b) Slavlje sakramenta krštenja djece
Poštujući opće i posebne upute vezane uz liturgijski prostor i predmete koji se koriste u obredu, kod slavlja sakramenta krštenja neka se pazi na sljedeće:
1) slavlja krštenja neka se slave samo pojedinačno; slavlja krštenja više djece dopuštena su samo kada je riječ o krštenju djece iz iste obitelji;
2) znamen križa na čelo krštenika na početku obreda (»Obred primanja djeteta«) neka stave samo roditelji;
3) krstitelj, noseći masku, prije polijevanja vodom (što je za sada jedini dopušten oblik krštenja) i pomazanja svetim uljem tjemena krštenika neka dezinficira ruke;
4) od dodatnih obreda koji tumače krštenje ostaju obredi u kojima se koristi bijela haljina i paljenje krsne svijeće, a kod obreda »efeta« izgovaraju se predviđene riječi, a izostavlja se dodirivanje ušiju i usana.
c) Slavlje prve svete pričesti
Župnicima se povjerava da u ovim okolnostima, u dogovoru s roditeljima, razmotre najprikladnije vrijeme i najbolji način slavlja prve svete pričesti u svojim župama. Pazeći na odredbe koje su dane za slavlje euharistije glede epidemije, uz pisanu suglasnost roditelja prvopričesnika, ta se slavlja mogu organizirati po skupinama; mogu biti u danima prije ljeta, kao i u ljetnim danima, odnosno početkom jeseni. Ovisno o broju kandidata, župnici će donijeti odluku hoće li se slavlje organizirati na otvorenom prostoru ili u crkvi. Različite su mogućnosti i okolnosti u pojedinim župama. S tom sviješću, neka se uvijek ima u vidu važnost toga dana za djecu i obitelji. Poželjno je da se svećenici u dekanatima međusobno dogovore te usklade i vrijeme i način.
d) Slavlje svete potvrde
Glede sakramenta svete potvrde na susretu s dekanima dogovoreno je da se u sadašnjim izvanrednim okolnostima to slavlje do daljnjega odgađa i predviđa eventualno na jesen. Dakako potrebno je kandidate pripremiti za primanje svete potvrde.
e) Sakrament kršćanske ženidbe
I za slavlje ovoga sakramenta treba poštovati opće i posebne upute vezane uz liturgijski prostor i predmete koji se koriste u obredu. Kod slavlja sakramenta kršćanske ženidbe treba paziti na nekoliko obrednih pojedinosti:
1) svjedoci neka budu propisno udaljeni od zaručnikâ; takva se udaljenost ne odnosi na zaručnike;
2) na mjestu predviđenom za zaručnike neka budu pripravljeni tekstovi koje trebaju koristiti u obredu;
3) neka prstenje bude blagoslovljeno izgovaranjem blagoslovne molitve, uz znak križa, bez škropljenja vodom;
4) zaručnici će izgovarati riječi privole u redovitome obliku (držeći se za ruke) i predati prstenove na uobičajeni način;
5) Nastavit će se sa »zaručničkim tečajevima« također u okvirima koji su propisani zbog pandemije.
f) Sakrament svete ispovijedi
Župnici neka potiču vjernike na pristupanje sakramentu svete ispovijedi, naznačujući vrijeme u kojemu je svećenik/svećenici na raspolaganju u crkvi za taj sakrament. Neka se u dekanatima razmotri kada je moguće da u određenoj župi, ako je to istinska potreba, iz dekanata bude nekoliko svećenika-ispovjednika na raspolaganju.

8. Online župne kateheze
Imajući u vidu neizvjesnost situacije glede pandemije koronavirusa, poziva se župnike da, sa suradnicima u pastoralu i uz pomoć Nadbiskupskog duhovnog stola, programiraju online župne kateheze.

9. Župni uredi
Župni uredi neka budu otvoreni za župljane u određeno (skraćeno) vrijeme s čime pravodobno treba upoznati vjernike. Preporučuje se da se način dogovori i uskladi za područje dekanata.

10. Zaključak
Braćo i sestre, u svim našim slavljima i u vjerničkome životu, dok pazimo na propise koji se tiču izvanjskoga ponašanja, radi zdravstvenoga dobra svojih bližnjih, ne zaboravimo na ono što čovjeka iznutra jača. Ono je najvažnije, a učvršćuje se i razvija upravo u poteškoćama. Izvanredno stanje u kojem se još uvijek nalazimo, razlog je da tražimo mogućnost kako bi vjernici usred neizvjesnosti i straha po sakramentima bili dionici Božje utjehe i blizine.

U svome prvome otisnutom predavanju, koje je blaženi Ivan Merz pod naslovom: »Novo doba« održao u Beču, u veljači 1919. godine, dakle neposredno nakon Prvoga svjetskog rata, nalaze se i sljedeće misli: »Volim ljude današnje generacije, one što su trpjeli i shvatili ozbiljnost života… Čovjek je silno slab i bez tuđe pomoći ne može ništa. Zato je On (Bog) iz vječnosti stupio u povijest i postavši središtem cijeloga makrokozmosa, dao nam je Sebe da nas tjelesno i duševno preporodi« (Ivan Merz, Sabrana djela, Postulatura za kanonizaciju bl. Ivana Merza – Filozofski fakultet Družbe Isusove – Glas Koncila [prir.], Svezak 2., Zagreb 2011., str. 19 i 21).

Nalazeći se u mjesecu svibnju, srca i pogleda usmjerena prema našoj Majci, Odvjetnici i Kraljici, molimo da nas sve preporođene u Kristu, a naročito naše mlade, čuva i vodi Njezina blizina te zagovaraju blaženi Alojzije Stepinac i blaženi Ivan Merz, da bismo i mi bili zalog preporoda i obnove Crkve i domovine Hrvatske.
Pozdravljam vas i blagoslivljam.
Vaš nadbiskup,
† Josip kardinal Bozanić, v.r.

U Zagrebu, 10. svibnja 2020. godine.

Kako pomiriti radne i obiteljske obaveze?

Kako pomiriti radne i obiteljske obaveze?

Pomiriti radne i obiteljske obveze nije uvijek jednostavno.

„Rad je temelj za izgradnju obiteljskog života, koja je prirodno pravo i nešto na što je čovječanstvo pozvano. Ove dvije sfere vrijednosti – jedna povezana s poslom i druga koja je posljedica obiteljske naravi ljudskog života – moraju biti ispravno ujedinjene i moraju ispravno prožimati jedna drugu.“

Usklađivanje zahtjeva obiteljskog zvanja s profesionalnim zvanjem nije uvijek lagano, ali je sastavni dio napora za živjeti „jedinstvo života.“ Ljubav prema Bogu je ono što osobi daje jedinstvo; ona unosi red u naše srce i uči nas ispravnim prioritetima. Ovi prioriteti uključuju težnju da uvijek stavljamo dobro osobe iznad drugih interesa, gledajući na naš posao kao služenje, kao izraz milosrđa – i da živimo milosrđe na uređen način, počevši s onima koje je Bog najizravnije povjerio našoj brizi.

Obiteljski i profesionalni život uzajamno se podupiru. Rad, kako unutar tako i izvan domaćinstva, „je stanje koje omogućava osnivanje obitelji.“ Prije svega, zato jer obitelj „zahtijeva sredstva za uzdržavanje koja čovjek najčešće stječe radom.“

Za postizanje ciljeva obitelji nužan je rad. „Rad i poduzetnost također utječu na cjelokupni proces obrazovanja u obitelji, iz samog razloga što svi „postaju ljudskim bićima“ kroz, između ostalog, rad; a postajanje ljudskim bićem upravo je glavna svrha cijelog procesa obrazovanja.“

Sveta Obitelj pokazuje nam kako uskladiti ova dva područja u našem životu. Sveci nas uče lekcijama koje su oni naučili od naše Gospe i sv. Josipa. Svojim radom oni su pružili Isusu dom u kojem je mogao rasti i sazrijevati.

Primjer iz Nazareta duboko je obilježio dušu osnivača Opusa Dei. On ga je vidio kao školu služenja gdje „nitko nije zadržavao ništa za sebe. Tamo ne čujemo ništa o mojem ugledu, mojem vremenu, mojem poslu, mojim idejama, mojim željama, mojem novcu. Tamo je sve stavljeno u službu Božje prekrasne pustolovine s čovječanstvom – Otkupljenja.“

Oponašati sv. Josipa

„Primjetite kako se Josip ponaša prema Mariji i Isusu da bi slijedio zapovjed Oca i nadahnuće Duha Svetoga. Odriče se cijelog svog bića i stavlja svoj život trgovca u Božju službu. Josip, stvorenje, hrani Stvoritelja; ponizan zanatlija, posvećuje svoj profesionalan rad – nešto što su kršćani stoljećima zaboravili raditi, a na što ih je Opus Dei došao još jednom podsjetiti. Daje Bogu svoj život. Nudi mu ljubav u svom srcu i nježnost svoje brižnosti; u njegovu službu stavlja snagu svoje mišice. Daje sve što jest i što može učiniti: uobičajeni svakodnevni život koji je dio njegovog položaja u životu.“

Sv. Josip radio je u službi Sina Božjeg i njegove Majke. Ne znamo točno kakve je rukotvorine izrađivao, niti smo pronašli ijedan predmet s njegovim potpisom. Ali znamo tko su bili prvi korisnici njegovih sati umarajućeg rada: naša Gospa i naš Gospodin Isus Krist. Čovještvo našeg Gospodina, predano patnjama mnogo godina kasnije kako bi nas se spasilo, je uistinu imalo ljudske potrebe. Isus je rastao i razvijao se samo uz zaštitu svojih roditelja. On je „trebao“ Josipov rad.

Rad sv. Josipa predivan je primjer božanske i ljudske pustolovine Otkupljenja. Njegov trud stavljen je u službu većine materijalnih potreba Otkupiteljevog Presvetog Čovještva. Josip je poučio Božanskog Majstora svome zanatu; svojim radom uzdržavao je Gospodara cijelog Stvorenja. Na povratku kući poslije napornog radnog dana nije si dozvolio biti nadvladan umorom jer nije želio uskratiti Sinu Božjem brigu i pozornost ljudskog oca.

Sv. Josip postigao je počasno mjesto u povijesti spasenja posvećujući svoj život svojoj Obitelji. Zahtjevi koje su mu njegove odgovornosti kao glave obitelji nametale (iznenadna putovanja i promjene domaćinstva, sa svim opasnostima i teškoćama koje uključuju), umjesto da umanjuju važnost njegovog posla, beskonačno je obogaćuju. Rad sv. Josipa, poput onoga naše Gospe, prepunja se s transcendencijom i vječnošću.

Koja velika lekcija za nas koji si lako dozvoljavamo biti vođeni željom za osobnom potvrdom i ljudskom slavom u našem poslu! Josipova slava bila je gledati Isusa kako raste u mudrosti i godinama, i da služi našoj Gospi. Dugi sati teškog rada svetog Patrijarha bili su obogaćeni dvama licima. Njegovi napori nisu bili usmjereni na opipljivi proizvod, bez obzira kako dobro napravljen. Radije, njegov posao je za njega bio put za rasti u ljubavi prema Sinu Božjem i njegovoj Majci.

Bog je i nama dao mogućnost otkriti ga i ljubiti, služeći onima koji su nam najbliži kroz naše različite profesionalne pothvate. Mnogi ljudi stavljaju fotografije svojih voljenih ili druge ljudske podsjetnike na svoj stol ili radno mjesto; ovo pomaže dati značenje njihovom trudu, podsjećajući ih da je njihov rad vrijedan i da nisu sami. Ako nedostaje ljubavi; ako obitelj, sve duše, i u konačnici, Bog, osobi ne uspiju dati značenje radu, srce traži zamjenu u vidu taštine i težnje za uspjehom ili društvenim ugledom.

Tužno je vidjeti ljude koji su u nutrini podijeljeni. Oni mnogo pate, nepotrebno. Pokušavaju žonglirati s mnoštvom obveza koje se u konačnici pokažu nemogućima za uskladiti. Jer ono čega im nedostaje nije vrijeme, već uređeno i zaljubljeno srce. Obiteljske obveze im se čine kao prepreka za profesionalni rast. Htjeli bi biti dobri prijatelji, ali nalaze svoju glavu i srce zatvorene za druge.

Primjer sv. Josipa svima nam može u ovome pomoći. Njegova briga za Svetu Obitelj i njegovi sati truda u radionici nisu odvojeni životi već jedna stvarnost. On je radeći brinuo za Mariju i svojim svakodnevnim naporom iskazivao ljubav prema Isusu, u potpuno dosljednom životu.

Hitan apostolat

„Treba pamtiti i ponavljati da obitelj čini jednu od najvažnijih referentnih točaka za oblikovanje drušvenog i etičkog reda ljudskog rada… Zapravo, obitelj je istovremeno zajednica omogućena radom i prva škola rada unutar doma za svaku osobu.“

Suočeni smo s predivnim izazovom obnove središnje uloge koju bi obitelj trebala imati u životima ljudi i svijetu rada. Ovaj izazov ima više strana. Prije svega, pridavanje ispravne vrijednosti, kako u pogledu prestiža tako i praktične pomoći, zanimanjima najbliže povezanima intrinzičnim ciljevima obitelji. Ovi uključuju zadatke u domaćinstvu, posao obrazovanja, posebice u djetetovim ranijim godinama, uz različite načine suradnje (koji nikada ne mogu biti zamjena za obiteljske dužnosti) u pružanju pomoći starijima i bolesnima.

Drugi hitan izazov je potreba sprječavanja, koliko je moguće, da zahtjevi na poslu budu povodom ozbiljnih napetosti u obitelji ili postanu preprjeka za ispunjavanje obveza u domu. Takve situacije su poprilično česte: nedovoljne plaće koje otežavaju normalan rast i razvoj obitelji; rasporedi koji uvelike ograničavaju prisutnost oca ili majke u domu; preprjeke velikodušnom stavu, otvorenom životu, za mnoge žene koje se žele posvetiti svojoj obitelji na način usklađen sa zanimanjem izvan doma.

Štoviše, ne smijemo zaboraviti da sadašnja toliko raširena i zahtjevna konkurencija na radnom mjestu posebice pogađa mlade profesionalce, koji često moraju uskladiti svoju predanost obitelji sa zahtjevnim teretom svoga posla. Ova situacija često uključuje radne rasporede koji su izrazito zahtjevni i plaće koje nisu onoliko velikodušne koliko bi čovjek htio da se mirno može suočiti s izazovima osnivanja obitelji.

Želja za napretkom u vlastitom zanimanju često uključuje zahtjev za više predanosti, više dostupnosti, više putovanja. Naravno, život je složen i zahtjevan; i agresivna atmosfera koju se može naći na radnom mjestu često otežava pronalazak sklada između obiteljskog i profesionalnog života. Poricati ovo značilo bi zatvarati oči pred stvarnošću; ali isto tako, prihvaćati kao nešto nerješivo ne bi bila ispravna reakcija djeteta Božjeg. Trebamo tražiti od našeg Gospodina jakost za moći reći ne određenim „zahtjevima“ na poslu, i ne dopustiti sebi uvući se u nešto što nije više od sredstva.

Imamo svu božansku pomoć koja nam je potrebna za promijeniti svijet, kulturu, društvo: za promijeniti svoje vlastito srce. Ali bi trebali najprije ispuniti svoje srce nadom, božanskim darom, jer naš Gospodin može učiniti sve stvari. Ako u svoje srce utisnemo primjer služenja, samoodricanja, autentičnog i određenog sebedarja iskazanog u obitelji iz Nazareta, naučit ćemo kako pronaći vremena za svoju obitelj, za svoj razgovor s Bogom, naše istinsko blago. Jer tajna ujedinjenog života jest posjedovanje srca ispunjenog ljubavlju, ljubavlju koja osvjetljava svaki kutak našeg dana, čak i kada je oblačno i sivo.

Izazov je velik, a apostolski zadatak hitan. „U državnom životu dvije su stvari koje su uistinu nužne: zakoni koji se tiču braka i zakoni koji se tiču obrazovanja. U ovim područjima djeca Božja moraju čvrsto stajati i boriti se s čvrsto i pošteno, na dobrobit cijelog čovječanstva.“

Društvo koje ne štiti obitelj, možda uz lažnu ispriku tehnološkog i ekonomskog napretka, zapravo ubrzava vlastito uništenje. Bez zdravih obitelji civilizacija se urušava; društveni red se počinje raspadati i postaje ustajao, čak i u ekonomskom pogledu. Crkva se nikada ne umara podsjećati nas na ovo. Kršćanske obitelji pozvane su hrabro štititi ljepotu i istinu obitelji.

Podržavanje i njegovanje svih vrijednosti sadržanih u obitelji današnji je prioritet u zadaći Crkve. Moralna kvaliteta društva ovisi o moralnom blagostanju obitelji koje ga sačinjavaju. Obitelji koje propuste poučiti svoju djecu važnosti pravde i služenja drugima potkapaju istinsko značenje rada. Štoviše, djeca će imati teškoća u odgovaranju s velikodušnošću na božanski poziv ako njihova osobnost nije dovoljno sazrela u kršćanskim krjepostima unutar obiteljskog okruženja.

Generacije koje će preuzeti odgovornost u budućnosti ovisit će o duhovnim i moralnim resursima koje primaju danas, prvenstveno u srcu svojih obitelji. Društvena transcedencija onoga što se odvija u malenoj zajednici svake obitelji je neprocjenjiva. Sreća mnogih ljudi je u igri. Vrijedi zaozbiljno uzeti ovaj ogroman apostolski zadatak, ne štedeći truda i započinjući s vlastitom obitelji.

„Djeco moja, nasred ulice, nasred svijeta, moramo uvijek težiti stvoriti bazen čiste vode oko nas tako da druge ribe mogu doći pridružiti nam se. Tada ćemo zajednički povećati veličinu bazena, pročišćujući rijeku i obnavljajući kvalitetu morske vode.“

Na ovaj način je Crkva započela, i mi kršćani moramo djelovati na isti način, odlučno nastojeći dovesti Kristovu atmosferu društvu oko nas. Moje kćeri i sinovi, trud koji ulažete za gajiti duboko kršćanski ton u svojim domovima i u obrazovanju svoje djece, učinit će vaše obitelji žarišnim točkama kršćanskog života, bazene čiste vode koji će utjecati na mnoge druge obitelji, i također pomoći procvatu zvanja.

Pismo kardinala Josipa Bozanića o liturgijskim slavljima i okupljanjima vjernika u novim okolnostima pandemije Covid-19

Pismo kardinala Josipa Bozanića o liturgijskim slavljima i okupljanjima vjernika u novim okolnostima pandemije Covid-19

Draga subraćo svećenici i redovnici te sestre redovnice, braćo i sestre u Kristu!

Nakon što smo proslavili Uskrsnuće Gospodinovo i živjeli posebno ozračje te svetkovine u okvirima ograničenih mjera izazvanih pandemijom bolesti Covid-19; nakon što smo osjetili težinu ograničenosti slavlja bez punoga sakramentalnog zajedništva, a naročito euharistijskoga slavlja; i nakon što su u Republici Hrvatskoj ublažene mjere te su od subote 2. svibnja 2020. godine dopuštena slavljenja svetih misa i drugih sakramenata uz sudjelovanje vjernika, ovime donosimo upute za daljnje oblikovanje crkvenog života, poštujući odredbe mjerodavnih državnih tijela kojima je cilj zaštita zdravlja i održivost zdravstvenog sustava.

U poteškoćama što ih živimo očitovalo se puno dobra i vjerujemo da će plodovi ispunjeni tim dobrom biti vidljivi u daljnjemu životu Crkve i naroda. Postalo je jasnije od čega i kako Crkva živi, povezujući duhovno i tjelesno, stavljajući težište na osobni susret, na važnost upućenosti čovjeka na čovjeka, na građenje zajedništva koje ima svoju nevidljivu i vidljivu sastavnicu. Kada je to ugroženo, osjeća se čežnja za blizinom i shvaća duboka istina da je posebice za obred i liturgijsko slavlje važna ljudska tjelesnost.

Premda uvažavajući dragocjenost raznih tehnoloških mogućnosti, Crkva vođena načelom Utjelovljenja promiče i čuva važnost tjelesne prisutnosti i ne dopušta „virtualizaciju“. U tome se vidi razlog zbog kojega je ovo vrijeme zahtjevno i pokazuje da kršćanstvo nije religija osamljenosti i udaljenosti te da nije svediva samo na navještaj, razmatranje i mentalno prianjanje uz vjerske sadržaje. Ona je povezana cjelina u kojoj se ljubav prema Bogu i bližnjima hrani slušanjem Božje riječi i blagovanjem Hrane života.

Iako u kušnjama, kakva je ova koju proživljavamo, pojedini vidici – poput molitve i razmatranja u obitelji – jačaju. Ali bez liturgijskih slavlja kršćanska zajednica slabi. Potrebna joj je milost koja je podupire u zdravlju i bolesti, u životu i smrti. Ovo vrijeme pokazuje i razne odlike Crkve i njenu sakramentalnu narav kao Božjega naroda. Crkva nije ustanovljena po zemaljskim načelima, nego je dar Božje milosti u Isusu Kristu. Štoviše, Crkva jest Njegovo tijelo, u kojemu živi združenost ministerijalnoga  svećeništva službenika i zajedničko svećeništvo vjernika.

U izvanrednim okolnostima koje živimo euharistijska slavlja nikada nisu prestala, nego su slavljena u otajstvu svećeništva kako ga potvrđuju obećanja koja prezbiteri daju tijekom ređenja, odgovarajući na pitanja: »Hoćete li pobožno i vjerno slaviti Kristova otajstva prema predaji Crkve, osobito u euharistijskoj žrtvi i sakramentu pomirenja, na hvalu Božju i posvećenje kršćanskog naroda? Hoćete li zajedno s nama zazivati božansko milosrđe za povjereni vam narod ustrajno vršeći zapovijed molitve?« Svećenicima je, naime, povjereno da Bogu prinose euharistijsku žrtvu ne samo »in persona Christi« nego i za narod.

I proteklih su tjedana vjernici bili sjedinjeni u liturgijskim slavljima slušanjem Božje riječi, molitvom i duhovnom pričešću, što im je bilo omogućeno i medijskim prenošenjem. Navještaj nije prestao, ljubav nije izostala, davanje hvale Bogu nije zamrlo. Pa ipak, sve to nije ostalo bez duboke boli pastirâ i vjernikâ, jer nam je bilo uskraćeno ono bitno, euharistijsko slavlje u zajedništvu prožetom vjerom u Krista Gospodina. Znamo da nam je u životu uvijek potrebno strpljenje u kojem trebamo i dalje ustrajati ne prestajući moliti dar Božje mudrosti.

Draga braćo i sestre, dok se u društvu traže načini na koje je moguće obnavljati, pronalaziti nove putove održavanja vitalnih djelatnosti društvene zajednice, kao Crkva pokušavamo naći prostore povratka vjernika našim sakramentalnim slavljima, vitalnim izvorima kršćanskoga života i spasenja.

Imajući pred sobom podatke i upute koje dolaze od medicinskih stručnjaka da virus kojim se širi bolest ima snažnu zaraznost (virulentnost), treba se strogo, strpljivo i uporno držati naputaka kojima je cilj uzajamna briga ljudi koji se susreću. Dakle, nije mudro misliti da će u crkvama odmah biti sve kao prije pandemije. No, Duh Božji vodi Crkvu i pomoći će nam i sljedeće razdoblje živjeti tako da budemo vođeni prema dobru. Ondje gdje su tama i umiranje pokušali zatvoriti Život, Uskrsli Gospodin darovao je i nadu i vjeru i ljubav. Božja snaga omogućuje ljudima ići onkraj prijetnje i zla; Duh Sveti daruje prostore svjetla, otvara obzore i obnavlja svijet. Zato puni pouzdanja zazivamo: »Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje.«

Pozivam sve da poštuju mjerodavne Preporuke Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo (u prilogu ovoga pisma dostavljam vam dokument Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo pod naslovom Preporuke za sprečavanje zaraze COVID-19 u crkvenim prostorima vezano za vjerska okupljanja), kao i dolje navedene posebnosti:

1. Od župnika i voditelja zajednica zahtijevaju se određene obredne prilagodbe u oblikovanju slavlja, naročito rasporeda u prostoru, te osiguravanje primjerene higijenske razine. U organizaciji slavlja bit će potrebna zauzetost i pomoć vjernika, što će dodatno jačati vrijednost Crkve kao otajstvene obiteljske zajednice. Uz to, potrebno je više strpljenja, dogovora i osjetljivosti za bližnje.

2. Potrebno je utvrditi koliko ljudi određeni liturgijski prostor može primiti, poštujući propisanu međusobnu udaljenost.

3. Ako je moguće, neka se ozvuči prostor izvan crkve, radi lakšega sudjelovanja vjernika koji, zbog ograničenoga broja, ne mogu biti u crkvi, nego žele sudjelovati na slavlju izvan nje, poštujući propisanu udaljenost.

4. Neka se u crkvama označe sva predviđena mjesta za vjernike koja trebaju biti propisano udaljena. Za članove zajedničkog kućanstva nije potrebno da jedni od drugih budu odvojeni dva metra.

5. Ondje gdje postoji mogućnost i potreba, moguće je svete mise  slaviti na otvorenom, uz držanje mjera fizičkog razmaka.

6. Neka se vrata crkve drže otvorena da ih vjernici ne moraju dodirivati pri ulasku/izlasku iz crkve.

7. Neka se u crkvama vodi pojačana briga o higijeni, prozračivanju i čišćenju. Svećenici neka paze na poštivanje potrebnih higijenskih odredaba glede liturgijskoga posuđa i drugih predmeta s kojima su u doticaju.

8. Neka posude za blagoslovljenu vodu na ulazima u crkve i dalje ostanu prazne.

9. Neka se za vrijeme svete mise ne skuplja milostinja, a vjernici mogu ostaviti svoj prilog u prigodno postavljenoj košarici na određenom mjestu u crkvi.

10. Neka se u obredu pružanja mira i nadalje ne koristi gesta pružanja ruke.

11. Članovi pjevačkog zbora neka održavaju propisani razmak.

12. U organiziranju pričešćivanja, neka se pazi:
a) da pričest po mogućnosti dijeli samo svećenik predvoditelj, odnosno samo jedan djelitelj, noseći odgovarajuću zaštitnu masku;
b) da svećenik prije samoga pričešćivanja dezinficira ruke;
c) da se pričest dijeli isključivo spuštajući hostiju na dlan ruke vjernika, ne dodirujući njihove ruke;

13. Budući da je broj prisutnih vjernika u ovim okolnostima bitno ograničen, neka se razvidi mogućnost većega broja misa, a svim se svećenicima, ondje gdje postoji takva pastoralna potreba, daje mogućnost da do daljnjega nedjeljom mogu slaviti tri (trinirati), a svagdanom dvije mise (binirati).

14. U dogovoru sa župnim vijećnicima ili drugim suradnicima, moguće je napraviti unaprijed određeni raspored, kada bi tko došao na euharistijsko slavlje, kako bi se izbjegao nepotreban metež.

15. Neka se za ispovijed koristi prostor (pokrajnja kapela, sakristija, dvorana), gdje je moguće ostvariti potreban fizički razmak. Važno je da drugi vjernici mogu vidjeti i svećenika i vjernika, a da budu dovoljno udaljeni da ne mogu čuti njihovu komunikaciju.  Neka ispovjednik i pokornik nose zaštitne maske.

16. O slavljima ostalih sakramenata i drugih obreda uslijedit će posebne upute.

17. Ove odredbe stupaju na snagu u subotu 2. svibnja 2020. godine, a vrijede do opoziva ili drugačije odredbe.

Dragi vjernici, naše nastojanje da u svim okolnostima i na razne načine budemo s Božjim narodom, ovdje dolazi do novoga daha; do novog zahtjeva poniznosti i odvažnosti, odgovornosti i ljubavi. Važno je uočiti da ti novi pomaci u svojoj biti nisu vezani samo uz obred, nego su novi rast vjerničkoga naroda u crkvenosti.

A Duh Sveti, »sjaj blaženoga svjetla i sjaj u srcu svoga puka«, uvijek daruje novu snagu, ako svoj život obnavljamo pouzdanjem u Gospodina po primjeru vjere i vjernosti Blažene Djevice Marije, njezina zaručnika Josipa, našega svetoga zaštitnika čiji spomendan danas slavimo, i blaženoga Alojzija Stepinca, zagovornika kojemu se ne prestajemo utjecati.

Svima vam Gospodin podario svjetlo, snagu i mir!

Pozdravlja vas i blagoslivlja vaš nadbiskup,

                                                                 Josip kardinal Bozanić, v.r.
U Zagrebu, na spomendan sv. Josipa, 1. svibnja 2020. godine.
O liturgijskim bojama

O liturgijskim bojama

1. Povijest
Od starih ljudi iz Bosne i Hercegovine mogla se čuti poslovica: „Šaravito – manitu je drago“, tj. luđaci vole šarene boje. Naime, budući da su Turci zabranjivali kršćanima nositi šarene nošnje, za njih je ostala samo crna i bijela, što su i danas praktički jedine boje na narodnim nošnjama bosansko-hercegovačkih katolika. Osim toga, najjednostavnije je i bilo nositi bijelu odjeću, jer je bojenje tkanina bilo posebno umijeće. Međutim, usprkos zabranama i poteškoćama, ljudi su rado bojili svoju odjeću. Kao zanimljivost evo jednog narodnog slavonskog recepta iz Budrovaca iz godine 1882.:

Bojadisanje crvenom bojom opisa mi baka Staša evo ovako: „U zemlji se uvriži sam od sebe „broč“[1]. Od njega bude loza, te se izkopa, pa suši, a onda stuče u stupke i prosije na sito. Dvije šake toga praha sa malo slanca[2] kuha se, pa bude lijepa crvena čorba. Vuna, prije nego će se metnuti u boju izškropi se dobro vrućom vodom, kad se ta voda ohladi, izvadi se vuna pa otegne, vrgnuv cigle i drvo u pasmo, pa tako otegnuto izsuši. Sad se vrgne u crveno“.[3]

Koliko god bojadisanje bilo zahtjevno, bojanje tkanina bilo je tijekom povijesti važno. U počecima, naravno, nije postojalo liturgijsko ruho, pa onda nije moglo biti govora ni o liturgijskim bojama. Može se, međutim, pretpostaviti da su kršćani za nedjeljnu euharistiju uzimali svečanije haljine. Vrlo je brzo bijela boja zauzela važno mjesto u bogoslužju. Zašto baš bijela? U Knjizi otkrivenja govori se o spašenicima: „Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?“ (…) „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“ (Otk 7,13-14; usp. još Otk 3,5; 4,4; 7,9; 15,6). Prva je Crkva u toj slici prepoznala sve one koji su kršteni. Zato su novokrštenici neposredno nakon krštenja dobivali bijele haljine. Oni su se time „zaodjenuli Kristom“, kako veli Pavao: „Koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste“ (Gal 3,27).[4] Napomenimo da se početkom 3. st. krštenje odraslih slavilo u Vazmenom bdjenju. Novokrštenici bi onda bijele haljine – dobivene na krštenju – nosili cijeli sljedeći tjedan kada su pohađali mistagoške kateheze i sudjelovali na euharistiji. Sljedeće nedjelje bi odlagali te bijele haljine i oblačili se kao ostali. Zato se ta nedjelja zvala Ad albas deponendas ili Dominica in albis, to jest Bijela nedjelja, kako je i danas zovemo.[5] Krsna bijela haljina zadržana je i u današnjoj liturgiji. Uskoro se, već od 4. st., bijela boja haljina smatrala primjerenom za svećenike.[6] Tragove takvih odredbi nalazimo i u karolinškom razdoblju. Tijekom povijesti se počinje upotrebljavati liturgijsko ruho i u drugim bojama. Tako u 12. st. susrećemo djelo De sacro altaris mysterio pape Inocenta III.[7] u kojem se određuje uporaba liturgijskih boja. On tumači da se bijela boja uzima na blagdane djevica i priznavalaca, jer ona označava nevinost i čistoću. Na Uskrs i Uzašašće bijela boja simbolizira odjeću anđela, te općenito radost. Crvena boja, propisana za blagdane apostola i mučenika, izražava krv mučenika, a na Duhove ljubav i vatru Duha Svetoga. Crna boja znak je žalosti za mrtvima, ali i znak pokore, u došašću i korizmi, ali ju je uskoro zamijenila ljubičasta, jer je ona umjerenija od crne. Zelena boja prijelazna između bijele i crvene boje uzima se za nedjelje (osim nedjelja korizme i došašća). Međutim, takva uporaba nije bila propisana, tako da su se u praksi uzimale različite boje, već prema ukusu slavitelja ili jednostavno prema tome kakvo je ruho bilo na raspolaganju. Za osobito svečane zgode uzimalo se misno ruho koje je bilo najljepše i najbogatije, bez obzira na boju. Boja ruha znala je biti žuta, smeđa, modra ili siva. Tako je npr. neki biskup za svečane mise uzimao ljubičastu boju, jer je to bila boja francuskoga kralja.

Tridentski je sabor za rimsku liturgiju kodificirao boje liturgijskog ruha u čemu uglavnom slijedi odredbe koje je dao Inocent III. Istočnjaci su imali svoje odredbe, a svoju posebnost i u liturgijskim bojama zadržao je ambrozijanski obred, dok je hispanski (mozarapski) obred, primjerice, zadržao privilegiju da za marijanske blagdane uzima modru boju. U svakom slučaju, od Tridentskog sabora liturgijske su boje bilo jasno propisane. Evo kako to stoji u Misalu Pija V., to jest onome izdanom nakon Tridentskog sabora, a koji je vrijedio sve do 1970.[8]

Bijela se boja uzima na Božić i u božićno vrijeme do Bogojavljenja, na Veliki četvrtak, zatim od Vazmenog bdjenja sve do isključivo Duhovskog bdjenja. Uzima se na blagdane Gospodnje (osim onih koji se spominju Gospodinove muke), na blagdane Blažene Djevice Marije, anđela, na blagdan Sviju svetih, svetih priznavalaca, sv. Ivana apostola, Rođenja sv. Ivana Krstitelja, Katedre sv. Petra i Obraćenja sv. Pavla. Osim toga uzima se i u nekim zavjetnim misama (vjenčanje, papin dan i sl.)

Crvena se boja uzima na Cvjetnicu, na Duhove i u duhovskoj osmini, i na blagdane mučenika, kao i u nekim zavjetnim misama.

Zelena se uzima u vremenu de tempore, to jest od 14. siječnja do subote uoči Sedamdesetnice (pretkorizmene nedjelje), te od prve nedjelje po Duhovima pa do subote uoči došašća.

Ljubičasta se uzima u došašću i korizmi.

Crna se uzima na Veliki petak do pričesti te u misama za pokojne.

Ružičasta boja se uzima na Treću nedjelju došašća (Gaudete) i Četvrtu nedjelju korizme (Laetare), i to samo za biskupa. O tome ovaj misal ne govori, nego samo Biskupski ceremonijar, i to ne u prvom izdanju godine 1600., nego u kasnijim izdanjima.[9] Dakle, kao što se u korizmi i došašću počela uzimati ljubičasta, koja je ublažena crna, tako se ove dvije nedjelje uzima ružičasta koja je ublažena ljubičasta. U tim je nedjeljama dopuštena umjerena uporaba orgulja i ukrašavanje oltara, za razliku od ostalih nedjelja došašća i korizme.

2. Današnje odredbe
O današnjim odredbama glede liturgijskih boja čitamo u Općoj uredbi Rimskog misala:[10]

346. Što se tiče boje bogoslužnoga ruha, neka se obdržava ustaljeni običaj, i to:

a) Bijela se boja uzima u službama i misama vazmenoga i božićnoga vremena; k tomu: u Gospodnjim slavljima koja se ne odnose na njegovu Muku; u slavljima Blažene Djevice Marije, svetih anđela, svetaca koji nisu mučenici; na svetkovine Svih svetih (1. studenoga) i svetoga Ivana Krstitelja (24. lipnja); na blagdane svetoga Ivana Evanđelista (27. prosinca), Katedre svetoga Petra (22. veljače) i Obraćenja svetoga Pavla (25. siječnja).

b) Crvena se boja uzima na Nedjelju muke Gospodnje i na Veliki petak, na nedjelju Pedesetnicu, u slavljima Muke Gospodnje, na blagdane rođenja za nebo apostolâ i evanđelistâ te u slavljima svetih mučenika.

c) Zelena se boja uzima u službama i misama vremena “kroz godinu”.

d) Ljubičasta se boja uzima u doba došašća i korizme. Može se uzeti i u službama i misama za pokojne.

e) Crna se boja može uzeti, tamo gdje je običaj, u misama za pokojne.

f) Ružičasta se boja može uzeti, tamo gdje je običaj, u nedjelje Gaudete (III. došašća) i Laetare (IV. korizmena).

g) U svečanijim se danima može upotrijebiti blagdansko ili časnije liturgijsko ruho, premda nije u boji toga dana.

Konferencije biskupâ mogu – glede boje liturgijskoga ruha odrediti i predložiti Apostolskoj stolici prilagodbe koje odgovaraju potrebama i duhu pojedinih naroda.

Kao što vidimo, Opća uredba govori o ustaljenom običaju, a ne o strogim odredbama, kao i o mogućnosti da se uzme svečanije ruho za posebne zgode, makar ne odgovaralo boji toga dana. U nas je uobičajeno da bijela boja po sebi zamjenjuje sve druge boje, ako koja nedostaje. Što se tiče mogućnosti da Biskupske konferencije predlože Apostolskoj Stolici drugačije boje, kod nas takve potrebe nema, jer mi stoljećima slijedimo upravo rimsku tradiciju.[11]

Papa o dostojanstvu maloljetnika u digitalnom svijetu

Papa o dostojanstvu maloljetnika u digitalnom svijetu

Snažan poziv da se svi ujedinimo kako bismo zaštitili djecu od zlostavljanja i od pornografije na internetu koja sve više uzima maha, u svijetu obilježenom nevjerojatno brzim razvojem tehnologije komunikacije, uputio je papa Franjo, primivši jučer prijepodne znanstvenike, komunikatore, predstavnike institucija, odgojitelje, vjerske vođe i obitelji, ali prije svega tvrtke koje djeluju na tom području.

Na audijenciji u koju je primio oko 80 sudionika Susreta o dostojanstvu maloljetnika u digitalnom svijetu, Papa se prije svega osvrnuo na brzo širenje slika zlostavljanja i iskorištavanja djece, koje se odnose na sve nasilnije oblike i na sve mlađu djecu, ali i na ozbiljne posljedice sve većega širenja pornografskoga materijala, koje utječu na psihu maloljetnika.

Ujedinjeni u zaštiti najmanjih
Izazov koji je Papa istaknuo jest opći pokret u svrhu zaštite dostojanstva maloljetnika. Težak je to izazov za koji je potreban novi savez svih ustanova i odgojnih snaga, a tomu – prema Papinim riječima – pridonosi vjersko nadahnuće. U svrhu zaštite djece u digitalnom svijetu, odnosno u našem današnjem i budućem svijetu, trebamo biti ujedinjeni, kao svjedoci Božje ljubavi prema svakoj osobi, počevši od najmanjih i nezaštićenih, kako bismo potaknuli da se kod svih, na svim krajevima svijeta i u svakoj vjeroispovijesti, poveća pozornost, briga i svijest.

Želimo s lica zemlje ukloniti nasilje i sve vrste zlostavljanja maloljetnika. Pogledajmo ih u oči; to su vaše kćeri i vaši sinovi, moramo ih voljeti kao remekdjela i djecu Božju. Imaju pravo na dobar život. Naša je dužnost učiniti sve moguće kako bi ga imali – napomenuo je papa Franjo, te se osvrnuo na jednu od glavnih tema skupa, a ona se odnosi na zaštitu slobode izražavanja koja se sa zaštitom privatnosti povezuje u sve slojevitijim oblicima šifriranja porukā, što čini nemogućim bilo kakav nadzor. U tom je smislu važno pronaći odgovarajuću ravnotežu.

Apel tvrtkama: uključiti se u pitanje sigurnosti
Kako bi se potaknuo razvoj interneta, tvrtke koje pružaju usluge dugo se smatralo jednostavnim pružateljima tehnoloških platformi, koje nisu ni zakonski ni moralno odgovorne za njihovu uporabu – primijetio je Papa. Međutim, koliko je golem potencijal digitalnih sredstava, takve su i negativne posljedice zloporabe tih sredstava na području trgovine ljudima, u terorizmu, u širenju mržnje, manipuliranju informacijama, kao i što se tiče zlostavljanja maloljetnika.

Papa je stoga dao nekoliko savjeta za poduzimanje odgovarajućih mjera. Prije svega, vlasti trebaju imati mogućnost djelotvorno intervenirati, u punom poštovanju pravne države i pravednoga procesa, kako bi se suprotstavile kriminalnim aktivnostima koje vrijeđaju djecu. Potom, Papa je svoje misli upravio velikim kompanijama u tom sektoru koje lako prelaze granice među državama, i ne mogu se – kako je rekao – potpuno ograditi od uporabe sredstava koje stavljaju u ruke svojim klijentima. Stoga im je uputio snažan apel na odgovornost u odnosu na maloljetnike, njihov integritet i njihovu budućnost.

Papa Franjo je među ostalim, pohvalio zauzimanje zakonodavaca u nekim zemljama kako bi tvrtke koje omogućuju uporabu interneta putem mobilnih elektroničkih uređaja bile obvezne provjeriti dob klijenata. Maloljetnici, naime, rabe ponajviše mobilne telefone a, prema pouzdanim istraživanjima, srednja dob prvoga pristupa pornografiji jest 11 godina, a teži daljnjem snižavanju. To se nikako ne može prihvatiti – istaknuo je Papa. Industrija stoga treba surađivati s roditeljima, a utvrđivanje dobi ne treba smatrati kršenjem prava na privatnost, nego pretpostavkom za djelotvornu zaštitu djeteta.

Mediji pozvani širiti svijest o opasnostima
Papa je stoga od znanstvenikā i istraživačā zatražio da se zauzmu kako bi zaštitili dostojanstvo maloljetnika, i to treba biti – kako je rekao – plemenita svrha vašega rada u znanstvenom istraživanju, jer ne možemo se zavaravati da na takve izazove možemo odgovoriti na temelju površnih saznanja.

Važnu je zadaću papa Franjo povjerio i medijskim djelatnicima, pozvanima širiti svijest o opasnostima koje se kriju u nekontroliranom tehnološkom razvoju. Još uvijek nije shvaćena – a često se ne želi shvatiti – ozbiljnost tog problema u njegovoj cjelovitosti i u njegovim budućim posljedicama – istaknuo je Papa te potaknuo na usku vezu s medijima, odnosno s njima, komunikatorima i njihovom sposobnošću da pokrenu javno mnijenje i društvo.

Ne smijemo žrtvovati dobro djece poradi zarade
Međutim, nije dovoljno shvatiti, treba djelovati. Osvrnuvši se na temu skupa, koja glasi „Od pojma do djelovanja“, Papa želi da se moralna osuda štete počinjene djeci zbog pogrešne uporabe digitalne tehnologije pretvori u konkretne i hitne inicijative, jer što više vrijeme prolazi, to se više zlo učvršćuje te mu se teško suprotstaviti, kako svjedoče oni koji se zauzimaju u toj borbi.

Papa zna da na području digitalnoga svijeta kruže veliki gospodarski interesi koji žele uvjetovati tvrtke, ali – upozorio je – dobro maloljetnika i društva ne smije se žrtvovati poradi zarade. Pozornost prema zaštiti maloljetnika i suzbijanju pornografije treba biti sve prisutnija u gospodarstvu digitalnoga svijeta, jer zdrav razvoj društva vrijedi mnogo više od ekonomske dobiti. (vatican.va, bitno.net)

Božji glas u meni

Božji glas u meni

“U dubini naše savjesti otkrivamo zakon koji si sami ne namećemo, ali koji nas drži u poslušnosti. Glas koji nas stalno poziva birati dobro i izbjegavati zlo, glas savjesti, kada je to nužno, govori našem srcu: učinite ovo, izbjegavajte ono.”[1] Ove riječi Drugog vatikanskog sabora naglašavaju to zajedničko iskustvo. Svaki razuman čovjek može spoznati unutarnji glas koji mu govori kako je dobro poštivati roditelje ili biti odan drugima te kako je loše krasti ili klevetati. Također, govori nam da to osnovno razlikovanje dobra i zla, koje svaka osoba koristi u različitim prilikama, nije rezultat nekih dubokih promišljanja, već je imanentno nama ljudima. To posjedujemo po našoj prirodi, a ne kao proizvod potpuno ovisan o obrazovanju i kulturi. To nije znanje o društveno ispravnom ili politički korektnom u određenom vremenu i okolnostima, nego su principi koji se ne mogu mijenjati bez proturječja našoj najdubljoj težnji za srećom.

Nemali broj ljudi pronalazi Boga na tom tragu. Razmišljajući o stvarnosti moralne savjesti, otkrili su “svojim razumom Božji glas koji ih potiče činiti dobro i izbjegavati zlo.” [2] Oni su spoznali kako je moralna savjest, po kojoj mi rasuđujemo dobro i zlo, “svjedok samoga Boga”, [3] Stvoritelja i Gospodina, koji ravna našim slobodnim nastojanjima pokazujući nam ispravan put koji vodi prema ljudskom savršenstvu i sreći.

Međutim, teško je otkriti Boga kroz savjest ako odbijamo obraćati pozornost na njezine ispravne prosudbe i radije živimo površno dopuštajući da nas vode hirovi ili pak ponos zbog kojeg ne prihvaćamo postojanje dobra koje treba činiti i zla koje treba izbjegavati tvrdeći da smo iznad te stvarnosti.

Za razliku od takvih, oni koji nisu još prihvatili dar vjere, ali slušaju i slijede ispravne prosudbe svoje savjesti, mogu pronaći Boga u tom “unutarnjem svetištu”. Oni uklanjaju prepreke za pristajanje na nadnaravno božansko Otkrivenje te će tako moći bolje razumjeti da je moralni zakon koji je Bog otkrio u povijesti, a kulminirao je u Kristu, u skladu s tim ispravnim prosudbama. Oni će vidjeti te prosudbe u novom svjetlu koje ih zatim potiče slijediti ih još sigurnijim korakom.

Božji glas u našoj savjesti

Nevjernik može tragati za Bogom i otkriti Ga kroz spoznaju u svijesti moralnog dobra, unutarnjeg glasa koji nam govori o dobru za koje se treba zauzimati i zlu koje treba izbjegavati. [4] Ta svijest o dobru i unutarnji glas koji nas poziva na to biljeg je Vrhovne Istine i Vrhovnog Dobra koje svaka osoba može otkriti.

Vidimo kako se ta stvarnost ocrtava u Isusovom dijalogu s bogatim mladićem. “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” A On mu reče: “Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš.” [5] Naš Gospodin jasno kaže da pitanje o tome što je dobro ima smisla jedino zato što u konačnici postoji Netko tko je apsolutno Dobar: Bog. Pitanje tog mladića otkriva “apsolutno Dobro koje nas privlači i poziva; to je odjek Božjeg poziva, Boga koji je izvor i smisao čovjekovog života.”[6]

Poput ovog mladića, svatko osjeća taj poziv ka Dobru i nalazi u svom srcu urezan zakon koji ukazuje na ono što je dobro te nas navodi da tako činimo. To je nježan, ali jasan glas koji kaže: čuvaj zapovijedi. To su zapovijedi Dekaloga koje možemo spoznati otkrivajući ih iznutra, međutim sam Bog je odlučio otkriti ih jer grijeh bijaše prijetio zamagliti ih u mnogim srcima. Svatko tko iskreno promotri u sebi, može vidjeti da su ove univerzalne zapovijedi – urezane u Mojsijevu kamenu – također urezane u našem srcu [7] kako bismo ih mogli primijeniti u svakojakim prilikama kroz prosudbe savjesti.

Ove zapovijedi prisutne u svakom od nas u konačnici nisu naše. Nitko ih nije izmislio, već smo ih svi mi primili kao učešće u beskrajnom blagu Mudrosti i Dobrote koje nas nadilaze. “Istina prebiva u čovjeku”, kaže sveti Augustin i nastavlja: “Ako otkrijete da se vaša priroda mijenja, nadmašite sami sebe. Idite tamo odakle sam razum dobiva svoje svjetlo.” [8]

“Samo Bog može odgovoriti na pitanje o dobru jer je On sam Dobro. Međutim, On je već dao odgovor na to pitanje. Učinio je to stvaranjem čovjeka i zapovijeđu mudrosti i ljubavi do njegovog kranjeg cilja kroz zakon koji je upisan u njegovo srce, ‘prirodni zakon’.” [9] Taj zakon, koji svaka osoba može otkriti u svojoj nutrini i koji savjest primjenjuje u određenim prilikama, usmjerava nas k Bogu. To je zapravo prvo usmjeravanje naših slobodnih djela njihovoj svrsi [10] prije donošenja bilo kakvih prosudbi.

To je zakon koji nam je dan kao udio u božanskoj Mudrosti. Psalam 4 to izražava postavljanjem pitanja: “Mnogi govore: tko će nam pokazati što je dobro?” Psalmist odgovara: “Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom lica svojega!” Stoga vidimo, kaže sv. Toma, “da je svjetlo prirodnog razuma kojim razlučujemo dobro od zla, što je upravo uloga prirodnog zakona, ništa drugo nego odsjaj Božanskog svjetla u nama.” [11] Moguće je poricati ovaj transcendentalni temelj prirodnog zakona tvrdeći da je savjest potpuno autonomna norma morala, kao što je moguće negirati Božju Mudrost i Dobrotu i Njegovo postojanje. Međutim, ne u ime razuma, ne kao rezultat promišljanja, već samo kao rezultat slobodnog izbora.

Ipak, nije teško predvidjeti posljedice ove pretpostavljene potpune autonomije u prosuđivanju što je ispravno, a što pogrešno, dovodeći tako do „ozbiljnog narušavanja života u društvu”. Ako potpuna autonomija podrazumijeva samopromociju, ljudi neizbježno dolaze do točke kada počinju odbijati jedni druge. Svakoga se smatra neprijateljem od kojega se treba braniti. Tako društvo postaje skupina pojedinaca postavljenih jedni pored drugih, ali bez međusobne povezanosti. Svatko se nastoji istaknuti neovisno o drugome i s namjerom nametanja vlastitih interesa. Međutim, suočeni s analognim interesima drugih ljudi, mora se pronaći neki oblik kompromisa ako želimo društvo u kojem je svakom pojedincu zajamčena maksimalna sloboda. Na taj se način gubi svaka poveznica na zajedničke vrijednosti i istinu koja je potpuno obvezujuća za svakoga, a društvo ulazi u živi pijesak potpunog relativizma. U tom trenutku sve se može pregovarati, sve je otvoreno za cjenkanje: čak i prvo od temeljnih prava, pravo na život.” [12]

Posljedica je to raskida između savjesti i Boga, između prirodnog zakona kojim se savjest koristi i božanske Mudrosti koja je utemeljila ovaj zakon u nama kao zraku svoje svjetlosti. Te posljedice, tako često vrlo bolne, jasno pokazuju da savjest ne može zapovjediti ono što je protivno moralnom zakonu koji je iznad nje i da nitko ne može opravdati djelovanje protivno moralnom zakonu jednostavno govoreći da djeluje po savjesti ili da to čini zato što to zahtijeva njegova savjest; ili pak bezlična “ljudska savjest”, to jest mišljenje većine u određenom vremenu i prostoru. To je jednostavno sredstvo na koje se neki ljudi prizivaju kako bi opravdali vlastite stavove na štetu drugih, ponekad čak zamjenjujući moralni zakon sa stavom najutjecajnijih.

Tko razmišlja o tim posljedicama, može razumjeti da autoritet savjesti koji usmjerava ponašanje svake osobe ne dolazi sam od sebe, već iz činjenice da primjenjuje moralni zakon otkriven utisnut u srcu te da taj zakon proizlazi iz Boga. Daleko od toga da je savjest autonomni izvor moralnog zakona, “savjest je poput Božjeg glasnika; on ne zapovijeda time što sam govori, već time što to dolazi od Boga.” [13] Savjest je, prema tome, “Božja sudačka stolica nastanjena u ljudskom srcu ” [14], “sveto mjesto gdje Bog govori čovjeku.” [15] Možemo čak reći da “kad sluša svoju savjest, razborit čovjek sluša Boga kako govori.” [16] Ukratko, Bog je “jedini konačni izvor moralnog poretka u svijetu koji je stvorio. Čovjek sam ne može razlučiti što je dobro, a što zlo. Čovjeku, stvorenom na sliku Božju, Duh Sveti daje dar savjesti, tako da u toj savjesti slika može vjerno odražavati Njegov model, koji je istovremeno Mudrost i vječni zakon, izvor moralnog poretka u čovjeku i u svijetu.” [17]

Čežnja za Bogom

Mnogim ljudima potrebna je pomoć u osluškivanju glasa ispravne savjesti koji ukazuje na dobro i nagovara nas da to činimo, a ne da ga brkamo s glasom sebičnosti ili hirom. Po zakonu koji je zapisan u vlastitom srcu čovjek može spoznati da postoji Netko – Bog, naš Stvoritelj i Gospodin – koji je mudrošću i dobrotom sve uredio; vrhovni zakonodavac, autor moralnih normi koje svakom čovjeku govore koji je put ponašanja koji odgovara ljudskom dostojanstvu; pravedni sudac koji će svakog nagraditi prema njegovim djelima.

Međutim, često nije lako čuti i slijediti glas ispravne savjesti, kao što nam kazuju riječi svetog Pavla: Uživam u Božjem zakonu u dubini duše, ali u svojim udovima vidim još jedan zakon koji je u sukobu sa zakonom uma i porobljava me zakonu grijeha koji prebiva u mojim udovima. [18] Otuda velika potreba da se svaka osoba bori protiv svojih zlih sklonosti, mrtve težine grijeha; bitka je to u kojoj vas „nebo vuče prema gore; a mi klizimo prema dolje. Ne tražite isprike!“ [19] Osoba spremna na borbu čuje Božji glas sve jasnije i opaža Njegovu prisutnost; ali tko se preda neprijatelju, slabo ga čuje, iako taj glas nikad ne utihne. “Niti jedna tmina grijeha ne može u potpunosti oduzeti čovjeku svjetlost Boga Stvoritelja.” [20] “Nema ljudskog srca, koliko god bilo duboko uronjeno u grijeh, koje poput žeravice u pepelu ne krije plamičak dobrote.” [21]

Svako srce gaji čežnju za Bogom koja često nije eksplicitna, već skrivena u potrazi za istinom i dobrom, za pravdom i ljubavlju, čežnju koja se nalazi i kod toliko ljudi koji ne vjeruju u Boga. Ne shvaćajući to, oni čekaju nekoga da im govori o dobru, pravdi, ljubavi – o Bogu – i da im jasno obrazloži kako naći Njega zahtijeva obraćenje: obratite se i vjerujte Evanđelju [22], kaže Krist.

Na taj će način shvatiti kako je Bog taj koji je u njihova srca usadio te želje za istinom i dobrom prije svega kako bi Ga mogli spoznati i voljeti, a također i da njihova djela služenja drugima mogu uroditi plodom. Sad je pravo vrijeme za buđenje [23], opominje Sveto pismo. Bog nas poziva da činimo dobra djela, da uspostavimo pravdu i mir, da sve prožimamo ljubavlju. Ne samo s ljubavlju koja proizlazi iz naših vlastitih slabih sila, nego i s neizmjerno superiornijim darom: Ljubavlju Božjom ulivenom u naša srca po Duhu Svetomu koji nam je dan. [24]

Susret s Bogom u svetištu savjesti, osobno obraćenje uz obilje milosti, trebalo bi voditi u novi život djece Božje koja nastoje održati intiman dijalog s Presvetim Trojstvom prisutnim u duši. Trebalo bi voditi u kontemplativan život sred svakodnevnih aktivnosti koji duboko utječe na način kako ih provodimo jer to vodi njihovom ostvarenju u najvećoj mogućoj mjeri, dok vježbamo kršćanskih vrlina ljubavi.

Put koji je počeo osluškivanjem Boga u vlastitoj savjesti polako prelazi u intimno prijateljstvo s Bogom. Postajemo osjetljiviji u slušanju Božjeg glasa u našoj duši: “On predlaže svoju volju u šapatu, duboko u našoj savjesti i stoga moramo pažljivo slušati kako bismo prepoznali Njegov glas i bili vjerni.” [25] Potrebno je čuvati tu spremnost pažljivog slušanja u našoj savjesti, koja nas je prva vodila k Njemu. “Vratite se svojoj savjesti, ispitajte je …Vratite se svom nutarnjem životu i u svemu što radite, gledajte prema Svjedoku, gledajte prema Bogu.” [26]

Potrebno je gajiti nutarnje sjećanje, nutarnju tišinu koja nas podsjeća kako je jedno potrebno [27] – osobna svetost. Biti rastresen po pitanju vječnih stvari, odgađajući naše susrete s Bogom, zamagljuje dušu sebičnošću tako da čak i ispravni i vrijedni čini mogu izgubiti svoj smisao. “Tražite Boga u dubini svog čistog srca, u dubini duše kada ste Mu vjerni i nikad ne gubite tu intimu! A ako ponekad ne znate kako Mu govoriti i što reći ili se ne usudite pogledati Isusa u sebi, okrenite se Mariji, tota pulchra, sva čista i predivna: Gospo naša, Majko naša, Gospodin te odabrao da brineš o Njegovom Sinu i štitiš Ga vlastitim rukama. Nauči mene i sve nas kako se odnositi prema tvome Sinu.” [28]

Marija će nas naučiti “prepoznavati stalne Božje pozive na vratima našeg srca” [29] i pomoći će nam probuditi druge oko nas kako bi mogli otkriti Božji glas i primiti Ga u svojoj duši. “Zamolimo je sada: Majko naša, ti si na svijet donijela Isusa, koji nam je otkrio Ljubav Očevu. Pomozi nam prepoznati Ga u svakodnevnim brigama. Razbistri nam misli i volju kako bismo mogli slušati Božji glas u milosnim pozivima.” [30]

Moralnost naših postupaka

Moralnost naših postupaka

«Ljudski čini, tj. čini slobodno izabrani na osnovu suda savjesti, moralno su ocjenivi. Oni su ili dobri ili zli» (Katekizam, 1749). «Rad je moralno dobar kada se izbor slobode podudara s istinskim dobrom čovjeka i tako izražava dragovoljno svrstavanje osobe prema krajnjem cilju, tj. samom Bogu»1. «Moralnost ljudskih čina ovisi:

—o izabranom objektu;

—o namjeravanoj svrsi ili o nakani;

—o okolnostima čina.

Objekt, nakana i okolnosti »izvori« su ili konstitutivni elementi moralnosti ljudskih čina» (Katekizam1750). Moralni objekt

Moralni objekt «je obližnji cilj promišljenog izbora koji određuje čin htijenja osobe koja djeluje»2. Moralna vrijednost ljudskih čina (bilo da su dobri ili loši) ovisi prije svega o podudaranju objekta ili željenog čina, s dobrom osobe, prema sudu ispravnog razuma3. Jedino, ako je ljudski čin dobar za objekt, “usmjeren ” je krajnjem cilju4.

Postoje čini koji su u svojoj unutrašnjosti zli jer su zli «uvijek i za same sebe, tj., za svoj objekt, neovisno o krajnjim namjerama počinitelja i okolnostima»5.

Pavao VI, osvrnuvši se na kontraceptivne primjene, naznačio je da nije nikada dopušteno «učiniti objektom pozitivnog čina volje, koji je u sebi nemoralan i time za ljudsku osobu nedostojan, premda se njime želi zaštititi ili promovirati individualno, obiteljsko ili društveno dobro» (PAVAO VI, Enc. Humanae vitae, 25-VII-1968, 14).

Proporcionalnost i dosljednost, pogrešne su teorije o škodljivosti i o oblikovanju moralnog objekta neke radnje, prema kojima ga treba odrediti na temelju “proporcije” između dobra i zla koje se preispituje, ili na temelju “posljedica” koje mogu nastati6.

Nakana

U ljudskom djelovanju «svrha je prvo čemu je upravljena nakana, i označuje cilj prema kojemu radnja teži. Nakana je pokret volje prema svrsi; ona je okrenuta prema cilju djelovanja» (Katekizam, 1752)7. Čin koji je po sebi “usmjerljiv” prema Bogu, «postiže svoje krajnje i presudno savršenstvo, kada ga volja uistinu usmjeri prema Bogu»8. Nakana subjekta koji djeluje «je bitna sastojnica za moralnu kvalifikaciju čina» (Katekizam, 1752).

Nakana «se ne ograničava na usmjerenje naših pojedinih čina, nego može i mnogostruke akcije usmjeriti prema jednom te istom cilju; može usmjeriti cijeli život prema konačnom cilju» (Katekizam, 1752)9. «Jedan te isti čin može biti nadahnut različitim nakanama» (ibidem).

«Dobra nakana (npr. pomoći bližnjemu) ne čini dobrim ni ispravnim neko djelo koje je u sebi neuredno (kao što su laž ili ogovor. Svrha ne opravdava sredstva» (Katekizam, 1753)10. «Naprotiv, prisutnost zle nakane (kao npr. častohleplje) čini zlim čin koji, u sebi, može biti dobar (kao milostinja; Mt 6, 2-4)» (Katekizam, 1753).

Na primjer, proporcionalist neće podržavati da “se može nekoga varati u dobru svrhu”, nego će preispitati je li prijevara ono što se čini, ili nije. (da li je “stvarno izabrano” prijevara ili nije) uzimajući u obzir sve okolnosti i nakanu. Na kraju bi mogao kazati da nije prijevara ono što stvarno ono jest, i mogao bi opravdati taj čin (ili bilo koji drugi).

Okolnosti

Okolnosti «su drugotni elementi moralnog čina. One doprinose povećanju ili smanjenju moralne dobrote ili zloće (npr. Svota neke krađe). One mogu smanjiti ili povećati počiniteljevu odgovornost (npr. Činiti nešto iz straha od smrti)» (Katekizam, 1754). Okolnosti «ne mogu učiniti dobrim ni ispravnim neki čin koji je u sebi zao» (ibidem). «Moralno dobar čin predpostavlja, istodobno, dobrotu objekta, svrhe i okolnosti» (Katekizam, 1755)11.

Izravni voljni čini

«Pojedini čin može biti izravno voljan, kad je posljedica zanemarivanja onoga što je trebalo znati ili činiti» (Katekizam, 1736)12.

«Neki se čini mogu podnositi, a da ih onaj koji ih je prouzročio ne želi; npr. Iscrpljenost majke uz postelju bolesnog djeteta. Štetan učinak nije ubrojiv ako nije željen na kao svrha ni kao sredstvo čina, kao što može biti smrt podnesena pri pružanju pomoći osobi u opasnosti. Da štetan učinak bude ubrojiv, mora biti predvidljiv i da ga je onaj koji ga je uzrokovao mogao izbjeći, npr. U slučaju ubojstva što ga prouzroči vozač u pijanom stanju» (Katekizam, 1737).

Kaže se također da je neki čin ostvaren s “neizravnom voljom” kada nije bio željen ni kao svrha ni kao sredstvo za drugu stvar, ali zna se da prati na potreban način ono što se želi ostvariti13. Ovo je važno za moralan život, jer se ponekad događa da postoje djela koja imaju dva učinka, dobro i zlo, i može biti dopušteno ostvariti ih da bi se dobio dobar učinak (željen izravno), iako se ne može izbjeći zlo (koje se, prema tome, želi jedino neizravno).Ponekad se radi o vrlo delikatnim situacijama, u kojima je pametno zatražiti savjet od kompetentne osobe.

Čin je voljan (i, utoliko, upisiv u grijeh) in causa kada se ne bira za sebe osobno, ali se često (in multis) nastavlja neizravno željenim ponašanjem. Na primjer, tko se ne suzdržava primjereno od gledanja opscenih slika, odgovoran je (jer to je želio in causa) neumjerenosti svojeg maštanja; tko se bori živjeti u nazočnosti Božjoj želi in causa djela ljubavi koja ostvaruje, a da to prividno nema nakanu učiniti.

Odgovornost

«Sloboda čini čovjeka odgovornim za vlastite čine u mjeri u kojoj su voljni» (Katekizam, 1734).Korištenje volje, uvijek snosi odgovornost pred Bogom: kod svakog slobodnog čina, na neki način, prihvaćamo ili odbijamo volju Božju. «Napredovanje u krijeposti, poznavanje dobra i askeza povećavaju gospodstvo volje nad vlastitim činima» (Katekizam, 1734).

«Ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu se umanjiti ili poništiti neznanjem, nepažnjom, nasiljem, strahom, navikama, neumjerenim strastima i drugim psihičkim ili društvenim čimbenicima» (Katekizam, 1735).

Zasluga

«Izraz “zasluga” općenito označuje dužnu naplatu što ga zajednica ili društvo daje nekom svom članu za djelo, prosuđeno kao dobro ili zlo, koje prema tome zaslužuje nagradu ili kaznu. Zasluga ulazi u red kreposti pravednosti, po načelu jednakosti koje joj je pravilo» (Katekizam, 2006)14.

Čovjek, sam po sebi, nema za svoja dobra djela zasluga pred Bogom (usp.Katekizam, 2007). Ipak, «naše posinaštvo nas po milosti čini sudionicima božanske naravi, ono nam može, po nezasluženoj pravednosti Božjoj, pružiti i pravu zaslugu. To je pravo tek posljedica milosti, puno pravo na temelju ljubavi koja nas čini “subaštinicima” Kristovim i dostojnima da steknemo obećanu baštinu vječnoga života» (Katekizam, 2009)15.

«Čovjekova zasluga pred Bogom u kršćanskom životu počiva na tome što je Bog slobodno odlučio čovjeka pridružiti djelu svoje milosti» (Katekizam, 2008)16.