25.11. - sv. Katarina Aleksandrijska, djevica i mučenica

Najpoznatija svetica Katarina u povijesti književnosti svakako je sv. Katarina Sienska, u povijesti duhovnosti sveta Katarina Genovska, a u pučkoj pobožnosti sveta Katarina Aleksandrijska, koju danas slavimo. Šteta samo što je i njezin život ovijen legendom, lijepom doduše, ali bi nam bilo daleko draže o njoj ono što je povijesno pouzdano i zajamčeno. Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu, koji su nazivali "Kinom staroga svijeta". O tim mučenicima nastali su kasnije legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego točni povijesni podaci o dotičnim osobama.

saznaj više >>

Više o sakramentu pokore

1.1.Tko je službenik i koja je njegova zadaća
„Krist je povjerio službu pomirenja svojim Apostolima, biskupima, nasljednicima Apostola i svećenicima, suradnicima biskupa, koji postaju oruđe milosrđa i suda Božjeg. Oni imaju vlast opraštati grijehe u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (KKC, Kompendij, 307).
Ispovjednik vrši službu pomirenja snagom svećeničkog ovlaštenja primljenog u sakramentu svetog Reda. Vršenje ove vlasti regulirano je zakonima Crkve tako da je svećeniku potrebno imati slobodu u ostvarivanju vlasti nad određenim vjernicima ili nad svima.
„Slaveći sakrament Pokore, svećenik vrši službu Dobrog Pastira koji traži izgubljenu ovcu, Dobrog Samaritanca koji liječi rane, Oca koji čeka izgubljenog Sina te ga pri povratku prihvaća, kao i službu pravednog Suca koji ne pravi razlike među osobama i čiji je sud u isti mah pravedan i milosrdan. Riječju, svećenik je znak i sredstvo Božje milosrdne ljubavi prema grešniku" (KKC, 1465).

saznaj više >>

Sakrament pokore

1. Borba protiv grijeha poslije krštenja

1.1. 
Nužnost obraćenja
Usprkos tome što krštenje briše sve grijehe, čini nas djecom Božjom i priprema osobu da primi božanski dar Nebeske slave, ipak smo u ovom životu izloženi padu u grijeh; nitko nije pošteđen od potrebe da se bori protiv njega, i padovi su česti. Isus nas je učio moliti u Očenašu: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim“, i to ne samo ponekad, nego u sve dane, nego puno češće. Sv. Ivan apostol kaže također: „Ako tvrdimo da 'grijeha nemamo', sami sebe varamo, i u nama nema istine“ (1 Iv 1,8). I kršćane u Korintu, u samom početku, sv. Pavao opominje: „U ime Krista molimo. Pomirite se s Bogom!“ (2 Kol 5,20).

saznaj više >>

Visus, tactus, gustus, in te fallitur

1. Stvarna Euharistijska nazočnost
Kod Euharistijskog slavlja nazoči Osoba Krist –utjelovljena Riječ, koja je bila na križu raspeta, umrla i koja je uskrsnula za spasenje svijeta–, na otajstven, nadnaravan i jedinstven način. Temelj ove doktrine nalazimo u samom ustanovljenju Euharistije, kada je Isus poistovjetio darove koje je prikazao, sa svojim Tijelom i svojom Krvlju („ovo je moje Tijelo... ovo je moja Krv...“, to znači, sa svojom tjelesnošću nerazdvojivo ujedinjenom s Riječju, prema tome, sa svojom cijelom Osobom.
Zasigurno je Isus Krist nazočan na razne načine u svojoj Crkvi: u svojoj Riječi, u molitvi vjernika (usp. Mt 18,20), u siromaha, bolesnika, utamničenika (usp. Mt 25,31-46), u sakramentima i osobito u osobi svećenika. Ali, nadasve, nazočan je pod euharistijskim prilikama (usp. KKC, 1373).

saznaj više >>

Sakramentalna narav Presvete Euharistije

1.1.Što je Euharistija?
Euharistija jesakrament koji, za vrijeme liturgijskog slavlja Crkve, uprisutnjuje Osobu Isusa Krista (cijeloga Krista: Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo) i njegovu otkupiteljsku žrtvu, u punini Vazmenog Misterija njegove muke, smrti i uskrsnuća. Ova prisutnost nije statična ili pasivna (kao prisutnost nekog objekta na jednom mjestu) nego aktivna, jer se Gospodin uprisutnjuje s dinamičnošću svoje spasiteljske ljubavi: on nas u Euharistiji poziva da prihvatimo spasenje koje nam nudi i da primimo dar njegova Tijela i Krvi kao hranu za vječni život, dopuštajući nam da stupimo s Njim u zajedništvo –s njegovom Osobom i njegovom žrtvom– i u zajedništvo sa svim udovima Mističnog Tijela Crkve.
U stvari, kako potvrđuje II Vatikanski Koncil, „Naš je Spasitelj, na Zadnjoj Večeri, noć prije nego je bio predan, ustanovio euharistijsko žrtvovanje svoga Tijela i svoje Krvi, da ovjekovječi do svoga povratka žrtvu križa i da tako povjeri svojoj ljubljenoj Zaručnici, Crkvi, spomen na svoju smrt i uskrsnuće, sakrament milosrđa, biljeg jedinstva, ljubavnu povezanost, uskrsnu gozbu 'na kojoj se Krist blaguje, duša napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave'“1.

saznaj više >>

Obrazovanje za nove tehnologije

Nove generacije se rađaju u međusobno povezanom svijetu koji nije bio poznat njihovim roditeljima dok su odrastali. Dobivaju brzi pristup Internetu, društvenim mrežama, sobama za razgovore (chat rooms) i konzolama za videoigre. Njihova sposobnost učenja u tom području napreduje istim vratolomnim koracima kao i razvoj novih tehnologija.
Djeca i mladi ljudi su od rane dobi izloženi svijetu koji izgleda kao da je bez granica. Ta situacija nudi dosta koristi, ali također uključuje neke rizike koji obiteljsku blizinu i vodstvo čine potrebnijima.
Trebamo zauzeti pozitivan stav prema „digitalnom dobu“. Kako je Benedikt rekao, ova tehnologija, „ako se mudro koristi, može doprinijeti zadovoljenju težnje za značenjem, istinom i jedinstvom koje ostaje najpotpunija težnja svakog ljudskog bića.“ [1] Ali u isto vrijeme, stvarnost nam daje činjenice koje se ne mogu ignorirati: primjerice, da je preveliko izlaganje djece ekranima povezano sa zdravstvenim rizicima poput pretilosti i nasilnim i poremećenim ponašanjem u školi.

saznaj više >>