Nazivlje
Najprije bih razjasnio terminologiju. Nakon papine odluke iz 2006., u dokumentu koji se zove motuproprij jer je izdan po vlastitoj inicijativi i odluci pape, a ne primjerice preko neke kongregacije, postoje dva oblika slavljenja mise Katoličke Crkve latinskog obreda:

Rimski Misal koji je Pavao VI. odobrio za uporabu jest redoviti izričaj »pravila molitve« Katoličke Crkve latinskoga obreda. Rimski misal koji je odobrio sveti Pio V. a ponovno izdao blaženi Ivan XXIII. ima se smatrati izvanrednim izričajem toga istog »pravila molitve« Crkve te mu je zbog njegove časne i drevne uporabe potrebno iskazivati dužno poštovanje.

Što znamo o molitvi? Tako malo. Ona je otajstvo čije je mjesto zasigurno skriveno, duboko zakopano negdje na izvorima našega srca. A što znamo o drugim tajnama ljudskoga života? O rođenju novoga bića, o ljubavi što je propupala, procvala, o patnji koja dosiže svoju puninu u smrti? Sve to budi u čovjeku različite osjećaje, miješaju se želja i strah, oduševljenje i poštovanje. Dok te vrjednote nisu integrirane, usvojene, dok nisu postale dio njega, čovjek ostaje podijeljen, sve ga to u isti mah i privlači i odbija. Što danas reći o molitvi? Sve dok je čovjek ne spozna kao svoje najdublje otajstveno središte, on o njoj ne može pravo govoriti. Ako je njome zanesen, riječi mu zvuče šuplje i prazno. Ako je pak žučljivo kritizira, baš ta žučljivost govori o dubini neizlječive rane kojom je ranjeno njegovo srce. Crkva našega vremena našla se u toj dijalektici. Što više jedni ruše molitvu, to je više drugi traže. To je prirodna i zdrava napetost koja dokazuje najmanje dvije stvari: ponajprije da još ne znamo moliti, zatim da smo konačno postali toga svjesni.

Amerikanci imaju mogućnost primanja Svete Pričesti na jezik ili na ruku. Vatikan je dao mogućnost primanja Pričesti na ruke 1977. godine. To je izvršeno objavom indulta (papinskoga pisma), dopunom zakona, tako da možemo primiti Pričest na jedan od načina, na jezik ili na ruku. Indult je dan, jer su Američki biskupi rekli u Vatikanu da to traže njihovi vjernici. „Mi se možemo sami hraniti“ bio je jedan od argumenata koji je tada bio posebno istican. Nakon apostolskih vremena, Crkva je postupno prihvatila Pričest na jezik kao opću praksu.
U prva četiri stoljeća kršćani – arijanci, koji su odbijali priznati Kristu božansku narav, uveli su praksu primanja Pričesti na ruku, posebno da bi iskazali što manje poštovanje Kristu, vjerujući da On nije „istobitan s Ocem.“ Zakon Opće Crkve, koji zahtjeva da se Sveta Euharistija djeli vjernicima na njihov jezik i dalje važi, tj. to je i dalje zakon.

U Tiskovnom uredu Svete Stolice u ponedjeljak 2. travnja, predstavljen je Svjetski dan mladih u Rio De Janeiru, u Brazilu, od 23. do 28. srpnja sljedeće godine. Na predstavljanju su bili nazočni kardinal Stanislaw Rylko, predsjednik Papinskoga vijeća za laike, nadbiskup Orani Joao Tempesta te biskup Eduardo Pingeiro da Silva, predsjednik Biskupskoga povjerenstva za mlade Brazilske biskupske konferencije. Predstavljajući taj događaj kardinal je Rylko istaknuo da je Svjetski dan mladeži – koji se nakon 26 godina ponovno održava u Latinskoj Americi – važan čimbenik dušobrižništva mladih, kojemu je svrha rast vjere mladih iz cijeloga svijeta.
"Pođite i učinite učenicima sve narode" geslo je Svjetskoga dana mladih 2013. godine, koji u sebi sažima jedan od ciljeva koje su biskupi Latinske Amerike odredili kao prioritet, u Aparecidi 2007. godine, a to je kontinentalna misija, istaknuo je nadbiskup Rija Orani Joao Tempesta.

Apostolsko pismo u obliku motu proprija pape Benedikta XVI. kojim se proglašava Godina vjere

1. "Vrata vjere" (usp. Dj 14, 27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova se praga može prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava. Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje cio život. Taj put započinje krštenjem (usp. Rim 6, 4), po kojem možemo Boga nazivati Ocem, a završava prijelazom iz smrti u vječni život, plod uskrsnuća Gospodina Isusa koji je, darom Duha Svetoga, htio učiniti dionicima svoje slave sve koji vjeruju u njega (usp. Iv 17, 22). Ispovijedati vjeru u Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga – znači vjerovati u jednoga Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4, 8): Otac, koji je u punini vremena poslao svoga Sina radi našeg spasenja; Isus Krist, koji je u otajstvu svoje smrti i uskrsnuća otkupio svijet; Duh Sveti, koji vodi Crkvu kroz stoljećâ u iščekivanju Gospodinova povratka u slavi.