Draga braćo i sestre,

želim vam povodom korizme ponuditi neka korisna razmišljanja za naš osobni i zajednički put obraćenja. Ona se nadahnjuju na riječima svetog Pavla: "Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite" (2 Kor 8, 9). Apostol se obraća kršćanima u Korintu da ih potakne da budu velikodušni u pomaganju vjernicima u Jeruzalemu koji su bili u potrebi. Što te riječi svetoga Pavla govore nama, današnjim kršćanima? Što taj poziv na siromaštvo, na život u siromaštvu u evanđeoskom smislu znači nama danas.

Kristova milost

Prije svega pokazuje način na koji Bog djeluje. Bog se ne objavljuje zaogrnut u svjetovnu moć i bogatstvo, već u slabost i siromaštvo: "Premda bogat, radi vas posta siromašan…". Krist, vječni Božji Sin, jednak u moći i slavi s Ocem, postao je siromašan; sišao je među nas, približio se svakom od nas; ponizio se, "oplijenio se", da u svemu postane sličan nama (usp. Fil 2, 7; Heb 4, 15).

Kao katolici ispovijedamo poslušnost Papi kao legitimnom nasljedniku svetoga Petra i gledamo na njega kao na predstavnika našeg Gospodina Isusa Krista ovdje na zemlji. Neki ljudi danas pitaju: „Zašto bi mi slušali Papu? I on je samo ljudsko biće, zar ne?“ „Zar biti nepogrješiv znači da Papa ne može učiniti pogrješku?“

1. Ako je Krist glava Crkve zašto i svetog Petra nazivamo glavom Crkve?

Na nekoliko je mjesta u Evanđeljima jasno da je Krist svetog Petra postavio za poglavara Crkve. „Uspostavljajući Dvanaestoricu, Krist "ih je ustanovio kao kolegij ili stalan zbor, kojemu je na čelo stavio Petra, izabranog između njih" (Lumen Gentium 19).” (Katekizam Katoličke Crkve, br. 880)

Razmišljanje pape Franje o sakramentu pomirenja, koje je jednom prilikom, u kapeli Doma Sveta Marta, podijelio s vjernicima.
Pred ispovjednikom treba biti hrabar i grijehe nazvati pravim imenom, a ne “kamuflirati” ih, kazao je Sveti Otac u propovijedi na misi u kapeli Doma Sveta Marta, govoreći o sakramentu pomirenja. Iskrena je ispovijed susret s Isusovom ljubavi, prihvaćanje “milosti stida” po kojem osjećamo Božji oprost. Ispovijed je za mnoge odrasle kršćane veliki napor, što često dovodi do odbacivanja sakramenta, ili je takva muka da se trenutak istine pretvori u vježbu dovitljivosti, a sveti Pavao, u Poslanici Rimljanima, čini upravo suprotno: pred zajednicom javno priznaje da u “njegovu tijelu ne obitava dobro”. Tvrdi da je rob i ne čini dobro kako bi želio, nego zlo koje ne želi.

Zarazite svijet radošću koja proizlazi iz nasljedovanja Isusa, imajte hrabrost trijeznosti, naučite ljubiti siromahe – istaknuo je papa Franjo, nadahnjujući se na Blaženstvima, u poruci za Svjetski dan mladih 2014. godine koji se na Cvjetnicu, 13. travnja, slavi po biskupijama, a koja je 6. veljače objavljena pod naslovom: "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!" (Mt 5, 3).
Papa se na početku poruke osvrće na XXVIII. Svjetski dan mladih proslavljen u Rio de Janeiru te ističe kako je to bilo „veliko slavlje vjere i bratstva”. Zatim Sveti Otac najavljuje da će teme njegovih poruka u sljedeće tri godine uključujući i međunarodni susret mladih koji će se održati u Krakovu 2016. biti posvećene evanđeoskim blaženstvima. Tako je tema ovogodišnje poruke “Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Mt 5, 13), za 2015. godinu “Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!” (Mt 5, 8), a za 2016. Papa predlaže temu “Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!” (5, 7).

Danas ću vam govoriti o euharistiji koja, zajedno s krštenjem i potvrdom, zauzima središnje mjesto u "kršćanskoj inicijaciji" i predstavlja izvor samoga života Crkve. Iz toga sakramenta ljubavi, naime, proizlazi svaki autentični hod vjere, zajedništva i svjedočenja.
Ono što vidimo kada se okupljamo da slavimo euharistiju, misu, već nam daje naslutiti što se to spremamo slaviti. U središtu prostora namijenjenog slavljenju nalazi se oltar, stol, prekriven stolnjakom, i to nam doziva u svijest gozbu. Na stolu je križ, što znači da se na tome oltaru prinosi Kristova žrtva; on je duhovna hrana koja se ondje prima, pod znakovima kruha i vina. U blizini oltara je ambon, to jest mjesto s kojeg se naviješta Božja riječ, a to označava da je razlog okupljanja slušanje Gospodina koji govori po Svetom pismu, te je dakle hrana koja se prima također njegova riječ.

Ovaj sakrament valja shvatiti u kontinuitetu s Krštenjem, s kojim je nerazdvojno vezan. Ova dva sakramenta s Euharistijom – nastavio je Sveti Otac – tvore jedinstveni spasenjski događaj – kršćansku inicijaciju – po kojem smo ucijepljeni u umrloga i uskrslog Isusa Krista, postajemo nova stvorenja i članovi Crkve.
Eto zašto su se ova tri sakramenta u početku istodobno slavila, na završetku katekumenata, obično tijekom Uskrsnoga bdijenja. Tako je bio okončan formacijski put i postupno uključivanje u kršćansku zajednicu, a sve je moglo potrajati više godina. Išlo se korak po korak, da se dođe do Krštenja, zatim do Potvrde i do Euharistije – podsjetio je Sveti Otac.
Uobičajeno je govoriti o sakramentu Krizme, a ta riječ znači pomazanje.

Naša se vjera temelji na sakramentu krštenja, po njemu se kao živi članovi ucjepljujemo u Krista i u njegovu Crkvu. Zajedno s Euharistijom i Potvrdom, Krštenje čini takozvanu „kršćansku inicijaciju“, po kojoj se suobličujemo s Gospodinom i bivamo živim znakom njegove prisutnosti i ljubavi – kazao je Papa.
Možemo se pitati je li krštenje doista potrebno da kao kršćani možemo živjeti i slijediti Isusa? Nije li to u konačnici formalni čin Crkve da se djetetu nadjene ime. To nam osvjetljuje Sveti Pavao: „Zar ne znate da svi koji smo kršteni u Kristu Isusu, u smrt smo njegovu kršteni? Dakle, s Njime smo po krštenju, zajedno ukopani u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli u novosti života“ (Rim 6,3-4). Nije dakle formalnost“. Taj čin zadire u dubinu našega postojanja. Kršteno i nekršteno dijete nije isto. Po krštenju uranjamo u neiscrpni izvor života, što je Isusova smrt, najveći čin ljubavi u cijeloj povijesti; zahvaljujući toj ljubavi možemo živjeti novim životom, ali ne u vlasti zla, grijeha i smrti, nego u zajedništvu s Bogom i s braćom – objasnio je Papa te nastavio: