Otpočelo je ljeto i vrijeme godišnjih odmora. Prigoda je to da obnovimo svoje fizičke i psihičke snage, da nekamo otputujemo ako nam to financijske mogućnosti dopuštaju ili da se jednostavno kod kuće opustimo. Pokušajmo ne zaboraviti Boga i u trenucima odmora. Božje zapovijedi ne prestaju vrijediti tijekom ljeta! Doista nije kršćanski doći na more, a ne potražiti u nedjelju obližnju crkvu i ne uputiti se na svetu misu. Nije dobro da u crkve na ljetovanju ulazimo samo kao turisti razgledati kulturne znamenitosti. Bog nikada nije na godišnjem odmoru! Odlazak na misu na ljetovanju može biti i lijepo iskustvo – da vidimo kako se u drugim župama slavi Boga – što je to bolje, a možda i lošije od moje župe. Važan je to primjer i mlađim naraštajima da ne zaboravljamo da smo kršćani i kad nismo kod kuće i kad nema škole. Tako izgrađujemo osjećaj pripadnosti Crkvi gdje god bili. Kršćanin je u svakoj crkvi «kod kuće» jer je tu Bog koji nam je Otac i Isus koji nam je Spasitelj – svaka crkva je moja crkva jer se tu okupljaju moja kršćanska braća i sestre. Možda već godinama idemo na isto mjesto ljetovati, a da nikada nismo pitali: «Kada je kod vas sveta misa?». Ne zaboravimo osim kulturnih znamenitosti i kupališta potražiti i mjesnu crkvu, raspitati se za misu i nedjeljom otići. Neka Bog bude slavljen i kad se odmaramo.

"Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“
Riječi nisu dovoljne da se nauče Kristove doktrine. Prvo moramo pokazati drugima slanost naših primjera, kako bi ih prosvijetlilo svjetlo riječi. Ono što je obratilo prve kršćane nije riječ već život po Riječi. Prvo ih je privukla sol, život, svetost i ponašanje poučeno ljubavlju. Nakon toga, privučeni radošću i mirom, otvorili su se svjetlu doktrine kako bi ušli u otajstvo milosti koja oživljava kršćanski život.

Kao katolici ispovijedamo poslušnost Papi kao legitimnom nasljedniku svetoga Petra i gledamo na njega kao na predstavnika našeg Gospodina Isusa Krista ovdje na zemlji. Neki ljudi danas pitaju: „Zašto bi mi slušali Papu? I on je samo ljudsko biće, zar ne?“ „Zar biti nepogrješiv znači da Papa ne može učiniti pogrješku?“

1. Ako je Krist glava Crkve zašto i svetog Petra nazivamo glavom Crkve?

Na nekoliko je mjesta u Evanđeljima jasno da je Krist svetog Petra postavio za poglavara Crkve. „Uspostavljajući Dvanaestoricu, Krist "ih je ustanovio kao kolegij ili stalan zbor, kojemu je na čelo stavio Petra, izabranog između njih" (Lumen Gentium 19).” (Katekizam Katoličke Crkve, br. 880)

Iz Enciklike bl. Ivana Pavla II ECCLESIA DE EUCHARISTIA.
1. Crkva crpi svoj život iz Euharistije. Ova istina nije jednostavno izričaj svakodnevnog iskustva vjere, nego sažetak središnjeg otajstva Crkve. Na različite načine ona u radosti doživljava trajno ispunjenje obećanja: "I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta" (Mt 28,20). Ali u svetoj Euharistiji, po pretvorbi kruha i vina u Gospodinovo tijelo i krv, ona se u toj prisutnosti raduje velikom radošću. Nakon Duhova, kad je Crkva započela svoje hodočašće prema nebeskoj domovini, božanski je Sakrament označavao protjecanje njenih dana, ispunjajući ih i nadom.
Drugi vatikanski koncil s pravom naviješta da je euharistijska žrtva "izvor i vrhunac cijeloga kršćanskog života".(1) "Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista, naš Vazam i živi Kruh. On po svom Tijelu, Duhom Svetim oživljenom i oživljavajućem, daje ljudima život."(2) Pogled je Crkve trajno usmjeren prema njenu Gospodinu, prisutnom o Oltarskom Sakramentu, u kojem ona otkriva potpuno očitovanje njegove neizmjerne ljubavi.

Obrazovni sustav u mnogim državama danas djeci daje više slobodnog vremena. Iz tog razloga mnogi su roditelji svjesni važnosti tih perioda u obrazovanju svoje djece.

Međutim, ponekad je njihova glavna briga da djeca „rasipaju vrijeme” kada nisu u razredu. Obitelji radi toga često traže vannastavne aktivnosti za svoju djecu. Nije neuobičajeno da te aktivnosti imaju određene akademske koristi, poput učenja jezika ili sviranja glazbenog instrumenta, te na taj način dopunjavaju školovanje djece.

Vrijednost slobodnog vremena

Slobodno vrijeme samo po sebi sadrži neke obrazovne mogućnosti. Kako je bl. Ivan Pavao II naglasio, važno je „razviti i iskoristiti prednost slobodnog vremena kod djece kako bi usmjerili njihovu energiju.”[1] Mladi ljudi vide sebe kao gospodare svoje sudbine u onim trenutcima u danu kada njihove akademske dužnosti dođu svojem kraju. Tada mogu raditi ono što uistinu žele: provoditi vrijeme s obitelji ili prijateljima, baviti se hobijima, odmarati se i zabavljati se na način na koji najviše uživaju. Odluke koje donose su njihove, stvaraju hijerarhiju osobnih interesa: što bih želio raditi, što moram napraviti sada i što mogu ostaviti za kasnije…. Tako djeca uče kako sebe bolje upoznati i otkriti nove dužnosti i kako da ih izvrše.

Zarazite svijet radošću koja proizlazi iz nasljedovanja Isusa, imajte hrabrost trijeznosti, naučite ljubiti siromahe – istaknuo je papa Franjo, nadahnjujući se na Blaženstvima, u poruci za Svjetski dan mladih 2014. godine koji se na Cvjetnicu, 13. travnja, slavi po biskupijama, a koja je 6. veljače objavljena pod naslovom: "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!" (Mt 5, 3).
Papa se na početku poruke osvrće na XXVIII. Svjetski dan mladih proslavljen u Rio de Janeiru te ističe kako je to bilo „veliko slavlje vjere i bratstva”. Zatim Sveti Otac najavljuje da će teme njegovih poruka u sljedeće tri godine uključujući i međunarodni susret mladih koji će se održati u Krakovu 2016. biti posvećene evanđeoskim blaženstvima. Tako je tema ovogodišnje poruke “Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Mt 5, 13), za 2015. godinu “Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!” (Mt 5, 8), a za 2016. Papa predlaže temu “Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!” (5, 7).