vlč. Josip Golubić

Župnik

E-mail: zupnik@sveti-petar.hr

vlč. Boris Jozić

Župni vikar

E-mail: kapelan@sveti-petar.hr

Ja sam Boris Jozić i rođen sam 9. veljače 1989. godine u Mostaru. Prvo sam od troje djece u obitelji Joze i Nade (r. Burić). Imam mlađega brata Marka (1996.) i sestru Luciju (2000.). Prve tri godine života proveo sam u Konjicu, odakle i jest moja obitelj, i ondje sam primio sveti sakrament krštenja u župi sv. Ivana Krstitelja. Kad je rat zadesio to prekrasno mjesto morao sam se s obitelji prisilno odseliti. Razdoblje od 1992. do 1995. godine bilo je jako teško za moju obitelj, ali to iskustvo, koliko god bilo uznemirujuće, danas me čini sigurno „jačim“ čovjekom i cijelu obitelj bližom. Otac je u tom razdoblju ostao u ratu kao dobrovoljac, a majka i ja smo proveli te tri godine u izbjeglištvu po raznim mjestima od Njemačke, Splita pa do Zagreba. Sve ovo vrijeme nismo znali što se događa na bojištu dok nam nisu javili da je otac ranjen, ali ništa više od toga. Majka je morala sve to vrijeme brinuti za mene ne znajući što joj je s mužem.

Došli smo u Zagreb 1994. te godinu dana živjeli u jednosobnom stanu u podrumu gdje su se kroz jedini prozor mogle vidjeti samo ljudske noge koje su prolazile ulicom. Danas znam, Gospodin je bio s nama cijelo vrijeme i nikada nas nije napustio, nego mi je pomogao da danas znam cijeniti i najmanje što imam. Godinu dana kasnije otac je došao u Zagreb i tada se selimo u stan u kojem obitelj i danas živi, u zagrebačkom kvartu Prečko, u kojem se nalazi župa Presvetog Trojstva. Ovdje sam osam godina pohađao Osnovnu školu “Prečko” i završio sve razrede s odličnim uspjehom, ali još važnije od toga upoznao mnoge prijatelje i profesore koji su imali veliki utjecaj na moj život. U župi Presvetog Trojstva primio sam sakrament prve svete Pričesti u trećem razredu osnovne škole, a svetu Potvrdu u osmom nakon kojeg sam krenuo u srednju školu, koja je u mojem slučaju bila XI. gimnazija. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja ostao sam blizu Crkve u nekim trenutcima ne baš prevelikim intenzitetom, možda nekad i natjeran od roditelja, ali bio sam blizu i to me je sigurno spasilo da ne podlegnem raznim porocima koji su se u to vrijeme pojavili u društvu s kojim sam najčešće bio. Baš taj moj boravak u crkvi, ministriranje i druženje s prijateljima i kapelanom, probudili su u meni „sumnju“ i pitanje: Svećeništvo? Ja? Dovoljan je bio jedan večernji susret, nas četvorica starijih ministranata i kapelanova rečenica: „Netko od vas bi mogao biti i svećenik.“ S tom rečenicom krenulo je u meni milijun raznih pitanja, koje sam u početku pokušavao utišati, ali ona su se uvijek vraćala, i danas kažem Bogu hvala, nisu mi dala mira, sve dok nisam odgovorio: „Da. Želim biti svećenik“. Taj „da“ i danas je jednako čvrst i znam da ga dobri Bog svakim danom učvršćuje, jer me je On pozvao, bile su to Njegove misli i pitanja u mojoj glavi. Ostao je urezan u mojim mislima prijelaz sa stare 2006. u novu 2007. godinu, jer te noći sam konačno odlučio otići pred župnika, tada Josipa Kosa, i reći mu da želim postati svećenik i ući u bogosloviju. Nakon što sam rekao njemu, trebalo je reći i roditeljima, ali s obje strane, reakcija je bila pozitivna i ohrabrujuća, a to me i danas prati i osnažuje.

U ljeto 2007. upisao sam Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu i krajem rujna ušao u bogosloviju. Nakon što sam prošao vrata na Kaptolu 29 i ušao u bogoslovno dvorište preda mnom je zabljesnula veličanstvena, tada sam mislio za sljedećih pet godina, moja nova kuća. Zagrebačka bogoslovija naučila me mnogočemu. Ostat će mi u lijepom sjećanju bratska druženja s bogoslovima, izleti cijele zajednice, prvi kongres bogoslova Crkve u Hrvata, bogoslovske predstave, socijalno-karitativni praktikum koji sam obavljao kod časnih sestara Karmelićanki na Vrhovcu koji me je naučio suosjećanju s najmanjima i važnosti redovničkog zvanja u životu Crkve te toliko drugih stvari proživljenih u bogosloviji. Nakon dvije godine provedene u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu poslan sam na studij u Rim na Papinsko lateransko sveučilište i kasnije na specijalizaciju iz dogmatske teologije na Papinskom sveučilištu Svetoga Križa, gdje sam proveo prekrasnih pet godina svoga života. Doći u središte kršćanstva, blizu Papi, u novu zemlju, novi jezik nikad prije učen, nije bilo lako i trebalo je dosta vremena da se čovjek privikne. No danas sam Gospodinu neizmjerno zahvalan na ovoj milosti koju mi je poklonio preko moga Nadbiskupa.

Ljeto 2011., to jest mjesec kolovoz, ostalo mi je u posebnom sjećanju, jer sam bio na takozvanom Ignacijevskom mjesecu (duhovnim vježbama). U tom mjesecu neizmjerne Božje ljubavi i milosrđa za mene, Gospodin je otvorio svaku ranu moga života i ispunio je svojom ljubavlju. Iskustvo koje je promijenilo moj život u svakom pogledu i dalo mi sigurnost da me dobri Bog zove na služenje ljudima u svetom svećeništvu. Na kraju tih duhovnih vježbi sam sebi sam rekao kako bih želio da mi jednog dana na nadgrobnoj ploči piše: “Ovdje leži onaj kojega je Bog neizmjerno volio, a on se cijeli život trudio uzvratiti mu na tu ljubav ljubavlju prema bratu čovjeku”. Ovo iskustvo potpuno je promijenilo sve u mojemu životu, a osobito moj put prema svetosti i svećeništvu. Mogu sa sigurnošću reći da je Ignacijevski mjesec stavio jako puno kockica u moj mozaik, ali što je još važnije, posložio je na prava mjesta one koje su već ondje bili, možda pomalo “ispremještani” uslijed različitih životnih iskustava.

Još jedna bijela kockica u mozaiku je moja „prva rimska ljubav“ Gospa od pouzdanja (Madonna della Fiducia). Malena Gospina sličica koja se časti u Papinskom rimskom velikom sjemeništu (Pontificio Seminario Romano Maggiore) u kojem sam živio tijekom studija u Rimu. Ova malena sličica mi je dala toliko utjehe i toliko majčinske ljubavi. Kad god sam se osjećao usamljeno Majka je bila blizu i znam da mi je uvijek uz rame. Zadnji bijeli djelić mozaika je Papa. Biti blizu Petra naših dana blagoslov je i poticaj za rast. Ono što nosim iz susreta koje sam imao s dvojicom papa je poniznost, i Benedikt XVI. i Franjo uče me trajno poniznosti.

Baš na blagdan sv. Petra, 29. lipnja 2013., primio sam sveti red đakonata ovdje u crkvi sv. Petra u Vlaškoj. Bio je to dan velike radosti za mene, jer osjećao sam kako Gospodin čini u meni onaj prvi korak u mojem budućem svećeničkom životu. U onom trenutku kada sam prvi put ležao prostrt na zemlji dok su u crkvi odjekivale litanije svetaca znao sam da su oni u tom trenutku svi molili za mene, ali sv. Petar na jedan poseban način, jer kroz cijeli moj put prema svećeništvu kroz bogosloviju uvijek sam u njemu nalazio onoga koji me razumije i koji je znao priznati kako je veliki grešnik toliko potreban Božjega milosrđa. Svoj đakonski praktikum obavljao sam kroz dva ljetna mjeseca u našem svetištu i župi Majke Božje Bistričke i nakon toga u Rimu u župi sv. Dominika.

Dana 21. lipnja 2014., primio sam u zagrebačkoj katedrali sveti red prezbiterata i dvije godine obavljao službu župnog vikara u župi sv. Petra u Zaprešiću. To su bili moji prvi svećenički koraci i oni se sigurno ne zaboravljaju. Prva ljubav uvijek se pamti, posebno ljudi te župe koji su toliko dobra donijeli u moj život.

Sada me Gospodin šalje ovdje u župu sv. Petra u Vlaškoj. Nakon tri godine ponovo sam u ovoj crkvi ali sada kao svećenik. Neka nam nebeski Otac bude milosrdan i neka nas sve obraduje svojim darovima. Jedina želja koju imam je donijeti vam živoga Krista. Neka mi on u tome pomogne i neka se uvijek i jedino on, u meni i vama, proslavlja! Nosite me u svojim molitvama kao što ću i ja vas i vaše obitelji.