21.6. – sv. Alojzije Gonzaga, zaštitnik mladih

21.6. – sv. Alojzije Gonzaga, zaštitnik mladih

Sveti Alojzije se rodio 9. ožujka 1568. u Castiglioneu u vrijeme snažne tridentske obnove, koja je Crkvi nakon potresa zadanog od protestantizma opet dala pouzdanja u sebe i u one vrednote koje su nastupom novatora bile veoma poljuljane. Na kućnome ognjištu duša pravog kršćanskog odgoja bila je dona Marta, Alojzijeva majka. Ona nije bila samo visoka plemkinja, već daleko više duboka kršćanka. Malome Alojziju usađivala je od malena ljubav prema molitvi, obraćanju i razgovoru s Bogom. Onaj koji vjeruje u Boga, u Krista, njemu molitva postaje posve prirodna potreba. Kako bismo mogli ne razgovarati i ne obraćati se onim osobama za koje vjerujemo da su nas stvorile, otkupile, posvetile? Vjerovati, a ne moliti, bilo bi doista čudno i neprirodno. Ispravan odgoj za molitvu nije ništa nametnuto. Prava molitva izlazi iz srca koje vjeruje.Sveti Alojzije je veoma mnogo molio, a to znači da je imao veoma proživljenu vjeru koja mu je preko molitve Božju stvarnost veoma približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru. Dok promatramo Alojzija u molitvi nepomična i zadubena, nemojmo prema njemu zauzeti odmah neki odbojni stav, kao da je bio neprirodan. Sigurno da nama ne mora odgovarati takav stav i takav način molitve, ali zato ne smijemo molitvu isključiti iz svoga života. Bog je duh i pravi molitelj molit će ga u duhu i istini. Duh i istina oslobađaju, zato imamo pravo i slobodu molitve na svoj način, ali zbog njega nemojmo zauzimati neprijateljski stav prema načinu izražavanja pobožnosti drugih! Stvarnost Alojzijeve molitve, za koju ga je odgajala majka, za nas je samo jedno svjedočanstvo više o važnosti molitve u životu kršćanina.Druga vrlina, koju je Alojziju majka u srce usađivala, možda je našem vremenu i shvaćanju bliža. To je ljubav prema siromasima. Naše je vrijeme, pogotovo mladi, veoma osjetljivo za socijalnu pravdu u svijetu. Da li je doista i ostvaruje, to je već drugo pitanje. No za put do ostvarivanja redovito će biti razvijen smisao za pravdu. Svaki čovjek kao ljudska osoba ima pravo na život dostojan čovjeka. Budući da postoje ipak socijalne razlike, oni koji imaju dužni su dati onima koji nemaju. Alojzije je pripadao onima imućnima, socijalno veoma dobro zbrinutima. Lijepo je da se od malena naučio pomagati onima nezbrinutima. I završetak njegova života bit će posve nesebično djelo ljubavi prema bližnjemu, pomaganje zaraženome od kuge pri čemu je i sam stradao. Nije, dakle, taj strogi, pobožni asket mislio samo na Boga, već je znao svoju ljubav prema Bogu ostvarivati djelima ljubavi prema bližnjemu. Prema tome, razvio je i te kako i onu dimenziju koja je danas naročito u cijeni.Sveti Alojzijevi životopisci rado spominju njegov boravak u vojničkom taboru, gdje je bio obučen u malu časničku odoru, gdje je nenadano opalio topom, gdje je naučio ponavljati rječetine vojnika ne znajući im pravo smisao i gdje je sanjao kako će jednom postati zapovjednik goleme vojske. Dakle, u njegovu djetinjstvu nije bilo samo sve na koljenima i u pobožnosti. Bio je živ dječak, a više će se uozbiljiti u 10. godini.Bilo je to 25. ožujka 1578. na blagdan Blagovijesti. Nalazio se tada u gradu na Arnu, crkvama i umjetninama bogatoj Firenzi. U crkvi Presvete Bogorodice obećao je da će čitav život živjeti čisto. Da li je u tome času razumio dalekosežnost svoje odluke? Ne znamo! Znamo samo to da joj je do groba ostao vjeran, a to je kudikamo važnije nego ono prvo. I to je treća vrlina koja je resila Alojzijev lik i zbog koje je stoljećima bio uzor onima koji su htjeli u idealnoj čistoći provesti mladenačko doba.Prema čistoći može se zauzeti negativistički stav, koji se sastoji jedino u zabranama: »Ne smiješ ovo! Zabranjeno ti je ono!« Takav stav, iako može objektivno biti opravdan, veoma je mučan, pogotovo za mlade.Na sreću, prema čistoći može se zauzeti i pozitivan stav te je promatrati kao neku vrednotu, što ona uistinu i jest. A zašto je čistoća vrednota? – Zato, jer omogućuje razvoj skladne ličnosti, kod koje su strasti podvrgnute višim težnjama. Čovjek čista srca obično će biti i čovjek jake volje, a ona je opet neizrecivo velik kapital za ljudski život. Pozitivan stav prema čistoći možemo izraziti ovako: »Čist sam, jer takav hoću biti. A hoću, jer sam uvjeren da me ona uzdiže, oplemenjuje, oslobađa, jača.« Najbolji odgoj čistoće sastojat će se svakako u pozitivnom stavu. Mladi obično ne vole da im se nešto zapovijeda ili zabranjuje. Zato valja da i čistoću više shvate ne kao zapovijed, već kao nešto što je samo po sebi, zbog svoje unutarnje vrijednosti, poželjno.Promatrajući Alojzijev lik, možemo promatrati čistoću ne baš onako kako ju je on ostvarivao, već je prihvaćajući kao vrednotu koju ćemo mi nastojati ostvarivati na sebi svojstven način. Neću ga opisivati. Svatko je pozvan da sam istraži i upozna čistoću kao vrednotu, jer će samo tako ona postati njegova osobna, slobodno izabrana i prihvaćena vrednota.Nalazeći se u Firenzi kao paž na dvoru Medici, Alojzije je stjecao odgoj i znanje tada vlastito djeci aristokratskih obitelji. Učio je latinski, divno toskansko narječje talijanskoga i francuski. Igrao se s mladim princezicama u parku Boboli, učio plesati i sudjelovao u lovu na ptice. Nije se odmah zatvorio svijetu. Iako njegova dob još nije bila sposobna potpunoma upoznati svijet, ipak ga je barem nešto upoznao. Njegov plemićki položaj odvest će ga i na kraljevski dvor u Madrid. Vidio je i doživio sav tadašnji sjaj i raskoš. I nije ga zatravio ni zarobio. Ostao je slobodan prema njemu i u tome je Alojzijeva veličina. Ona je to veća što nije bio u dobi zrela čovjeka.Primjerom Svetog Alojzija Gonzage ne želimo propovijedati bijeg iz svijeta. To bi danas zvučilo anahronistički. Ali ne dati se zarobiti svijetom, to će uvijek biti suvremeno. Danas je opasnost da postanemo robovi veće zarade i što višeg standarda života. Tu opasnost nalazimo u svijetu. Tko njoj podlegne, lako će prodati ideale, duhovne, moralne i druge vrednote. I opet imamo od Alojzija nešto naučiti. On je odlučio ostaviti ono što bi mu pružio svijet i postati isusovac da živi jednim drugim životom. Ta odluka bila je i tada mnogima čudna, počevši od njegova oca don Ferrantea, a danas može izgledati još čudnija. A zašto? Zato što postoje različita mjerila vrednovanja. Ljestvica vrednota nije kod sviju jednaka.Alojzijev primjer upućuje na pravo vrednovanje vrednota i to je njegova, recimo, četvrta vječna poruka. Vječna, jer nadilazi sva vremena. Kad se osvrćemo na primjere iz prošlosti, ne činimo to da prošlost prenesemo u sadašnjost, već da ono nadvremensko u tim primjerima upoznamo i njime se obogatimo. Mislim da se sam Alojzije u prvom redu ne želi nikome nametati. On želi da svatko slobodno izabire one vrednote koje je i on smatrao vječnima. Njegov primjer može nam samo biti povod i poticaj za samostalan rad na ostvarivanju naše osobne, originalne svetosti, koja će odgovarati našem vremenu i mentalitetu.U studenome g. 1585. Sveti Alojzije se odrekao markgrofije u korist mlađega brata Rudolfa i stupio u isusovački novicijat u Rimu. Svršivši novicijat, započeo je više nauke na glasovitom rimskome kolegiju, od kojeg se razvila današnja Gregoriana. Tu se povjerio duhovnom vodstvu jednoga od najučenijih ljudi svog vremena. Bio je to Robert Bellarmino, kasniji kardinal i svetac. Taj je Alojzija veoma cijenio, radio na njegovoj beatifikaciji i želio biti pokopan do njegovih nogu.Sveti Alojzije je umro mlad u 23. godini života vršeći djela milosrđa prema zaraženima od kuge. Postao je zagovornik protiv kuge. Uz to priziva se kao zaštitnik od očnih bolesti. Godine 1991. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je i zaštitnikom oboljelih od side. Njegova rodna Italija proslavila je svečano 400-godišnjicu njegova rođenja. Za tu zgodu izdala je poštansku spomen-marku koja prikazuje Alojzija u njegovu herojskom djelu kako nosi okuženika na svojim ramenima.Mladima koji danas zaziru od savršenih sustava, Alojzije pokazuje da kršćanstvo nije nikakav udoban naslonjač za počivanje, već nešto što valja s mnogo hrabrosti osvajati i za što se valja neprestano boriti. On se nije rodio kao svetac, nego je to postao, uz milost Božju i svojim upornim i ustrajnim radom te borbom za osvajanje moralnih vrhunaca. Nemojmo ga, dakle, promatrati kao gotova sveca, već kao sveca u nastajanju koji se naporno penjao prema visinama svetosti. Takav Alojzije može biti simpatičan i bliz i današnjim mladima.

22.6. – sv. Ivan Fisher, biskup i mučenik

22.6. – sv. Ivan Fisher, biskup i mučenik

Kad dođu na vlast tirani, koji cijelom jednom narodu silom žele nametnuti svoju samovolju, onda se brzo pokaže koliko tko vrijedi, koliko je sličan hrastu što se ne da slomiti, a koliko trstici kojom se svaki vjetar poigrava. Crkva je u svojoj povijesti uvijek imala kremen-značajeva koji se od silnika nisu dali slomiti. Poginuli su radije časno na bojištu, ne zatajivši nikada svojega uvjerenja. Ostali su načelni, nepodmitljivi, sebi i svojim idealima uvijek dosljedni – i u tamnici i na sudu i na stratištu. Jedan je takav junak bio ročesterski biskup, u tamnici imenovan kardinalom, John Fisher koji, 22. lipnja 1535., kao mučenik pogibe »kraljevom voljom«. Riječ je o engleskom kralju Henriku VIII. U ovom sam nizu svoje čitatelje često pozivao da se upoznaju s pojedinim duhovnim velikanima. Danas taj isti poziv upravljam s naročitom radošću, jer se doista radi o izvanrednom junaku i mučeniku.

Ivan Fisher rodio se g. 1469. u Beverleyju, grofoviji Yorkshire, kao prvo od četvero djece trgovca Roberta Fishera. Taj je vrijedni čovjek umro g. 1477., kad je Ivanu bilo tek 8 godina. Svršivši gimnaziju u rodnome kraju, mladi je i sposobni Fisher pošao na sveučilište u Cambridge. Postigao je godine 1491. akademski stupanj »Master of Arts«, što odgovara doktoratu iz filozofije. Imao je tada tek 22 godine i s posebnim je papinskim dopuštenjem zaređen za svećenika. Bio je to za njega u isto vrijeme i svršetak i početak – svršetak, ukoliko je ostvario svoje svećeničko zvanje – početak, ukoliko je nastavio studijem te g. 1501. postigao doktorat iz teologije, no izvanredna ljubav prema knjizi i studiju neće ga ostaviti cijelog života. On je bio čovjek duha, imao velike duhovne i duševne potrebe kojima je nastojao udovoljiti molitvom, razmatranjem i studijem.

Godine 1494. Fisher je još kao relativno mlad student na sveučilištu izabran za starijeg cenzora sveučilišta, što svjedoči o velikom ugledu što ga je na toj visokoj znanstvenoj ustanovi u Cambridgu uživao. Obavljajući službu cenzora upoznao se s Lady Margaret Beaufort, groficom Richmonda i Derbyja te majkom engleskoga kralja Henrika VII. Bila je to izvanredno obdarena žena, urešena mnogim iskonskim vrlinama. Ona je brzo uočila vanredne sposobnosti mladoga svećenika Fishera pa ga je izabrala za svog ispovjednika i duhovnog vođu. On ju je duhovno vodio sve do njezine smrti godine 1509.

Crkva je u Engleskoj u to doba bila u prilično bijednom stanju, obremenjena mnogim slabostima. Kod svećenika, pa čak i biskupa, vladalo je prilično teološko neznanje, što je u narodu rađalo neželjenim i teškim posljedicama. Puk je bio zanemaren jer ga nije imao tko solidnim propovijedima i katehezama poučavati i izgrađivati. Lady Margaret je dobro uočila to bijedno stanje pa mu je bar malo pokušala doskočiti. Financirala je u Cambridgu uzdržavanje jedne kapele i propovjednika uz obvezu da se u njoj propovijeda bar šest puta na godinu. Uz to je u Cambridgu utemeljila i dva koledža, jedan je koledž Krista Gospodina, a drugi svetog Ivana. Fisheru je povjerila da ostvari te dvije fundacije. Ista je vrijedna i plemenita žena osnovala još dvije katedre za teologiju: u Cambridgu i Oxfordu, kulturnim središtima Engleske sve do dana današnjega. Prvi profesor teološke katedre Lady Margaret u Cambridgu bio je Ivan Fisher. U svome govoru na spomen te velike mecenatkinje engleskoga naroda Ivan je dao divno svjedočanstvo o njezinim vrlinama i dobrim djelima.

Po svojim sposobnostima, a još više ćudorednoj izgrađenosti, Fisher bi zaslužio da zasjedne na najugledniju biskupsku stolicu u Engleskoj. No on nije bio karijerist, laktaš, ulizica, nije tražio protekcionaštvo i nije se gurao naprijed, što sve također odaje veličinu njegova duha. Znao je da se čovjek ne mjeri po častima i položaju već po poštenju i skromnosti. Zato je nastojao biti uvijek u skladu s načelima svoje savjesti, ispravan pred svojim Bogom.

Fisher je bio 24. studenoga 1504. posvećen za biskupa u Rochesteru, male, neugledne i siromašne biskupije u Engleskoj. On je ljubavlju pastira i pravog zaručnika prihvatio tu svoju »siromašnu zaručnicu«. On je svojoj prvoj ljubavi prema njoj ostao vjeran do groba, makar je imao priliku dobiti bogatiju i ugledniju biskupiju. Njemu do toga nije bilo stalo, jer je znao da nije važno gdje je tko biskup, već kakav je biskup. On je, za razliku od ostalih biskupa onog vremena, stalno živio u svojoj biskupiji, »čuvao rezidenciju« – kako se to stručno kaže. Redovito je obavljao kanonske vizitacije da upozna što bolje svoje stado i da mu kao pastir bude u pomoći. Kao biskup živio je posve skromno i pokornički. Spavao je na tvrdom ležaju najviše četiri sata dnevno.

Jedino u čemu nije škrtario prema sebi bile su knjige. Njih si je nastojao što više nabaviti. Njegova je biblioteka bila jedna od najboljih u Europi. U toj mu je stvari bio veoma sličan u naše dane pokojni đakovački biskup Stjepan Bäuerlein, koji je bio veoma skroman i povučen, čovjek s malim zadovoljan, ali je zato prikupio veliku biblioteku. Oporučno ju je ostavio svojoj biskupiji.

Fisher je bio čovjek velike kulture i načitanosti. God. 1516. počeo je i učenjem grčkoga jezika pod vodstvom najvećeg humanista svoga vremena, glasovitog Erazma Roterdamskog. Taj je jezik toliko svladao da je mogao obaviti ispravke u izdanju jednog novog školskog teksta Novog zavjeta. Fisher je bio i dobar teolog. Pisao je rasprave i knjige u obranu katoličkog nauka protiv Luthera. Na njegove će se tekstove, osobito nauk o Euharistiji, češće pozivati i sam Tridentski sabor. Tako je Fisher bio na njemu prisutan bar po svojim teološkim spisima, koji su također pomagali stvaranju tridentske teologije. Njegova je teologija bila još uvjerljivija jer je, braneći katoličku vjeru, poginuo kao mučenik.

On kao da je predviđao kakvom će smrću umrijeti. Jednom je stvarno izjavio: »Kažem vam, znam da neću umrijeti u svom krevetu. Uputno je stoga da mislim neprestano na strašni čas svoje smrti.«

Kreposni i bogobojazni biskup nije morao dugo čekati na taj čas. On će brzo doći. Povod mu je dobro poznata afera engleskog kralja Henrika VIII. On se bio, uz dispenzu pape Julija II., oženio Katarinom Aragonskom, udovicom svoga brata Artura. S njome je živio 18 godina. A tada se, tobože zbog državnih interesa, jer mu Katarina nije rodila muškog potomka, htio pošto-poto oženiti Anom Boleyn, jednom dvorskom damom, u koju se bijaše zaljubio. Kao »dobar kršćanin«, k tome još i »branič vjere« – nazvan tako zbog svog spisa protiv Martina Luthera, u kojem je branio nauk o sakramentima – htio je da se njegova ženidba s Katarinom proglasi nevaljanom, pa da onda može s Anom Boleyn slobodno sklopiti drugi brak. Za opravdanost svoga nauma pozivao se čak na Sveto pismo Starog zavjeta, tvrdeći da mu papa za brak s Katarinom nije uopće ni mogao dati oprost od ženidbene zapreke srodnosti.

U tom je slučaju ročesterski biskup hrabro stupio u obranu zakonite žene i kraljice Katarine Aragonske. Kao nekoć Ivan Krstitelj i on je branio nerazrješivost ženidbene veze, a time je na se navukao gnjev razjarenog kralja. Taj je tražio da biskup pred Parlamentom opozove svoj stav, te proglasi nevaljanom i papinu dispenzu i kraljev brak s Katarinom. Naravno da je energični biskup to odbio i zato je 26. travnja 1534. bio odveden u Tower – zloglasni londonski zatvor. Iste je godine Parlament izglasao Akt o supremaciji, to jest zakon po kome je kralj vrhovna glava engleske Crkve. Fisher je odbio to priznati, govoreći da se tako nešto protivi »Svetom pismu i našoj vjeri«.

U to je vrijeme papa zatvorenog ročesterskog biskupa u znak priznanja njegove vjernosti i hrabrosti imenovao kardinalom. Kralj se zbog toga razbjesnio, smatrajući to od pape pravom provokacijom, da se razumio u jezik današnjice, sigurno bi to ožigosao kao »miješanje u unutarnje poslove Engleske«. On je posprdno izjavio da će »novi kardinal nositi crveni šešir na ramenima, jer neće imati glave da ga stavi na nju«. Kralj je tada, zajedno s Parlamentom i svojim državnim aparatom, digao hajku protiv pape. Biskupi su i svećenici s oltara i propovjedaonica morali udarati po papi i njegovoj vlasti. Samovoljni je, dakle, kralj pokrenuo cijeli engleski državni aparat protiv pape i papinstva.

U tom je sveopćem ludilu i bjesnilu osvanuo i 22. lipnja, dan u koji je biskup Fisher imao biti smaknut. Kad su mu to ujutro rano u pet sati priopćili, biskup je upitao u koji će sat biti smaknut? Rečeno mu je da će to biti u 9 sati. Tada je on mirom pravog sveca zamolio da može još sat-dva mirno prospavati i to »ne zbog straha od smrti već zbog bolesti i svoje velike tjelesne slabosti«.

Probudivši se nakon posljednjeg sna u ovom životu, brižno se odjenuo, rekavši pobočniku što stajaše uz njega: »Ne vidiš li da je danas dan naše svadbe?« Malo prije 9 sati stajao je pred rešetkom Towera sa Svetim pismom u rukama. Otvorio je Ivanovo evanđelje i pročitao: »A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista. Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim.

A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samog slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet« (Iv 17,3–5).

Izveden pred stratište s lakoćom se uz stepenice popeo na nj, na udivljenje svih prisutnih koji su znali koliko je u tamnici prepatio i oslabio. Tada ga je nenadano obasjalo sunčevo svjetlo, a on kao u zanosu reče: »Accedite ad eum et illuminamini!« – Pristupite k njemu i on će vas prosvijetliti! Zatim se obrati prisutnima jakim glasom: »Kršćanski narode, približavam se smrti za vjeru u svetoj Kristovoj Katoličkoj crkvi.« Vrijeme se oteglo pa je bilo već 11 sati. Sveti je biskup kleknuo na koljena, izmolio Te Deum, zatim 31. psalam: »Tebi se, Gospodine, utječem, o da se ne postidim nikada: u svojoj me pravdi izbavi!« Mirno je položio glavu na panj i krvnik mu je teškom sjekirom odrubio glavu. Tijelo je mučenikovo bilo svučeno i tako ostavljeno cijeli dan, a po noći je pokopano u jednoj jami na groblju Svih svetih u Barkingu. Glava mu je bila izložena na mostu u Londonu, da prolaznicima tjera strah u kosti, sve dok nije bila zamijenjena glavom Tome Mora, koji je pogubljen 6. srpnja. Fisherovu su glavu bacili u Temzu.

Chapuys, poklisar Karla V. na engleskom kraljevskom dvoru, pisao je svome vladaru da bi mučeniku i zadnji čas bio pošteđen život samo da je promijenio svoj stav. No to engleski kralj od njega nije mogao dočekati jer on je za svoje uvjerenje radije išao u smrt nego da ga pogazi. Pio XI. proglasio je g. 1935. Ivana Fishera, skupa s Tomom Morom, svetim, a posljednjom liturgijskom reformom obojica su svetih mučenika ušla u kalendar opće Crkve. Samo komadić od kostiju svetog Ivana Fishera ostade, a čuva se kao dragocjena relikvija u kolegiju Stonyhurst. Glasoviti Hans Holbein napravio je lijep portret tog divnog mučenika, a taj se danas nalazi u kraljevskoj zbirci u Windsoru.

Kad bi čovjek, recimo kao romanopisac, htio što ljepšim crtama opisati lik jednog idealnog mučenika, jedva da bi našao bolje građe nego što je daje život svetog Ivana Fishera. On nije ni mit, ni legenda, već istinska stvarnost, puna čarobne ljepote pred kojom čovjek ne može a da ne padne u divljenje i poštovanje. Pred Ivanom Fisherom i Tomom Morom upao je u divljenje i papa Pio XI. rekavši o njima: »Tales ambio defensores!« – a to znači da Papa želi takve branitelje vjere. I mi ih želimo, zato te svece i štujemo.

26.6. – sv. Josemarija Escriva

26.6. – sv. Josemarija Escriva

Sveta misa u čast sv. Josemariae održat će se 26.6. u 19 sati u zagrebačkoj katedrali. Sveti Josemaría Escrivá rodio se u Barbastru u Španjolskoj 09. siječnja, 1902. godine. Imao je petero braće i sestara: Carmen (1899.-1957.) i Santiago (1919.-1994.) i tri mlađe sestre koje su umrle još kao mala djeca. Roditelji, José i Dolores, dali su djeci dubok kršćanski duh.
José Escrivin posao je propao 1915., pa je pronašao drugi zbog kojeg se cijela obitelj preselila u Logroño. U Logroñu kao adolescent, Josemaría je osjetio po prvi puta poziv, potaknut otiscima golih stopala fratra u snijegu, osjetio je da Bog traži nešto od njega, ali nije znao točno što bi to bilo. Mislio je ako postane svećenik, da će tako otkriti njegov plan koji treba ispuniti. Počeo je svoje pripreme za svećeništvo u Logroñu, a nastavio ih je u Zaragozi.

Josemarijin otac je umro 1924. i ostavio ga kao glavu obitelji. Nakon ređenja 1925., počeo je svoju ministerijalnu službu na seoskoj župi i postdiplomski studij u Zaragozi. Biskup je 1925. Josemariji dao dozvolu da preseli u Madrid te da obrani doktorsku disertaciju iz Prava.
Dana 2. listopada, 1928. tokom meditacije Josemaría je uvidio što Bog traži od njega: da utemelji Opus Dei, put posvećivanja u svakodnevnom radu i u ispunjavanju svakodnevnih kršćanskih dužnosti. Od tog trenutka u svom radu nosio je ovu zadaću, istovremeno je nastavio svoju ministerijalnu službu, posebno među bolesnima i siromašnima. Kroz ove prve godine Opusa Dei, učio je na Sveučilištu u Madridu i predavao kao profesor da može uzdržavati svoju obitelj.
Kad je građanski rat izbio u Madridu, njegov religiozni osjećaj natjerao je Josemariju da služi kao svećenik te da seli od mjesta u mjesto i traži izbjeglice. Napokon je uspio napustiti glavni grad Španjolske i nakon teškog bijega preko Pirineja, smjestio se u Burgos. Kad je rat završio 1939. vratio se u Madrid i konačno završio svoju disertaciju iz Prava. U narednim godinama napisao je mnogo članaka o laicima, svećenicima i religiji te nastavio snažno razvijati Opus Dei.
Godine 1946. Josemaría se preselio u Rim. Tokom godina u Rimu doktorirao je teologiju na Lateranskom sveučilištu i postavljen je od Pape Pija XII. za konzultora dviju vatikanskih kongregacija kao počasni član Pontifikalne akademije i počasni prelat.
Često je putovao iz Rima u različite europske zemlje, jednom prilikom i u Meksiko da proširi Opus Dei i na tim mjestima. Tokom godina 1974. i 1975. bio je na dva duga putovanja po zemljama Latinske Amerike, gdje se susreo s velikim grupama ljudi i razgovarao s njima o kršćanskom pozivu na svetost.
Monsinjor Escrivá je umro u Rimu 26. lipnja, 1975. U vrijeme njegove smrti, Opus Dei je postojao u desetcima država i dotaknuo je tisuće života. Nakon njegove smrti tisuće ljudi i više od trećine biskupa, poslalo je pismo u Rim tražeći od Pape da otvori kauzu za njegovu beatifikaciju i kanonizaciju.
Papa Ivan Pavao II. beatificirao je monsinjora Escrivu 17. svibnja, 1992. na Trgu Svetog Petra u Rimu. Ceremoniji je prisustvovalo oko 300 000 ljudi. “S nadnaravnom intuicijom”, kazao je papa u svojoj homiliji,”blaženi Josemaría zauzeto je propovijedao univerzalni poziv na svetost i apostolat.”
Deset godina kasnije, 06. listopada, 2002. Ivan Pavao II. kanonizirao je utemeljitelja Opusa Dei na Trgu Svetog Petra pred mnoštvom ljudi iz 80 zemalja svijeta. U njegovom obraćanju onima koji su došli na kanonizaciju, Sveti Otac je rekao:”Sveti Josemaría je bio izabran od Boga da proglasi univerzalni poziv na svetost i naglašavanje važnosti svakodnevnog rada i uobičajenih aktivnosti kao puta prema svetosti. Možemo reći da je bio svetac svakodnevice.”

29.6. – svv. Petar i Pavao, apostoli

29.6. – svv. Petar i Pavao, apostoli

Apostolski prvaci sveti Petar i Pavao u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše znamo iz novozavjetnih spisa. U želji za kratkocom i sažetošcu mi cemo baciti pogled na te apostole na onim trima mjestima gdje su se sreli. Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo; kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obracenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršcane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. “Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana” (Gal 1,18). Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: “Taj je covjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove” (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na pocetku poslanica naziva: “Pavao, apostol Isusa Krista”. Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod ucenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. Što je onda mogao nauciti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz uctivosti? – Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih današnjih teologa koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime vec i s ostalim stupovima kršcanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao nacelo: “Ništa bez Petra!” I ono što ce ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: “Ništa bez biskupa!” Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota! Svaka ti cast, Pavle! Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U meduvremenu je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evandelja, pokrstio ih i medu njima osnovao kršcanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažuci im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje “apostola i starješina sa svom Crkvom” (Dj 15,22). Kad je na tome Apostolskom saboru “nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar” (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. “Cemu sada iskušavate Boga stavljajuci ucenicima na vrat jaram koji ni naši ocevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni – biva pogani – milošcu Gospodina Isusa” (Dj 15,10-11). To je Pavao i želio znati. Saznavši, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge. Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galacanima ovako: “A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dodoše, on se zbog straha od obrezanih poce povlaciti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju prikljucili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evandelja, Kefi pred svima rekoh. “Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?”” (Gal 2,11-14). Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? – Ne pobija, jer je tu rijec ne o nauku vec o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv – ili još bolje – nezabludiv kad kao ucitelj vjere naucava vjerske i cudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galacanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost. “Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno vec na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz “Jakovljeve okoline” on se posve drukcije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo medu dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednicka zadaca, ljubav prema zajednickom Gospodinu nadvladala je – i kod jednog i kod drugog – osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi” (Ernest Schmitt). Petar i Pavao opet su našli zajednicki jezik i držanje. To su mogli naci jer im je bilo stalo više do opceg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebicnosti koja fanaticki traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajuci se ni na kakve svoje zasluge. Trece je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapecatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo zajamcenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se grobovima dižu velicanstvene bazilike koje svaki rimski hodocasnik s poštovanjem obide. No po cijelome katolickome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u cast svetih apostolskih prvaka.