24.12. – Badnjak

24.12. – Badnjak

Evo nas napokon na pragu Božića. Pokušat ćemo mirno i trijezno uživjeti se u povijesni događaj Kristova rođenja. Sveti Luka prikazuje ga u tri čina: 1) Kristovo rođenje u Betlehemu. 2) Poruka andela. 3) Poklon pastira. Najprije ćemo navesti čitav biblijski tekst, a onda ćemo dati mali komentar. »U ono vrijeme iziđe zapovijed cara Augusta da se provede popis pučanstva u svoj zemlji. To je bio prvi popis za vrijeme Kvirinijeva upraviteljstva Sirijom. Svi su išli, svatko u svoj grad, da se upišu. Tako i Josip, jer bijaše iz Davidove kuće i porodice, uziđe sa svojom ženom Marijom, koja bijaše trudna, iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju, u Davidov grad zvani Betlehem, da se upiše. Dok su tu bili, njoj dode vrijeme da rodi. I rodi sina svoga, prvorođenca, te ga povije u pelenice i položi u jasle, jer u gostionici nije bilo mjesta za njih. U tom istom kraju boravili pastiri; nočivahu pod vedrim nebom, bdijući nad stadom svojim.
Najedanput im pristupi andeo Gospodnji, i sjaj ih Gospodnji obasja, pa se vrlo uplašiše. Andeo im rece: Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin. I neka vam ovo služi kao znak: Naci cete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama! Odjedanput se andelu pridruži mnoštvo vojske nebeske koja je hvalila Boga: Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi! Kad andeli od pastira odu na nebo, pastiri pocnu govoriti jedan drugomu: Hajdemo, dakle, do Betlehema i vidimo ovaj dogadaj s kojim nas upozna Gospodin! Odu žurno i nadu Mariju i Josipa s Djetešcem gdje leži u jaslama. Kad ga vide, saopce što im je receno za to Djetešce. Svi koji su culi pastire, divili su se onomu što su im rekli. A Marija je pamtila sve te dogadaje i razmišljala o njima u srcu svome. Zatim se pastiri vrate slaveci i hvaleci Boga za sve što su culi i vidjeli onako kako im je bilo receno« (Lk 2,1-20). Evandeoski izvještaj o Kristovu rodenju gotovo je izazovno zemaljski, profan, trijezan, bez ikakva patosa i uzdizanja. Ne pocinje rijecima da se Sin Božji spustio k nama u ljudskom tijelu i krvi, što je, uostalom, istina, vec: »Izide zapovijed cara Augusta da se provede popis pucanstva u svoj zemlji. To je bio prvi popis za vrijeme Kvirinijeva upraviteljstva Sirijom…« Tom izvještaju daju ton August i Kvirinije. Radi se o svijetu u kojem oni vladaju i utjeruju novac. Oni kroje zakone. Josip i Marija pokoravaju se njihovu nalogu i putuju iz Galileje, iz grada Nazareta, sa sjevera na jug Palestine, u Davidov grad, zvani Betlehem. Oni se vladaju kao obicni mali ljudi koji nemaju nikakvih povlastica ni veza u velikom rimskome državnom aparatu. Evandeoski tekst ne spominje ni jednom rijecju da bi oni znali o pravome smislu njihova putovanja. Oni samo slušaju cara i njegova namjesnika. I tek kad su došli na cilj svoga putovanja – u Betlehem, »Mariji dode vrijeme da rodi. I rodi sina svoga prvorodenca te ga povije u pelenice i položi u jasle«. S pravom kaže naš Vimer da je jedva koji važan dogadaj u povijesti covjecanstva opisan tako jednostavno kao Kristovo rodenje. Ono se spominje u evandeoskom izvještaju bez ikakva narocita naglaska, gotovo bismo rekli: nekako usput. Kao da se nije dogodilo ništa izvanredno. Prvorodenac bude povijen u pelenice kao i svako drugo dijete te, umjesto u kolijevku, položen u jasle, jer drugdje nije bilo mjesta. To je sve u prvom cinu evandeoskog izvještaja. Franz Kamphaus lijepo piše o tom: »Ocekuje se andeo i nebeski sjaj, a pronalazi se državna vlast, utjerivanje poreza, jer je popis pucanstva bio zbog toga, putovanje, rodenje i povijanje, sve same svakidašnjosti u našem svijetu. Bog se ne spominje nijednom rijecju. On, izgleda, kao da je izvan toga dogadaja.« U drugom cinu evandeoskog izvještaja slika se mijenja. Dolazimo do onoga središnjega i najglavnijega. Istina, pobliže se govori ponajprije o pastirima, dakle o ljudima koji nisu mnogo vrijedili u društvu niti uživali kakav dobar glas. I betlehemski pastiri nisu se nicim isticali. Oni žive i rade kao i svi drugi pastiri na svijetu: brinu se za svoja stada »bdijuci nad njima«. Ništa ne pokazuje na to da bi baš oni bili narocito prikladni ili cak pripremljeni za susret s Bogom. Nalazeci se u svom svagdanjem poslu, koji je bio posve zemaljski, doživjeli su da ih je obasjao Gospodnji sjaj. I nije onda nikakvo cudo da su se veoma uplašili, zateceni i pogodeni Gospodinovom prisutnošcu. Onima koji su bili pogodeni velikim strahom naviješta Božji glasnik veliku radost: »Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin« (Lk 2,10). Upravo nedostaju rijeci da bi se mogla opisati tako velika i bogodana radost. Jedva da bi se što radosnije i utješljivije moglo javiti. Ta vijest sacinjava srž i jezgru velicajne božicne poruke. Ona ne dolazi od covjeka vec od Boga, ali je namijenjena covjeku, svim ljudima dobre volje; svima onima koji ce biti poucljivi prema Božjoj rijeci. Tu vijest nisu pronašli ljudi, vec je primaju. Ona je dar. Sam Bog javlja se u božicnoj poruci za rijec te otkriva što se dogodilo. I tu je važna svaka rijec. Andeoski glasnik daje i znak: »I neka vam ovo služi kao znak. Naci cete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama!« (Lk 2,12). Ovime je napravljen most prema prvom dijelu evandeoskog izvještaja u kojem izgleda kao da Bog šuti, dok se dogadaju samo profane stvari. Sada, naime, dolazi na vidjelo, u svjetlo, ono pravo i glavno: navještaj rodenja Spasitelja svijeta. Sada se pokazuje tko je glavni gospodar svih tih dogadaja. To nije ni August ni Kvirinije, nego Gospodin Bog. On svime raspolaže i upravlja. On drži sve niti povijesnih zbivanja u svojoj ruci tako snažno da je pokrenuo citav golemi rimski upravni aparat da se ispune Njegovi planovi i obecanja o Mesiji koji se ima roditi u Davidovu gradu, kako je to navijestio Bogom nadahnut prorok Mihej: »A ti, Betleheme, Efrato, najmanji medu kneževstvima Judinim, iz tebe ce mi izaci onaj koji ce vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vjecnih vremena« (Mih 5,1). »Korak po korak napreduje pripovijedanje (Evandelja) od Augusta u Rimu do Djeteta u jaslicama u Betlehemu. Može se car hvastati kao gospodar i spasitelj svijeta, u stvarnosti kraljuje ovaj koga Bog proklamira za Gospodina i Spasitelja te koga zajednica (vjernika) kao takva priznaje: Isus. On je roden u našem svijetu (u svijetu Augusta, Kvirinija i Heroda Velikog), da u njemu nastupi Njegovo kraljevstvo. U Njemu je slava na visini (za) Boga i na zemlji mir (spasenje) ljudima koje (Bog) ljubi« (Franz Kamphaus). Taj dio evandeoskog izvještaja, koji smo do sada prokomentirali, cita se obicno na misi polnocki koja je sretan završetak adventskog i badnjeg ocekivanja. Upoznavši dobro sadržaj božicne svetkovine, slobodni smo se predati radosti, a i svoj Božic uciniti lijepim, toplim, idilicnim. Kad bi naš Božic bio samo idila, onda bi bio prazan i besmislen. Ali, kad dobro znamo o cemu se radi, onda je idila sposobna da pomogne božicnom veselju i da naše raspoloženje ucini još svecanijim. Svi kršcanski narodi, pa tako i Hrvati, okružili su Božic najrazlicitijim obicajima. Oni su razliciti u razlicitim pokrajinama, na selu su daleko bogatiji nego u gradu jer je selo zbog svog nacina života sposobnije za razne obicaje. Božicno drvce i jaslice postavljaju se i u selu i u gradu. Slama se unosi u sobu samo na selu. I sve se to obavlja na Badnjak navecer kad se spusti »tiha noc, sveta noc«. Još ako sve bude prekriveno sniježnom bjelinom, onda je vanjski dekor Božica velicajniji. Dok se kiti bor i slažu jaslice, pjevaju se drage i radosne božicne pjesme koje su baš u našem hrvatskom katolickom narodu tako brojne, sadržajno bogate i izražajne. Hrvati su narod srca i zato je Božic tako velik i radostan blagdan u nas, gotovo bismo se usudili reci, veci nego Uskrs, premda znamo da je ipak Uskrs »svecanost nad svecanostima, blagdan nad blagdanima«. Što cemo kad i srce i osjecaji imaju svoje zakone koji su koji puta jaci od zakona razuma. Pustimo stoga maha našem srcu u ovoj božicnoj noci, neka se veseli. Mi znamo i vjerujemo da je glavni uzrok našoj radosti Isus Krist, ciji sveti rodendan slavimo. Podijelimo svoju radost Krista radi s našim ukucanima, susjedima, rodacima, prijateljima, siromasima, bolesnima, sa svima onima s kojima cemo se susresti ovih blagih božicnih dana! Jer smo kršcani, zato imamo pravo na radost. Jer nam se rodio Spasitelj, veselimo se i radujmo! U znak radosti neka jeci zvucna božicna pjesma: »Svim na zemlji mir veselje«, »Radujte se, narodi«, »Veselje ti navješcujem, puce kršcanski«!