8.8. – sv. Dominik

8.8. – sv. Dominik

Osnivac velikoga i u povijesti Crkve znacajnoga reda, koji se službeno zove Red propovjednika, sv. Dominik, svetac je što ga danas slavimo. Roden je oko g. 1175. u kastilijskom selu Caleruega, biskupije Osma, u pokrajini Burgos. Prvu je izobrazbu primio od svog rodaka arhiprezbitera, a zatim je pohadao u ono vrijeme glasovitu školu u Palenciji. Završivši redoviti tecaj filozofije, studirao je kroz cetiri godine teologiju. Vec tada se odlikovao u vrlinama koje ce za njega biti znacajne za cijeli život: ljubav prema siromaštvu i samilost prema siromasima. Za njih je u vrijeme gladi osnovao neke vrste svratište, pa kad mu je nedostajalo novca za uzdržavanje prodao je i svoje dragocjene kodekse. Taj je cin ovako opravdao: “Zar cu ja nad mrtvim kožama studirati, dok vani na ulici moja subraca ljudi pogibaju od gladi?” Dominik je u meduvremenu postao kanonik katedralnoga kaptola u Osmi. Nalazeci se na putovanju kroz južnu Francusku, jedna druga, još veca nevolja zgrabila ga je za srce.

I odluci se iz tišine svoga gotovo kontemplativnog života stupiti na bojno polje, na kojem se vodila duhovna borba izmedu raznih naucavanja. Njihovi su nosioci bili katari, koji su u materijalnim stvorovima gledali izrod zloga boga ili zloduha, dok su Crkvu zbog lošeg života mnogih njezinih službenika mrzili kao skrovište sotone. Pa buduci da su ti katari raznih boja – kao albigenzi i valdenzi – provodili izvanredan, upravo fanatican religiozan život, jasno je da je to djelovalo na srca jednostavnih ljudi koji nisu bili dosta sposobni uociti krivi teološki nauk što se iza svega toga krila. Nova krivovjerna naucavanja stadoše se silno širiti pa zaprijetiše jedinstvu i postojanju Katolicke crkve, i to ne samo u južnoj Francuskoj, vec i u sjevernoj Italiji, Porajnju i Podunavlju: posvuda gdje je gradanski život postojao sve više svjestan svoje ekonomske i kulturne moci. I dok je Zapad na tu krizu i napetost nastojao odgovoriti krvavim križarskim ratovima protiv albigenza i valdenza – da zlo suzbije silom – Dominik je sa skupinom istomišljenika stupio takoder u borbu, ali posve drukcije i sretnije naravi, borbu propovijedanja, naviještanja, dokazivanja. Snažni, dobro obrazloženi i utemeljeni dokazi iznašani u propovijedima i javnim raspravama tjerali su krivovjerce u škripac, mnogi se od njih vratiše pravoj vjeri. Dominik je osnovao zajednicu duhovnih boraca – red propovjednika – koji ce studijem i propovijedima izlagati istine katolicke vjere i braniti je protiv svih napadaja i prigovora tadašnjih heretika. Dominik je dobro znao da za obranu istine nije dostatno samo dobro i sigurno poznavanje teologije, vec da je potreban i primjeran apostolski život i zato je odlucio novim redom, što ga je osnovao, ostvariti apostolsko življenje svojih redovnika, brace propovjednika. Poslije generalne skupštine reda g. 1221. Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Vec prilicno oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu. Smrt mu se sve više približavala. Gledajuci joj u oci, rekao je svojoj braci dominikancima da ce im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedece subote bio je pokopan u koru crkve Sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji ce ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju.

9.8. – bl. Terezija Benedikta od Križa

9.8. – bl. Terezija Benedikta od Križa

Blažena Edith Stein u svijetu, a u redu sestra Terezija Benedikta od Križa, bosonoga karmeličanka, rođena je u jednoj židovskoj obitelji 12. listopada 1891. u Breslauu. Bila je posljednje od 11 djece svojih roditelja. Nakon djetinjstva i prve mladosti, proživljene u ozračju istine i molitve, utemeljene na Sv. pismu Starog zavjeta, u dobi od 15 godina, izgubila je vjeru što se, na žalost, naročito u gradovima događa mnogim ljudima. Duh ovoga svijeta, zemaljština, ubija vjeru u sve što je nadnaravno. Edith je bila vrlo nadarena djevojka pa je g. 1911. u svom rodnom gradu Breslauu započela sveučilišne nauke. Kroz 4 godine studirala je pedagogiju. U to ju je doba privuklo ime Edmunda Husserla (1859-1938), filozofa te utemeljitelja tzv. fenomenologije, filozofske metode kojoj je glavna maksima “Zub den Sachen selbst!” – Ići do same stvari.

Editu je, kako rekosmo, privuklo to ime pa je pošla na sveucilište u Göttingen, grad u Pruskoj koji uz sveucilište ima i akademiju znanosti. Husserl je vrlo brzo uocio lucidnost svoje nove studentice. Kod njega je doktorirala o problemu poistovjecenja ili spajanja u jedno. Bilo je to g. 1916. Još iste je godine postala Husserlova asistentica, što samo od sebe govori koliko ju je cijenio. Samo godinu dana kasnije Edita je pocela osjecati nutarnje muke što ocitovaše sve više dubine njezine duše. Kako je tada bjesnio I. svjetski rat, dobrovoljno se javila Crvenom križu i to u jednoj vojnoj bolnici u Moravskoj. Tada ju je potreslo kršcansko držanje i vjera žene Adolfa Reinacha kad je on poginuo u ratu. Ona ju je upoznala kod Husserla. Edith o svom dojmu piše: “Bio je to cas kad se srušila moja nevjera, kad je izblijedio moj hebraizam, a mom se pogledu ukazao proslavljeni Krist: Krist u tajni križa.” Od tada se Edith Stein upravila prema istini, u jednom vedrom ali i marnom traženju koje bi zakljuceno u proljece g. 1921. u Bergzabernu, u kuci Konrad-Martiusovih, kad joj je u biblioteci došla pod ruku Autobiografija sv. Terezije Avilske. Pocela ju je citati i toliko bijaše njome ocarana da je nije puštala iz ruku dok je nije procitala. Tada je, kako rece, morala povjeriti samoj sebi: “Ovo je istina!” I tako je došao cas milosti koji ju prisili da odmah uzme u ruke Katekizam i Mali misal. Željela je što prije primiti krštenje i primila ga je na Novu godinu 1922., a krizmu 2. veljace 1923. Pod duhovnim vodstvom kanonika Swinda, pa onda benediktinskog opata Walzera iz Beurena, u Speyeru, gdje je od g. 1923. do 1931. predavala u liceju sestara dominikanki – živeci kao jedna od njih, brzo je postigla izvanrednu kršcansku duhovnu zrelost kojoj je pripomogla ne malo i filozofsko-teološka misao svetog Tome Akvinca. U to je doba na njemacki jezik prevela i objavila Akvincevo djelo Questiones disputatae de veritate (Raspravljana pitanja o istini, Tübingen, 1931-1932). Prije tog djela vec je g. 1931. objavila pisma umnog engleskog obracenika Johna Henrija Newmana koji je živio 1801-1890. Dok se predavala vrlo intenzivnom bavljenju znanošcu, održavala je i brojne vrlo cijenjene konferencije te se tako duboko uklapala u život kulture i vjere. Na glas je došla narocito konferencijama O pozivu žene u svijetu i Crkvi. Tema koja vec tada bijaše vrlo aktualna. G. 1932. uzaludno se nadala da ce postati slobodna docentica na Sveucilištu u Freiburgu in Br. No umjesto toga dobila je mjesto na Višem institutu znanstvene pedagogike u Münsteru gdje je uredila sve što je potrebno da ude u Karmel. Pokušala je uci u Karmel Himmelspforten—Würzburg u svibnju 1933., ali nije bila primljena. No ona se nije ustrucavala pokucati i na druga vrata, u Karmel Lindenthal u Köln. Ondje ju je uciteljica novakinja zapitala: nije li šteta ženu njezina kova i kapaciteta odvojiti od svijeta. Edith je odgovorila: “Nece nas spasiti ljudska aktivnost nego jedino muka Isusa Krista; moja je želja sudjelovati u njoj.” U Njemackoj se medutim iz dana u dan sve više širio val antisemitizma pa je i Edith Stein, jer je Židovka, morala napustiti profesorsku službu. Dana 25. veljace 1933. održala je na Sveucilištu svoje zadnje predavanje. To joj je olakšalo ostvariti životni san: uci u Karmel. U travnju 1934. bi svecano odjevena u karmelsku odjecu, uzevši redovnicko ime Terezija Benedikta od Križa. Prve je redovnicke zavjete položila 21. travnja 1935., a svecane na Veliki petak 1938. Opet vrlo znakovito. Tada politicka situacija bijaše veoma mracna, pogotovo za Izraelove sinove i kceri. Sestra Terezija Benedikta dovrši tada svoje djelo Endliches und ewiges Sein (Konacni i vjecni bitak). Djelo ce biti objavljeno u Louvainu g. 1950. Iz razloga sigurnosti sestra Terezija Benedikta bijaše poslana u Karmel u Echtu, u susjednoj Nizozemskoj. Ondje ju sestre primiše s mnogo sestrinske ljubavi. U to je vrijeme sve vece medunarodne politicke krize, napada na Crkvu i Židove, sestra Terezija od Križa pisala svoje djelo i g. 1939. dovršila, naslovivši ga Aus dem Leben einer jüdischen Familie (Iz života jedne židovske obitelji). Došla je na žalost samo do g. 1916. Djelo ce biti izdano u Louvainu-Fribourgu 1965. Na nalog poglavara napisala je tada i djelo o misli sv. Ivana od Križa, no na žalost nije mu mogla dati konacnu verziju. Predosjecala je da je Isus sprema za žrtvu koja prijeti citavom njezinom narodu; zato je zamolila svoju poglavaricu da se smije prikazati kao žrtva. I kad je 2. kolovoza 1942. došao Gestapo u govornicu Karmela, zagrlila je svoju sestru Rozu, karmelsku trecoredicu i rekla joj: “Rozo, hajdemo na žrtvu za naš narod!” I tako je poceo njezin križni put pocevši od Amersforta, Westerborka do Auschwitza. Velika i ponizna karmelicanka uspela se na križ ne samo kao Židovka, nego i kao Židovka katolikinja po kojoj je nacionalsocijalizam htio kazniti i Katolicku crkvu, koja je protestirala protiv njega i osudila ga enciklikom Pija XI. Mit brennender Sorge od 14. ožujka 1937. Edith, posve predana onome Bogu kome se prikazala kao žrtva, pisala je svojoj priorici u Echt iz Westerborka 6. kolovoza 1942. ovako: “Znanost križa se može zadobiti samo ako se osjeca njegova težina u svoj svojoj mucnosti. O tome sam se uvjerila od prvog trenutka te sam rekla: Ave Crux, spes unica! – Zdravo Križu, nado jedina!” U Auschwitzu je živjela od te znanosti predavši se posve u ljubavi, strpljivosti, blagosti, darivanju same sebe, potpunom predanju Bogu i najmanjoj svojoj braci. Svoju je žrtvu završila u jednoj plinskoj komori izmedu 8. i 11. kolovoza 1942. Svi su je štovali kao mucenicu, a mnogi joj se i preporucivali svojim molitvama. Nije trebalo dugo cekati da se za nju pokrene i postupak za proglašenje blaženom. On je okrunjen uspjehom kad je Ivan Pavao II. prigodom svog drugog pastirskog pohoda Saveznoj Republici Njemackoj 4. svibnja 1987., Božju službenicu u Kölnu proglasio blaženom.

10.8. – sv. Lovro, mučenik

10.8. – sv. Lovro, mučenik

Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenačkih vrlina, a osobito nevinosti, ljubio kao što otac ljubi najboljega sina te ga, unatoč mladoj dobi, uvrstio u broj sedmorice uglednih rimskih đakona. Štoviše, stavio ga je kao protođakona svima na čelo. Iskazavši mu tako veliko povjerenje, Papa mu je prorekao da ga čeka teška borba za vjeru u Krista. A to je nešto što mlado idealno srce samo poželjeti može. Papa mu je doslovno rekao: “Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu.” Nakon tih utješnih i ohrabrujucih rijeći Papa je rekao đakonu Lovri neka povjereno mu crkveno blago podijeli siromasima. On je to poslušao te pošao u Hipolitovu kuću, u kojoj je bila ubožnica za siromahe što ih je već prije pomagao. Sve im je podijelio. Stoga je mogao za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, uprti prst u siromahe te reči: “Evo blaga Crkve!” Na to je bio mučen, izbičevan te na roštilju spaljen. Nalazeći se na tom užarenom strašnom mučilu, dobacio je okrutnom tiraninu: “Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!” Mučeništvo se sv. Lovre prema pouzdanim pisanim izvorima zbilo 10. kolovoza 258.

11.8. – sv. Klara

11.8. – sv. Klara

Uz izvanredan lik sv. Franje Asiškoga stoji i sveta Klara, koju je on osvojio i pridobio za ideal evanđeoskog siromaštva. Klara se rodila g. 1193. kao plemička kći Favoronea di Offreduccia i Ortolane. Bila je lijepa i darovita pa je njezina rodbina stvarala planove kako će je dobro udati i tako povečati moć, ugled i bogatstvo obitelji. Bila je to jeftina računica kojom su se služile mnoge tadašnje obitelji ne samo u Asizu, već i drugdje po svijetu. Međutim, Klara se hrabro i odlučno znala boriti za svoju budučnost i svoje zvanje. Zato je u noći nedjelje Cvjetnice g. 1211. pobjegla u Porciunkulu, gdje ju je čekao sv. Franjo i njegova prva subraća, među kojom su se nalazili i Klarini rođaci Rufin i Silvestar. Ondje ju je obukao u smeđu tuniku sam Franjo, otprativši je u Bastiju, u samostan benediktinki, gdje ostade 15 dana.

Zatim je prešla u drugi samostan, gdje joj se pridružila i njezina rodena sestra Janja, koja je takoder iz ljubavi prema Kristu, u želji da postane njegova zarucnica, pobjegla iz ocinske kuce. Kasnije sv. Franjo smjesti Klaru i one koje joj se pridružiše uz crkvu San Damiano u Asizu, gdje kao u svojoj matici klarise, ženska grana franjevackoga reda, ostadoše do dana današnjega. Klara je g. 1215. bila imenovana opaticom Siromašnih zatvorenih dama od San Damiana – kako su se prve klarise tada nazivale. Franjo im je tada izdiktirao prvo pravilo života, koje ce kasnije biti nadomješteno pravilom Klare, ali sacuvavši brižno glavne Franjine misli. Glavna od tih misli je potpuno i brižno obdržavano siromaštvo, i to ne samo od pojedinih redovnica nego i od cijele zajednice. Klara je novi red vodila s velikom ljubaznošcu i razumijevanjem, no brinuci se u isto vrijeme za redovnicku stegu, osobito pak za što savršenije obdržavanje siromaštva. Prema sebi je bila veoma stroga i neumoljiva te cinila oštre vanjske pokore, noseci na tijelu kostrijet, spavajuci na golom tlu ili na hrpi granja, sve dok joj Franjo nije zapovjedio da se mora poslužiti slamnjacom. I u hrani je bila veoma škrta prema sebi neprestano posteci sve dok je i na tom podrucju Franjo kao njezin duhovni voda nije priveo k mjeri. Klara je po Božjoj milosti prema zacrtanom pravilu vodila svoju zajednicu pune 42 godine. Njezin je život bio neprestana propovijed sestrama, sjajno ogledalo za nasljedovanje. Kad su jednom Saraceni opsjedali Asiz te htjeli osvojiti samostan sv. Klare, ona, premda bolesna, dade se odnijeti na vrata noseci u ruci posudu, u kojoj se nalazilo Svetootajstvo. Saraceni se tada odmah razbježaše. Klara je umrla u Asizu 11. kolovoza 1253. Njezino je sveto tijelo kroz 600 godina pocivalo duboko pod crkvom klarisa u Asizu. Papa Pio IX. naredio je da se sveticin grob otvori te iz njega pokupe relikvije. Kosti, a osobito glava sa svim zubima, bijahu savršeno sacuvani. Slikari prikazuju svetu Klaru u redovnickom odijelu s pokaznicom u rukama. Ocito aluzija na cudo sa Saracenima.

14.8. – sv. Maksimilijan Kolbe, mučenik

14.8. – sv. Maksimilijan Kolbe, mučenik

Maksimilijan Kolbe je rođen 7. siječnja 1894. u Zdunska-Wola u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowska. Zdunska-Wola je mjestance u blizini industrijskoga grada Lodza, u središnjoj Poljskoj. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao “živa dječaka, okretna i pomalo nestašna”, ali među njezinom djecom “kao najposlušnijeg i najponiznijeg”. Jednog mu je dana zbog neke laži majka rekla ove rijeći: “Dječaće moj, ako se ne promijeniš, ne znam što će jednog dana biti od tebe!” Te su ga majčine rijeći tako potresle da je smjesta odjurio u obližnju crkvu te se pred Gospinim likom isplakao.
Tada je doživio jedno misticno iskustvo u kojem mu je nebeska Majka pružila dvije krune: bijelu i crvenu, pozvavši ga da jednu odabere. Mali je desetgodišnjak odabrao obadvije. One su nekom prorockom znakovitošcu oznacivale njegovu buducnost: svetost i muceništvo. Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je manjoj braci konventualcima. Dobio je redovnicko ime Maksimilijan. Klasicne je nauke dovršio u njihovu samostanu u Lavovu.

Godinu dana nakon polaganja zavjeta poslan je u Rim na Medunarodni serafski kolegij. Filozofiju je slušao na Gregorijani te g. 1915. ondje i doktorirao, dok je teologiju slušao na Papinskom fakultetu sv. Bonaventure, postigavši takoder doktorat iz nje. Bio je zareden za svecenika 28. travnja 1918., a vec sljedeci dan služio je svoju mladu misu u crkvi S. Andrea delle Frate, na oltaru Djevice od cuda. Mladi se Kolbe tada odmah dao na konkretnu akciju. Osnovao je 16. listopada 1917. uvecer Vojsku Marije Bezgrješne, u koju se kao prvi clanovi uclaniše šestorica njegove subrace studenata, sa znanjem i odobrenjem njihova poglavara o. Stjepana Ignudija. Svrha je Vojske “raditi na obracenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika itd., a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvecenje clanova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrješne i Posrednice milosti”. Vojska je Bezgrješne dobila konacno crkveno odobrenje u sijecnju 1922., kad se Maksimilijan vec nalazio u svojoj domovini Poljskoj. Vrativši se g. 1919. po završenim naukama u Poljsku, Maksimilijan se svim silama dao na širenje Vojske Bezgrješne, želeci je proširiti po cijelome svijetu. Njegov je pothvat – kako to lijepo rece kardinal Piazza – “imao car romana i razmjere cuda”. Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati “gradove Bezgrješne”, u kojima ce se nalaziti redovnici-konventualci, dobro organizirani, provideni tiskarom, koja ce knjigama i casopisima pomoci ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Zalaganju oca Kolbea duguje se Niepokalanow – koji je osnovao u studenome g. 1927. Taj se Gospin grad nalazi 40 km udaljen od Varšave, povezan s njome željeznickom prugom. Kraj sve te silne djelatnosti Kolbe je bio duboko uvjeren da se napredak Niepokalanowa ne može mjeriti po njegovim djelima, vec po vjerno proživljavanoj duhovnosti pred ocima Imakulate. Zato je svojoj subraci i suradnicima govorio: “Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz, vec najjednostavnija dužnost. I nije teška… [to više budemo sveti, to ce uspješniji biti i naš apostolat. On mora biti iz obilja naše punine.” Grad Bezgrješne o. Kolbe je osnovao i u Nagasakiju, u Japanu. Onamo je došao u travnju 1930. Grad se Bezgrješne na japanskom zove Mugenzai No Sono. Kad se Kolbe s cetiri subrata iskrcao u Nagasakiju, krenuli se prema mjesnoj katedrali. Došavši u dvorište nasuprot katedrale, nadoše ondje kip Bezgrješne. Izgledalo im je kao da ih ona ocekuje. Otac Kolbe je uskliknuo: “Ako smo našli nju, sve ce biti dobro.” Tada je na celu Crkve stajao Pio XI., koji je silno razbudio misijsku svijest, dobivši castan naslov “papa misijâ” ili “misijski papa”. U taj pijevski misijski pokret htio se sada u Japanu ukljuciti i otac Kolbe. Svojim je suradnicima rekao: “Mi vojnici Bezgrješne moramo imati svoje misije. U njima ce biti mnogo poteškoca, no mi se uzdamo u Nju. Ona ce nam za tu svrhu poslati mnogo zvanja.” Tek što su došli u Japan, o. Kolbe i njegovi suradnici osjetiše blagoslov Bezgrješne. Neki im je bogati Japanac poklonio kompletnu modernu tiskaru i novac za smještaj. Stvar upravo nevjerojatna. Sveti Maksimilijan se g. 1936. definitivno vratio iz Japana u Niepokalanow u Poljsku te radio na što boljoj nutarnoj i vanjskoj organizaciji prvoga grada Bezgrješne. Nijemci su 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane. Zemlju stigoše teški dani i godine. Vec 19. rujna 1939. Kolbe se našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljsko-njemackoj granici. Pušten na slobodu mogao se baš na blagdan Bezgrješne iste godine vratiti u svoj Niepokalanow. No vec je 17. veljace 1941. opet bio uhicen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi. Ostavio je nedovršenu teološko-asketsku raspravu o Bezgrješnom zacecu. Iz Pawiaka je 28. svibnja iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz. Dok se još nalazio u Pawiaku, obucen u svoj redovnicki franjevacki habit, opasan krunicom, pristupio mu je jedan od zapovjednika zatvora, uhvatio za raspelo na krunici, postavivši mu pitanje: “Vjeruješ li u to?” – O. Kolbe je hrabro odgovorio: “Da, vjerujem!” – a divljak ga je cušnuo. Taj se prizor triput ponovio, a Kristov je mucenik svaki put hrabro posvjedocio svoju vjeru u raspetoga Krista. Došavši u Auschwitz, bio je lišen svoga redovnickoga, a obucen u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16.670, s ostalim svecenicima opredijeljen za 17. blok prisilnih radnika. Bio je izložen strašnim šikanacijama koje podnese herojski strpljivo sa smiješkom na usnama. Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteci u pomoc i malo olakšati breme, o. Kolbe mu je rekao: “Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa cu svoj teret nositi sam.” Jednom je drugom zgodom izjavio: “Za Isusa Krista spreman sam trpjeti još i više. Sa mnom je Bezgrješna, ona mi pomaže.” Jednom je Poljaku logorašu u bloku u kojem se nalazio i sveti Maksimilijan uspjelo pobjeci. Za osvetu osudeno je 10 drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan je od njih bio poljski podcasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Taj je zavapio: “Jadna moja ženo, jadna moja djeco!” Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se u zamjenu mjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: “Tko si ti?” – Odgovor je glasio: “Katolicki svecenik!” – Zamjena je prihvacena i o. Kolbe, mucenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osudenima u bunker gladi. Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II.

20.8. – sv. Bernard, opat

20.8. – sv. Bernard, opat

Bernard je rođen oko godine 1090. u Fontaines-les-Dijon, seocu što je samo 2 kilometra udaljeno od Dijona u Francuskoj, kao sin burgundskog plemstva. Imao je petero brače i jednu sestru. Bernard je prvu školu polazio kod korskih kanonika u St. Vorlesu, kod Châtillona na Seini. Bilo je to učilište tada na velikoj cijeni, u kojem je Bernard mnogo naučio. Prvi Bernardov životopisac opisuje ga kao veoma osjetljiva i povučena dječaka koji je sklon sabranosti što dušu raspolaže za kontemplaciju. Dječak je već u to doba uz učenje napredovao u pobožnosti i kreposti. Na njemu se već tada nazrijevaju prvi znakovi budučega velikoga mistika, zaljubljenika u kontemplaciju. Nakon majčine smrti Bernard se jedno vrijeme osjećao kao izgubljen. Tada je bio izložen i kušnjama protiv čistoće. Takvo prilično teško i mučno stanje njegova života trajaše 4 godine. Kroz tu je kušnju dozrio pa se g. 1111. povukao u Châtillon, a za njim brzo pođoše sva braća i neki rođaci.

U travnju 1112. s još tridesetoricom mladica koje bijaše pridobio – medu njima bijahu i njegova cetiri brata – stupio je u reformirani samostan Cîteaux. Latinski se taj samostan zove Cistercium, a otud i ime redovnika: cisterciti. Taj samostan bijaše kolijevka cistercitskog reda, a Bernard ce ostati njegov najveci sin. Svojim ce se sinovima kao redovnik pridružiti i otac im Tescelin. Bernard se odmah na pocetku redovnickoga života odlikovao toliko krepošcu i strogošcu života da je vec nakon tri godine bio izabran za opata jedne nove zajednice na podrucju grofa iz Troyesa. S dvanaestoricom subrace u jednoj osamljenoj ali suncanoj i svijetloj dolini: Clara Vallis, francuski Clairvaux, nedaleko od Aubea, u biskupiji Langres, udari temelje slavnome samostanu. Novoga je mladoga opata vjerojatno zaredio za svecenika i uveo u opatsku službu biskup iz Châlonsa na Marni, glasoviti filozof i teolog onog vremena Vilim de Champeaux; s njime ce Bernard uvijek ostati u prijateljskim vezama. Bilo je to g. 1115. kad Bernard nije navršio još ni 25 godina života. Prve godine opatskoga života posvetio je raznim pitanjima redovnickoga života: oduševljavanju, organizaciji i izgradnji zajednice kojoj je kao opat stajao na celu. Ucinio je to tako uspješno da ce samostan u Clairvauxu sa svojih 67 redovnika postati uzor redovnicke stege, veoma privlacno mjesto za duše što su težile za savršenstvom. A takvih je duša tada bilo mnogo, tako mnogo da se Bernardovo razdoblje može podiciti pravom eksplozijom redovnickih zvanja. Bernard ce do svoje smrti osnovati 68 podružnih samostana, koji su se svi smatrali kao “kcerke” opatije u Clairvauxu. Medutim, Bernard nije ogranicio svoju djelatnost na svoje redovnike. Svojim propovijedima on ce vršiti silan utjecaj na mnoge redovnike, svecenike i laike svoga vremena, gotovo u svim zemljama Europe. L. Grill kaže da je njegova korespondencija bila veca nego i samih papa i careva onoga vremena. Bernard se aktivno ukljucuje i u pokret križarskih vojna. Francuski su se vitezovi u Jeruzalemu g. 1119. ujedinili u jedan duhovni red. Po svojoj prvoj naseobini na podrucju nekadašnjega Salomonova hrama nazvali su se templari. Njihovo je pravilo, što ga je g. 1128. potvrdila Sinoda u Troyesu, potjecalo od sv. Bernarda. Unatoc teškom poniženju, Bernard je ipak i dalje kod Nijemaca i kod Francuza vršio izvanrednu apostolsku djelatnost: knezovi, biskupi pa i sami pape slijedili su njegove savjete. Kad je u Crkvi g. 1130. izborom dvojice papa Inocenta II. i Anakleta II. došlo do raskola, Bernard kao vatreni pristaša Inocenta II. odmah stupa u akciju, nastojeci za njega pridobiti Luja VI., francuskoga kralja, i Henrika I., engleskoga kralja. U akciji za zakonitoga papu Bernard putuje po Francuskoj, Engleskoj, Njemackoj i Italiji. Ta je akcija bila veoma uspješna. Bernard je za Inocenta II. uspio pridobiti još Pisu, Genovu, Milano te napokon pokušava pridobiti i sicilijanskoga kralja Rogera II., koji je bio vatreni pristaša Anakleta II. Bernard je sudjelovao u javnoj raspravi s kardinalom iz Pise, koji je bio Anakletov zagovornik, te ga sklonuo da napusti Anakletovu stvar. Zadobivši veliku bitku za Inocenta II., Bernard se nije smirio mirnim životom u svojoj opatiji. Sad se upustio u idejnu bitku protiv Petra Abelarda, koji ce biti osuden na Saboru u Sensu. Borit ce se i protiv pretjeranih idejnih stavova Arnalda iz Brescije. Bernardov je utjecaj u crkvenom životu postao još veci kad je g. 1145. izabran za papu njegov ucenik iz Clairvauxa, uzevši ime Eugen III. Bernard je izravnim radom mnogo pomogao papi Eugenu III. Papa mu je g. 1146. službeno povjerio propovijedanje II. križarske vojne. Bernard se dao na posao te u Francuskoj naišao na silan odjek. Slicno je bilo i u Njemackoj, gdje je kralj Konrad III. stavio na se križarski znak, a taj je oznacavao spremnost poci na vojnu. Bernard je doživio pravi trijumf. No kako je zbog nesloge plemstva vojna doživjela poraz, Bernard doživje trnovu krunu. Pri tom je rekao: “Dobro je tako jer sam dobio slavu druga Kristove pregorke muke.” Bio je veoma ojaden pa je savjetovao Eugenu III. organiziranje nove vojne. No naum se toga pothvata nije razvio. Bernard je sam sebe nazivao “utvarom stoljeca” jer je bio redovnik koji se stalno bavio vanjskim crkvenim i politickim poslovima. Poput sv. Pavla, i Bernarda je ljubav prema dušama gonila na akciju i u svjetovnim dogadajima i zbivanjima. Umro je shrvan pokorom, naporima i bolešcu u dobi od 63 godine. Bilo je to 20. kolovoza 1153., kad su redovnici u Clairvauxu molili treci cas. Kako bijaše veliki pobožnik Blažene Gospe te širitelj njezine slave, pokopan je pod njezinim oltarom u opatijskoj crkvi. Svome je vremenu udario tako snažan pecat da se ono u povijesti naziva “Bernardova epoha”. On je živ dokaz da strogo asketski i kontemplativni život ne otupljuje covjeka, vec ga cini neizrecivo plodnim; on je pobjegao iz svijeta u samostan da bi onda odatle kao nitko drugi oblikovao svijet. Njegova je kontemplacija i mistika neobicno pripomogla rastu Crkve. Ne može li na taj nacin svaki kršcanin, pogotovo redovnik, svecenik, pripomoci rastu Crkve?