7.12. – sv. Ambrozije, biskup

7.12. – sv. Ambrozije, biskup

Rodio se, vjerojatno, u gradu Trieru oko god. 339. Potjecao je iz veoma ugledne rimske obitelji. Otac mu je bio visoki carski činovnik u Galiji. Ambrozije je studirao u Rimu govorništvo i pravo. Oko god. 370. postao je guverner (legatus consularis) u sjevernoj Italiji sa sjedištem u Milanu. Kad je u tom gradu umro arijanski biskup Auksencije, kler i narod jednodušno su izabrali Ambrozija za njegova nasljednika na biskupskoj stolici, premda je bio tek katekumen, tj. pripravnik za sveto krštenje. Taj izbor sigurno nije bio bez višeg nadahnuća. Milano je tada trebao nadbiskupa Ambrozijeva kova. Ambrozije se dao krstiti, a u roku od 8 dana primio je sve redove sve do biskupskoga. Pod vodstvom svećenika Simplicijana, koji će ga kasnije naslijediti, radio je ozbiljno oko toga da stekne što temeljitiju teološku izobrazbu studirajuči osobito grčke svete oce. Kao biskup istakao se osobito u poučavanju svoga stada, u obrani Crkve protiv poganstva, arijanstva – naučavanja što je nijekalo Kristovo božanstvo – te protiv drugih hereza. Bio je vrstan i utjecajan savjetnik i pomočnik careva: Gracijana, koji se prvi od rimskih careva odrekao naslova »vrhovni svećenik«, Valentinijana II. i Teodozija Velikog, koji je kršćanstvo proglasio državnom vjerom, a poganstvo zakonom zabranio. Ambrozije je, također, bio velik pobornik neovisnosti Crkve o državnoj vlasti, izbjegavajuči ipak sukobe s državom, no, kad se radilo o pravdi i zakonu, bio je neumoljiv.

Tako je prisilio cara Teodozija da cini pokoru što je u naglosti skrivio strahovit pokolj u Solunu god. 390. Sam veliki car morao je priznati da je Ambrozije jedini prelat koji je dostojan imena biskup. Svoju literarnu djelatnost razvio je sv. Ambrozije ponajviše u propovijedi i katehezi, kojima se posvecivao svim žarom svoga pastirskog bica. Mnogo je tumacio i Sveto pismo opcenito u prenesenom i misticnom znacenju, izvodeci iz njega moralne pouke za život. Pisao je i dogmatske te polemicke spise o vjeri, o Duhu Svetome, o otajstvima, o pokori, o sakramentima. Glasovito mu je i moralno-poucno djelo o Dužnostima službenika. Evo nešto iz tog djela: »Mislili su (naime filozofi) da dužnosti izviru iz onoga što je dobro i što je korisno, i da biramo izmedu toga dvoga što je prece; a kad se desi, te se sukobe dva dobra i dvije koristi, pitat ce se što je bolje, što li korisnije. Prije svega se, dakle, na troje cijepa dužnost: na dobro i na korisno i na ono što je prece. Zatim su to troje razdijelili u pet vrsta: u dva dobra i dvije koristi i na sud u izboru. Prve dvije vrste, kažu, ticu se Casti i poštenja u životu, druge probitka, obilja, moci, imutka, a o izboru odlucuje sud. Tako oni. A mi ono što je casno i dobro ne mjerimo mjerom sadašnjosti, nego više mjerom buducnosti; i ništa nije, kažemo, korisno doli ono što koristi milini onoga vjecnog života, a ne ugodnosti sadašnjega. I ne vidimo nikakve koristi od imanja i obilja blaga, nego to držimo za štetu, ako se ne odbaci; više je, sudimo, teret kad imaš, nego gubitak kad trošiš…« Sv. Ambrozije velica takoder Bogu posveceno djevicanstvo i bogomajcinsko Marijino dostojanstvo, osobito u djelu o Djevicama, što ga je napisao za svoju sestru Marcelinu, redovnicu u Rimu. Tu stavlja Bl. Gospu kao ogledalo svima djevicama. »Ona je uzor djevicanstva… Koliko vrlina sjaji u jednoj samoj Djevici! Utocište cistoce, zastava vjere, uzor pobožnosti, djevica u kuci, pomocnica za svecenstvo, majka u hramu. Ona, koja je vec na zemlji provodila nebeski život, zaslužila je da obitava na nebesima. Marija, dakle, uzevši bubanj predvodit ce korove djevica pjevajuci Gospodinu i blagoslivljajuci Ga što je prošla more svijeta, a da nije potonula u njegov vrtlog. I tada ce svi klicati: Pristupit cu k Božjem žrtveniku, k Bogu koji razveseljuje moju mladost. Prinosim Bogu žrtvu hvale i prinosim Svevišnjemu svoje zavjete…« Medu znacajna djela sv. Ambrozija valja spomenuti i nekoliko veoma potresnih posmrtnih govora, kao što su njegovu bratu Satiru, caru Valentinijanu II. i Teodoziju Velikom. Evo jedan odlomak iz posmrtnog govora bratu Satiru: »Vama, predraga braco, pobožni narode, najveca hvala što moju tugu držite svojom, što mislite da je vas zadesila ova samotinja naša, i što s nekom novom ljubavlju iznosite plac citavoga grada, želje svake dobi, svakoga staleža. Nije ovo bol samilosnog srca u pojedinca, nego neka služba u prilog opce ljubavi; ili ako vas dira samilost prema meni, što sam izgubio takva brata, ono imam plod obilat, imam zalog srca vašega. Volio bih da je brat živ, ali opet – opca odanost u sreci godi, u nesreci blaži… Tebi sada, svemožni Bože, preporucujem nedužnu dušu, Tebi prinosim žrtvu svoju. Primi milostivo i vedro bratski dar, žrtvu svecenika svojega! Taj prilog svoj šaljem vec unaprijed, u tom zalogu dolazim k Tebi – u zalogu žica, ne novca. Nemoj dati da dugo casim – ja, dužnik tolikog duga! Nisu kamate ljubavi bratske malene, niti je od male cijene glavnica prirode što je množi porast kreposti. Kadar sam podnositi ako mi je skoro podmiriti.« Od sv. Ambrozija sacuvana su takoder brojna pisma, divni uskrsni himan »Exsultet«, koji se toliko svidio velikom kršcaninu naših dana Paulu Claudelu, da su mu pred njim »glasovi Pindara i Sofokla postali dosadni«. Sv. Ambrozije istakao se, napokon, i kao pjesnik himana, tako ga s pravom nazivaju »ocem latinskoga himna«. Njegovi jasni, krepki stihovi, upravo su kao stvoreni za pjevanje pa su stoga i ušli u kršcansko bogoslužje, postavši prave pucke pjesme, uzor pjesništvu te vrste na Zapadu. U Govoru protiv Auksencija o predaji crkava govori sv. Ambrozije: »Kažu da sam pjesmama svojim zaslijepio narod. Da, ne tajim. Divna je carolija, od koje nema ništa snažnije. Ta što je snažnije nego priznavati Trojstvo što ga svaki dan slave usta naroda! Natjecu se, naizmjence ispovijedaju vjeru, znadu pjesmom slaviti Oca i Sina i Duha Svetoga. Svi su, dakle, postali ucitelji, a jedva bi mogli biti ucenici.« Evo i lijepog himna sv. Ambrozija u prijevodu oca Milana Pavelica, koji nam može poslužiti kao jutarnja molitva: Sa Ocem ista svjetlosti, Od Svjetla Svjetlo, dane bijel, Noc prekidamo pjevanjem, Cuj molbu nam, pomozi nas! Rasprši duša naših mrak, ?avolske sile otjeraj, Udalji od nas tromi drijem, Da slabi duh nam ne klone! O Kriste, budi milostiv Svim, koji vjeru imamo, Da bude nam na spasenje, Što pjevajuci molimo! Podijeli, Oce milostiv, I Sine jednak Ocu svom, Što s njim i Duhom Presvetim, U kraju vladaš vjecitom! I ovi lijepi Ambrozijevi stihovi mogu takoder poslužiti kao jutarnja molitva: Na grješne, Spase, pogledaj, I okom svojim digni nas: Od gleda tvog se gubi glib, I suze vru i peru grijeh. O Svjetlosti, prosvijetli nas I trgni nam oda sna duh, Da prvi nam te slavi glas I vratimo ti pjesmom dug! Sva slava Ocu vjecnomu I jedinomu Sinu mu Sa Tješiteljem Presvetim I sad i vjecnost citavu! Sv. Ambrozije, koji je na današnji dan god. 374. bio posvecen za milanskog biskupa, umro je u istom gradu 4. travnja 397. pun zasluga za svoju biskupiju, a i za opcu Crkvu. Ljubav i briga za dobro Crkve nagnala ga je na putovanje cak u naše krajeve u stari Sirmium, današnju Srijemsku Mitrovicu. Kad je, naime, cuo da je ondje umro biskup Germinije, došao je da se uplete u izbor novoga biskupa jer je prijašnji bio zatrovan arijanizmom i tek se pred smrt pomirio s Bogocovjekom. Carica Justina nastojala je omesti Ambrozija u tom casnom poslu pa je nahuškala arijanske žene u Sirmiju da navale na Ambrozija. I zbilja, navalile žene na Ambrozija. Jedna ga je djevojka usred crkve dohvatila, pocela mu trgati misno ruho, vuci ga od oltara medu žene, gdje su ga cekale šake i oštri nokti. Ali Ambrozije, malen i krhak kakav je bio, okrene se i dostojanstveno pozove djevojku na red: »Ako sam i nedostojan sveceništva, tebi ipak ne prilici na bilo kojega svecenika stavljati ruku! Boj se suda Božjega!« Ambrozijev tajnik Paulin zabilježio je da je ta djevojka malo poslije toga umrla i sutradan ju je sam Ambrozije otpratio na groblje! Za sirmijskog biskupa izabran je zaslugom svetog Ambrozija pravovjerni Anemije, covjek nicejske vjeroispovijesti, koja priznaje i ispovijeda Kristovo božanstvo. Ambrozije bijaše u svakom pogledu snažna licnost, svet biskup, koji se osim Boga nije nikoga bojao, pa ni cara državne vlasti. Sacuvano nam je jedno Ambrozijevo pismo što ga je upravio caru Teodoziju, koje je divan dokument kako treba da se drži jedan kršcanin prema državi i svjetovnoj vlasti. Kršcanin je u savjesti dužan pokoravati se zakonitoj državnoj vlasti, ali samo dotle dok ona tu vlast ne zlorabi i dok se ne drzne sebe postaviti namjesto Boga. Udari li država krivim putem, kršcanin se ravna prema rijecima Svetog pisma, koje kaže: »Više se valja pokoravati Bogu nego ljudima!« To dakako sadrži i spremnost na okove i smrt, ako država traži ono što je protiv moralnoga zakona ili što je protiv objavljene istine. Spomenimo još i to da se, slušajuci snažne Ambrozijeve propovijedi, obratio na kršcanstvo veliki sveti Augustin. A naš prikaz završimo stihovima oca Milana Pavelica, DI, koji neka budu i naša molitva: Ambrozije, sunce Lombardije, Sveti Oce, Kristov borioce, Što si pjesmom Boga uzvisivo, Što si ljudske grijehe oplakivo, Što si Crkvi stec pomogo sina Gorostasa, svetog Augustina: O pogleda strašna ljudskog stanja U vremena razbojstva i klanja! Moli Krista da nam pošlje s nova Natpastira – ljudi Tvoga kova, I vladara – Kristovih junaka, Da križ sveti i desnica jaka Jadnom svijetu stazu k spasu nadu, Zaustave ovu ludu ladu, Što po buri u klisure juri!

8.12. – Bezgrešno Začeće

8.12. – Bezgrešno Začeće

Dana 8. prosinca po rimskom obredu Crkva slavi blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, izražavajući time svoju vjeru koja je konačnim činom utvrđena od pape bl. Pija IX., u sljedeću vjersku istinu: ,,da je blažena Djevica Marija, u prvom času svoga začeća, po posebnoj milosti i povlastici svemogućega Boga, predviđajući zasluge Isusa Krista Spasitelja ljudskoga roda, bila očuvana neokaljanom od svake ljage istočnog grijeha.’’[1]. U ovome tekstu prikazat ćemo po redu razloge, i utemeljenje ovog nauka u sv. Pismu, sv. Predaji kao i analogiji drugih članaka vjere i tako osvijetliti njegov značaj.

Sveto Pismo

Kad govorimo o svetopisamskim svjedočanstvima, valja odmah istaknuti da se ova vjerska istina, kao ni ona o Presvetom Trojstvu, nigdje izričito ne navodi. No ipak, ona se može sa sigurnošću izvesti kao sadržana u pojedinim mjestima, bilo na izravan način, bilo na temelju tipologije. Za prvo nalazimo dva biblijska svjedočanstva. Najprije imamo ono iz protoevanđelja – prvog navještaja Spasitelja, koji dolazi odmah nakon ljudskog pada. ,,Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.”[2](Post 3,15). Tu najprije valja otkriti identitet pojedinih likova. Prije svega, jasno prepoznajemo da je poruka upućena đavlu. Njegov rod jest grijeh, odnosno ljudski naraštaj koji uz grijeh prijanja i postaje njegovim zarobljenikom. Zatim sa sigurnošću prepoznajemo da je ženin rod obećani spasitelj – Isus Krist, koji će svojom smrću na križu satrti đavlu glavu, odnosno otkupiti ljudski rod iz ropstva grijeha. I naposljetku, dolazimo do lika obećane žene koja stoji iza obećanog spasitelja. Neki pokušavaju kazati da bi se tu radilo o jednoj kolektivnoj osobnosti – o Božjem narodu, no takvo tumačenje nije održivo iz nekoliko razloga[3]. Prvi je taj što istu titulu koristi Isus u Ivanovom evanđelju upravo za Mariju (Iv 2,4; 19,26), čime se nesumnjivo referira na ovaj odlomak[4]. Zatim, kako je obećani ženin rod konkretna osoba, a ne kolektiv, odgovarajuće je da to bude i sama žena, i naposljetku, u širem kontekstu ovog poglavlja, koje govori o grijehu praroditelja, možemo jasno razabrati paralelizam, između prvih ljudi – Adama i Eve, koji su sagriješili i upropastili ljudski rod, te nove žene i njezinog potomka, koji će donijeti oslobođenje ljudskom rodu. Odnosno, između prvog čovjeka – Adama i Isusa kao novog Adama (Rim 15, 22. 45-47), te prve žene – Eve, i nove Eve, Marije, koje su obje bile najuže povezane sa životnim djelom Adama i Isusa. I budući da se postavlja antiteza između đavla i njegovih potomaka, s jedne strane, te žene i njezinog potomka – Krista, s druge, da bi ona stajala, potrebno je da žena i njezin potomak nikako ne pripadaju taboru u kojem vlada grijeh. Isus je kao bogočovjek bio bez grijeha, to nam je poznato, a isto to mora vrijediti i za Mariju. Kada bi Marija samo na trenutak bila okaljana grijehom, više ne bi vladalo neprijateljstvo između nje i đavla i pripadala bi njegovom rodu, no da bi se to neprijateljstvo održalo, potrebno je da Marija bude čista od svakog, pa i istočnog grijeha. Ovo je značenje koje izravno proizlazi iz ovogo odlomka i kao takvo je autoritativno tumačenje Crkve, koje je iznio bl. Pio IX. u enciklici Ineffabilis Deus[5].

Drugi je odlomak koji izravno govori o Mariji, a nalazimo ga u anđeoskom pozdravu: ,,Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” (Lk 1,28). Pažnju nam zaokuplja izraz ‘milosti puna’, ili u izvorniku ‘keharitomene’, što je grčki particip aorista, koji nam u tom smislu odaje značenje prošle, već izvršene radnje. Odnosno, anđelove riječi ne odnose se na nešto što se zbiva ovog trenutka – da je Marija primila milost u tom susretu, nego na ono što je izvršeno u prošlosti, da je ona izobilovala Božjom milošću već od samog početka, tj., to nas vodi i do prvog trenutka, samog njezinog začeća. Iz konteksta čitavog poglavlja, gdje se Marija naziva blagoslovljenom od svih naraštaja (Lk 1,48), kao i osvrta na njezinu ulogu majke Sina Božjega, spoznajemo njezinu vrlo posebnu ulogu u Božjem planu spasenja te osobnu uzvišenost nad ostalim stvorenjima, što nas sve navodi na pojam njezine potpune oslobođenosti od svakog grijeha.

Osim tih svjedočanstava, nalazimo brojne pralikove u Starom zavjetu koji upućuju na Marijinu savršenu čistoću i svetost. Tu je prije svega kovčeg saveza, koji je u Starome zavjetu pohranjivao u sebi pisanu riječ Božju – Božje zapovijedi, nebesku manu i Aronov štap; dok je novozavjetni kovčeg saveza Marija, zato jer je u svojoj utrobi nosila živu riječ Božju – Isusa Krista, koji je nova i savršena nebeska mana, te novi i savršeni Veliki svećenik[6]. Osim ovog tipa koji je najznačajniji te lako i jasno spoznatljiv, nalazimo i druge koji imaju manju jasnoću ali su također kao takvi prepoznati u kršćanskoj tradiciji: to su Noina arka, koja je jedina preživjela potop, zatim kraljica Estera, Judita, zaručnica u Pjesmi nad pjesmama itd. No iako su ova tumačenja ispravna, ne ulaze u strogu domenu biblijske egzegeze promatrane u sebi, nego je njihovo tumačenje značajno ovisno o otačkoj predaji, o čemu ćemo govoriti u sljedećem poglavlju.

Sveta predaja

Crkva vjeruje da je objava završena smrću posljednjeg apostola, i štoviše, osuđuje protivnu tvrdnju kao zabludu[7]. Budući da je dogma o Marijinom bezgrešnom začeću proglašena tek u 19. st., postavlja se pitanje može li se i kako utvrditi da je Crkva tu istinu vjere držala od svog početka? Na to pitanje odgovara nam papa bl. Pio IX. sljedećim riječima: ,,Slavni dokumenti iz časne prošlosti, kako istočne tako i zapadne Crkve, vrlo odlučno svjedoče da je taj nauk o bezgrešnom začeću Blažene Djevice, koji je svakim danom sve sjajnije razjašnjavan, utvrđivan i potvrđivan od najvišeg autoriteta, naučavanja, znanja i mudrost Crkve, i koji je širen među sve ljude i narode katoličkog svijeta na čudesan način – uvijek postojao u Crkvi kao nauk koji je bio primljen od naših predaka, i bio označen znakom objavljenog nauka. Jer Crkva Kristova, koja je brižljiva čuvarica i braniteljica dogmi koje su joj predane, nikad ništa ne mijenja, nikad ne umanjuje, nikad im ništa ne dodaje; nego sa svom marljivošću brine vjerno i razborito o drevnim spisima; ako oni uistinu jesu drevnog porijekla i ako ih je prenijela vjera otaca, nastoji ih istražiti i prenijeti na taj način da drevne dogme nebeskog nauka postanu očite i jasne, ali zadrže svoje punu, cjelovitu i vlastitu narav, i rastu samo unutar vlastite vrsnosti – tj., u okviru iste dogme, istog smisla i istog značenja’’[8]. Zato ćemo pružiti povijesni pregled razvoja ovog nauka i uputiti se u svjedočanstva crkvenih otaca, pisaca i vrhovnih svećenika kako bismo utvrdili njegovu konstantnost.

Papa bl. Pio IX. izlaže nam nauk Crkve o homogenom razvoju dogme – istina vjere koja je predana od apostola Crkvi te se uvijek držala, ipak nije bila jednooblična kroz čitavu povijest, nego je doživjela određeni razvoj od implicitne vjere, prema eksplicitnoj, jasnijoj i razrađenijoj vjeri. Tako povijest razvoja ovog nauka možemo podijeliti na tri faze[9]. Prvo je faza implicitne vjere gdje je nauk o bezgrešnom začeću bio sadržan i promatran kroz vjeru o Marijinom božanskom materinstvu i savršenoj moralnoj čistoći i svetosti. Druga faza obuhvaća razdoblje kontroverzija o predmetu, a treća jasnijeg očitovanja ovog nauka i naposljetku njegove svečane definicije.

U prvom razdoblju implicitna vjera u bezgrešno začeće očituje se najprije kroz shvaćanje Marije kao nove Eve. Tako sv. Justin piše da je Marija popravila svojom poslušnošću, ono što je Eva skrivila svojom neposlušnošću[10], zatim sv. Irenej govori da kao što je ljudski rod po djevici (Evi) zapleten u zamke smrti, tako je odatle izbavljen po Djevici (Mariji), jer je djevičanski posluh ispravio djevičanski neposluh[11], Tertulijan da je u Evu ušla riječ smrti, a u Mariju riječ Božja, da ono što je po tom spolu otišlo u propast, bude po istome spolu vraćeno spasenju – ono što je Eva sagriješila po vjeri, Marija je po vjeri okajala[12], a sv. Efrem Sirski, piše da kao što je Eva izvor naše smrti, tako je Marija izvor našeg spasenja[13]. Crkveni oci nadalje govore o Mariji kao onoj koja je prečista, presveta – potpuna sveta i čista. Ta svjedočanstva nalazimo u istočnim liturgijama, gdje liturgija sv. Ivana Zlatoustog slavi Mariju kao najsvetiju, neokaljanu, neoskvrnjenu, nada sve blagoslovljenu, liturgija sv. Marka kao presvetu i nepovrijeđenu, sv. Bazilija kao presvetu, neoskvrnjenu i prepunu blagoslova, zatim Dionizije Areopagit naziva je najsvetijom, iznad svih duhova anđeoskih, sv. Epifanije je naziva čistim ljiljanom, ovcom neokaljanom, sv. Fulgencije Ruspijski govori da je Mariji vraćena puna milost blagoslova, milost koju je Eva, stvorena bez grijeha, grijehom izgubila, sv. Petar Krizolog da je sva od glave do pete blagoslovljena[14]. Nadalje, oci ne samo da Mariju nazivaju presvetom, neokaljanom i nevinom, nego izriču i da je očuvana čitavom i netaknuta od svakog grijeha. Tako Origen govori da Marija nije okaljana zmijinim otrovnim dahom, sv. Amfilohije Ikonijski piše da Bog, kao što je stvorio prvu djevicu bez mane, tako je učinio i drugu bez mane i grijeha, sv. Ambrozije kaže da je Mariju milost stvorila nepovrijeđenom, slobodnom od svake ljage grijeha[15], Sofronije Jeruzalemski piše da je Krist ušao u utrobu svete Marije, koja je oslobođena od svake zaraze tijela i duše, Nikefor Carigradski za Mariju kaže da je u dušu i tijelu bila prečista, izvještaj o mučeništvu sv. Andrije iz ahajske Crkve govori da kao što je prvi čovjek rođen iz neoskvrnjene zemlje, tako je trebalo da se iz neosvrnjene Djevice rodi savršen čovjek,  a Andrija Kretski svjedoči da se blagdan bezgrešnog začeće svetkovao u grčkoj crkvi prije 6. st[16]. Nadalje ponovno spominjemo sv. Efrema Sirskog koji je spjevao mnoge stihove Mariji u čast, među kojima se ističe: ,,Neoskvrnjena i nepovrijeđena, neiskvarena i posve čedna, Djevica od svake mrlje i ljage daleko, daleko… svetija od Serafina i besprimjerno slavnija od svih nebeskih vojska… posve neoskvrnjena, Gospođa vazda blagoslovljena, prijestolje Božje čisto, koja si satrla glavu opakoga zmaja, koja si bila vazda na duši i tijelu čitava i neoskvrnjena’’[17]. Za ovo razdoblje posebno značajno mjesto zauzima sv. Augustin, koji, najprije, govori da pozdrav: zdravo milosti puna, kazuje da je Marija posve izuzeta od srdžbe prve kazne, i da joj je povraćena puna milost blagoslova[18], a zatim je tu njegova glasovita izreka: ,,Izuzevši Svetu Djevicu Mariju, o kojoj, zbog časti Gospodinove, kada se radi o grijesima, ne želim da se raspravlja. Jer otuda znamo, da je dobila više milosti, da svlada svaki grijeh, koja je zavrijedila, da začne i rodi onoga, za koga nedvojbeno držimo, da nije imao nikakva grijeha’’[19].

Dosad smo iz brojnih otačkih svjedočanstava utvrdili da je vjera Crkve nedvojbeno bila da je Marija slobodna od svakog grijeha općenito. No moglo bi se postaviti pitanje, ima li kojeg izričitog svjedočanstva o vjeri da je Marija bila izuzeta od istočnog grijeha, što je izričit predmet ovog nauka? Ovo pitanje moramo postaviti u odnos sa samim shvaćanjem istočnog grijeha u Crkvi. Valja uzeti u obzir da se sam izričit nauk o istočnom grijehu razvio i dobio svoju aktualnost (tek) u 5. st., pojavom pelagijanskog krivovjerja koji je izazvao reakciju jasnijeg i potpunijeg izlaganja objavljenog nauka o istočnom grijehu i milosti. U toj kontroverzi najeminentnije mjesto zauzima upravo sv. Augustin, te ćemo promotriti jedno osobito mjesto gdje govori o istočnom grijehu s obzirom na Blaženu Djevicu Mariju. Dogodilo se da je Julijan, Pelagijev sudrug, predbacivao Augustinu da je zbog nauka o istočnom grijehu, u njega uključio i Mariju. Na to Augustin odgovara: ,,Ne pribrajamo Mariju đavlu zbog uvjeta rađanja, i to zato jer se taj uvjet razrješuje milošću preporođenja’’[20]. Iako Augustinove riječi ovdje nisu do kraja jasne te među katoličkim teolozima nije postojala suglasnost kako treba tumačiti izraz ‘gratia renascendi’, ipak sam Julijanov prigovor svjedoči da se u to vrijeme općenito vjerovalo da je Marija bila izuzeta od svakog, pa i istočnog grijeha, inače ne bi imao smisla. Naposljetku, navodimo svjedočanstvo sv. Ivana Damaščanskog, koji za Mariju kaže: ,,priroda se nije usudila poharati cvijet milosti’, te je naziva djevicom neoskvrnjenom, i naučava za nju, da se na nju nije navezala nijedna zemaljska želja, i da u tom raju ne bijahu vrata otvorena zmiji[21]. Ovdje je očita aluzija i kontrast na pad praroditelja odnosno istočni grijeh, od kojeg je Marija morala biti očuvana.

Time završavamo prvu fazu – patrističko doba i ulazimo u Srednji vijek. Prvo značajno svjedočanstvo, koje izričito govori o bezgrešnom začeću dolazi od Pashazija Ratberta iz 8. Ili početka 9. st., a posebno je značajno po tome što se ovdje prvi puta poziva na autoritet Crkve kao mjerilo u tom vjerskom pitanju[22]. Zatim sv. Anzelmo govori o Mariji kao prečistoj majci, od čije se svetosti veća ne može pojmiti[23], sv. Albert Veliki kaže da se Marija izuzima od općeg pravila da su svi u Adamu sagriješili, i da je slobodna od svih triju vrsta grijeha – lakog, smrtnog i istočnog, a sv. Bernardin Sijenski da u Mariji nije bila sila pohote istočnog grijeha, jer je začeta bez njega[24]. Naposljetku, dolazimo do središnjeg pitanje čitavog ovog razdoblja, a to je kontroverza oko nauka u bezgrešno začeće. Poznato je naime da je u kasnijem Srednjem vijeku (12. i 13. st.) bilo suprotnih mišljenja među pojedinim crkvenim naučiteljima, koji su osporavali ovaj nauk. Prvi je od njih sv. Bernard iz Clairvouxa, kod kojeg je spor vezan uz događaj uvođenja blagdana kod kanonika crkve u Lyonu. On tada diže prosvjed jer po njegovom mišljenju narav svetkovine ne odgovara istini vjere. Dok odlučno ispovijeda da je Marija posvećena prije rođenja, odbacuje mogućnosti da bi bila posvećena prije začeća jer bi to bilo apsurdno, kao i u samom začeću jer je ono posljedica naravnog spolnog čina odnosno požude roditelja, što stavlja u kontrast Isusovom čudesnom začeću po Duhu Svetom[25]. Stoga je Marija trebala biti posvećena nakon začeća, u majčinoj utrobi. No sv. Bernard ne uzima u obzir i četvrtu mogućnost za objašnjenje vjere u Marijinu savršenu svetost jer govori samo o aktivnom začeću – tj. objašnjava ga kao naravni čin roditelja, ali ne poznaje mogućnost pasivnog začeća – promatranog kao čin ulijevanja duše i sjedinjenja s ljudskim tijelom, koje je Božje djelo, i bezgrešnost u začeću ograničava samo na čudesno začeću po Duhu Svetom kao kod Isusovog utjelovljenja[26]. Stoga možemo reći da iako naučava nauk koji je strogo gledano suprotan kasnijoj definiciji, sv. Bernard ipak ima nepotpuni pogled na cijelu problematiku i ne poznaje onaj točan način izlaganja ovog nauka koji će kasnije postati službeni pa ga u tom smislu treba promatrati u svjetlu procesa teološkog traženja adekvatnog pojma.

Drugi je kritični autoritet sv. Toma Akvinski. Dok anđeoski učitelj na jednom mjestu izričito naučava da je Blažena Djevica Marija očuvana od istočnog grijeha[27], s druge strane, izričito tvrdi da Marija nije začeta bez istočnog grijeha[28], jer nije dolikovalo da bude očuvana od njega budući da je trebala otkupljenja, odnosno da povlastica bezgrešnog začeća pripada jedino Gospodinu[29]. No nasuprot tome drugi srednjevjekovni teolozi razvijaju teološki koncept, da je kod bezgrešnog začeća Krist doista otkupio Mariju, ali na drukčiji, savršeniji način nego ostale ljude. To će kardinal Nikola Kuzanski izraziti riječima: ,,Alii liberatorem, Virgo sancta praeliberatorem habuit’’[30], i tom jasnom izlaganju nauka, koji će postati teološki mjerodavan i temelj kasnijoj definiciji, osobito je doprinio bl. Duns Scot, uvodeći razliku između ordo naturae i ordo temporis. U redu naravi Marija je bila kći Adamova kao svi ljudi, tj. podložna istočnom grijehu, no u vremenskom redu ona je posvećena prije nego ostali, kod samog sjedinjenja njezine duše s tijelom; i taj način otkupljenja ilustrira osobito zgodno usporedbom. Ostali ljudi bivaju oslobođeni od grijeha pošto upadnu u provaliju, tako da ih se iz te provalije izvuče, no Marija je od nje oslobođena prije nego bi u provaliju upala[31].

Tako dolazimo do treće i konačne faze, u kojoj razrađen i točan pojam ovog nauka sve više dobiva na snazi i bio potvrđivan, do njegove konačne definicije kao objavljene istine vjere. Spomenuli smo već da je na istoku ovaj blagdan svetkovan od najranijih vremena i seže sve do 5. st[32]. Na zapadu se počeo širiti kasnije – najprije se svetkovao od 9. st. u Italiji i Ugarskoj, pa u Irskoj od 10. st., a u Engleskoj od 11. st., a valja navesti da sv. Norbert osniva redovničku zajednicu posvećenu neokaljanoj Djevici[33]. U Rimskoj crkvi dobiva službenu potvrdu 1476. od pape Siksta IV.. Tu odluku potvrđuje i Tridentski sabor u Dekretu o istočnom grijehu, gdje izrijekom govori da u nauk o istočnom grijehu ne namjerava uključiti Bležanu Djevicu Mariju. Papa Pio V. (1570.) uvrštava svetkovinu ga u kalendar za misu i brevijar, pape Pavao V. (1616.) i Aleksandar VII. (1661.) uvode dodatne, stroge sankcije za propovijedanje suprotnog nauka koji uključuje suspenziju od svećeničke službe, i nakon njih, drugi pape dodaju nove povlastice blagdanu; sve do Pija IX. koji 1854. god. bulom Ineffabilis Deus nauk o bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije proglašava objavljenim naukom vjere ili dogmom u koji je svaki katolik dužan vjerovati radi vlastitog spasenja.

Razlozi prikladnosti i teološke implikacije

,,Potuit Deus, decuit, ergo fecit’’– Bog je to mogao učiniti, dolikovalo je da sačuva Blaženu Djevicu Mariju od istočnog grijeha, te je to i učinio. Tako glasi krilatica koju je uveo bl. Duns Scot a upućuje na razloge koji se u teologiji navode za prikladnost bezgrešnog začeća, odnosno kao logička veza s drugim člancima vjere i njihovim teološkim implikacijama[34]. Najprije, to iziskuje štovanje koje smo dužni iskazivati Kristovoj ljudskoj naravi. Kao što je Eva uzela zabranjen plod, okusila ga i dala mužu, koji ga je također okusio te nas svojim neposluhom upropastio, dolikovalo je da Marija, kao nova Eva, ima nasuprot tome jednaku čistoću i svetost naravi kao i novi Adam, Isus Krist. Drugi je razlog, štovanje koje dugujemo Kristovu božanstvu – kako je Marija postala Bogu slična u rađanju, dolikovalo je da to bude i u svetosti, i jer je bila određena da postane majka Sina Božjeg na zemlji, trebalo je da ima i nebesku bezgrešnost. I treći je čast koja dugujemo osobi Riječi koja je tijelom postala. Tako ne dolikuje planu čitavog Presvetog Trojstva da Marijino tijelo bude okaljano grijehom – ne dolikuje Bogu Ocu, koji je odredio da njegov Sin dobije ljudsko tijelo od Marije, ne dolikuje Sinu koji je tijelo uzeto od Djevice žrtvovao na križu, kao ni Duhu Svetom koji je iz Marijine krvi na čudesan način učinio tijelo Bogočovjeka.

Ovdje valja dodati i teološke implikacije koje proizlaze iz nauka o bezgrešnom začeću, te su na svoj način sadržane u svim pretpostavkama koje smo dosad iznijeli[35]. Prvo je to da je Blažena Djevica Marija bila čista od svake grešne požude. To se izvodi iz stanja izvorne pravednosti u kojoj su živjeli praroditelji te su bili čisti od požude, odakle proizlazi da, kao najmanje, isto mora vrijedi i za Mariju, koja je bila čista od svakog grijeha, jer požuda od grijeha dolazi i njemu vodu. To je jednodušni nauk svih teologa i crkvenih otaca, te u tom smislu siguran i obvezatan nauk, dok je jedina razlika u tumačenju, je li Blažena Djevica Marija bila sasvim bez požude ili pak je u njoj bila tako umrtvljena da se nije mogla očitovati na neuredan način. Drugo je to da je ona bila čista od svakog lakog osobnog grijeha. To je nauk koji je članak vjere, utvrđen Tridentskim saborom[36] i kasnije osudom Bajove izreke od sv. Pija V[37]. Tome u prilog ulaze sva navedena svjedočanstva iz otačke predaje koja govore da je Marija bila čista od svake ljage grijeha, kao i implikacija nauka o bezgrešnom začeću, odakle proizlazi da je Marijina posvemašnja svetost, kao i njezina veća uzvišenost od anđela (kako nam svjedoči otačka predaja), nespojiva s ikakvim, pa i najlakšim osobnim grijehom. I treći je nauk, da je Marija u toj mjeri ispunjena milošću, da svetošću nadmašuje sve stvorove. Kao što se redovno kod opravdanja čovjek s jedne strane čisti od grijeha, a s druge mu se u dušu ulijeva posvetna milost te kreposti i darovi Duha Svetoga, tako je potrebno da se Marija, čista od istočnog i svakog osobnog grijeha, odlikuje neinadmašnom svetošću, kojom nadilazi sve anđele i svete.

I zaključujemo ovu kratku studiju riječima antifone iz matutina Rimskog brevijara: ,,Immaculatam Conceptionem Virginis Mariae celebremus: Christum eius Filium adoremus Dominum’’ – slavimo Bezgrešno Začeće Djevice Marije, klanjajmo se njezinom Sinu, Kristu Gospodinu. Marijina neizmjerna čast dolazi od njezinog Sina i k njemu se vraća – ona je njegovo najsjajnije ogledalo, te se zato i odlikuje potpunom bezgrešnošću i savršenom svetošću.

Marko Tilošanec



[1]
Pio IX., Ineffabilis Deus (DH 2803)

[2]U povijesti se raspravljalo o točnom prijevodu hebrejskog izvornika, među kojim je postojalo rasprostranjeno tumačenje među ocima (ponajprije sv. Jeronima, čiji prijevod Vulgata stoji kao mjerodavan za Crkvu) da je zamjenicu iz drugog dijela izjave potrebno prevesti u ženskom rodu – čime se dobiva očitiji mariološki smisao. U bilo kojem slučaju, konačni smisao se ne mijenja i dolazimo do istog zaključka o nama relevantnom pitanju.

[3]Kao što svako proroštvo i uopće biblijski tekst može u sebi sadržavati nekoliko značenja, tako i ovdje, možemo dopustiti takvo tumačenje, uz uvjet da ne bude narušen primat njegovog mesijanskog značenja, s obzirom na Sina Božjeg i njegovu Majku.

[4]Dva su hipotetski moguća tumačenja ovih Isusovih obraćanja – ili to da je Isus za svoju majku koristio degradacijski izraz, ili uzvišeni simbolički. Kako prvo shvaćanje evidentno nema smisla, ostaje nam kao relevantno samo drugo.

[5],,Stoga, kao što je Krist, posrednik između Boga i čovjeka, uzeo ljudsku narav, te zadužnicu presude koja je stajala protiv nas, i trijumfalno je pribio na križ, tako je i presveta Djevica, ujedinjena s njime najintimnijim i nerazrješivim vezom, bila s njime i po njemu, u vječnom neprijateljstvu sa opakom zmijom, i potpuno trijumfirala nad njom, te skršila njezina glavu svojom bezgrešnom petom’’ (http://www.papalencyclicals.net/Pius09/p9ineff.htm)

[6]Evidentnost i nepobitnost ove paralele pokazali smo u tekstu: Marija – kovčeg Novog saveza.

[7],,Objava koja čini predmet katoličke vjere nije bila završena s apostolima.’’ (osuđena tvrdnja; Pio X., Lamentabili, br. 21, http://crkvenidokumenti.blogspot.com/2011/03/dekret-sv-oficija-lamentabili-pio-x-3.html)

[8]Pio IX., Ineffabilis Deus (http://www.papalencyclicals.net/Pius09/p9ineff.htm)

[9]Usp. A. Tanquerey, Brevior synopsis theologiae dogmaticae, 1952., br. 831; A. De Adalma – S. Gonzalez – F. Sagues – I. Solano, Sacrae theologiae summa, III. sv., Madrid, 1961., 335.-352. str.

[10]Usp. Justin, Dijalog s Trifonom, 100

[11]Usp. Irenej Lionski, Protiv krivovjerja, 1, 5, 19

[12]Usp. Tertulijan, O tijelu Kristovom, 17

[13]Usp. Efrem Sirski, O Knjizi postanka, 3

[14]Za sva ova svjedočanstva, vidi: I. Bujanović, Mariologija, Zagreb, 1899., 43.-44., 51.-52., 75. str.

[15]Usp. Ambrozije, Komentari o Psalmima, 118, u: W. Jurgens, The Faith of the Fathers, II. sv., 166. str.

[16]Isto tako, i liturgijska knjiga Typicus s. Sabbae, koja smješta početke svetkovanja blagdana u 5. st., i sadrži sljedeći hvalospjev o Mariji: ,,Nekoć je zbor proročki navješćivao nju, koju je Ana neplodnica nepovrjeđenu i čistu Božju kćer začela; ovu danas kao jedinu posve neoskvrnjenu svi mi po njoj spašeni, kličući od veselja pozdravljamo blaženu’’ (Isto, 51.-52. str.). Za sva ostala svjedočanstva usp. također: I. Bujanović, Mariologija, 45.-46. str.

[17]Efrem Sirski, In orationem ad s. Dei Genitricem, prema: I. Bujanović, Mariologija, 46.-47.

[18]Usp. Augustin, Sermo 11 in Nativitate Domini.

[19]Augustin, O naravi i milosti, 36 (http://newadvent.org/fathers/1503.htm)

[20],,Non transcribimus diabolo Mariam conditione nascendi; sed ideo quia ipsa conditio solvitur gratia renascendi’’ (Augustin, Opus imperf. Adversus Iulianum; u: Bujanović, Mariologija, 48. str.)

[21]Homilia 1 in Nativitate B. V.; Homilia de Dormitione B. M. V. (usp. Isto, 49. str.)

[22],,Utvrđeno je (constat) po autoritetu Crkve, da nije bila podložna, kada je rođena, nikakvom grijehu, niti je posvećena u utrobi upala u istočni grijeh’’ (P. Ratberto, De perpetua Beatae mariae virginitate; u: Isto, 49. str.)

[23]Anzelmo, De conceptu Virginis, 18 (u: Isto, 50. str.)

[24]Usp. Isto.

[25]Epistola ad Canonicos Lugdunenses, 5, u: Patrologia Latina., 182, 333.

[26]Isto, 7

[27],,Čistoća se mjeri po tome, kako je nešto daleko od onoga, što joj je suprotno, zato se može nešto stvoreno naći, od čega ne može ništa biti čišće u stvorovima, ako nije okaljano nikakvom grešnom ljagom; i takva bijaše čistoća Blažene Djevice, koja je bila čista od istočnoga grijeha i osobnoga. Bijaše ipak ispod Boga jer je mogla sagriješiti.’’ (Komentari Sentencija, 1, d 44, q 1, a3; u: I. Bujanović, Mariologija, 63. str.)

[28],,Jedino Sin Djevice bijaše čist od istočnoga grijeha, od kojega, istina je, Djažena Djevica bijaše očišćena milost posvetnom u utrobi majčinoj… Krist ju je nadmašio u tom, što je bez istočnog grijeha začet i rođen: Blažena se pak Djevica u istočnom grijehu začela, ali nije se rodila’’ (S Th 3, q 27, a 2; http://www.newadvent.org/summa/4027.htm#article2)

[29],,Nije se pristojalo da se posveti Blažena Djevica prije nego joj je dana (ulivena) duša, jer još nije bila prikladna za milost; također ni u času kad se ulijevala, da se tada naime po milosti sačuva, da ne upadne u slični grijeh. Sam Krist posebica imao je to u rodu čovječjem da ne treba otkupljenja, jer je naša Glava, svi ostali trebaju po njemu biti otkupljeni; to pak ne bi bilo, da se našla druga duša, koja nikad nije bila okaljana istočnim grijeom i zato ni Blaženoj Djevici ni ikomu drugomu osim Kristo nije dano.’’ (Komentari Sentencija, 3, d 3, q 1, a 1; u: Isto, 64. str.). Sve u svemu, uzima se da je sv. Toma imao nekoliko stadija u razvoju svoje misli te je na koncu svoga života ipak priznavao Marijino bezgrešno začeće (usp. http://newtheologicalmovement.blogspot.com/2011/12/did-st-thomas-deny-dogma-of-immaculate.html)

[30],,Drugi su imali Osloboditelja, a sveta djevica pred-osloboditelja’’

[31]Usp. J. Pohle, Mary’s Immaculate Conception (http://www.pickleloaf.com/2011/08/mariology-part-ii-marys-special-prerogatives-chapter-1-the-negative-prerogatives-of-the-blessed-virgin-section-1-marys-immaculate-conception/)

[32]U tom smislu, mnogi se istočni kršćani odijeljeni od Crkve (pravoslavni) drže ove izvorne vjere, iako to pitanje ondje nije definirano te je raširen i suprotni stav, nerijetko uvjetovana i averzijom naspram katoličanstvu (usp. http://home.earthlink.net/~mysticalrose/barton1.html). Tu je osobito zanimljivo navesti da je isusovac p. J. Besson u 17. st., skupivši oko 200 svjedočanstava i dokazujući iz najstarijih liturgijskih knjiga, pridobiotri istočna patrijarha i jednog nadbiskupa da potpišu suglasnost o zajedičkoj vjeroispovijesti: ,,da je Gospođa naša Djevica prečista sveta Marija vazda slobodna bila i čista od istočnog grijeha, kako su tumačili premnogi drevni sveti oci, učitelji istočne crkve’’ (Usp. Bujanović, Mariologija, 50-51. str.)

[33]O čitavom povijesnom pregledu, usp. http://www.pickleloaf.com/2011/08/mariology-part-ii-marys-special-prerogatives-chapter-1-the-negative-prerogatives-of-the-blessed-virgin-section-1-marys-immaculate-conception/; Bujanović, Mariologija, 52.-56; Tanquerey, Brevior synopsis theologiae dogmaticae, br. 831

[34]Usp. I. Bujanović, Marioligija, 70.-71.

[35]Usp. Isto, 71.-84.

[36],,Kan. 23. Tko kaže da jednom opravdan čovjek ne može više sagriješiti niti izgubiti milost, te dosljedno, da onaj tko je sagriješio nikada i nije bio opravdan; ili suprotno, da se kroz čitav život mogu izbjegavati svi grijesi, pa i laki, osim pa posebnoj Božjoj povlastici, kao što Crkva drži o blaženoj Djevici, neka bude kažnjen anatemom.’’ (Tridentski sabor, Dekret o opravdanju)

[37],,Nitko nije bez izvornog grijeha osim Krista; tako je blažena Djevica umrla zbog grijeha naslijeđenog od Adama; i sve njezine patnje u ovom životu, kao i drugih pravednika, bile su kazne radi učinjenog ili zbog izvornog grijeha’’ (osuđena tvrdnja; PioV., Ex omnibus afflictionibus, br. 73, DH 1973)

10.12. – Gospa Loretska

10.12. – Gospa Loretska

Na početko smo svibnja 1291. godine. Turci su potpuno zauzeli Svetu Zemlju, gdje se u Nazaretu nalazi nastamba male konstrukcije koja je prema tradiciji iz prvih kršćanskih stoljeća, bila dom Blažene Djevice, gdje  je Ona došla nakon zaruka sa Svetim Josipom.Tu je bilo mjesto gdje joj je Arhanđeo Gabrijel navijestio da će začeti po Duhu Svetom i gdje je živio Isus u Svetoj Obitelji. Nakon Uskrsnuća apostoli su se najvjerojatnije okupili u toj Kući, gdje je Sv. Petar bio podigao oltar i na njemu slavio Lomljenje Kruha na spomen Isusov.  Toga istoga dana na početku svibnja (10. svibnja 1291.) godine dvije tisuće kilometara dalje, na brežuljku Trsata, nedaleko grada Rijeke, radnici koji su radili u šumi našli su malenu kućicu koje do tada nikada nije bilo na tom mjestu. Ta činjenica ih je jako iznenadila, jer se ovaj kraj spušta dosta strmo prema moru i tu ne postoje nikakve kolibe, a niti tu nema ni kuća. Malena konstrukcija, položena na teren, bila je duga 9,52 m, široka 4,10 m i visoka (unutarnja mjera) 4,30 m. Nasuprot ulaza nalazio se je kameni oltar, a iznad oltara na zidu bio je grčki križ. Na njemu lik Kristov i natpis. „Isus iz Nazareta, Kralj židovski“. Na oltaru je bio kip od drva, Madona s Djetetom u naručju. Dijete Isus je podigao desnu ruku kojom blagoslivlja. Nasuprot oltara je ognjište crno od dima, čiji izgled daje dojam da se nije dugo uporabljavalo. Nedaleko od ovoga prostora, jedan je ormar iskopan u zidu i u njemu pribor za blagovanje (zdjele i tanjuri): „Izgleda da je to kapela koja je bila nastanjena,“ rekli su drvosjeće.
Župnik Trsata, pop Aleksandar Jurjević, bio je o tome svemu odmah obaviješten, ali je bio jako bolestan, štoviše i nepokretan. Njemu se je u snu ukazala Madona koja mu je potvrdila da je to Njezina kućica iz Nazareta, upravo ona kućica u kojoj je rođena, gdje joj je došao navjestiti Arhandeo Gabrijel i gdje je živjela s Isusom. Na oltaru je apostol Petar slavio prvo Lomljenje Kruha, a kip od cedrovine je djelo Svetoga Luke. Kao potvrda ukazanja bilo je to da je pop Aleksandar odjednom ozdravio od od svoje oduzetosti (Ovo je preuzeto iz znanstveno vrijedne studije objavljene 1893. godine, a čiji je autoro Guilleme Garratt sa Sveučilišta u Cambridge-u.)
A tada je gospodar Trsata bio knez Nikola Frangepani (Frankopan), upravitelj triju provincija: Dalamcije, Hrvatske i Ilirije (Slavonije), koji je o svom trošku opremio izaslanstvo – povjerenstvo od tri osobe, a među njima je bio i trsatski župnik. Topovjerenstvo je trebalo ispitati kako je ova Kućica iz Nazareta, na veliko čuđenje Turaka, odjednom nestala. Takvu vijest prema zapisima, prije nego se je ovo povjerenstvo vratilo (putovali su dvije tisuće kilometara brodom) donijeli su hodočasnici koji su se vratili iz Svete Zemlje. Doznalo se je da su muslimani imali znatno manju korist od smanjenja broja hodočasnika Svetoj Kućici. A onda 10. prosinca 1294. godine (točno tri godine i sedam mjeseci nakon čudesnoga prijenosa) kućica je nestala sa Trsata i našla se je na drugoj strani Jadrana u šumici nedaleko od Recanatija na posjedu izvjesne gospođe koja se je zvala Lauretta. Pastiri iz toga kraja vidjeli su toga jutra zasljepljujću svjetlost koja je dolazila iz oblaka… Mnogo je ljudi dolazilo, a lopovi su to iskorištavali da bi opljačkali, pokrali hodočasnike.    Prošlo je osam  mjeseci i Kućica iz Nazareta je jedne noći opet nestala i našla se je kilometar i pol dalje na polju – zemljištu, vlasništvu dvaju braće, knezova po imenu Stefano i Simone Rinaldi di Antici. A i oni su htjeli imati osobnu korist – zaradu od milostinje koju su davali hodočasnici i poslali su stoga zahtjev papi Bonifaciju VIII. da bi dobili nad Kućicom pravo vlasništva.
Ali jedne noći u prosincu 1295. godine, sveta Kućica se je smjestila opet dalje i to na cestu koja vodi od Recanatia prema Porto Recanati, na zemljištu koje nije imalo vlasnika. I ovaj je puta kao i svih prošlih Kućica položena na zemljište bez ikakvih temelja. Magistrat Recanatija je stoga morao pomaknuti cestu i zaobići Svetu Kućicu. Također je oformljena komisija od 16 plemića i mjesnih uglednika koja je otišla na drugi kraj Jadrana da provjeri činjenice.
Knez Frangepan (Frankopan), upoznat sa svim ovim događajima, pokazao je toj komisiji kapelu koju je on podigao na spomen boravka svete Kućice na Trsatu i u toj kapeli natpis (još uvijek postoji): „Sveta Kućica Blažene Djevice Marije došla je iz Nazareta na Trsat 10. svibnja 1291. i otišla je 10. prosinca 1294“.  Ovih 16 osoba kasnije su ispitale i stanje u Galileji i usporedili su te rezultate s rezultatima prve ekspedicije: iste dimenzije, istovrsno kamenje od kojega je Kućica sagrađena i potom su zaključili da se „datum odlaska Kućice za Iliriju poklapa s datumom dolaska Kućice na Trsat.“

Danas, na početku  XXI. stoljeća, velika Bazilika od bijeloga mramora koju je projektirao Bramante u XVI. stoljeću nadvila se je dostojanstveno nad malom – velikom Kućicom. Tisuće hodočasnika svih ovih godina su ostavili svoja svjedočanstva u ovom Svetištu gdje su se dogodila mnoga i provjerena veličanstvena čuda. Mnoge poznate ličnosti su pisale o Loretu. Među njima je i Montaigne, koji je posjetio Loreto i opisao to u svojem „Journal de Voyage en Italie par la Suisse e l’ Allemagne“ u kojem se sjeća i činjenica koje su prije navedene i opisuje čudo ali i sve drugo što je važno a u svezi je s francuskim kraljem (rođenje Luja XIV.) (Cfr. A. Colin-Simard, Les apparations de la Vierge, Fayard-Mame, 1981, pp 32ss).

Također papa Ivan Pavao II htio je dati odgovor o vjerodostojnosti svete Kućice, a kojega je dao u Loretu 8. rujna 1979. godine, na početku svojega pontifikata izjavivši: „Sretan sam što je jedna pitoma livada Loreta postala jedno od najslavnijih Marijanskih svetišta Italije“ i dodao je „Dolazim potražiti Svjetlo, uz Marijino posredništvo i pomoć!“

12.12. – Gospa Guadalupska

12.12. – Gospa Guadalupska

Povijest čašćenja Majke Božje od Guadalupe u Meksiku započinje 9. prosinca 1531. Gospinim ukazanjem meksičkom plemiću, Indijancu Juanu Diegu. Gospa mu se predstavila kao Djevica Marija, majka pravoga Boga, i naložila mu da ode k biskupu te mu kaže da na tom mjestu dade sagraditi crkvu. Budući da Juan Diego nije govorio španjolski, u komunikaciji s biskupom služio se prevoditeljem. Prvi izvještaji o ukazanju tako su zapisani na njegovu materinskom jeziku nahauatlu.
Juan Diego je  uporno govorio prvom meksičkom biskupu, franjevcu Juanu de Zamaragi, kako mu se majka Božja više puta ukazala i želi da njoj u čast, sagradi kapelu na obližnjem brežuljku Cerro de Tepeyac. U namjeri da se riješi mladića, biskup je od njega zatražio neki uvjerljiv dokaz, u protivnom neka ga više ne smeta. Za nekoliko dana vratio se Diego noseći kao dokaz nekoliko “kastiljanskih” ruža koje nisu mogle cvasti u to godišnje doba (prosinac), tvrdeći da mu ih je dala Gospa kako bi ih pokazao biskupu.
Mladić je biskupu donio ruže u tunici – tilmi, i kada je rastvorio svoju tilmu, cvijeće se rasulo po podu, a tada se svima prisutnim, bilo je desetak osoba, ukazala Gospa. U tom trenutku, nebesko ukazanje, ostalo je utisnuto kao slika na gruboj tkanini odjeće u kojoj je bilo umotano cvijeće. U strahopoštovanju, zadivljen prizorom što ga je vidio, biskup je na brežuljku dao sagraditi kapelu, te je u njoj dao izložiti na štovanje sliku utisnutu na tunici Indijanca Juana Diega.
Najprije je na mjestu ukazanja, u blizini grada Mexica, sagrađena omanja crkva, dok današnje svetište Gospe Guadalupske ima dvije bazilike. Stara bazilika završena je 1709. godine, no zbog opasnosti od urušavanja ta se crkva danas ne koristi za veća okupljanja.
Godine 1976. čudotvorna slika Gospe, prenesena je u novu baziliku koja je pored stare sagrađena u modernome stilu, a može primiti do 20.000 hodočasnika. Godine 1910. papa Pio X. proglasio je Gospu Guadalupsku zaštitnicom Južne Amerike. S pravom. Naime, u nekoliko desetljeća nakon ukazanja obratilo se 8 milijuna meksičkih Asteka. Guadalupe se uz Lurd smatra najposjećenijim marijanskim svetištem na svijetu.
Tilma Juan Diega na kojoj je čudesno nastao otisak slike Gospe, izrađena je od slabo kvalitetne tkanine izrađene od vlakana agave Takvo platno je posve neprikladno kao podloga za slikanje i u prirodnim uvjetima propada nakon 20-30 godina. Prvih 116 godina bila je bez zaštite izložena rukama hodočasnika, svjetlu i dimu voštanica.
Godine 1791. jedan je radnik nehotice, čisteći okvir, po slici prolio dušikovu kiselinu. Unatoč svemu tome, nakon gotovo pet stoljeća postojanja još uvijek djeluje netaknuta.Slika je po prvi puta stručno istraživana od sedam uglednih slikara godine 1751., a o tomu je Miguel Cabrera, znameniti meksički umjetnik kolonijalnog doba, objavio 1756. god. knjigu Maravilla americana (Američko čudo). Cabrera je zaključio da je slika naslikana na čudesan način i da je njezino podrijetlo nadnaravno. Sliku na platnu takvog sastava prije 18.stoljeća nije se moglo izraditi.
Godine 1936., ravnatelj kemijskog odjela Kaiser-Wilhelm Instituta u Heidelbergu, dr Richard Kuhn,  dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1938., proučavao je dva vlakna, crveno i žuto, iz komadića Juan Diegove tilme, vjerovatno odrezanih 1777. kako bi se stari ogrtač prilagodio okviru, a potom sačuvani kao relikvije. Učinke ispitivanja, izvršenih tada najsofisticiranijim načinima, dr. Kuhn zaključuje riječima: “U dva vlakna, jednom crvenom i jednom žutom, ne postoje boje biljnog, životinjskog ili mineralnog porijekla.” Analiza dr. Kuhna dokazala je da slika sa tilme nije učinjena konvencionalnim postupcima  slikarstva.
Godine 1979. američki znanstvenici, suradnici NASA-e, dr. Philip Serna Callahan, profesor biofizičar Sveučilišta u Kanzasu i i profesor Jody Brant Smith “Master of Arts” Sveučilišta u Mijamiju te profesor filozofije znanosti na Sveučilištu u Pensacoli  ispitivali su sliku infracrvenim zrakam i utvrdili da nema tragova nanošenja boje i da tkanina nije obrađivana nikakvom tehnikom. U svojoj knjizi “The Tilma Under Infrared Radiation” (Washington: CARA, 1981.) dr. Philip Serna Callahan izlaže znanstveno izvješće o autentičnosti Slika Guadalupe. Callahan zaključuje kako je izvorni lik na tilmi Juan Diega neobjašnjivog podrijetla.Nakon ukazanja, milijuni Meksikanaca postali su katolici. Svetište je jedno od najposjećenijih katoličkih svetišta na svijetu. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Juan Diega Svetim 2002. u bazilici Gospe od Guadalupe.

13.12. – sv. Lucija, djevica, mučenica

13.12. – sv. Lucija, djevica, mučenica

Od svete Lucije do Božića ima samo još 12 dana. Lucijino ime znači “svijetla”. Ona kao da na neki način već naviješta veliko svjetlo božićne noči. U našem narodu vlada uvjerenje da će naredne godine biti u pojedinim mjesecima onakvo vrijeme kako je kroz 12 dana od svete Lucije do Božića. O životu sv. Lucije znamo pouzdano jako malo. Ona je jedna od posljednjih žrtava velikog progona za cara Diokecijana, a blagdan joj se već spominje u 400. godini. Kao o mnogim drugim svecima, tako je i o njoj nastala legenda koja joj stavlja na usta ove lijepe riječi “Kad čisto živim, tijelo je moje stan Duha Svetoga”. Razjaren poganski mučitelj zgrozio se na to “Dat ću te otpremiti u kuću bludnica da ti bude oskvrnjena čistoca i onda će te ostaviti tvoj Duh Sveti”. A mudra je djevica odgovorila “Ako mi budeš na silu oduzeo čistocu, moja duša neće biti oskvrnjena, nego ću imati na nebu dvostruku krunu. Grijeh je samo ono što čovjek učini slobodnom voljom”. Bog je sačuvao pred poganima djevičanstvo svoje službenice. Krvnik ju je probo mačem. Zato je umjetnici rado tako i prikazuju. U Sirakuzi nalazi se glasovita bazilika sv. Lucije kamo još i danas mnogi hodočaste.

14.12. – sv. Ivan od Križa

14.12. – sv. Ivan od Križa

Rođen kao siromah, Ivan je od djetinjstva nastojao naći zaposlenje koje bi pomoglo u uzdržavanju obitelji. Okušavši se u mnogim zvanjima, uspjeh i zadovoljstvo nalazi u dvorenju bolesnika u bolnici, u kojoj usput i studira. U vremenu odabira životnog poziva, odlazi u Kramel i postaje poniznim novakom. Zahvaljujuči velikoj inteligenciji i željom za istinom postaje nadstojnikom studenata. Ubrzo postaje nezadovoljan životom u Krmelu zbog slabe stege i nedovoljne pokore te zaželi otići u kartuzijanski samostan. Tu mu želju poremeti susret sa svetom Terezijom Avilskom, te njih dvoje zajednički odluče karmelski život vratiti korijenima. Od strane braće koja ga nisu razumjela mnogo je pretrpio jer su smatrali da on unosi razdor u Družbu. Devet mjeseci provodi u samostanskoj samici, a sve to podnosi strpljivo. Zahvaljujuči patnjama i ustrajnosti Ivana od Križa reforma je ipak pobijedila, Godine 1580. papa Grgur XIII. odobri osnutak bosonogih karmeličana. Obnovitelj karmelskog reda umire u 49-oj godini od čega je 28 godina proveo u Karmelu. Provodeci strogi život i reformirajući karmelski red, Ivan od Križa postigao je da bude uzvišen na čast oltara.