27.4. – bl. Ozana Kotorska

27.4. – bl. Ozana Kotorska

Godine 1965. kotorska je biskupija svečano slavila 400. obljetnicu blažene smrti svoje blaženice Hozane Kotorke. Tom je prigodom papa Pavao VI. preko svog državnog tajnika kardinala Cicognanija, upravio pismo kotorskom apostolskom administratoru don Graciji Ivanovicu, u kojem među inim kaže: “Blažena Hozana, koja se odlikovala u redovničkoj savršenosti, i ljudima našega vremena može pružiti primjere solidne kreposti, a osobito u molitvi i promicanju jedinstva istočnih kršćana s Katolićkom crkvom, oko kojega je i ona marno nastojala pokazujući tako put koji vodi k jedinstvu.” Sveti Otac potiče nadalje današnje vjernike da po primjeru i zagovoru blažene Hozane čuvaju vjeru što su je od djedova primili kao dragocjenu baštinu te da u njoj ustraju. U njoj treba da budu “utemeljeni i neodjeljivi od Radosne vijesti”, kako je i apostol naroda poticao svoje Kološane. Ako nam, dakle, najviši crkveni autoritet preporučuje kao uzor blaženu Hozanu, vrijedno je da se s njome upoznamo. Ona je rođena 25. studenoga 1493. u selu Relezi u Crnoj Gori.

Na krštenju je dobila ime Katarina, a prezivala se Kosic. Jedan životopisac – dominikanac o. Serafin Razzi – piše ovako: “Roditelji su joj bili kršcani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stvarima ne suglašavaju s rimskom Crkvom.” Bili su to cestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Bog je djevojcicu Katarinu Kosic odabrao za sveticu. Njezinoj nevinoj duši želio je da se u vecoj mjeri objavi i povuce je za Sobom. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa najprije kao dijete, a zatim kao patnika na križu. Videnje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to vec i neodoljivu želju da pode u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili jer su se bojali da bi im kcerka ondje i ostala. No ona nema mira. Vuce je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata sila. Kad joj je otac umro, majka je popustila i tako godine 1507. djevojcica Katarina u 14. godini života zauvijek ostavi roditeljsku kucu te se preseli u Kotor. Ondje bî primljena u kucu plemenitog gradanina Aleksandra Buca. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poucila ju je u katolickoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršcanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im koliko je mogla. Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mucili. Te su rijeci snažno pale u njezinu dušu te ona odlucuje da ce za ljubav Kristu provoditi život takozvanih “zazidanih djevica”, kakvih u Kotoru u ono doba vec bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metra visokim, 3 širokim i dugackim, koje su se obicno nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve. Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buca, koji ce kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao “zazidana djevica”. U meduvremenu je postala i dominikanska trecoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Hozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti. Hozana je provela 7 godina u celiji uz kapelu Sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu Sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlicne kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Hozane, htjele provoditi pobožan i pokornicki život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547. da smiju nositi bijeli škapular, koji je inace bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro cak i u Rim. U svome dragovoljnom zatvoru Hozana je provela preko 50 godina moleci, radeci rucni rad i cineci pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporucivali. Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565. u 72. godini života. Velicanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama te položeno u crkvu Sv. Pavla. Odmah su je poceli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemackoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci. Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi Sv. Marije u Kotoru. Pio XI. potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajuci “na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istocnih kršcana s rimskom Crkvom”.

25.4. – sv. Marko evanđelista

25.4. – sv. Marko evanđelista

O životu svetoga Marka ne znamo mnogo. Ono najznačajnije o njemu govori nam zapravo njegovo evandelje. Kad kažemo o njemu, ne mislimo na određene biografske podatke, već o njemu kao piscu Evanđelja. Njegovo pisano djelo govori o njemu kao o odličnu pučkome pripovjedaču. On pripovijeda dogadaje Isusova života jasno, a zaustavlja se i na vrlo dragocjenim pojedinostima kojih kod drugih evanđelista ne susrećemo. U svom je pripovijedanju pod utjecajem svetoga Petra jer je zapravo njegove kateheze stavio na papiros za potrebe vjernika rimske općine. J. Wellhausen kaže za sv. Marka da je u pisanju “jednostavan i neposredan, sa stanovitom hrapavošcu pučke umjetnosti”. On pripovijeda onako kako to čine jednostavni ljudi, kao oni koji ne posjeduju veliku kulturu. I prilično rašireno štovanje sv. Marka govori nam podosta o njemu.

Tako ga latinska Crkva na današnji dan slavi kao mucenika. Prema Martirologiju sv. Bede Marko je bio ubijen i pokopan u Aleksandriji, kamo je morao otici iz Rima. Vec godine 829. njegovo tijelo nalazimo u Veneciji, koja ga izabra za svoga zaštitnika i sagradi mu velebnu ba-ziliku. Njegov se blagdan ondje uvijek slavio najsvecanije. U našim krajevima posvecene su sv. Marku dvije katedrale: u Korculi i u Makarskoj, a u Zagrebu na Gricu starodrevna crkva Sv. Marka postade kao neki simbol Gornjega grada te crkva koja je možda najvi-še ušla u razna povijesna zbivanja hrvatskoga naroda. Blagdan sv. Marka Evandeliste može nam biti krasna prilika da se duhovno što više sprijateljimo i s njegovim evandeljem i sa Svetim pismom uopce. Tome neka pripomognu i ove misli! Sveto pismo je povijest u kojoj je glavni junak Bog sam, koji nepres-tano govori, djeluje i zahvaca. On je od vjecnosti zamislio povijest spasenja, a Sveto pismo od prve do posljednje knjige opisuje njezino ostvarenje. Sveto pismo je knjiga Isusa Krista. To vrijedi ne samo za Novi vec i za Stari zavjet, jer je Stari pripremao Novi i u svjetlu Staroga bolje shvacamo Novi zavjet. Ono je “Radosna vijest o Isusu Kristu, Sinu Božjemu” (Mk 1,1), koju navijestiše vec proroci i koja mora biti navi-ještena sve do konca vremena. Sveto pismo je knjiga nade jer nam govori o najvecoj nadi koja je ika-da u povijesti bila dana. Ono nam govori i o životu poslije smrti, s onu stranu groba, o vjecnosti. Sveto pismo je knjiga molitve, koja može neprestano hraniti našu i usmenu i mislenu molitvu. Sveto pismo je knjiga Crkve. U njoj Crkva pronalazi svoje božansko podrijetlo, svoju mudrost, svoju vjeru. Sav nauk Crkve temelji se na Svetom pismu koje osvjetljuje uciteljstvo i usmena predaja. Crkva se u svom bogoslužju i u dijeljenju sakramenata neprestano služi Svetim pismom. Magdalena Delbrel lijepo kaže za Evandelje: “Ono je knjiga Gospodi-nova života. Ono je napisano da postane knjiga i našega života. Svaka je od njegovih rijeci duh i život.” Slaveci danas svetoga Marka, pisca drugog evandelja, treba da i nas kao i tolike druge prije nas zahvati car njegova predragocjenog spisa.

23.4. – sv. Juraj

23.4. – sv. Juraj

Život je sv. Jurja ovijen mnogim legendama pa je i stručnjacima teško doći do pouzdanih povijesnih podataka o njemu. On je prema legendama već od svog začeća bio predodređen za velike stvari. Zato je i njegovo rođenje ispunilo velikim veseljem oca mu Geroncija, Perzijanca, i majku Polikroniju, Kapadočanku. Pobožni su ga roditelji odgajali u vjerskom duhu, i to s uspjehom, sve dok nije odrastao i stupio u vojničku službu. Za vrijeme Dioklecijana poginuo je mučeničkom smrću. Njegovo je štovanje u povijesti svetaca pravi fenomen, kojemu jedva ima ravna. Neka o tome posvjedoče sljedeći zajamčeni podaci. U Siriji nalazimo već u IV. stoljeću crkve posvećene sv. Jurju. U Egiptu ima njemu u čast 40 crkava i 3 samostana, a na otoku Cipru nalazilo se čak 60 Jurjevih svetišta. U Carigradu mu je podigao crkvu nitko manji nego sam car Konstantin Veliki. U grčkoj Crkvi sveti Juraj se slavi uz sv. Demetrija, Prokopija i Teodora kao veliki mučenik.

S Istoka se njegovo štovanje vrlo brzo proširilo i na Zapad, u Rim, u Italiju, na Siciliju, u Francusku, u Mainz, a onda i u Englesku i Škotsku, gdje se narocito poštuje. Kao svoga zaštitnika slavili su ga srednjovjekovni vitezovi i križari. Seljaci su ga poceli zazivati kao zaštitnika najprije svojih konja, a zatim i ostalih domacih životinja. Još prije II. svjetskog rata hodocastili su s konjima na svecev blagdan slavonsko-podravski seljaci u Sveti ?urad kod Donjeg Miholjca. Svetog Jurja slave i mnogi svecani govori te romansirani životopisi, pocevši od najstarijih vremena. Njega su svojim spisima proslavili sv. Grgur Turonski († 594), Venancije Fortunat († 600), pjesnik himana, sv. Andrija Kretski († 767), sveti Petar Damiani. U srednjem vijeku Sv. Juraj je slavljen i mnogim skazanjima. A njegovim slikama ne zna se ni broja. Malo je koji srednjovjekovni i kasniji religiozni umjetnik slikar ili kipar koji ga nije prikazao. Njegov je blagdan u nekim biskupijama spadao u najvece u godini. Možda bi se citatelji razocarali kad ne bismo spomenuli zmaja, koga Sv. Juraj probada. Neka se ne razocaraju ako im moramo reci da je to legenda koja je nastala tek u srednjem vijeku za vrijeme križarskih vojna. Netko je tada krivo shvatio jednu sliku cara Konstantina u Carigradu koji je, prema povjesnicaru Euzebiju, prikazan kako gazi probodena neprijatelja ljudskoga roda. Pucka mašta tu je sliku pripisala Sv. Jurju i oko njega razvila legendu kako je spasio djevojku probovši zmaja. U toj se verziji brzo raširila ta legenda te postala opca svojina, o cemu svjedoce nebrojene slike i kipovi, pa i jedan u Zagrebu u blizini kazališta.