Slava je ove Svetice u tome što je rodila i odgojila onoga koji će kršćanima nakon tolikih progonstava napokon dati slobodu oslobodivši ih bespravlja. Bio je to car Konstantin Veliki. Rodila se sredinom III. stoljeća u Drepanumu, u pokrajini Bitiniji. Barem tako svjedoči Prokopije koji tako tumači promjenu imena Drepanum u Helenopolis. Promjenu je odredio u počast rodnog mjesta svoje majke sam car Konstantin.

Sveta Jelena je potjecala iz veoma skromne obitelji. I ako je vjerovati predaji, koju spominje Sv. Ambrozije, vršila je službu »stabulariae«, a to znači da se brinula za staju. Kao takvu ju je upoznao i oženio Konstancije Klor. Bit će da je bila veoma lijepa kad ju je iz tako neugledne službe odabrao za ženu onaj koji je imao šanse da postane cezar. Kad je on g. 293. bio stvarno imenovan cezarom, Jelena se od njega morala povući jer su državni razlozi silili novoga vladara da se oženi Teodorom, pastorkom Maksimijana Herkuleja.

I tako Jelena sve do g. 306. ostade ponizno u pozadini. No, te je godine njezin sin Konstantin naslijedio oca pa pozva svoju majku na carski dvor davši joj naslov Augusta. Njoj je omogućio slobodan pristup carskoj riznici, njezino je ime i lik dao utisnuti u kovani novac i obasuo je svim počastima što odgovaraju položaju jedne carice. Jelena je taj visoki položaj iskoristila da čini dobro. Nije podlegla onoj napasti kojoj podlegoše toliki što iz opanaka prijeđoše u papuče. Znak je to da je bila bogobojazna žena, ponizna, i da joj počasti i položaj ne zavrtješe glavom.

Euzebije Cezarejski spominje kako je za vrijeme jednog svog velikog putovanja po Istoku učinila mnogo dobrih djela kudgod je prolazila. Pritjecala je u pomoć bijednicima svake vrste. Siromasima je dijelila novac i odjeću, mnoge je zatvorenike i osuđene na prisilni rad po rudnicima oslobodila, mnoge je izbavila iz prognanstva.

Iz svega navedenoga jasno se vidi da je Sveta Jelena bila žena duboke vjere, koja se očitovala u mnogobrojnim djelima. Njezina je vjera bila živa jer su je stalno pratila dobra djela. Isticala se i pobožnošću te poniznošću. Na bogoslužje bi dolazila skromno odjevena, pomiješavši se s običnim ljudima i ne tražeći u crkvi povlašteno mjesto. Siromahe je često pozivala k svome stolu i sama ih dvorila. Tu je veliku ženu resila i izvanredna razboritost.

Sveta Jelena bijaše sva prožeta izvanrednom ljubavlju prema Spasitelju pa je g. 326. s mnogo pobožnosti poduzela hodočašće u Svetu zemlju, želeći obići ona sveta mjesta što ih svojim životom posveti naš Spasitelj. Tada se zauzela za gradnju bazilike rođenja u Betlehemu te uzašašća na Maslinskoj gori. Obje bazilike njezin sin Konstantin bogato nadari i dade ih raskošno uresiti.

Jedna predaja, što seže sve do pod konac IV. stoljeća, a koju spominje i Sv. Ambrozije, kaže da je Sveta Jelena dala kopati po Kalvariji te da je ondje pronašla Kristov križ i druge instrumente Kristove muke.Jelena je pronašla Isusov križ 326. godine Jeruzalemski biskup Makarije savjetovao je stavljanje neizlječivih bolesnika na tri pronađena križa. Ako se dogodi čudesno ozdravljenje na dodir jednog od njih biti će to siguran znak da se radi o Kristovom križu. Za uspomenu na taj događaj podigla je bazilike na Isusovom grobu i na mjestu pronalaska Kristova Križa.  To je bazilika Svetog Groba. Ona potječe od Konstantina, no nije sigurno da ima kakve veze sa samom Jelenom.
Sveta Jelena je, bogata zaslugama i dobrim djelima, umrla u dubokoj starosti u nama nepoznatom mjestu tamo negdje između g. 328. i 330. Tijelo joj je preneseno u Rim i ondje sahranjeno u porfirnom sarkofagu unutar okruglog mauzoleja s lijepom kupolom. Odmah poslije smrti počeli su je štovati kao Sveticu. Sveti Euzebije kaže o njoj »da je zbog svoga kršćanskog života vrijedna vječne uspomene«. Sv. Ambrozije ju naziva »velikom ženom svete uspomene«. Sv. Paulin Nolanski veliča je zbog njezine velike vjere. Hodočasnici koji su dolazili u Rim na grobove mučenika s istom su pobožnošću obilazili i njezin grob. Štovanje joj je veoma prošireno kako na Istoku tako i na Zapadu. Grci je slave 21. svibnja skupa s njezinim sinom Konstantinom. Zapad kao Sveticu slavi jedino nju i to 18. kolovoza. Sarkofag se Svete Jelene nalazi u vatikanskim muzejima. Svetičin lik ovjekovječiše i mnogi umjetnici.

 Odmah poslije smrti počeli su je štovati kao sveticu, „veliku ženu, vrijednu vječne i svete uspomene“. Zaštitnica je arheologa, obraćenika, problematičnih brakova, rastavljenih supružnika, carica i Helene, glavnog grada Montane te mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Šenkovec, Vrtlinska kod Čazme, Zabok, Rakovica, Kastav, Škrip na Braču). Sretan imendan želimo svim našim Jelenama, Jelicama, Jelkama i Helenama!

Bernard je rođen oko godine 1090. u Fontaines-les-Dijon, seocu što je samo 2 kilometra udaljeno od Dijona u Francuskoj, kao sin burgundskog plemstva. Imao je petero brače i jednu sestru. Bernard je prvu školu polazio kod korskih kanonika u St. Vorlesu, kod Châtillona na Seini. Bilo je to učilište tada na velikoj cijeni, u kojem je Bernard mnogo naučio. Prvi Bernardov životopisac opisuje ga kao veoma osjetljiva i povučena dječaka koji je sklon sabranosti što dušu raspolaže za kontemplaciju. Dječak je već u to doba uz učenje napredovao u pobožnosti i kreposti. Na njemu se već tada nazrijevaju prvi znakovi budučega velikoga mistika, zaljubljenika u kontemplaciju. Nakon majčine smrti Bernard se jedno vrijeme osjećao kao izgubljen. Tada je bio izložen i kušnjama protiv čistoće. Takvo prilično teško i mučno stanje njegova života trajaše 4 godine. Kroz tu je kušnju dozrio pa se g. 1111. povukao u Châtillon, a za njim brzo pođoše sva braća i neki rođaci.

U travnju 1112. s još tridesetoricom mladica koje bijaše pridobio – medu njima bijahu i njegova cetiri brata – stupio je u reformirani samostan Cîteaux. Latinski se taj samostan zove Cistercium, a otud i ime redovnika: cisterciti. Taj samostan bijaše kolijevka cistercitskog reda, a Bernard ce ostati njegov najveci sin. Svojim ce se sinovima kao redovnik pridružiti i otac im Tescelin. Bernard se odmah na pocetku redovnickoga života odlikovao toliko krepošcu i strogošcu života da je vec nakon tri godine bio izabran za opata jedne nove zajednice na podrucju grofa iz Troyesa. S dvanaestoricom subrace u jednoj osamljenoj ali suncanoj i svijetloj dolini: Clara Vallis, francuski Clairvaux, nedaleko od Aubea, u biskupiji Langres, udari temelje slavnome samostanu. Novoga je mladoga opata vjerojatno zaredio za svecenika i uveo u opatsku službu biskup iz Châlonsa na Marni, glasoviti filozof i teolog onog vremena Vilim de Champeaux; s njime ce Bernard uvijek ostati u prijateljskim vezama. Bilo je to g. 1115. kad Bernard nije navršio još ni 25 godina života. Prve godine opatskoga života posvetio je raznim pitanjima redovnickoga života: oduševljavanju, organizaciji i izgradnji zajednice kojoj je kao opat stajao na celu. Ucinio je to tako uspješno da ce samostan u Clairvauxu sa svojih 67 redovnika postati uzor redovnicke stege, veoma privlacno mjesto za duše što su težile za savršenstvom. A takvih je duša tada bilo mnogo, tako mnogo da se Bernardovo razdoblje može podiciti pravom eksplozijom redovnickih zvanja. Bernard ce do svoje smrti osnovati 68 podružnih samostana, koji su se svi smatrali kao “kcerke” opatije u Clairvauxu. Medutim, Bernard nije ogranicio svoju djelatnost na svoje redovnike. Svojim propovijedima on ce vršiti silan utjecaj na mnoge redovnike, svecenike i laike svoga vremena, gotovo u svim zemljama Europe. L. Grill kaže da je njegova korespondencija bila veca nego i samih papa i careva onoga vremena. Bernard se aktivno ukljucuje i u pokret križarskih vojna. Francuski su se vitezovi u Jeruzalemu g. 1119. ujedinili u jedan duhovni red. Po svojoj prvoj naseobini na podrucju nekadašnjega Salomonova hrama nazvali su se templari. Njihovo je pravilo, što ga je g. 1128. potvrdila Sinoda u Troyesu, potjecalo od sv. Bernarda. Unatoc teškom poniženju, Bernard je ipak i dalje kod Nijemaca i kod Francuza vršio izvanrednu apostolsku djelatnost: knezovi, biskupi pa i sami pape slijedili su njegove savjete. Kad je u Crkvi g. 1130. izborom dvojice papa Inocenta II. i Anakleta II. došlo do raskola, Bernard kao vatreni pristaša Inocenta II. odmah stupa u akciju, nastojeci za njega pridobiti Luja VI., francuskoga kralja, i Henrika I., engleskoga kralja. U akciji za zakonitoga papu Bernard putuje po Francuskoj, Engleskoj, Njemackoj i Italiji. Ta je akcija bila veoma uspješna. Bernard je za Inocenta II. uspio pridobiti još Pisu, Genovu, Milano te napokon pokušava pridobiti i sicilijanskoga kralja Rogera II., koji je bio vatreni pristaša Anakleta II. Bernard je sudjelovao u javnoj raspravi s kardinalom iz Pise, koji je bio Anakletov zagovornik, te ga sklonuo da napusti Anakletovu stvar. Zadobivši veliku bitku za Inocenta II., Bernard se nije smirio mirnim životom u svojoj opatiji. Sad se upustio u idejnu bitku protiv Petra Abelarda, koji ce biti osuden na Saboru u Sensu. Borit ce se i protiv pretjeranih idejnih stavova Arnalda iz Brescije. Bernardov je utjecaj u crkvenom životu postao još veci kad je g. 1145. izabran za papu njegov ucenik iz Clairvauxa, uzevši ime Eugen III. Bernard je izravnim radom mnogo pomogao papi Eugenu III. Papa mu je g. 1146. službeno povjerio propovijedanje II. križarske vojne. Bernard se dao na posao te u Francuskoj naišao na silan odjek. Slicno je bilo i u Njemackoj, gdje je kralj Konrad III. stavio na se križarski znak, a taj je oznacavao spremnost poci na vojnu. Bernard je doživio pravi trijumf. No kako je zbog nesloge plemstva vojna doživjela poraz, Bernard doživje trnovu krunu. Pri tom je rekao: “Dobro je tako jer sam dobio slavu druga Kristove pregorke muke.” Bio je veoma ojaden pa je savjetovao Eugenu III. organiziranje nove vojne. No naum se toga pothvata nije razvio. Bernard je sam sebe nazivao “utvarom stoljeca” jer je bio redovnik koji se stalno bavio vanjskim crkvenim i politickim poslovima. Poput sv. Pavla, i Bernarda je ljubav prema dušama gonila na akciju i u svjetovnim dogadajima i zbivanjima. Umro je shrvan pokorom, naporima i bolešcu u dobi od 63 godine. Bilo je to 20. kolovoza 1153., kad su redovnici u Clairvauxu molili treci cas. Kako bijaše veliki pobožnik Blažene Gospe te širitelj njezine slave, pokopan je pod njezinim oltarom u opatijskoj crkvi. Svome je vremenu udario tako snažan pecat da se ono u povijesti naziva “Bernardova epoha”. On je živ dokaz da strogo asketski i kontemplativni život ne otupljuje covjeka, vec ga cini neizrecivo plodnim; on je pobjegao iz svijeta u samostan da bi onda odatle kao nitko drugi oblikovao svijet. Njegova je kontemplacija i mistika neobicno pripomogla rastu Crkve. Ne može li na taj nacin svaki kršcanin, pogotovo redovnik, svecenik, pripomoci rastu Crkve?

Papa Pio XII. je zaključio proslavu Marijanske godine 1954. uvođenjem blagdana Bl. Djevice Marije, Kraljice. Blagdan se slavio najprije 31. svibnja, a po novom se kalendaru slavi danas, na osminu Marijina uznesenja na nebo. Po svome uznesenju Marija je postala i kraljica neba i zemlje. Nauk je o Marijinu dostojanstvu kraljice izložio Pio XII. u svojoj enciklici Ad caeli Reginam.
Naslov »kraljice« ide među one Marijine oznake što joj dade vjerničko razmišljanje, a još više pučka pobožnost. Marija se u pobožnosti ne naziva samo »kraljica«, već i »gospodarica«, »vojvotkinja«, pa čak i »carica«, u našem starom jeziku »cesarica«. Da li je pridavanje Mariji takvih naslova teološki opravdano? – Jest, jer se ona kao Majka i službenica Gospodinova dostojnom pokazala takove časti. Njezino kraljevsko dostojanstvo proizlazi iz njezina bogomajčinskoga dostojanstva. No ako liturgija kaže »da Bogu služiti znači kraljevati«, onda je Marija kao najodličnija Gospodinova službenica i iz toga razloga prava kraljica.
Zanimljivo je da je kršćanska pobožnost Marijin naslov kraljice često vezala uz pojam milosrđa, kako to svjedoči ona lijepa, u srednjem vijeku nastala molitva »Zdravo, Kraljice, Majko milosrđa«! Ona označuje vjeru u Marijinu dobrotu i spremnost da nas grješnike pred Gospodinom zagovara, da nam od njega prosi oproštenje i milost. Marija se kao kraljica sagiba nad našu ljudsku bijedu i pritječe joj u pomoć.

U Časoslovu naroda Božjega Crkva je na današnji dan u Službi čitanja stavila odlomak iz jedne od osam homilija blaženoga Amadeja, lozanskog biskupa. On je živio u prvoj polovini XII. stoljeća te sveto preminuo 27. kolovoza 1159. Prije nego je postao biskup u Lausannei, bio je redovnik cistercita u Clairvauxu, a zatim u Vivianu, gdje je stajao na čelu opatije Hautecombe. Papa Lucije II. imenovao ga je protiv njegove volje biskupom u Lausannei. Kao biskup dao se svim marom na apostolski posao obilazeći i najudaljenije predjele svoje biskupije. Veoma je nastojao i oko kršćanskoga odgoja mladeži, a ponajviše oko izgradnje pobožnoga i učenoga klera.

Kao vjerni učenik i sljedbenik sv. Bernarda bio je iskreno, žarko i odano pobožan prema Majci Božjoj, o čemu naročito svjedoči njegovih 8 homilija. Neka nam, dakle, on danas progovori o Mariji kao Kraljici svijeta i mira.

»Promotri kako je ispravnim uređenjem i prije uznesenja po svemu svijetu zasjalo divno Marijino ime i kako se posvuda o njoj raširio slavni glas i prije nego bijaše na nebo uzneseno njezino veličanstvo. Dolikovalo je, naime, da Djevica Majka zbog časti svoga Djeteta najprije vlada na zemlji, a da onda uz slavu zadobije nebo. Dolično je bilo da se rasprostre u nižim stranama, da bi u svetoj punini ušla u nebesko: prenošena od Duha Gospodnjega iz kreposti u krepost, iz jasnoće u jasnoću.

Tako je već u tijelu imala predokus budućeg kraljevanja. A prispjevši neizrecivom uzvišenošću k Bogu, sada je bližnjima blagonaklona neiskazivom ljubavlju. Zato joj anđeli iskazivahu službu, zato je ljudi štovahu svojom odanošću. Njoj je pristupio Gabrijel s anđelima, a Ivan, radujući se što je njemu kao djevcu s križa bila povjerena majka Djevica, služio joj je s apostolima. Prvi su se veselili što vide kraljicu, a ovi drugi gospodaricu. Jedni pak i drugi bijahu joj poslušni blagim zanosom odanosti.

A ona, boraveći u najuzvišenijoj kuli kreposti i kao more puna božanskih darova, vjernom i ožednjelom puku u najvećem je izobilju izlijevala bezdan milosti, kojom je sve nadvisila. Tijelu je, naime, pružala spasenje, a duši lijek, moćna da podigne iz tjelesne i duševne smrti. Tko je ikad od nje otišao bolestan, žalostan ili neupućen u nebeska otajstva? Tko se nije vratio kući veseo i radostan, jer je isprosio od Gospodinove majke Marije što je htio?

Obilujući tolikim dobrima, zaručnica, majka jedinog zaručnika, mila i najdraža u raskošima, vrelo razumnih vrtova, zdenac živih i oživljujućih voda koje snažno teku s božanskog Libana – ona je tim nebeskim pritjecanjem dovodila s brda Siona do okolnih izvanjskih naroda rijeke mira i tokove milosti. Kad je, dakle, njezin Bog i Sin, kralj kraljeva, doveo Djevicu djevica uz slavlje anđela, radost arkanđela i klicanje neba, ispunjeno je proroštvo psalmiste, koji govori Gospodinu: ’Kraljica ti zdesna stade, u odjeći pozlaćenoj, zaodjenuta izvezenim ruhom.’«

U listama svetih apostola spominje se i sv. Bartol. Spominje ga Matejevo, Markovo i Lukino evanđelje te Djela apostolska. Njegovo se ime izvodi od “Bar Talmaj”, a što znači Talmajev sin. Odatle njegovo latinizirano ime Bartholomaeus, naški Bartolomej ili pučki Bartol. Sv. Ivan Evanđelist, opisujući svjedočanstvo prvih učenika, navodi i zanimljiv susret najprije između Filipa i Natanaela, a zatim između Isusa i Natanaela. Evo toga susreta! “Filip susretne Natanaela i rekne mu: Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također! To je Isus, sin Josipa iz Nazareta. – Iz Nazareta može li što dobro izići? reče mu Natanael. Dođi i vidi! odvrati mu Filip. Isus opazi Natanaela gdje mu se približava pa reče za nj: Evo pravog Izraelca, bez lukavstva. – Odakle me poznaješ? upita ga Natanael. Prije nego te Filip pozvao – odgovori mu Isus – vidio sam te pod smokvom. Rabbi – odvrati mu Natanael – ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov. Isus mu uzvrati: Jer ti rekoh da sam te vidio pod smokvom, vjeruješ! Vidjet ćeš još veče od toga! Zaista, zaista, kažem vam – nadoda Isus – vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim” (Iv 1,45-51).

Tumaci Svetog pisma nisu baš posve sigurni da li je taj Natanael istovjetan s Bartolomejom. Vecina razloga govori u prilog istovjetnosti, tj. da je rijec o jednom covjeku. Natanael bi bilo vlastito ime apostolovo, a Bartolomej ono što bi odgovaralo našem prezimenu. Iako u starini, pogotovo židovskoj, nije bilo prezimena u našem smislu, cesto su ipak za jednu osobu postojala dva imena. Prema tome, Natanael i Bartolomej mogu biti dva imena za jednu te istu osobu. Bartolomej je bio rodom iz Kane Galilejske, gdje trajnu uspomenu na njega cuva ondje crkva posvecena njemu u cast. Nakon prvotnog oklijevanja Natanael postaje Isusov ucenik i apostol. To nas oklijevanje ne smije odviše iznenaditi jer je tada bilo lažnih proroka koji su obilazili Palestinom, upirali prstom na sebe ili se gradili pretecama Mesije, a bili obicni šarlatani. Zato jedan ozbiljan i trijezan Izraelac nije mogao samo tako olako priznati nekoga Mesijom. No kad se uvjerio da je Isus Mesija, on uz njega pristaje i za njim ide. Isus ga je vec kod prvog susreta pohvalio kao “pravog Izraelca u kojem nema lukavstva”, dakle, kao jednostavna, poštena, dobronamjerna i iskrena covjeka. Nakon silaska Duha Svetoga nad apostole i Bartol se dao na misionarenje. Kasnije mu predaja pripisuje veoma duga misijska putovanja, cak do Indije, što se ne može sa sigurnošcu potvrditi. No iz predaje se dade izvesti prilicno siguran zakljucak da je Bartol bio veoma aktivan i dinamican apostol, što je lako i razumljivo. Prožet snagom Duha odozgora, pošao je i on na naviještanje Radosne vijesti, posvetivši tome radu sav svoj život, koji je napokon zapecatio mucenickom smrcu. Prema apokrifima Bartolomej je propovijedao Evandelje najprije u Indiji, a onda u Armeniji, gdje je bio i mucen i to na najokrutniji nacin. Ogulili su mu kožu i onda mu odrubili glavu. To je strašno muceništvo ovjekovjecio u Sikstinskoj kapeli Michelangelo prikazavši na svojoj velicanstvenoj slici Posljednjega suda sv. Bartola kako oderan drži svoju kožu u ruci. Na toj je koži umjetnik nacinio svoj portret. Relikvije su sv. Bartola u VI. stoljecu s Istoka prenesene na Zapad i to najprije na otok Lipari u Tirenskome moru. Odatle su relikvije prenesene u grad Benevent. No i tu nisu trajno ostale jer ih se g. 983. domogao car Oton III. te ih dao prenijeti u Rim, gdje su položene u crkvi Sv. Bartola na otocicu usred rijeke Tibera. Na tom je otocicu vec u pogansko rimsko doba bilo poznato svetište podignuto u cast boga Eskulapa, koji se castio kao bog lijecnikâ i medicine. Zamijenilo ga je svetište svetog Bartola. Kršcanski su se vjernici utjecali u zagovor Bartolu u raznim bolestima, osobito kod grceva raznih vrsta, kožnih i živcanih bolesti. Kao zaštitnika zazivaju ga zanatlije, koji se bave izradom predmeta od kože, kožari opcenito, ali i seljaci te pastiri.

MIROSLAV BULEŠIĆ, rodio se 13. svibnja 1920. u istarskom selu Čabrunići, župe Svetvinčenat, od roditelja Miha i Lucije rođ. Butković. Kršten je 23. svibnja u župnoj crkvi u Juršićima. Prve je molitvw i prve istine katoličke vjere mali Miroslav naučio iz molitvenika «Oče budi volja tvoja», knjige koju je za duhovne potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19. stoljeću sastavio biskup Juraj Dobrila. Osnovnu školu polazio je u Juršićima, gdje mu vjeroučiteljem bijaše revni i vrijedni svećenik Ivan Pavić. U desetoj godini života Bulešić se opredjeljuje za sjemenišno školovanje. Pošto je godinu dana bio u pripravnici «Alojzjevišče» u Gorici, Miroslav Bulešić ulazi u sjemenište u Kopru za školsku godinu 1931/32. U koparskom sjemeništu boravi do 1939. godine, kada je, završivši pet razred gimnazije i tri razreda liceja, položio ispit zrelosti, veliku maturu. Nakon položene mature u koparskom sjemeništu, a na preporuku svećenika Ivana Pavića («Radi se o odličnom mladiću, intelektualnom, otvorenom, pobožnom i dobrom») njegov ga porečki i pulski biskup upućuje na jesen 1939. na studij u Rim.

STUDIJ U RIMU

U Vječnom gradu bogoslov Bulešić boravio je od jeseni 1939. do ljeta 1943. godine. Prve godine studija boravio je u Francuskom zavodu, a naredne tri godine u sjemeništu Lombardo. Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju. Za uzdržavanje Bulešića u Rimu zauzeo se i tadašnji zagrebački nadbiskup, kasnije kardinal, bl. Alojzije Stepinac, o čemu svjedoči pismo o. Sakača iz siječnja 1940. godine. U Rimu, središtu kršćanstva i gradu tolikih prvokršćanskih mučenika, Bulešić je sazrio duhovno i intelektualno. Na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 1942. godine, u bazilici sv. Petra osobno je sudjelovao kod Papine posvete svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu. U rano proljeće 1943. godine, na poziv svog biskupa, bogoslov Bulešić vratio se u Istru da primi svećeničko ređenje.

REĐENJE I MLADA MISA

Miroslav Bulešić za svećenika je zaređen 11. travnja 1943. godine u župnoj crkvi u Svetvinčentu. O om je događaju u dnevniku zapisao: «Moja majka, otac i braća su plakali, a i mogli su: sin im je umro, sam je prestajao biti njihova svojina i počimao biti stvar Božja». Dva tjedan potom u rodnoj je župi slavio svoju Mladu misu. Kao svoje mladomisničko geslo uzeo je zazive iz molitve Oče naš: «Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!»

ŽUPNIK U BADERNI

Na jesen 1943. godine Bulešić je imenovan župnikom u Baderni. U toj se župi slijedeće dvije ratne godine zdušno trudio u pastoralnom djelovanju te se istodobno hrabrio i nesebično zauzimao za ljude, osobito za one koji su u ratnom vihoru bili najugroženiji. U svibnju 1944. godine piše vlč. Ivanu Paviću: «Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda, mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu…» Na Poreštini, kao i po svoj Istri, tada djeluju tri vojske: partizani, fašisti i Nijemci. No kroz cijelo to vrijeme mržnje, uz istinsko rodoljublje, vlč. Bulešić je sačuvao univerzalnost i principijelnost katoličkog svećenika te je ispod bilo koje vojničke odore uvijek gledao čovjeka kao Božju sliku, o čemu svjedoči njegova izjava: «Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.» Zbog takvog odvažnog, dosljednog i načelnog djelovanja Bulešiću stižu prijetnje s raznih strana, te je on u osobnom dnevniku u proljeće 1944. zapisao, obraćajući se Bogu: «Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.» Zatim, kao da naslućuje da bi se i sama njegova žrtva mogla iskrivljeno tumačiti, on sam pojašnjava za što je spreman položiti život: «Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika.» Protivnicima pak i progoniteljima poručuje: «Moja osveta je – oprost». Nakon učestalih optužbi i kleveta, Bulešić na Božić 1944. godine u propovijedi sasvim ostvoreno govori vjernicima svoje župe: «Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojeg poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova. Kraj rata dočekao je Bulešić u Baderni, ali već u jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru.

ŽUPNIK U KANFANARU

U ovoj novoj sredini župnik Bulešić dao se svom revnošću na duhovnu obnovu prostrane i zahtjevne župe. Osim Kanfanara, u sklopu te župe su i velike kapelanije Sošići i Barat. Oživio je crkveno pjevanje, crkvena su slavlja postala za sve privlačna. Uveo je u župu pobožnosti prema Srcu Isusovu i prema Srcu Marijinu, promičući i zajedničko moljenje krunice, češću ispovijed i svetu pričest, posebno za skupine revnijih vjernika, za mladež, djecu. Vjernike su grubim pritiscima odvraćali od nedjeljne mise i crkvenih obreda, stali su uvoditi samo “civilna vjenčanja” i pogrebe, itd. No uza sve pritiske i uvjeravanja od strane komunista, kanfanarski su župljani u poveća dolazili u crkvu i pažljivo slušali župnikove nadahnute propovijedi. Od svjedoka i danas čujemo kako su komunisti priznavali svoju nemoć i male uspjehe u protucrkvenom djelovanju. Promatrajući kako narod hrli na misu, a Bulešića kako u biretu i reverendi, odgovarajući na pozdrave, prolazi između okupljenih vjernika prema crkvi, neki su članovi komunističke partije jedne nedjelje 1946. godine na kanfanarskom trgu međusobno zaključili: “Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke”. Župnika Bulešića pokušali su preko rodbine nagovoriti neka se makne iz Kanfanara, neka pođe u Italiju: tamo je studirao, tamo ima rodbine i prijatelja, tamo će biti na miru. No on je odvratio: “Ovdje je veća potreba za svećenicima, ovdje treba ostati!” Prenijeli su mu i otvorene prijetnje komunista: neka ne govori tako otvoreno, neka bude oprezan, prijete da će ga ubiti. On je odgovorio: “Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!” Miroslav Bulešić nije ostao dugo u Kanfanaru, jer je već školske godine 1946/47. postavljen za podravnatelja i profesora u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu.

POGLAVAR U SJEMENIŠTU I TAJNIK SVEĆENIČKOG ZBORA

U Pazinskom sjemeništu Bulešić se ozbiljno, savjesno i zdušno posvećuje radu s prvim generacijama sjemeništaraca. Istodobno se, kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetanog djelovanja Crkve u novoj, komunističkoj državi. Također se, u tom Svećeničkom zboru, svim silama trudi da zaštiti osobito mlađe svećenike od komunističkih nasrtaja s jedne strane, te da Zbor svećenika očuva od pogubnih manipulacija onodobnih vlasti s druge strane. U to ulaže sav svoj svećenički ugled, znanje i iskustvo, svjedočeći ponajprije vlastitim primjerom: kršćanskom principijelnošću, hrabrošću i dosljednošću. Zrelo sagledavajući situaciju u kojoj se našla Crkva u Istri i njezino svećenstvo, koji su trpjeli sve jače pritiske komunističkih vlasti, u vremenu kad je porečki i pulski biskup Radossi napuštao Istru, a tršćansko – koparskom biskupu Santinu komunisti otvoreno prijetili, dok je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio zatočen u Lepoglavi, Bulešić se intimno pripremao za mučeništvo. To je posvjedočio njegov tadašnji stariji subrat u Pazinskom sjemeništu, kasnije riječko-senjski nadbiskup mons. Josip Pavlišić, u crkvi u Lanišću 23. kolovoza 1997. godine: «Tri mjeseca prije svoje smrti, u kasno proljeće 1947. godine, Miro Bulešić mi je govorio o bijelom i crvenom mučeništvu. On se je već tada pripremao na mučeništvo». A sjemeništarcima je, kako je sam zabilježio u svom dnevniku, govoreći o svećeničkom poslanju, tih dana rekao: «Biti svećenik znači – biti mučenik». Početkom ožujka 1947., podravnatelj Bulešić se pobrinuo da se veliko raspelo, koje je iz središta atrija Biskupijskog sjemeništa svetogrdno skinula skupina «napredne omladine», uz pjevanje i molitve cijelog Sjemeništa časno vrati na svoje mjesto. Koncem lipnja 1947. godine, obraćajući se Bogu, u dnevniku je zapisao: «Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi». Premda još mladog, ali već uglednog i nesavitljivog svećenika, protivnici su zacijelo stalno pratili i čekali svoj čas.

MUČENIŠTVO ZA VJERU

U kolovozu 1947. Miroslav Bulešić, kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr. Jakoba Ukmara kod dijeljenja sv. Potvrede u Buzetu i okolnim župama. «One dane kad sam obilazio župe radi krizme rado mi je pomagao. Gdje je prijetila opasnost, polazio je naprijed pregledati teren», svjedoči o svom prijatelju Bulešiću dr. Ukmar u pismu mons. Mariu Pavatu u Rim od 5. rujna 1954. godine. U subotu 23. kolovoza 1947. godine, kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu, s namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio Svetohranište i u njemu Presveti oltarski sakramenat. «Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga», rekao im je, blijed u licu, ali posve smiren, stojeći na gornjoj stepenica oltara, okrenut prema onima koji su drsko zaposjeli prezbiterij. Uoči dolaska u Lanišće, dok su s ćićarije stizale prijetnje organiziranih komunista, na pitanje boji li se tamo otići, Miroslav Bulešić je odgovorio: «Samo jedanput će se umrijeti». Krizma u Lanišću održana je u nedjelju, na blagdan sv. Bartola apostola, 24. kolovoza 1947. godine.

Govoreći o mučeništvu Miroslava Bulešića, dr. Ukmar je u službenom izvješću za Biskupski Ordinarijat u Trstu od 12. studenoga 1947. godine, napisao: «Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se ka župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem vlč. g. Bulešića koji je bio kraj vratiju. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti…». Bulešić je ubijen ubodima noža u grlo, a njegova krv poprskala je zid predsoblja laniškoga župnog ureda. Prema riječima očevidaca, Bulešić je, osjetivši da umire, zazivao: «Isuse, primi dušu moju!».

Tadašnje vlasti nisu dopustile da se ovaj odvažni svjedok vjere pokopa u rodnoj župi u Svetvinčentu, nego su odredili da bude pokopan u Lanišću. Tek je 1958. omogućeno da se njegovi tjelesni ostaci prenesu u rodnu župu, gdje su pokopani kraj glavnog ulaza u crkvu mučenika sv. Vincencija, na groblju; odatle su g. 2003. preneseni u župnu crkvu, gdje se i danas štuje. U Biskupiji porečkoj i pulskoj provedeno je (1998.-2004.) službeno istraživanje o životu i mučeničkoj žrtvi Miroslava Bulešića, koje je 2004. predano Kongregaciji u Rim.

Vlč. Miroslav Bulešić proglašen je blaženim 28. rujna 2013. godine.

Ljubav prema Božjoj utjelovljenoj mudrosti rodila se kod sv. Monike već u roditeljskoj kući u Tagasti, jer je bila član jedne odlične kršćanske obitelji. Primila je veoma dobar odgoj od majke i jedne stare sluškinje. Pa ipak, unatoč dobrome odgoju, kako je kasnije priznala sinu Augustinu, Monika se kao mlada djevojka odala piću. Kad su je roditelji slali u podrum po vino, ona je iz neke djevojačke obijesti ispijala požudno pune čaše vina. To je trajalo sve dotle dok je stara sluškinja u prepirci s njome nije nazvala “pijanicom”. Ta ju je pogrdna riječ tako duboko dirnula u srce da se od toga časa zauvijek oslobodila te svoje mane. Kad se Monika rascvala u lijepu i zrelu djevojku, udala se u Tagasti za nekog maloposjednika po imenu Patricije. On još nije bio kršćanin; inace po naravi čuvstven čovjek, autoritativan i lak na srdžbu. Patricije voljaše svoju ženu pa ipak je, kao vruč i strastven Afrikanac, nije poštedio duboke boli zbog svoje bračne nevjernosti i preljuba. Monika ga je nastojala obratiti Kristu.

A govorila mu je o njemu više životom nego rijecima, strpljivo podnašajuci njegove ispade srdžbe i njegove nevjernosti. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na smrtnoj je postelji primio kupelj preporodenja postavši po krštenju kršcanin. Bilo je to prvo veliko životno djelo te velike žene u kojem je vjerno suradivala s Božjom milošcu i nadahnucima. Kad su Moniki bile 22 godine, rodila je 13. studenoga 354. u Tagasti, u sjevernoj Africi, svoga prvorodenca, slavnoga i velikoga Augustina, koga ce još jedanput roditi, kad ga molitvom, suzama i rijecima bude dovela do obracenja i krštenja. Osim njega, rodila je još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kcerku, kojoj ne znamo ime. Svima im je dala dubok kršcanski odgoj, no unatoc tome, Augustin ce krenuti putem strasti i grijeha. No i tada je ipak, zahvaljujuci majcinu odgoju, sacuvao ljubav prema Isusovu imenu, vjeru u Providnost, sigurnost u postojanje vjecnoga života. Za kcerku znamo da se udala, postala udovica, a onda sve do smrti bila poglavarica jednog samostana žena u Hiponu, gdje joj je brat Augustin bio biskup. Kad je Moniki bilo 40 godina, umro joj je muž, a tada zapocinje 16 najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine se molitve nisu uzalud dizale prema Bogu, njezine suze nisu uzalud tekle. Augustin, sin njezinih tolikih suza, obratio se i postao drugi covjek. Monika ga je slijedila na njegovu putu u Rim i u Milano. Bilo je to g. 385. kad se Augustin ukrcao u brod i došao u Rim. Majka je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlucna pred kršcanskom vjerom. Ostala je uz njega sve do obracenja. S njime se povukla najprije na malo imanje Cassiciacum. Poslije toga su se vratili u korizmi u Milano, gdje se Augustin spremao na krštenje. Taj je sveti sakrament primio 24. travnja 387. Nakon toga su se uputili put Afrike. No, došavši u Ostiju, na ušcu Tibera i cekajuci na ladu, Monika se razboljela i umrla. Ondje bi i pokopana, no ne trajno. Svetu Moniku slavimo kao ženu izvanrednih naravnih i nadnaravnih vrlina. Resila ju je silna jakost duha, oštroumnost i profinjena osjecajnost. A od nadnaravnih vrlina: nepokolebljivo pouzdanje, postojana molitva, razmatranje Svetoga pisma, poštivanje crkvenoga autoriteta. Sin joj je Augustin postavio besmrtan spomenik u svojim Ispovijestima, osobito u IX. knjizi, koja je jedan od najljepših opisa majke u svjetskoj literaturi. Njezine se relikvije veoma caste u crkvi Sv. Augustina u Rimu, a pucka je pobožnost slavi kao uzor i zaštitnicu kršcanskih majki.

Augustin se rodio 13. studenoga 354. u Tagasti, gradiću u Numidiji. Danas je to mjesto u Alžiru, a zove se Souk Ahras. Njegov otac bijaše mali posjednik, ali imanje je zbog velikih poreza donosilo sve manje prihoda. Zato će Augustin moći na škole samo uz obilnu pomoć jednog svog zaštitnika. To je za njega bilo ponižavajuće i on je tu milostinju doduše primio, ali je ipak bio ranjen u svojem ponosu. Neki misle da mu je ta okolnost utisnula u dušu onu silnu osjetljivost, koja će za njega biti karakteristicna kroz cijeli život. Dok je njegov otac, Patricije, bio poganin, majka mu je Monika bila gorljiva kršcanka (jedan pisac veli “fantastična”), prava vjernica. Augustin je bio veoma živahan duh, iznimno temperamentan, prekomjerno osjetljiv, slabo discipliniran učenik, odviše svjestan da mu učenje ide lako i da se prema tome ne treba naprezati. Prve razrede škole završio je u rodnoj Tagasti.

Nakon toga je pošao u Madauru gdje je pohadao predavanja nekog gramatika da bi se na taj nacin pripremio za zvanje govornika. Homer i grcki jezik ne uciniše na njega baš neki jaci dojam. No zato se zanosio i bio oduševljen za rimskog pjesnika Vergilija. Lio je suze citajuci o nesreci kraljice Didone. Kad je Augustinu bilo 16 godina, ponestalo mu je novca pa se iz Madaure morao vratiti kuci. Taj prisilni povratak na njega nije dobro djelovao i on se pridružio jednoj bandi mladih izgrednika razbijaca. Na srecu, to nije dugo potrajalo. Zahvaljujuci svome dobrotvoru, mogao je nastaviti nauke i to u Kartagi, gdje je bujao razvratan i pokvaren život, a u tu je mocvaru i on uronio. Našao si je “prijateljicu”, s njom podržavao nezakonite veze te imao sina Adeodata. Uz Kartagu ga je držala ne samo želja za naukom vec i žarka ljubav prema djevojci. Kako mu studij nije zadavao posebne brige, bio je ponosan i na rezultate koje postizavaše. Pijuci iz caše užitaka punim gutljajima, uživajuci ugled blistava studenta, u duši je ipak bio nemiran. Tada je citao Ciceronova djela i u duši mu se poce buditi “ljubav prema mudrosti”. Citao je i Bibliju, no njezin hrapavi jezik, prema blještavu Ciceronovu stilu, cinio ju je u njegovim ocima bijednom knjigom. Uskoro je upao i u mrežu Manijevih ucenika te postao manihejac. Manihejci su tumacili paradoks nereda u svijetu postojanjem dvostrukog pocela: dobra i zla, koja vladaju svijetom. To je naucavanje nastalo prije više od dva stoljeca u središnjoj Aziji te prodiralo malo-pomalo na Zapad, u Sredozemlje, zadavajuci kršcanstvu teške gubitke. Sve dogadaje u svijetu tumacili su kao borbu izmedu dviju vjecitih sila: svjetla i tame, duha i materije. Iz pomiješanosti svjetla i tame nastao je ovaj svijet; zato je i zao. Augustin je ispocetka bio oduševljen manihejac, no tada se poceo sve više oslobadati mitološkoga sadržaja tog nauka. Poceo je uocavati zbrkanost manihejskog nauka na podrucju filozofije i teologije te njezinu dekadencu na podrucju morala. Bio je i odviše inteligentan, da ne bi uocio što je u maniheizmu slabo i jadno. On je sve više tragao za pravim smislom života, a na to mu temeljno pitanje maniheizam, zaista, nije mogao dati pravi odgovor. Poslije ce Augustin u svojim spisima s pet dokaza pobiti manihejsku zabludu. Ako ih želimo svesti na ono bitno, možemo reci ovako: Ne mogu postojati dva Boga, nego samo jedan i to onaj koji je posve apsolutno savršen, nepromjenjiv i vjecan, bez pocetka i svršetka. A takvo bice može biti samo jedno jer, kad bi ga u savršenosti mogao netko drugi nadmašiti, onda bi taj bio pravi Bog. Dakle, moguc je samo jedan pravi Bog, nema dualizma. Završivši nauke, Augustin je u Tagasti postao profesor. Tu je službu obavljao 13 godina. želja za karijerom odvest ce ga iz Tagaste u Kartagu, a zatim ce i u Rimu predavati retoriku. Sveta je Monika, majka sv. Augustina, kako je poznato, mnogo molila za njegovo obracenje, no molitva osta dugo neuslišana. Kad je njezin sin, koji bijaše ucitelj govorništva u Kartagi, naumio poci u Rim da bi ondje mogao još uspješnije poucavati njegova se majka pobojala da ce u velikom gradu za njezina sina biti još više pogibelji pa ga je placuci molila da promijeni svoju odluku. Cijelu je sljedecu noc provela u molitvi, moleci Boga da sprijeci odluku njezina sina o putu preko mora. Drugo je jutro doznala sva u strahu da je njezin sin otputovao. Zašto Bog nije uslišio njezinu molitvu? Zato što je boravak u Italiji postao veoma koristan. Ondje ce se Augustin obratiti. Sam ce kasnije reci: “Bože, ti nisi ispunio želju moje majke da joj dadneš ono za što je uvijek molila!” Nakon rada u Rimu, Augustin je napokon g. 384 dobio novo namještenje u carskoj rezidenciji u Milanu, gradu koji je tada bio prijestolnica Zapadnorimskoga Carstva. Uz sve uspjehe na profesorskom, retorskom i filozofskom polju, uz udovoljavanje strastima, prati ga stalno neki nutarnji nemir. I on osjeca: “U meni su dva covjeka…” Medutim Milano ce postati odlucna tocka njegova života. Ondje je poceo proucavati djela genijalnog mislioca neoplatonizma Plotina (205-270). Tamo ga je pronašla Monika, andeo cuvar njegova života, te ga uspjela skloniti da prekine nedopuštene odnose s Adeodatovom majkom. U Milanu je Augustin susreo biskupa sv. Ambrozija (340-397), u kojem je našao sebi dostojna partnera u raspravljanju o najvažnijim životnim pitanjima, o problemima koji su njega samoga mucili. Augustin je požudno slušao njegove propovijedi, gutajuci njegove rijeci. Smatrao ga je nedostiživim govornikom. Poslije ce o svojim doživljajima u milanskoj katedrali zabilježiti: “O Bože, koliko sam suza prolio kod tvojih himana i pjesama! Kako sam bio ganut kad je tvoja crkva odzvanjala od lijepa pjevanja. Oni su tonovi balzam za moje uho i s njima se tvoja istina izlijevala u moje srce tako da je u meni plamtio žar pobožnosti.” Uz govorništvo i ljepotu liturgijskog slavlja u Augustina je malo-pomalo pocelo prodirati i Kristovo Evandelje. Tada je citao i Plotinove Enneade i ta lektira dade konacan pravac njegovu životu. Po Plotinovu idealistickom misaonom sustavu te utjecaju biskupa Ambrozija definitivno se približio kršcanstvu. Medutim se još uvijek nije mogao otrgnuti od spona koje su ga sputavale, a to su: castohleplje, uspjeh, karijera, zlato i seksualni užici. Božja ga milost, koju za njega ustrajno moli majka mu Monika, prati ukorak. Augustin dobiva u ruke životopis sv. Antuna pustinjaka, iz pera sv. Atanazija, cita ga i ostaje pod dubokim dojmom. Divi se pred idealom mnoštva onih kojih su sve ostavili i pošli za Kristom u pustinju, u samocu, u molitvu i pokoru. Augustin i sam stoji sada pred odlucnim korakom od svoga života i on mora nešto pametno stvoriti. Taj ce korak biti dar Božje milosti koja ga prati. Kad kasnije o njoj bude raspravljao s pelagijancima, znat ce je braniti ne samo iz Svetoga pisma, vec i iz vlastitog iskustva. Prizor konacnog obracenja sam je Augustin ovjekovjecio u Ispovijestima. U to je vrijeme upadno tražio samocu. Tako se bio povukao u osamljenost vrta svoje kuce u Milanu. Tamo je plakao od boli nad svojim bijednim stanjem, razapet izmedu ideala i nagona. U svom je bezizlaznom stanju molio za pomoc odozgora. Vapio je: “A što sada, Gospodine, i kako ce dugo potrajati ovakvo stanje?” Tada je cuo kako netko djecjim glasom vice: “Tolle – lege, tolle – lege! – Uzmi i citaj!” Uzeo je Sveto pismo i oci mu se zaustaviše na ovome tekstu: “Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svadi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugadate pohotama!” (Rim 13,12-14). Taj je nadahnuti tekst bio savršen odgovor na njegov zov i vapaj iz dubina. On je iz Augustina protjerao svu tamu nesigurnosti, ispunivši mu srce snažnim svjetlom. U svojoj 32. godini života Augustinova duša pronalazi napokon Gospodina. Za tu je milost bio cijeli život zahvalan Bogu, a njegove Ispovijesti nisu drugo do himna zahvalnica Gospodinu. Augustin je još nekoliko tjedana nastavio svoju službu profesora govorništva, a onda se zahvalio. Skupa s majkom, sinom i nekim prijateljima povukao se na ladanjsko dobro nekog svoga prijatelja u blizini jezera Como. Prijatelji su mu omogucili dulji skroviti boravak ondje. U uskrsnoj noci 23. travnja 387. primio je iz ruku milanskoga biskupa, svetoga Ambrozija, sakramenat krštenja zajedno sa svojim sinom Adeodatom. Na povratku u Afriku Monika je umrla u Ostiji, luckom gradu na ušcu Tibera u Tirensko more. Tko je procitao Augustinove Ispovijesti, rado posjecuje to mjesto jer ga je u tom remek-djelu opisao divno, a još divnije život i smrt svoje majke Monike, koja je jedan od najvecih genija kršcanstva. Na zidu jedne od negdašnjih kuca ispisan je Augustinov dijalog (dakako skracen) s majkom kad su u Ostiji cekali brod; majka ga nije docekala, vec je ondje umrla, sva sretna što je uz nju stajao njezin obraceni sin za cije obracenje bijaše prolila mnogo suza, izmolila mnogo molitava, prikazala mnoštvo žrtava. Augustin je stigao u zavicaj u jesen 388. Prodao je ocevo imanje te s prijateljima i istomišljenicima provodio neke vrste redovnicki život produbljujuci svoju duhovnost te studirajuci i dalje filozofiju i teologiju. To je razdoblje trajalo tri godine. Tada se jednog dana našao u crkvi u Hippo Regiusu, Hiponu (danas Annabi). Stari je mjesni biskup Valerije predložio zajednici da mu izaberu svecenika koji ce mu pomagati, a osobito u propovjednickoj službi. Augustinova prisutnost u crkvi nije ostala nezapažena. Narod je povikao: “Augustin – svecenik!” Kandidat je protestirao, branio se, briznuo u plac, smatrajuci se valjda nevrijednim, no sve bijaše uzalud. Narod ovdje bijaše, doista, glas Božji. Njegovo je svecenicko redenje bila odlucena stvar. Zareden je za svecenika 391. godine. Za njega je to bila velika žrtva. Morao se odreci onoga lijepoga, mirnoga, kontemplativnog života u društvu prijatelja te prihvatiti teške službe svecenickog služenja. No, kršcanin nije vjernik samo za sebe, vec i za Crkvu, za zajednicu. Augustin ce 5 godina kasnije, g. 396., kao biskup naslijediti Valerija u Hiponu, drugom po važnosti gradu rimske Afrike. Utjecaj ce hiponskoga biskupa prelaziti daleko mede njegove biskupije, i to ne samo prostorno, vec i vremenski sve do dana današnjega. On je u svoje doba postao neosporan voda africkog episkopata, ali i teološka svijest i savjest cijele Crkve. Novi je biskup Hipona uza sve to u prvom redu bio sluga svoje Crkve u Hiponu. A biskupsku je službu shvacao “ne kao predstojništvo, vec kao služenje”. Sa svojim je klerom provodio zajednicki život pod veoma strogim pravilom. Prof. Franz Spirago u svojoj Zbirci primjera spominje natpis u blagovaonici sv. Augustina koji je glasio: “Qisquis amat dictis absentem rodere vitam hanc mensam vetitam noverit esse sibi.” (Neka se klone ovog stola oni koji rado vrijedaju tudu cast.) Augustin je narocitom revnošcu obavljao službu propovijedanja. Oko tisucu sacuvanih propovijedi najveci su dio njegove pismene baštine. Te su propovijedi pune misli iz Svetoga pisma, koje Augustin svojom rjecitošcu i dubinom neobicno lijepo razlaže. Uz pastoralnu službu razvio je i karitativnu u korist siromaha i potrebnika. Svoju je službu shvacao veoma odgovorno, zalagao se posve pa je cesto morao govoriti: “Stenjem pod teretom svoje biskupske službe.” Augustin je obavljao i službu velikog teologa i ucitelja Crkve. On je citavom svojom kulturom bio Rimljanin, a inace genijalan mislilac, koji je iza sebe ostavio monumentalno djelo neusporedive vrijednosti. Bio je filozof, teolog, pastir duša, covjek velike duhovnosti, naucitelj milosti i ljubavi. Njegovo pisano djelo broji 113 knjiga i 218 pisama. Kroz te se spise provlace sve rasprave tadašnje africke Crkve i kršcanskoga svijeta, osobito one što ih prouzrociše donatisti i pelagijanci. Augustinovo cjelokupno djelo, pa i njegove polemike, nije imalo druge svrhe do službe Crkvi njegova i buducih vremena. On je najznacajniji filozofski mislilac medu svetim Ocima, a njegova teologija ide u vrhunce patristike. No, iako je bio jedan od najvecih genija svog doba, dopustio je da ga i kritiziraju, a plod je toga njegovo znano djelo Retractationes u kojem je korigirao neka svoja mišljenja. U tome je takoder pokazao velicinu duha jer je kraj sve svoje nadarenosti bio svjestan da ipak nije nepogrješiv. To je nadasve pokazao na duhovno-moralnom planu u svojim besmrtnim Ispovijestima – remek-djelu kršcanske pa i svjetske literature, uvijek vrijednom i suvremenom. U njemu je dao dubok i svestran uvid u svoj religiozni razvoj. Uz Ispovijesti tu je i drugo Augustinovo remek-djelo De civitate Dei (O Božjoj državi) u kojem je sadržana najvrjednija starokršcanska apologetika, obrana kršcanstva, a u isto vrijeme poštovanja dostojna teologija povijesti. Povod je za pisanje tog djela dao kriv sud da je za propast Rimskog Carstva krivo kršcanstvo. Svoju je bogatu i dubokoumnu teologiju Augustin razvio u sukobu s herezama svog vremena: maniheizmom, donatizmom i pelagijanizmom. Donatisticka je hereza naucavala da vrijednost sakramenata ovisi od duhovne cistoce i kreposti djelitelja i stoga su osnovali crkvu iskljucivo samo od onih cistih u kojoj za grješnike nije bilo mjesta, a najmanje milosrda. Naucavali su i neke druge zablude, na primjer ponovno krštenje. Ta je zabluda dolazila od krivog poimanja sakramenta jer se njegova djelotvornost i ucinkovitost vezala uz cistocu djelitelja. Za Augustina je to znacilo svoje ufanje stavljati u covjeka, a ne u Krista, uzrocnika i pravog djelitelja sakramenata. To prema svetom Augustinu znaci da nije Petar ili Ivan koji krsti, vec je to Krist sam. Protiv pelagijanizma, svojevrsnog naturalizma, koji je nijekao stvarnost istocnog grijeha, pa i potrebu milosti, Augustin je razvio temelj svog nauka o milosti. Bog je covjeka kod stvaranja upravio prema konacnom nadnaravnom cilju i za to ga obdario milošcu. Covjek je nadnaravna slika Božja, grijehom ranjena, ali po Kristu opet povracena u prvotno stanje. Krist je svojom milošcu spasio i opravdao palog covjeka. Ta je milost dakako dar Kristove muke, smrti i uskrsnuca. Opravdavajuca milost je ponovno stvaranje covjeka jer po njoj postaje homo novus – novi covjek u Kristu. Ta milost sadrži u sebi izlijevanje Božje ljubavi na covjeka koji postaje Božji prijatelj, ljubimac, štoviše, ljubljeni sin. A tek ljubav prema Bogu covjekove cine cini nadnaravnima i za nebo zaslužnima. Covjek, dakle, s Božjom ljubavlju i milošcu, bez koje ne može ništa, mora suradivati, a to znaci živjeti u Božjoj ljubavi i prijateljstvu. Upravo je Augustin rekao: “Bog, koji te je stvorio bez tebe, nece te i spasiti bez tebe!” Pelagijanizam, na žalost, stavlja u covjeka preveliku moc, kao da mu nije potrebna Božja milost. Augustin si je g. 426. izabrao biskupa-pomocnika. Umro je 28. kolovoza 430., kad su Vandali vec tri mjeseca opsjedali njegov biskupski grad. Nakon pada Hipona tijelo su mu prenijeli najprije na Sardiniju, a g. 722. Luitprand ga je prenio u Paviju. U Ispovijestima Augustin priznaje: “Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrcuci na ta lijepa bica koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhocu, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepocu, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žedam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.”