28.1. – sv. Toma Akvinski, biskup, naučitelj

28.1. – sv. Toma Akvinski, biskup, naučitelj

Sveti Toma kojega se Crkva danas sjeća, pripada svakako u red jednog od najvećih crkvenih umova. Rođen je 1225. u dvorcu Akvino u južnoj Italiji. Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem, a završavajući visoke škole u Napulju upoznao se s dominikanskim redom. Roditelji su se protivili da on kao plemićki sin stupi u prosjački red. Unatoč protivljenjima postao je dominikanac, a poglavari vidjevši njegove ogromne intelektualne sposobnosti šalju ga učenjaku Albertu Velikom. Toma s 23 godine postaje profesor i predaje u Parizu, Rimu i Napulju. Unatoč velikoj učenosti ostao je jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik koji je odbijao sve ponuđene mu crkvene časti. Najslavnije djelo mu je svakako Teološka suma u tri sveska gdje sustavno obrađuje cijelu teologiju. Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274., na putu u Lyon, na opći sabor. Proglašen je svecem 1567. i crkvenim naučiteljem.

27.1. – sv. Anđela Merici, djevica

27.1. – sv. Anđela Merici, djevica

Osnivateljica sestara uršulinki koje aktivno djeluju u našoj župi, a imaju samostan u Vlaškoj ulici, sv. Anđela koju Crkva danas slavi, rođena je 1. ožujka 1474. u Desenzanu, a umrla je 27. siječnja 1540. Odlikovala se izvanrednom pobožnošću prema Srcu Isusovu, Kristovoj muci i presvetoj Euharistiji. Anđelu Merici, rođenu u skromnoj seoskoj obitelji, već kao djevojku njezini su suvremenici zapazili po mudrosti, dobroti i spremnosti da svakom pomogne. Velika očekivanja opravdala je ustanovljenjem Družbe svete Uršule, a osobito i institucije za odgoj i vjersko poučavanje mladih svjetovnih djevojčica, napuštenih od svojih roditelja. Po njezinu odgojiteljskom djelovanju sv. Anđelu Merici s pravom se moglo nazvati prethodnicom suvremenih pedagoga, a po mnogim stavovima i razmišljanjima utemeljiteljica uršulinki i u današnje doba koračala bi “daleko ispred svog vremena”.

26.1. – sv. Timotej i Tit, biskupi

26.1. – sv. Timotej i Tit, biskupi

Sveti Timotej i Tit bili su najvjerniji učenici i pomoćnici svetog Pavla. Timotej je rodom iz Listre u Maloj Aziji. Otac mu je bio poganin, a majka židovka. Timoteja je obratio sv. Pavao na svom prvom putovanju i on postaje najmiliji učenik. Pratio je Pavla na njegovim putovanjima i proživljavao s njime sve patnje na koje je često nailazio. Nakon Pavlovog procesa u Rimu, Timotej se vraća na istok gdje ga Pavao postavlja za predstojnika crkve u Efezu. Pavao ga u teškim okolnostima drugog rimskog sužanjstva kao najmilijeg i najvjernijeg suradnika poziva u Rim. Pavao Timoteju upućuje čak dvije svoje poslanice. U prvoj ga kao mladog crkvenog starješinu upozorava da bude budan protiv krivih učitelja. U drugoj poslanici sv. Pavao, predosjećajući skori svršetak, potiče vjernog suradnika Timoteja da sve sile posveti Evanđelju te da čuva pravovjerje. Tu poslanicu mnogi smatraju Pavlovom duhovnom oporukom.

Sveti Tit potječe iz poganske grčke obitelji, a vjerojatno ga je obratio sam sv. Pavao. Kad je sv. Pavao poslije prvog rimskog sužanjstva pisao poslanicu Titu, on je upravljao crkvom na otoku Kreti. Tit je kasnije otišao u Dalmaciju. Poslanica Titu daje naputke o svojstvima kandidata za crkvene službe, o različitim skupinama vjernika, o odnosima kršćana s vlastima i ostalim građanima te o budnosti protiv krivih učitelja. Tit je bio među najrevnijim kršćanima pa je takav bio i kao dušobrižnik. Bio je osoba Pavlova velikog povjerenja pa ga je apostol poslao u Korint da ondje sredi crkvene prilike. Kasnije ga šalje opet u Korint kao nositelja Druge poslanice Korinćanima i kao organizatora sabiranja milostinja za jeruzalemsku Crkvu.

25.1. – Obraćenje svetog Pavla

25.1. – Obraćenje svetog Pavla

Danas slavimo važan događaj u povijesti Crkve Kristove, obraćenje svetog Pavla apostola. Pavao se rodio u Tarzu u Ciliciji između 5. i 10. godine. Potječe iz maloazijske židovske obitelji s pravom rimskog građanina pa je uz hebrejsko ime Šaul imao i rimsko Paulus. Helenističko obrazovanje i rabinsko zvanje stekao je u Jeruzalemu, a prema tradiciji židovske dijaspore izučio je i zanat. Kao pripadnik farizejske sljedbe progonio je prve kršćane. Nakon obraćenja, oko godine 34, pridružio se apostolima.
Događaj pred Damaskom na neki se način provlači kroz cijelu povijest jer svaki čovjek proživljava svoj Damask, obraćenje i put do Boga. Nekadašnjeg Savla, pismoznanca, revnitelja židovskoga zakona, Krist je pred Damaskom oborio ne samo s konja, nego i s njegovih svjetonazora i stremljenja. Preobrazio ga je od promatrača do čijih su nogu razjareni Židovi odlagali odjeću kad su kamenovali Stjepana Prvomučenika, u zauzetog radnika Kraljevstva nebeskoga. Krist je Savla toliko preobrazio u Pavla da su ga prozvali Apostolom naroda. Neki mu pripisuju i osnutak Crkve na dugim, napornim, ali iznad svega blagoslovljenim misijskim putovanjima kojima je htio doprijeti na kraj svijeta. Toliko je bilo Pavlovo nastojanje oko naviještanja Kristove riječi, da je sve smatrao ‘lošijim’ samo da zadobije Krista. Ništa mu nisu mogli ni zmija, ni olujno more, ni oni što su ga htjeli proglasiti bogom. Za svakoga je našao načina kako da ga pridobije za Krista. U štovanju Nepoznatog Boga u Ateni, on prepoznaje čovjekovu neprestanu želju i čežnju za Bogom, Jednim i Jedinim.
Pavao je za svoje obraćenje bio pripremljen proučavanjem Staroga zavjeta, koji je narod pripravljao za dolazak Mesije. Postavljalo se samo pitanje je li taj Mesija Isus iz Nazareta ili nije? Pavao se u to uvjerio u susretu pred Damaskom, koji je za njega bio velika milost, preokret, ali za svoje apostolsko poslanje on se još morao spremati. Nije sve bilo završeno u času obraćenja. U Pavlom životu to je ipak bio izvanredan trenutak, presudan za njegovu budućnost, ali i za povijest kršćanstva, u kojoj je on po milosti Isusa Krista svakako jedan od najzaslužnijih pojedinaca. On je Isusovo ime pronio cijelim svijetom i cijeli svijet ispunio Evanđeljem.

24.1. – sv. Franjo Saleški, biskup, naučitelj

24.1. – sv. Franjo Saleški, biskup, naučitelj

Sv. Franjo Saleški rođen je 1567. godine u plemičkom dvorcu svojih roditelja u Savoji. Roditelji su mu omogućili kvalitetno školovanje. Franjo se u to vrijeme bavio razmišljanjima o kalvinskom nauku prema kojemu je određen broj onih koji će biti spašeni. Franjo se bojao da nije u onom broju koji će biti osuđeni na vječnu propast. Otac mu se silno usprotivio kada je izjavio da želi postati svećenik. Nakon što je završio teološki studij i postao svećenik Franjo odlazi u pokrajinu pored Ženevskog jezera koja je bila središte kalvinizma i tu je ispravno naučavajući uspio vratiti 70.000 duša nazad u katoličku vjeru. Izašavši na glas kao izvanredan dušobrižnik i veliki borac za pravovjerje papa ga imenuje ženevskim biskupom.
Kao biskup osniva dvije Družbe i razvija veliku spisateljsku djelatnost. Umire u 55. godini 1622. godine. Njegovo najpoznatije pisano djelo Filotea namijenjena je onima koji žive u obiteljima, jurnjavama života i stoga smatraju da svetost nije za njih. Ovo veliko djelo doživjelo je više od tisucu izdanja, a vec 1656. godine biva prevedeno na 17 jezika. Bio je naucitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju. Proglašen je zaštitnikom katolickih novinara i pisaca.

22.1. – sv. Vinko Palotti, osnivač Družbe katoličkog apostolata

22.1. – sv. Vinko Palotti, osnivač Družbe katoličkog apostolata

Životni tijek ovog Sveca od g. 1795. do g. 1850. odvijao se u veoma teškim vremenima. U djetinjstvu je doživio da su Napoleonovi vojnici osvojili Rim, papu Pija VI. odveli u sužanjstvo u Francusku, a papinsku državu likvidirali. Kad je kao rimski svećenik u Vječnom gradu kao dušobrižnik mladeži, bolesnika, zatvorenika, kao vođa duhovnih vježbi i pučki misionar, kao duhovnik svećeničkih pripravnika i kao utemeljitelj Družbe katoličkog apostolata razvio najveću djelatnost, doživio je burnu godinu 1848. s revolucijom u Rimu i bijegom Pija IX. u Napuljsko kraljevstvo u Gaetu. Svi ti udarci s jedne strane utvrđivali su ga u vjeri da Crkvu paklena vrata neće nadvladati, a s druge strane u ljubavi prema rimskom prvosvećeniku, papi. U tim po Crkvu teškim vremenima svetac je svojim duhovnim sinovima, a i svim katolicima dobre volje, dovikivao: “Zar će katolici pokazati manje žara za stvar neba negoli krivovjerci i nevjernici za stvar pakla?”

Osnovavši Družbu katoličkog apostolata svetac je htio ujediniti sve katolike u apostolskom radu za Crkvu. Težio je svim silama za obnovom Crkve i to po jednom općem saboru. U tom smislu pola godine prije smrti na Duhove godine 1849. napisao je opširno i sadržajno pismo dekanu kardinalskog zbora kardinalu Vinku Macchiju. U njemu se svetac pita koji su uzroci tadašnjih buna, nećudoređa, propadanja vjere, te odgovara da su naročito zatajili duhovni pastiri, neposredni dušobrižnici. K tome su pridošli i nepravedni zakoni koji su jako ometali rad biskupa.

Svetac nije dočekao I. vatikanski sabor. Umro je 20 godina prije njega, ali je njegovo pismo proučavao ne samo kardinal naslovnik već i papa Pio IX., koji će na svetkovinu Bezgrješne godine 1869. otvoriti I. vatikanski sabor. On je naročito utvrdio papin primat i nepogrješivost, a to je urodilo katoličkom obnovom na svim područjima. Nju je svim svojim silama pripremao i sv. Vinko Palotti, taj sveti rimski svećenik, čovjek malena stasa, ali velika duha, obdaren mističnim darovima, ponizan do krajnosti, nazivajući samoga sebe “ništavilom i grijehom”. Njegovo djelo nastavljaju njegovi duhovni sinovi, a njegov duh živi u svima onima koji se trude oko promicanja i razvijanja katoličkoga apostolata te koji u njemu aktivno i sudjeluju.