31.5. – Majka Božja od Kamenitih vrata

31.5. – Majka Božja od Kamenitih vrata

1991. godine, na prijedlog Gradskog poglavarstva i tadašnjeg gradonačelnika Borisa Buzančića, kardinal Franjo Kuharić i službeno je Majku Božju Kamenitih vrata proglasio zaštitnicom našeg grada. Od tada je njeno štovanje obogaćeno i javnim obilježavanjem – procesijom kroz gradsko središte: od katedrale, Bakačevom ulicom, zatim preko glavnoga gradskog trga, Ilicom i Mesničkom do Trga sv. Marka. Potkraj 1998. godine, na prijedlog Bože Odaka, Gradska je skupština prihvatila prijedlog da se njen spomendan obilježava i kao Dan grada Zagreba. Početak štovanja Majke Božje Kamenitih vrata povezan je s požarom koji je kasno navečer, 30. svibnja 1731. godine buknuo u zgradi sjemeništa sv. Josipa i proširio se, najprije po čitavom Gornjem gradu, a sutradan i susjednim Kaptolom. U požaru su izgorjele sve kuće u Kamenitoj, Opatičkoj i Jezuitskoj ulici, kao i tadašnja gradska bolnica.

Bilo je i eksplozija jer se u nekim kućama našla i veća količina puščanog praha. Kao što se zbog vjetra moglo i pretpostaviti, sutradan se vatra iz Gradeca proširila na Kaptol. Gorjele su kanoničke kurije na Opatovini, i franjevački samostan s crkvom u kojoj su se rastalila zvona. U požaru su, naime, izgorjela i Kamenita vrata kao i stan u kojem je iznad njih živjela udovica Modlar. Treći dan nakon požara pregledavajući zgarište svog stana, udovica je u pepelu pronašla neoštećenu sliku sv. Marije, kojoj je izgorio samo drveni okvir.
O tome se ubrzo pročulo po čitavom gradu i naši su sugrađani to smatrali velikim čudom.
Budući da se slika čudom održala u požaru, pripisana joj je posebna moć, a pobožna udovica Modlar dala joj je pod svodom Kamenitih vrata podići mali oltar i tako omogućila svim sugrađanima da joj se približe i štuju je. Majci su se Božjoj u Kamenitim vratima mnogobrojni pobožni građani počeli zavjetovati, te nakon ispunjenja njihovih molbi i zahvaljivati. Ta se tradicija sačuvala do danas.
I danas tu gore brojne svijeće, a čitav je zid Kamenitih vrata prepun natpisa kojima se građani zahvaljuju Majci Božjoj na pomoći. U tom je duhu i dr. Velimir Deželić ml. napisao stihove: »Zaštitnica Griča i Kaptola, Zagreba grada i sviju Hrvata, Neka bude sada i navijeke, Majka Božja od Kamenitih vrata«.

1.6. – Marija Majka Crkve

1.6. – Marija Majka Crkve

Na Duhove smo proslavili blagdan rođenja sv. Crkve Kristove. A na drugi dan Duhova, slavimo blagdan Marije Majke Crkve.
U prvim vremenima Crkve više je bilo naglašeno Božansko materinstvo Marijino i ona se štovala kao Bogorodica, dok u posljednjim vremenima naglasak je stavljen na Crkvu i Marija se štuje kao Majka Crkve.
Za mnoge Crkva su papa, biskupi, župnici, odnosno hijerarhija, liturgija, sakramenti, zakoni… itd.
Zato papa Pavao VI. pri svršetku Drugog Vatikanskog Sabora (21. studenog 1964.) naglašava da se Crkva ne iscrpljuje u hijerarhijskoj strukturi, u svojoj liturgiji, u svojim sakramentima, u svojem pravnom uređenju, već njezina intimna bit, prvi izvor njezine posvećujuće učinkovitosti je u mističnom sjedinjenju s Kristom, u sjedinjenju koje mi ne možemo odvojiti od One koja je Majka utjelovljene Riječi, i koju je Isus Krist htio tako tijesno povezati sa sobom u našem spasenju.
Stoga Pavao VI. kao krunu Sabora proglašava Mariju »Majkom Crkve«, majkom svega Božjeg naroda, vjernika i pastira, koji je nazivaju majkom ljubaznom i želi da tim preslatkim imenom unaprijed presveta Djevica bude još više čašćena i zazivana od svega kršćanskog naroda.

Ovaj naslov poznat je vjernicima već od prvih vremena. Temelji se na Božanskom materinstvu, na Marijinoj aktivnoj prisutnosti s Kristom u djelu spasenja ljudskoga roda, što je temeljni odnos Marije s Crkvom.
Budući da je Ona Majka Isusa Krista, koji je od prvog trenutka svojeg utjelovljenja u njezinu djevičanskom krilu Glava i svojega mističnog Tijela, što je Crkva, Marija je i Majka Crkve.
»Marija, kao Majka Krista, Majka je vjernika i pastira, Majka Crkve« kaže papa Pavao VI.

Ne možemo shvatiti Crkvu izvan njezinog mističnog sjedinjenja s Kristom. Krist i Crkva su jedno. Dolazak Isusa Krista na ovu zemlju je dolazak Božjeg kraljevstva među ljude. Crkva, obdarena darovima Duha Svetoga i vjerna zapovijedi ljubavi Isusove, poniznosti i odricanja, prima poslanje i naviješta Božje kraljevstvo svim ljudima i narodima i ostvaruje ga, što je sjeme i početak konačne objave Krista.
Prema tome Isus i njegova Crkva su jedno, puni Krist.
Marija je Majka ne samo Glave nego cijelog Krista. U trenutku Marijina »neka mi bude po Riječi tvojoj« Duh Sveti, Božja ljubav i izvor svakoga života, satka u Mariji tijelo čitavog Krista, Isusa koji nas otkupljuje i spašava i njegovo mistično tijelo, Crkvu.

Marija tako postaje Majka Krista i Majka Crkve, Majka Krista Pastira i Majka ovaca. Ona je Majka Krista i njegovih loza, Majka Krista ugaonog kamena i nas živog kamenja njegova hrama, Majka Krista zaručnika i Crkve njegove zaručnice, Majka Krista koji u svojoj krvi stvara Novi savez i naroda Božjeg koji po vjeri u Krista i u njemu čine novi i vječni savez, na slavu Boga Oca u jedinstvu Duha Svetoga.

Crkva je rođena u muci i uskrsnuću Isusa Krista.
Majka Crkve je Marija za koju Isus s križa u svečanom trenutku proglašava njezino duhovno, ali stvarno materinstvo, govoreći Ivanu koji uosobljuje Crkvu koja se rađa: »Evo ti majke!« (Iv 19,26).
Marija je Majka Crkve, ne kao neko daleko i nedostupno biće, već kao blaga i osjećajna majka, koja se brine za Crkvu Božju i za sve čovječanstvo koje je u hodu prema vječnoj domovini, u zagrljaj Trojedinog Boga.
Marija podno križa »probodena srca« zbog mržnje i grijeha svijeta, s Isusom prinosi otkupiteljsku žrtvu spasenja. Sin Božji preuzima na se patnje svih nas i tjeskobu svih ljudi. Jednako i Marija.
Prisutna je u našim patnjama i to je boli. Ako je ljubimo uklonimo grijeh i sebičnost iz svojeg srca, izvor čovjekovih patnja i ostvarimo zapovijed Kristove ljubavi. Ako se međusobno ljubimo, najbolji je znak da i Mariju iskreno ljubimo.

Svaka majka prenosi djeci svoj lik. Stoga između Marije, Majke Crkve i same Crkve postoji tijesan odnos i duboka sličnost. Marija je idealan lik, uosobljenje, pralik Crkve. U njoj se zbiva prijelaz iz starog u novi narod Božji, od Izraela u Crkvu.
Ona je prva između poniznih i siromašnih koji su ostali vjerni Bogu, koji iščekuju otkupljenje. Ona je također prva među otkupljenima koji u poniznosti i posluhu prihvaćaju Otkupiteljev dolazak.

Marija je prvi plod i najsavršenija slika Crkve. »Združena sa svim ljudima koji trebaju spasenja« – proglašava II. Vatikanski Sabor – Ona je bila »otkupljena na uzvišeniji način u vidu zasluga svoga Sina« (LG 53). Stoga Marija sjaji u očima vjernika kao posve čisti stvor, sva lijepa, sva sveta, kadra da bude Crkvom kako to neće biti ovdje na zemlji nijedan drugi stvor.

I mi danas treba da od nje naučimo, polazeći od njezina primjera, kako graditi Crkvu. A da bismo to mogli, znamo da nam je ponajprije pod njezinim vodstvom napredovati u vršenju čina vjere.
Marija je živjela svoju vjeru u trajnom produbljivanju i sve većem otkrivanju svete volje Božje, polazeći kroz teške trenutke tame, već od prvih dana svoga materinstva (usp. Mt 1,18 sl.). Ona je sve teškoće prevladavala odgovornim osluhom i posluhom Božjoj Riječi.

Tako i mi treba da se založimo te produbljujemo i učvršćujemo svoju vjeru osluškivanjem i prihvaćanjem te proglašavanjem i poštivanjem Božje Riječi da bismo u svjetlu te Božje Riječi pažljivo ispitivali znakove vremena i tumačili ih i ispunjavali u povijesnim događajima (usp. Enciklika »Marialis cultus« br 17 Pavla VI.).

Marija nam se predstavlja kao primjer hrabre i poduzetne nade i aktivne ljubavi. Ona je hodala putem nade s poučljivom spremnošću te je iz židovske nade prešla u kršćansku nadu. Ona je živjela ljubav prihvaćajući sve njezine zahtjeve sve do posvemašnjeg samodara i najviše sebedarne žrtve.
Vjerni njezinu primjeru i mi treba da ostanemo čvrsti u vjeri. Veliki i pouzdani u nadi, savršeni u ljubavi pa i onda kad se tmasti oblaci što prijete olujom, nadviju nad Crkvu što kao lađa plovi posred valovlja, često protivnog, posred nepogodnih događaja ovoga svijeta.
I mi treba da rastemo u vjeri, ufanju i ljubavi, razvijajući poniznost, siromaštvo duha, raspoloživost, sposobnost osluha i pažljivosti te tako prianjamo uz ono što nam je Marija pokazala svjedočanstvom svega svoga života.
»Stoga je Katolička Crkva poučena od Duha Svetoga, s djetinjom ljubavlju štuje, kao preljubaznu majku« (LG 53)

Crkva u njoj štuje majku koja bdije nad njezinim razvojem i ne prestaje ju zagovarati kod svojega Sina, kako bi izmolila svim kršćanima duboku vjeru, ufanje i ljubav. Marija svom dušom nastoji oko jedinstva svih kršćana jer je majci i te kako stalo do zajedništva njezine djece. Nema srca koje je toliko ekumensko kao srce Marijino.

Mariji majci Crkva se utječe u svim svojim poteškoćama. Njoj povjerava svoja nastojanja jer, kad se njoj moli i kad nju ljubi, odgovara želji što ju je Spasitelj izrazio sa svojega križa.
I Crkva znade da se ona neće oglušiti njezinim zazivima. Marija je u samom početku Crkve bila sjedinjena u molitvi s apostolima i s prvim Kristovim učenicima. Ona je pridonijela da se izmoli preobilje darova Duha Svetoga.
I danas još uvijek Marija nastavlja svoje sudjelovanje s Duhom Svetim u djelu spasenja svih ljudi i u djelu sjedinjenja i jedinstva svih kršćana. Svojom majčinskom ljubavlju grli svakog pojedinog čovjeka i sve ljude i tako pridonosi jedinstvu Kristove Crkve.

U Mariji, proslavljenoj na nebesima, Crkva je već označena u dvanaest zvijezda, dvanaest apostola, rodozačetnika novog Izraela, u slavi sa Sinom, koji je uzet k Bogu i prijestolju njegovu.
Ona je već proslavljena slavom koju čeka i Crkva, koja se još nalazi u pustinji, u borbi sa zmajem, ali sigurna u pobjedu, promatrajući slavu Marijinu, prvi ud Crkve i majku Crkve.

Pogled na »Ženu odjevenu suncem« na proslavljenu Majku Isusovu, savršenu sliku pobjedničke Crkve posljednjih vremena ulijeva snage i odvažnosti i nama u trenucima umora, klonulosti i beznađa.
I ujedno nam je to poziv da i mi, poput Krista i njegove majke, shvatimo snagu i moć križa i patnja, te se s Marijom pridružimo patnjama njezina Sina, koje su porođajni bolovi našega božanskog sinovstva i naše proslave.
Ako s njima zajedno trpimo, s njima ćemo i mi zajedno biti i proslavljeni.

4.6. – sv. Kvirin Sisački, biskup i mučenik

4.6. – sv. Kvirin Sisački, biskup i mučenik

Grad Sisak na ušću Kupe u Savu veoma je staro naselje. Iliri su ga zvali Segestica, a Kelti Siscia. Od 35. g. po Kristu nalazi se pod vlašću Rimljana. U to je doba grad bio središte trgovine i obrta te sjedište Savske Panonije. Posve je razumljivo da je u nj došlo i kršćanstvo i da je grad zbog svoje važnosti postao i biskupskim sjedištem.Jedan je od sisačkih biskupa bio sveti mučenik Kvirin.

Najstariji podatak o njegovu mučeništvu imamo od sv. Jeronima, koji se poziva na Kroniku Euzebija Cezarejskoga iz godine 309. Martirologij Sv. Jeronima spominje sv. Kvirina 4. lipnja, a govori da je pokopan u Sabariji, u Panoniji, današnji Szombately u Mađarskoj.Negdje početkom V. stoljeća tijelo je sv. Kvirina preneseno u Rim te sahranjeno u mauzoleju Platonia iza apside svetog Sebastijana na Apijevoj cesti.

Ondje je bio veoma čašćen od rimskih hodočasnika u VII. stoljeću, kako nam svjedoče razni hodočasnički zapisi.Najstariji i povijesno prilično prihvatljiv izvještaj o mučeništvu sv. Kvirina govori da je za Dioklecijanova progonstva po nalogu namjesnika Maksima bio uhvaćen. Pokušao je, doduše, pobjeći, ali nije uspio. Znao je da ga čeka mučeništvo i zato je odlučno odbio žrtvovanje poganskim bogovima, što bi bilo znak otpada od vjere. Zbog svog vjernog pristajanja uz svoje uvjerenje bio je izbatinan i bačen u zatvor.

Ondje je obratio čuvara Marcela. Nakon tri dana bio je predveden pred samog namjesnika Savske Panonije Amancija, koji ga je osudio na smrt. Mučenik je s kamenom o vratu bačen u Savu. Kršćani su mu uspjeli pronaći tijelo pa su ga s počastima sahranili. Da je sv. Kvirin bio slavan mučenik, najbolje govori činjenica prenašanja njegovih relikvija iz jednoga grada u drugi. U ono doba žive vjere kršćani su se upravo otimali za svetačke, pogotovo mučeničke relikvije. To vrijedi osobito za posmrtne ostatke veoma slavnih mučenika. Spomendan Sv. Kvirina slavi se u zagrebačkoj nadbiskupiji, jer se Sisak nalazi na njezinu teritoriju. Krčka biskupija slavi pak Sv. Kvirina kao svog glavnog zaštitnika.

»Svakoj je stvari vrijeme omeđeno, a Božja ljubav traje vječno«, pjeva protestantski pjesnik Paul Gerhardt. Mučenici su pokazali najveći stupanj ljubavi prema Bogu, zato su ušli u samu Božju ljubav i s njome su vječni. “

11.6. – sv. Barnaba, apostol

11.6. – sv. Barnaba, apostol

Prema mišljenju poznatog bibličara, isusovca, milanskog nadbiskupa, kardinala Karla Martinija, između Duha Svetoga i apostolskoga svjedočenja postoji veoma uska veza. Duh Sveti je onaj koji čovjeka preobražava iznutra i na taj ga način osposobljava da se po karizmatičkim darovima otvori svakoj vrsti apostolske aktivnosti. A zato i svojima dijeli ove darove: “ljubav, radost; mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost, uzdržljivost” (Gal 5,22). Duh Sveti s plodovima Duha bio je naročito prisutan u svetom apostolu Barnabi. Za njega je sv. Luka u Djelima apostolskim zapisao: “Bijaše on dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere” (Dj 11,24). Na drugome mjestu hvali se njegova darežljivost, što je opet plod Duha: “Tako je Josip, koga apostoli prozvaše Barnaba – što znači sin utjehe – levit, rodom s Cipra, posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima” (Dj 4,36-37). Prema izvještajima Djela apostolskih, Barnaba je prije Pavla, a kasnije uz njega, bio jedan od največih apostola i misionara prve crkvene zajednice.

“Barnaba krene u Tarz da potraži Savla” (11,25). S njime zajedno nosi pomoc – dar antiohijske zajednice – “braci u Judeji” (11,30). “Barnaba i Savao, pošto su izvršili dužnost, vratiše se iz Jeruzalema, uzevši sa sobom Ivana zvanog Marka” (11,25). Zatim krece na prvo veliko misijsko putovanje, za koje ih je odredio sam Duh Sveti: “Odvojite mi vec Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!” (12,2). Barnabina je velika povijesna zasluga ne samo što je misiji medu poganima dao snažan zamah, postavši i sam medu njima velik i prodoran misionar, vec što je progonitelja Savla nakon njegova obracenja predveo vodecim ljudima jeruzalemske zajednice i na taj ga nacin rehabilitirao te mu otvorio put u njegovo vlastito nedostiživo misijsko djelovanje. Nas bi zanimalo da saznamo što više pojedinosti o životu toga velikoga apostola, o cijem djelovanju Djela apostolska razmjerno mnogo govore. No morat cemo se ipak zadovoljiti malim brojem sigurnih podataka o njegovu životu. Neki su od njih veoma znacajni. Prvi je takav podatak njegova darežljivost. “On je posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima” (Dj 4,37). Novac ce biti utrošen u dobro siromaha. Drugi je podatak isto tako znacajan. I on govori o velikoj Barnabinoj duši. “Kada Savao dode u Jeruzalem, nastojao se približiti ucenicima; ali ga se svi bojahu, jer nisu vjerovali da je uistinu ucenik. Nato ga uze Barnaba i odvede k apostolima te im izloži kako je Savao napustio Damask, vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Otada se s njima slobodno družio, smjelo propovijedajuci ime Gospodnje” (Dj 9,26-27). Treci je podatak o nošenju milostinje u Jeruzalem. On takoder govori o Barnabinoj socijalnoj dimenziji, smislu za druge, osobito potrebne. A onda dolaze izvještaji o Barnabinim misijskim putovanjima. On u pratnji sv. Pavla ide na svoj rodni otok Cipar, a zatim u Malu Aziju. O doživljajima na tom putovanju imamo opširan izvještaj u Djelima apostolskim u 13. i 14. poglavlju. Vrativši se godine 49. s Pavlom u Antiohiju, Barnaba je bio uvucen u tadašnju veliku raspravu: što ciniti s poganima koji postaju kršcani? Neki su mislili da se i oni moraju po mojsijevskom obicaju najprije obrezati te da je to cak nužno za spasenje. Antiohijska Crkva Pavla i Barnabu posla u Jeruzalem da taj problem iznesu pred apostole i starješine. I tako je došlo do Apostolskoga sabora u Jeruzalemu, na kojem su aktivno sudjelovala i oba apostola: Pavao i Barnaba. Njihov je izvještaj te iskustva s misijskog pohoda medu poganima pažljivo saslušala jeruzalemska Crkva s apostolima na celu. Oko g. 51. Pavao je odlucio poduzeti drugo misijsko putovanje na kojem ce obici kršcanske opcine što ih je skupa s Barnabom osnovao na prvom. Zato je zaželio da ga Barnaba opet prati. No, tu je došlo do neslaganja pa i do nekog loma medu njima, koji u povijesti svetaca postade klasican primjer kako i medu njima može doci do vecih ili manjih razilaženja. Barnaba je na putovanje htio povesti i Ivana Marka, koga Pavao zbog njegove nestalnosti nije podnosio. I tako Pavao krenu svojim putem, a Barnaba sa svojim rodakom Ivanom Markom opet svojim, tj. oni odoše na Cipar. “To neslaganje može nas zacuditi, no valja ipak uociti da se ono vrtilo samo oko vrednovanja jedne osobe, a ne o važnosti da li treba nastaviti naviještanjem Evandelja. Uostalom, Pavao je sacuvao i poštovanje i prijateljstvo prema Barnabi” (Gian Domenico Gordini). O Barnabi, na žalost, kasnije više nemamo nikakvih sigurnih podataka. Jedna legenda, kasnije i zabilježena, govori o Barnabinu apostolatu na Cipru te o njegovoj slavnoj smrti koju su, prema nekom monahu Aleksandru, prouzrocili Židovi došavši iz Sirije u Salaminu na Cipar. Njima je bilo zazorno da je taj covjek tolike obratio na kršcanstvo pa su ga kamenovali i spalili. Neki su mišljenja da bi ta stara predaja mogla imati i svoj povijesni temelj.