15.10. – sv. Terezija Avilska, crkvena naučiteljica

15.10. – sv. Terezija Avilska, crkvena naučiteljica

Život prve žene naučiteljice Crkve mogli bismo nazvati duhovnim iskustvom jedne ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom. O tome je njemački isusovac Josef Sudbrack napisao vrijednu i stručnu studiju u kojoj pokazuje aktualnost Terezijina iskustva. Njezin mistični odgovor Božjemu pozivu vodi neposredno u veoma bujan nutarnji život, a i u apostolat. Tko si bude dao truda te pročita barem središnje tekstove iz Terezijinih djela, naći će u njima onakve stavove kakvi su i njemu potrebni za njegov osobni duhovni život. Terezija se rodila 28. ožujka 1515. u Avili, glavnom gradu istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji, koji je nadaleko poznat po svojoj romaničkoj crkvi, gotičkoj katedrali te bedemima iz XI. stoljeća. Roditelji su joj bili Don Alonso Sanchez de Cepeda i Dona Beatriz de Ahumada. Osim nje imali su još jedanaestero djece. Od triju djevojčica dvije se kasnije udadoše, a samo se Terezija odluči za redovnički stalež.

Odluku nije donijela iz neke nužde, vec posve slobodno i promišljeno. U svojoj djevojackoj dobi izmedu 14. i 18. godine i ona je mnogo držala do ljepote, ljupkosti, bogatstva i ljubavi pa se ozbiljno bavila i mislima o udaji. Iako je vec od ranog djetinjstva bila veoma temperamentna, u svojim željama i odlukama naprasita, ipak ništa nije cinila nepromišljeno, bez prethodnog razmišljanja. Posjedovala je veliku i spontanu sposobnost da ljubi, no to je nikad nije dovelo u nepriliku da bi nešto od onoga što je rekla ili obecala morala povuci, a što govori da je sve prije dobro odmjerila. Terezijina je duša bila gladna znanja. Tu glad nije bilo lako utišati pa je neprestano posezala za novim knjigama. Kako je po naravi bila dražesna, ljupka, u društvu i igri upravo carobna, nikad joj nije uzmanjkalo mladoga društva i muškoga i ženskoga. Ona je bila pravi virtuoz u sposobnosti da ljude razveseli i nasmije, što ce je kao ljudska vrlina pratiti cijeli život. Kad je Terezija odlucila stupiti u samostan karmelicanki od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenadenje i za nju samu i za sve one koji su je poznavali. Svakako da iza te odluke nije stajalo nikakvo ljubavno razocaranje, a još manje neka narocita simpatija ili naravna sklonost pa cak ni oni neki pokreti duše koji su u slicnim odlukama redovito više ili manje prisutni. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se, poznavajuci svoju narav, bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za nju veoma bolan i težak, upravo dramatican doživljaj. Ona sama o tome svjedoci: “Jedva mogu vjerovati da ce moja bol i u smrti biti veca od one što sam je osjecala kad sam napuštala roditeljsku kucu. Cinilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost.” Da nije to sama napisala, jedva bismo takvo što mogli pomisliti o jednoj, u povijesti Crkve, najodlicnijoj redovnici. Ona je svoje zvanje skupo platila, a i to je nemalo pridonijelo njenoj velicini. Kako je Terezija bila promišljena i odlucna žena, kad je jednom odlucila postati redovnica, onda je tu stvar uzela veoma ozbiljno. Sa zvanjem se nije šalila. Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlucno da se živcano i tjelesno brzo dokrajcila. Upala je u stanje sveopce anemije, a zatim je kroz cetiri dana bila posve ukocena. Svima je izgledalo da ce umrijeti i vec su sve pripremili za sprovod. No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukocenosti te sama otklonila posveceni vosak, kojim su joj po tadašnjem obicaju bili vec zalijevali ocne kapke. Neki misle, cak, da samo brizi i slutnji Don Alonsa valja zahvaliti, jer se opirao pogrebu, da nije bila živa zakopana. Svetica sama misli da tu milost ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa koga je pocela još više štovati i pobožnost prema njemu cijeli život neumorno širiti. Nakon toga iskustva ne znaci da je Terezija odmah postala svetica. Daleko od toga. Ona je cak 18 godina provela u osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili imao je doduše 120-180 sestara karmelicanki, ali je u njemu bilo takvo ozracje koje nije mnogo poticalo na savršenost i svetost. Tko se želio ipak posvetiti, morao je to ciniti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan, šikaniran i onemogucavan. Dona Teresa de Ahumada pokušala je ipak s nekim sestrama nešto uciniti, no malo ih je izdržalo taj pokušaj. Lakše je bilo provoditi u samostanu jedan udobniji život u onoj “blaženoj” osrednjosti, prema nacelu: “Ne quid nimis!” – bez prevelikog zalaganja i naprezanja. Terezija, opisujuci život u samostanu tih godina, pokazuje sve njegove slabosti, sjene i nedostatke. To je i nju strahovito razocaralo, a u duši je sve jasnije i življe osjecala zov da se iz svega toga izdigne. U jednom je videnju vidjela mjesto u paklu, koje joj je pripravljeno, ako ne krene drugim, boljim i savršenijim putem. Bilo joj je tada 40 godina. Ona se energicno odlucila za reformu Karmela. Od casa kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati “u razgovoru s ljudima, vec s andelima” i kad je svoje srce s njegovim velikim mogucnostima “nastojala uskladiti” sa Srcem Kristovim, do tada prosjecna karmelicanka postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu Evandelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoce, ali koja je posve preobrazila redovnicki život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelicanke, dostojne kceri velike majke Terezije od Isusa. Radi obnove Karmela Terezija je krstarila cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoce i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina pisana djela: Knjiga Gospodinovih smilovanja, u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala povijest svoga života, Put savršenosti, Stanovi ili grad duša, Utemeljenja, kao i nebrojeni odgojni spisi te svjedocanstva uzvišene misticne lirike. U svojim molitvama i misticnim zanosima ta je sveta redovnica nosila sve brige i tjeskobe Tridentskog sabora, bitku kod Lepanta, dogadaje u svojoj domovini Španjolskoj, misijski rad u Americi. Sama je rekla da je Indijanci tamo u Americi stoje mnogo jer je u molitvi za njihovo spasenje mnogo uzdisala. Iako je bila na vrhuncima mistike, nije bila daleko od svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi i u svijetu dogadalo. Naslucujuci sve kušnje koje cekaju Crkvu i kršcanstvo, vapila je: “O kršcani, vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na vani ocituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti.” No Terezija je znala i vjerovala da je odlucujuce oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima ce njezine sestre moliti i na taj nacin za kraljevstvo se Božje boriti. Povijest joj je dala pravo jer ona postade jednom od vrhunskih licnosti katolicke obnove XVI. stoljeca, s utjecajem koji traje još i danas. Njezin su se život i duhovno iskustvo savršeno utkali u obnoviteljski pokret Crkve što ga je zapoceo Tridentski sabor. Terezija je napustila vrijeme izdahnuvši 14. listopada 1582. Dan poslije njezine smrti bio je vec 15. listopada, jer je upravo tada stupila na snagu reforma kalendara – ispravak staroga julijanskoga kalendara te se vrijeme uskladilo s objektivnom stvarnošcu prema kojoj se mjeri. Ima u tome mnogo znakovitosti jer je Terezija Avilska svojom obnovom Karmela pomogla pomaku redovnickoga života naprijed opcenito. Na njezinim se spisima nadahnjuju još i danas toliki redovnici i redovnice. Samo u našem stoljecu od god. 1900-1967. Terezijina su djela bilo sva bilo djelomicno objavljena u 528 izdanja. U svojoj izvornosti i genijalnosti ona vec 4 stoljeca utjecu na ono što se naziva duhovni život Europe. Bossuet se nije ustrucavao izreci o njoj ovaj sud: “Sama Terezija ima i u mistici isto znacenje kao Toma Akvinski u dogmatici.” Papa Pavao VI. proglasio ju je stoga 27. rujna 1970. prvom od žena nauciteljicom Crkve. Engleski povjesnicar Macaulay u jednom svom eseju nazvao je sv. Tereziju Avilsku “srcem katolicke reforme”, a Gisbert Kranz misli da ona pripada covjecanstvu, što znaci da je zajednicka svojina covjecanstva. Kad je tako, onda valja posegnuti za njezinim djelima i citati ih. Završimo ovaj sažeti prikaz o sv. Tereziji njezinim rijecima što ih je zapisala na jedan listic i stalno ih cuvala u svome Casoslovu: Neka te ništa ne zbuni, Ništa ne uplaši! Sve prolazi; Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti. Strpljivost sve postizava. Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje; Bog je jedini posve dostatan.

16.10. – sv. Margareta Alacoque, redovnica

16.10. – sv. Margareta Alacoque, redovnica

Tko god štuje Srce Isusovo sigurno je cuo i za sv. Margaretu Alacoque. Ona je od samoga Gospodina bila odabrana da bude glasnica porukâ njegova Srca, da bude – kako je naziva Jean Ladame – “la confidante du Coeur de Jesus” – pouzdanica Srca Isusova. I to je jedan od razloga da je, budući je sama iz poslušnosti napisala svoju biografiju, imala poslije smrti toliki broj velikih, svetih i stručnih životopisaca. Ona se rodila 22. srpnja 1647. u Lautecouru, u burgundskoj opčini Verosvres, u biskupiji Antun, tridesetak kilometara od Paray-le-Moniala. Njezin otac Claude Alacoque u svom je selu vršio službu kraljevskoga bilježnika. Umro je mlad, ostavivši iza sebe brojnu obitelj. Njegova se udovica našla u velikim poteškocama pa se morala i odijeliti od nekih svojih sinova. Kad je Margareti bilo 8 godina, dana je na odgoj u zavod klarisa-urbanistica u Charollesu. Tamo je naišla na sredinu punu revnosti i duhovnog poleta, što joj je veoma odgovaralo. Ona je vec u četvrtoj godini života, i ne znajuči pravo što čini, ucinila zavjet čistoće. Bio je to Božji poticaj, zato joj je ozračje u Charollesu tako i godilo.

Teška ju je bolest prisilila da ostavi sestarski zavod te se vrati kući u kojoj je gotovo uzeta bolovala četiri godine. Kad je ozdravila, morala je svladati i druge poteškoče da bi na koncu 24. godine života mogla ostvariti svoje pravo zvanje. Do potpune jasnoće o tome životnom zvanju došla je prigodom posjeta samostanu sestara od Pohodenja u Paray-le-Monialu. Bilo je to 25. svibnja 1671. Nalazeči se toga dana u samostanskoj govornici, jasno je u svojoj nutrini čula ove rijeci: “Hoću da budeš ovdje!” U roku od tri tjedna zamolila je da bude primljena u taj samostan, a 25. kolovoza već je započela svoju postulanturu. Sljedeće godine, 6. studenoga, odjenula je redovničko odijelo te u ruke svoje poglavarice majke Marije-Franciske de Saumaise položila zavjete. I od tog se časa povijest njezina života i poslanja stapa s poviješcu samostana u Paray-le-Monialu. Ako želimo njezin život obilježiti glavnim datumima i službama, onda bi to izgledalo ovako: 15. svibnja 1684. postala je asistentica majke Marije Kristine Malin, kucne poglavarice; 4. sijecnja 1685. imenovana je uciteljicom novakinja, a tu je službu obavljala do konca sijecnja 1687.; nekoliko mjeseci kasnije ponovno je imenovana asistenticom. Umrla je u dobi od 43 godine 17. listopada 1690. Pod tom prilicno prozaicnom patinom krio se ipak jedan velik i neobican svetacki život XVII. stoljeca, život vrijedan da se u nj udubimo i zamislimo. Margareta Alacoque u novom vijeku postade najveca glasnica kulta Srca Isusova, one pobožnosti koja je osvojila mnoštvo te koja i danas u jednostavnome puku, medu onima koji su bez predrasuda, živi i donosi obilne duhovne plodove. Zahvaljujuci nalogu Margaretine poglavarice, majke de Saumaise, koja je željela izbliza slijediti misticna ocitovanja u toj mladoj redovnici te joj u travnju i svibnju 1673. zapovjedila da ih opiše, doznajemo što se to u njezinoj duši zbivalo. Tek što je pocela po nalogu poglavarice pisati, zapoceše i ona velika videnja koja ce njezino ime uciniti poznatim po cijelome svijetu. Mi cemo se u ovom prikazu ograniciti na 4 glavna videnja. Prvo je bilo na blagdan Sv. Ivana Evandelista, 27. prosinca 1673. Margareta je tek napustila kucnu bolnicu te pošla u kapelicu i kleknula do rešetke kora, gdje su strogo klauzurne redovnice od Pohodenja obavljale svoje molitve i pobožnosti. Tada joj se ukazao naš Gospodin i ona je posve jasno i razgovijetno cula ovu poruku: “Moje božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, vec ih mora razasuti. Tebe sam kao ponor nevrijednosti i neznanja odabrao da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude ucinjeno od mene.” Misija je bila jasna, no jer je svetici, da bi je izvršila, bilo potrebno svjetla i milosti. Gospodin joj to nije uskratio jer on za izvanredne zahvate daje i izvanredne milosti. I tako je vec tom zgodom svojoj odabranici objavio “divote svoje ljubavi i neizrecive tajne svoga Presvetoga Srca, koje joj je do toga dana skrivao”. Nakon više drugih ukazanja manjeg znacenja Gospodin je pocetkom god. 1674., vjerojatno jednoga petka, Margareti objavio opet novu veliku poruku. Da se radilo o velikoj objavi, svjedocio je i vanjski dekor ukazanja. Gospodin joj se sa Srcem ukazao na prijestolju od plamenova, što bijahu sjajniji od sunca te prozirni kao najfiniji kristal. No u tom je vanjskom sjaju, prema Margaretinu opisu, bilo Isusovo Srce “okrunjeno trnovom krunom, koja simbolizira rane što mu ih zadajemo svojim grijesima, a nad Srcem se nalazio znacajan križ; taj je križ ondje od prvih casova njegova utjelovljenja, a to znaci od casa kad je bilo oblikovano i Presveto Srce; odmah je u nj bio usaden i križ pun svake gorcine.” Margaretin je opis tih objava težak, hrapav i nezgrapan. Nije bila laka na peru. No iz onoga što je teško izrazila jasno proizlazi dvoje: ponajprije neizmjerna Otkupiteljeva ljubav prema covjeku, a zatim ljudski grijesi kojima nezahvalni ljudi vrijedaju tu ljubav. To ce doci narocito do izražaja u trecoj objavi, koja je jasna sinteza prvih dviju. Ta se objava dogodila nekoliko mjeseci kasnije, jednoga petka, sutradan po blagdanu Tijelova. Isus se tada, prema sveticinu opisu, ukazao “sav u sjaju slave, s pet rana, koje su bliještale kao pet sunaca, a iz njegova svetog covještva izlazili su plamenovi sa svih strana, osobito pak iz njegovih divnih grudiju, koje su slicile ognjištu; a bile su otvorene da otkriju svu ljubav toga ljubaznoga Srca, koje bijaše onaj stvarni izvor tih plamenova”. I tada se Isus potužio na ljudsku nezahvalnost. “Za sva moja nastojanja oko njihova dobra ljudi su hladni i nehajni.” Isus kao uzvrat za tu nezahvalnost traži od svetice naknadu. Dok je to tražio, iz njegova je Srca izašao tako žarki plamen te je mislila da ce je uništiti. Isus je toj poruci dodao i ovu: “Primit ceš me u Presvetom Sakramentu svaki put kad ti poslušnost bude to dopustila.” A zatim je zatražio pricest svakoga prvog petka u mjesecu, a kao pripravu za tu svetu uru koju ce obavljati prostrta na zemlji u noci izmedu cetvrtka na petak od 11 sati do ponoci. I tako su u pobožnost Srcu Isusovu uvedene dvije glavne naknadne vježbe: sveta ura i sveta pricest na svaki prvi petak u mjesecu. Spomenimo još i cetvrtu veliku objavu koja je dana za vrijeme tijelovske osmine izmedu 13. i 20. lipnja 1675. Najvjerojatnije bijaše to datum 16. lipnja. U toj objavi Isus se potužio na rane što mu ih zadaju svojim nepoštovanjem sami vjernici i svojim svetogrdem nevjernici te dodao: “A ono što me najosjetljivije vrijeda jest što to cine i meni posvecena srca.” Kao naknadu za sve te uvrede Gospodin je zatražio da se u petak po tijelovskoj osmini uvede poseban blagdan Srca Isusova na koji ce se svetom pricešcu i javnom otprošnjom naknaditi za uvrede nanesene Gospodinu dok je izložen na oltarima. Želimo li tu objavu primijeniti na sadašnje stanje i praksu u Crkvi, onda možemo jednostavno reci da blagdan Srca Isusova ima biti blagdan naknade i zadovoljštine za grijehe svih ljudi: i vjernika i bezbožnika i Bogu posvecenih osoba, za grijehe nemara i svetogrda prema sakramentu Euharistije. Ako se zamislimo u cinjenicu koliko se danas u svijetu, ali i u Crkvi griješi, koliko ima opustošenja i na svetim mjestima, gdje prebivaju Bogu posvecene duše, onda blagdan Srca Isusova, kao dan javnoga kajanja, naknade i zadovoljštine ima baš danas svoje narocito opravdanje. Možemo si zamisliti pred kakvim se golemim zadatkom nalazila siromašna klauzurna redovnica Margareta Alacoque i to zadatkom koji joj je povjerio sam Gospodin. On je u tome nije ostavio samu, vec ju je uputio na svoga vjernoga slugu, oca Kaudija La Colombiedrea, poglavara isusovacke zajednice u gradu Paray-le-Monialu. Rekao joj je doslovno ovo: “Obrati se mome sluzi i reci mu od mene da ucini sve što je moguce za uvodenje te pobožnosti i neka mi ucini tu radost.” U jednoj kasnijoj objavi god. 1678. Gospodin je Margareti iznova pokazao blago svoga Srca ucinivši je baštinicom i djeliteljicom istoga. Možemo se samo diviti za kakvu je uzvišenu misiju bila odabrana svetica iz Paraya. Ona se pokazala dostojnom toga odabranja. Svim se žarom dala na posao širenja pobožnosti Srcu Isusovu. Radila je mentalitetom i osjecajnošcu koji bijahu vlastiti okolini u kojoj je živjela, a i njezinu vremenu. Zna se da je pismeno pozvala cak i francuskoga kralja Luja XIV. da svoje kraljevstvo posveti Srcu Isusovu. U samome samostanu od Pohodenja Margareta je 20. srpnja 1685. s novicijatom iskazala prvu javnu cast Srcu Isusovu, a 21. lipnja sljedece godine pridružila joj se cijela zajednica u proslavi blagdana Srca Isusova. Od tada, unatoc raznim zaprekama, pokret štovanja Srca Isusova nije se više zaustavio. Papa Klement XIII. odobrio je 6. veljace 1765. dekret Kongregacije obreda kojim se dopušta Poljskoj i Rimskoj bratovštini Srca Isusova, kojoj je pripadao i sam Papa, svetkovanje blagdana Srca Isusova. U Papinoj je namisli bilo da taj novi blagdan širi u Crkvi poruke dane Margareti Alacoque. Ona je bila povlašteno sredstvo da se proširi ona pobožnost koja je u Crkvi pod raznim oblicima bila uvijek prisutna i živa, davši joj ipak neke nove i originalne naglaske. Suvremenici dogadaja u Parayu brzo su otkrili izuzetnu krepost Margarete Alacoque te su se trudili da i druge s njome upoznaju. Abbe Languet, generalni vikar u Autonu, vec 25 godina nakon Margaretine smrti pokrenuo je postupak za njezino proglašenje blaženom, a napisao joj je i životopis. Sretan ishod brzog postupka za proglašenje Margarete Alacoque blaženom osujetili su janzenisti, kao što su uostalom ucinili i za neke druge kauze u Francuskoj XVIII. stoljeca. Kad su se stišale janzenisticke raspre, umuknula Francuska revolucija, kauza Margarete Alacoque je uznapredovala te ju je papa Pio IX. 24. travnja 1864. proglasio blaženom. Svetom ju je proglasio 13. svibnja 1920. papa Benedikt XV.

17.10. – sv. Ignacije antiohijski, biskup

17.10. – sv. Ignacije antiohijski, biskup

Ignacije se rodio sredinom prvoga stoljeća, vjerojatno u Siriji. Iz načina na koji bijaše mučen moglo bi se naslutiti da je potjecao iz klase robova, dakle, onih koji tada u društvu bijahu najviše obespravljeni. No ti su robovi u Crkvi imali potpuno građansko pravo jer su mogli postati čak i biskupi. Ignacije bijaše nakon sv. Petra, njegova neposrednog nasljednika Evodija, treći po redu biskup u Antiohiji, u jednome od glavnih središta kršćanskog Istoka. Kao biskup Ignacije se morao neprestano boriti protiv gnostika koji su, nakon razorenja Jeruzalema, medu razočaranim Židovima i kršćanskim vjernicima iz židovstva širili svoje dualisticke zablude. Uz tu borbu Ignacije sa svojim stadom bijaše na udaru Domicijanova progonstva. Nakon careve smrti došlo je kraće razdoblje mira da onda započne progonstvo pod carem Trajanom.

Za vrijeme toga progonstva izmedu 110. i 115. godine pozvan je na odgovornost zbog kršcanske vjere i antiohijski biskup Ignacije. Kako je u vjeri ostao tvrd i nepokolebljiv, okovali su ga u lance te pod strogom vojnickom stražom brodom uputili u Rim gdje bi osuden da bude predan divljim zvijerima. Kako je brod koji je Ignacija vozio u Rim iz nama nepoznatih razloga pristao u mnogim maloazijskim lukama, to se tamošnjim kršcanima pružila divna prilika da pozdrave u lance okovana Kristova mucenika. U Smirni se brod dulje zadržao pa je Ignacija na celu svoje zajednice pozdravio mjesni biskup sveti Polikarp. Slicno su ucinili kršcani iz Efeza, Magnezija i Trallesa. Ignacije iskoristi taj prisilni boravak u Smirni pa napisa kršcanskim zajednicama Male Azije divna pisma, puna duhovne pouke i opomena. Kao antiohijski biskup, jedne od glavnih biskupskih stolica na Istoku, osjetio se odgovornim i za druge zajednice i svoju je odgovornost želio i pismeno izraziti. Iz Smirne Ignacije napisa pismo i rimskoj kršcanskoj zajednici iz kojeg saznajemo kako su vojnici stražari prema njemu necovjecno postupali. To je pismo puno i najuzvišenijih misli pa donosimo iz njega barem jedan izvadak. “Pišem svim Crkvama i porucujem svima da rado umirem za Boga ako me vi ne sprijecite. Pozivam vas da mi ne iskazujete svoju naklonost u nezgodan cas. Pustite me da budem hrana zvijerima, po kojima mogu susresti Boga. Božje sam žito i zubi me zvijeri melju da postanem cisti kruh Kristov. Zazivajte Krista za mene da pomocu tih zvijeri budem žrtva Bogu. Ništa mi nece koristiti draži svijeta niti kraljevstva ovoga vijeka. Bolje mi je umrijeti da se sjedinim s Isusom Kristom nego kraljevati svom zemljom. Tražim onoga koji je za nas umro. Onoga hocu koji je za nas uskrsnuo. Nadolazi cas moga rodenja. Oprostite mi, braco, ne kratite mi da zadobijem život, ne želite da ostanem u smrti. Onoga koji želi biti Božji ne predajte svijetu i ne zavodite ga zemaljštinom. Pustite me da doprem do cistog svjetla. Tek kad stignem tamo, bit cu covjek. Priuštite mi da budem sljedbenik muke svoga Boga. Tko njega ima u sebi, neka shvati što hocu, i neka ima sucuti prema meni znajuci što me muci. Knez ovoga svijeta hoce me oplijeniti i preokrenuti moje osjecaje prema Bogu. Neka mu nitko od vas koji ste tamo ne pomogne. Radije budite uz mene, to jest uz Boga. Nemojte govoriti o Isusu Kristu, a ceznuti za svijetom. Neka ne bude u vas zavisti. I ako vas ja, kad dodem k vama, budem drugacije nagovarao, ne slušajte me. Vjerujte radije onome što vam sada pišem. Živ vam pišem želeci umrijeti. Moja je požuda raspeta i u meni nema vatre koja teži za zemaljskim, nego je u meni živa voda koja u mojoj unutrašnjosti žubori i iznutra govori: Dodi k Ocu! Ne raduje me propadljiva hrana ni naslade ovoga života. Želim Božji kruh, a to je tijelo Isusa Krista od roda Davidova, a za pice želim njegovu krv, a to je nepropadljiva ljubav. Ne želim živjeti medu ljudima, a to ce se dogoditi ako vi to budete htjeli. Dajte, i vi tako želite da bi i vas Bog želio. To vas molim s ovih nekoliko redaka; vjerujte mi, Isus Krist ce nam pokazati da govorim istinu. On je usta koja ne varaju, kojima je Otac istinito progovorio. Molite za mene da ga postignem. Ne pišem vam po tjelesnom nadahnucu, nego po Božjoj volji. Ako budem trpio, znaci da mi dobro želite; ako budem osloboden, znaci da me mrzite.” U Poslanici Rimljanima Ignacije kao prvi biskup Istoka jasno priznaje primat Rimske crkve koju naziva “predstojnicom zajednice ljubavi”. Dok se brod zadržavao u luci Troade, Ignacije napisa još tri pisma: zajednici u Filadelfiji, Smirni te biskupu Polikarpu. Strucnjak za patrologiju O. Hagemeyer piše da tih sedam Ignacijevih pisama imaju i za nas danas veliku vrijednost jer veoma jasno i snažno imaju pred ocima veliko znacenje biskupske službe u Crkvi. On je u tadašnjim prilikama u povezanosti s biskupom gledao jamstvo da se kršcanske zajednice ocuvaju od otrova krivovjernih naucavanja. On ide tako daleko da u Pismu Efežanima slavi kao blaženu onu zajednicu koja je sa svojim biskupom tako usko i intimno povezana “kao Crkva s Isusom Kristom i kao Isus s Ocem, pa se jedinstvo stapa u skladnu cjelinu”. U Poslanici Smirnjanima uci ovako: “Gdje se pokazuje biskup, ondje mora biti i zajednica, kao što se i ondje gdje se nalazi Isus Krist nalazi i katolicka Crkva.” Zajedništvo s biskupom najviše se ocituje u molitvi i slavljenju Euharistije. Ignacije o tome piše: “Ako vec molitva jednoga ili drugoga ima veliku moc, koliku ce tek imati molitva biskupa i zajednice.” Kad je Ignacije napokon bio doveden u Rim, u amfiteatru je predan divljim zvijerima, koje ga pred ocima svjetine rastrgaše i tako se ispunila njegova želja da bude samljeven zubima divljih zvijeri i postane Kristov kruh. Liturgijski kalendar slavi blagdan sv. Ignacija, danas, 17. listopada, isti dan kad ga slavi i sirska Crkva.

18.10. – sv. Luka, evanđelista

18.10. – sv. Luka, evanđelista

Sveti Luka je bio Sirijac, po Euzebiju rodom iz Antiohije. Potjecao je iz poganske, a ne židovske sredine. Za to svjedoče sv. Irenej, Tertulijan, Origen, a posredno i sam sv. Pavao, koji ga ne stavlja među one što proizađoše iz obrezanja. Prema Muratorijevu kanonu nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na zemlji.

Pavlove poslanice te Djela apostolska pokazuju da je bio pratilac i učenik svetoga Pavla. Uz Pavla ga nalazimo prvi put na apostolovu drugom misijskom putovanju, tamo od Troade do Filipa. Postoji mogućnost da je u Filipima ostao do god. 57. utvrđujući ondje apostolovo misijsko djelo. U proljeće god. 58. nalazimo ga opet u istome gradu uz sv. Pavla, koga prati na njegovu povratku u Jeruzalem. Ondje odmah bijaše uspostavio vezu s apostolom Jakovom.

Tamo je također imao priliku susresti barem neke od onih žena što ih on jedini od evanđelista spominje u Evanđelju. Mogao je isto tako susresti i one “službenike riječi” koji su jedan od izvora njegova evanđeoskoga spisa. On sam u predgovoru svoga Evanđelja piše ovako: “Budući da su mnogi pokušali srediti pripovijedanje o događajima što su se dogodili među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, učini se i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile, da se osvjedočiš o sigurnosti nauka kojeg si primio” (Lk 1,1-4).

Sveti Luka je pratio sv. Pavla na njegovu putovanju u Rim te nam je o tome u Djelima apostolskim ostavio dragocjen dnevnik puta. S apostolom je naroda bio i za vrijeme njegova prvoga rimskoga tamnovanja, a isto tako i za drugoga, kad su ga svi ostavili. Apostol sa žalošću piše Timoteju: “Jedini je Luka sa mnom” (2 Tim 4,11). Luka se u Rimu vjerojatno susreo i s Petrom i s Markom, no na njega je ipak imao najveći utjecaj Pavao. Ništa sigurno ne znamo o životu sv. Luke nakon Pavlove smrti. Sv. Epifanije ga je doduše učinio apostolom Dalmacije, Italije i Makedonije, sv. Grgur Nazianski evangelizatorom Ahaje, Metafraste, Egipta i Tebaide, no sve je to povijesno nepouzdano. Istočnjačka hagiografija, koja se temelji na jednom antimarcionitskom spisu, zvanom Prolog, a koju slijedi i sveti Pavlin iz Nole, pridaje sv. Luki 84 godine života.

Latinski Prolog dodaje da je živio u celibatu, dok jedan drugi spis, koji slijede i neki ugledni pisci, kao sv. Izidor Seviljski i sv. Beda Časni, daje sv. Luki 74 godine života. Nesigurno je i mjesto smrti sv. Luke. Isto tako način smrti. Jedni drže da je umro naravnom smrću, dok drugi misle da je poginuo kao mučenik. Crkva ga u bogoslužju slavi kao mučenika i upotrebljava za njegov blagdan liturgijsko ruho crvene boje. Jedan anoniman bizantski pisac iz XI. stoljeća ovako je opisao svetoga Luku, evanđelista i pratioca sv. Pavla: “Nakon što se Pavao, ostavivši tmine zablude da bi prionuo uz Božju ljubav, pridružio broju učenika, Luka ga prati posvuda i postaje mu putni sudrug. Željan boriti se za Božju ljubav pridružuje se njegovoj vojsci. S Pavlom kao zločinac biva zatočen te sve do kraja svijeta širi zrake božanske spoznaje.

On tako čvrsto pristaje uz njega, tako mu je blizak i dijeli u tolikoj mjeri sve njegove milosti da ga Pavao, pišući vjernicima, naziva svojim najmilijim. Nakon Jeruzalema i njegovih predjela sve do Ilirika s njim propovijeda Evanđelje. Nakon Judeje sve do Rima dijeli s njim iste okove, iste napore, iste muke, iste brodolome. S njime je želio primiti istu krunu, kao što je dijelio iste napore. Nakon što je s Pavlom primio talenat propovijedanja te pridobio i priveo Božjoj ljubavi tolike narode, Luka se pokazuje kao ljubljeni Spasiteljev učenik i kao evanđelist koji je opisao njegovu svetu povijest; budući da je nekoć slijedio Učitelja, sakupio je svjedočanstva njegovih prvih slugu i zadobio nadahnuće odozgor. On je kao evandelist ispripovjedio tajnu ženidbenog glasnika Gabrijela, poslana Djevici da navijesti radost cijelom svijetu.

On je tako jasno opisao Kristovo rođenje: on nam pokazuje novorođenče kako spava u jaslama te opisuje pastire i anđele koji naviještaju radost. On je učinio da upoznamo čudesa što nadilaze sve ono što se može zamisliti i to s takvom ljubavlju prema istini i s takvom ljepotom da je kod njega istina stvari izražena ljepotom riječi; i tako se pokazuje bogat jezikom koji je dostojan bogatstva njegove misli. On nam pruža pouku, danu u prispodobama, iznoseći ih u većem broju nego što to čine drugi evanđelisti. I kao što nam opisuje silazak Riječi na zemlju, isto tako nam opisuje i njezino uzašašće na nebo, njezin povratak Očevu prijestolju… No kod Luke milost se ne ograničuje samo na to. Njegov se jezik ne ograničuje samo u službi Evanđelja. Nakon svršetka Kristovih čudesa on opisuje i Djela apostolska: ponajprije božansko Spasiteljevo uzašašće na nebo; zatim silazak Duha nad apostole u obliku ognjenih jezika; pa onda kamenovanje Stjepana; obraćenje Pavla, njegov poziv i njegov prijelaz od slova k duhu, njegove tamnice, udarce, bičeve, razne zamke što mu ih postaviše pogani, njegovo putovanje iz Jeruzalema u Rim, njegove napore na moru, njegove patnje, pogibelji, stradanje, brodolome. Luka nije samo očevidac svega toga već i istinski sudionik.

I zbog toga ulaže toliko brige da nas u svemu pouči.” S opisom se toga spisatelja možemo u svemu složiti, osim u tome da je bio Gospodinov učenik i sljedbenik za njegova zemaljskoga života. No, iako nije bio očevidac događaja što ih opisuje u Evanđelju, bio je dostojan i vjeran službenik evanđeoske poruke. Zato ga Crkva sa zahvalnošću slavi kao evanđelista, jednog od četvorice, koja nam po Božjem nadahnuću napisaše najdragocjeniju poruku.

Lievo od glavnog oltara Uu bazilici Svete JUstine u Padovi , u prvoj bočnoj kapeli, Kapeli Sv. Luke, nalazi se sarkofag s relikvijama Sv. Luke Evanđeliste..
Sv. Luka rođen je u Antiohiji, a umro je u dubokoj starosti. Luka je bio suradnik Sv. Pavla i njegov suputnik na misijskim putovanjima. Napisao je Evanđelje koje je nazvano njegovim imenom i Djela apostolska. Neki podaci govore da je bio liječnik, a pripisuje mu se i da je bio slikar i da je slikao lik Isusa i Majke Božje. Postoji nekoliko slika za koje se vjeruje da ih je naslikao upravo sv. Luka, pa i onu koja se nalazi u njegovoj kapelici iznad sarkofaga.
Nakon smrti tijelo mu je bilo pokopano u gradu Tebe, u grčkoj pokrajini Beociji. Odande mu je tijelo početkom 4. stoljeća prenešeno u Carigrad u baziliku Dvanaest apostola. Kako je i kada donešeno u padovu, ne zna se.
Tijekom 11. i 12. stoljeća na groblju uz baziliku sv. Justine pronađene su mnoge relikvije i tijela svetaca. Spominju se neobjašnjivi fenomeni koji su se događali tijekom tih iskapanja. Među iskopanim tijelima bilo je i jedno položeno u škrinju s imenom i simbolom triju bikova. Taj prvotni sarkofag može se vidjeti u Hodniku mučenika. Padovanski biskup Gerard i opat Dominik obratili su se za savjet papi Aleksandru II, a ovaj je potvrdio da se radi o tijelu Sv. Luke.
Sarkofag je otvoren 17. rujna 1998. i izvršena je temeljita stručna obrada radi utvrđivanja autentičnosti. Nakon dvogodišnjeg proučavanja, tim stručnjaka je na Internacionalnom kongresu u Padovi u listopadu 2000. godine potvrdio da su to doista pravi zemni ostaci Sv. Luke Evanđeliste.

Sveti Luka se časti kao zaštitnik i duhovni vođa liječnika i slikara.

19.10. – sv. Pavao od Križa

19.10. – sv. Pavao od Križa

U rimskoj bazilici Svetih mučenika Ivana i Pavla, na kosini brežuljka Monte Celio, nalazi se grob osnivača pasionista Svetog Pavla od Križa. On se rodio 3. siječnja 1694. u Ovadi kod Genove. Već od rane mladosti osjećao je iskrenu i duboko proživljavanu pobožnost prema raspetome Kristu. Njegovu je muku revno i postojano razmatrao, njome se duhovno hranio, na njoj svoj značaj izgrađivao. Da se i sam što više suobliči raspetome Gospodinu, svoje siromašno tijelo podvrgavaše oštrim pokorama. Po noći je bdio, bičevao se, a po danu molio i postio.

Kad je god. 1715., potaknuta od Klementa XI., Venecija opremila vojsku protiv Turaka, pridružio joj se i Pavao »i to ne kao plaćenik, već iz želje da se bori protiv Turčina«. No došavši u Cremu, gdje se okupljahu dobrovoljci – najvjerojatnije 20. veljače 1716. – »potaknut nadahnućem odozgora što ga zadobi u jednoj crkvi gdje se obavljala pobožnost 40–satnog klanjanja, baš na tusti četvrtak, odstupi od svog nauma i vrati se natrag«. Čini se da je od toga časa pomalo nazrijevao koji je njegov životni poziv. Do potpune će jasnoće doći kasnije, prosvjetljivan svjetlom odozgora.

Aleksandrijski biskup Gattinara, nakon zrelog razmišljanja i ispitivanja priznao je nadnaravni karakter Pavlovih viđenja i prosvjetljenja pa ga je osobno 22. studenoga 1720. odjenuo u crnu pustinjačku tuniku. Pavao je malopomalo postavio temelje novoj redovničkoj družbi koja će provoditi intenzivan kontemplativni i ujedno apostolski život. Uz to je počeo po raznim mjestima marno i uspješno propovijedati. Kad mu se pružila prilika da se u Rimu susretne s papom Benediktom XIII., papa mu je dopustio usmeno da može primati kandidate u svoju družbu. Kasnije će mu sam papa Benedikt XIII. 7. lipnja 1727. podijeliti svećenički red.

Svladavši mnoge poteškoće, Pavao je napokon 11. lipnja 1741. mogao učiniti profesiju – položiti zavjete – uzevši ime Pavao od Križa. U sedam je generalnih kapitula reda, što su održani od 1747. do 1775. godine, uvijek bio biran za generalnog poglavara. Njegovi su ga duhovni sinovi i sljedbenici poštivali kao istinskog oca i učitelja.

Bile su to godine kad se na Družbu Isusovu nadvila teška oluja koja je dovela do njezina ukinuća. Pasonist o. Enrico Zoffoli, docent filozofije na Institutu »Jesus Magister« pri Lateranskom sveučilištu u Rimu, odličan poznavalac sv. Pavla od Križa, piše: »Neutemeljena je vijest prema kojoj bi Pavao od Križa hrabrio Klementa XIV. da ukine isusovce, prema kojima je već od rane mladosti uvijek gajio udivljenje; čak smo mišljenja – ako je o tom teškom problemu i morao dati svoj sud – da je svog prijatelja Papu odvraćao od donošenja tako sporne odluke.«

Iscrpljen naporima, pokorama i bolestima više nego godinama, Sveti Pavao od Križa preminuo je blago u Rimu 18. listopada 1775. Papa Pio IX. proglasio ga je najprije blaženim, a zatim svetim. Družba koju je svetac osnovao službeno se naziva Družba bosonogih klerika Presvetog Križa i Muke Gospodina Našega Isusa Krista. Postoji i ženska grana te družbe. Obično ih nazivaju pasionisti. Nose crnu tuniku, na kojoj se nalazi srce s usađenim križem te natpisom Muka Isusa Krista. Danas Družba pasionista broji 25 provincija, koje su raširene po cijelom svijetu, te dvadesetak misijskih središta. Njezinu veliku obitelj sačinjava i 25 samostana klauzure te 5 instituta aktivnoga života koji su osnovani u Italiji, Engleskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Meksiku.

Crkva je iz Družbe pasionista, osim njezina osnivača, proglasila svetima i Vinka M. Strambija, Gabrijela od Žalosne Gospe te Gemu Galgani, koja je živjela duhovno povezana s pasionistima. Osim za njih vodi se postupak za proglašenje blaženima i svetima još za 43 člana duhovne pasionističke obitelji.

Osim Božje milosti, koja ga je pratila, Pavao od Križa nastojao je oko što veće duhovne izobrazbe. Mnogo je čitao i razmatrao Sveto pismo, zatim djela sv. Franje Saleškoga, sv. Terezije Avilske, sv. Ivana od Križa i Taulera. U Tauleru je našao duhovnoga pisca koji mu je po duhu bio najsrodniji. U njegovim je spisima nalazio najbolje opisano ono što je sam doživljavao. Čitao je rado i djela svetih Otaca te povijest Crkve, razne teološke i asketsko–mističke rasprave i osobito marno živote svetaca. Dakako da ga je sve to veoma obogatilo pa nije čudo da iz njega govori čovjek koji je pun Duha Božjega, ali i načitan te izobražen. Bio je prijatelj kulture pa je i od svojih redovnika tražio studij. U filozofiji i teologiji želio je da im učitelj bude sv. Toma Akvinski.

Otac Zoffoli smatra da je Sv. Pavao od Križa, unatoč neizbježivim slabostima i ograničenostima svakog smrtnika, jedna od najpotpunijih ličnosti kršćanske hagiografije. On je u sebi uz Božju milost ostvario ideal potpunog čovjeka. Da barem nešto okusimo iz njegove bogate duhovne trpeze, navest ćemo izvadak iz jednoga njegova pisma u kojem snažno naglašava propovijedanje Krista raspetoga.

»Odlično je i nadasve sveto razmišljati o Gospodinovoj muci i uvijek o njoj razmatrati jer se tim putem dopire do svetog sjedinjenja s Bogom. U toj najsvetijoj školi učimo pravi nauk. Tu su ga izučili svi sveci. Kad pak križ našeg blagog Isusa u vašem srcu pruži dublje korijenje, tad ćete pjevati: ’Trpjeti i ne umrijeti’ odnosno: ’Ili trpjeti ili umrijeti’; još bolje: ’Niti trpjeti niti umrijeti, već savršeno obraćenje Božjoj volji.

Ljubav je krepost koja sjedinjuje i patnje ljubljenog. Dobra posvojuje. Ta vatra prodire do nutrine; ljubitelja mijenja u ljubljenoga. Kad se ljubav izmiješa na jedan viši način s boli, nastaje neka vrsta spoja ljubavi i boli i to je tako vezano da više nije dopušteno lučiti ljubav od boli niti bol od ljubavi. Zbog toga duša koja ljubi veseli se u svojoj patnji i klikće od veselja u svojoj ljubavi koja trpi.

Budite stoga ustrajni u vršenju svih kreposti, posebice u nasljedovanju blagog Isusa koji trpi, jer je to vršak čiste ljubavi. Tako radite da bude svima poznato kako vi nosite ne samo iznutra već i naizvan lik raspetog Krista koji je primjer svake blagosti i smjernosti. Tko je, naime, iznutra sjedinjen sa Sinom Božjim, također izvana nosi njegov lik kad trajno ostvaruje herojsku krepost, posebice kreposno strpljenje koje se ne tuži ni potajno ni javno. Sakrijte se dakle u raspetoga Isusa i drugo ne želite osim u svemu sve obratiti u njegovu volju.
Postavši tako istinski ljubitelji Raspetoga, uvijek ćete slaviti blagdan križa u nutarnjem hramu, šutke podnoseći i ne oslanjajući se ni na jedno stvorenje. Budući da blagdane valja slaviti u radosti, oni koji ljube Raspetoga tiho podnoseći, slavit će blagdan križa veselim i vedrim licem, da bi za ljude bilo skrovito i jedino najvišem Dobru poznato. Za taj je blagdan gozba uvijek svečana: za hranu služi, po primjeru naše raspete ljubavi, božanska volja.«

22.10. – sv. Ivan Pavao II, papa

22.10. – sv. Ivan Pavao II, papa

Moram reći kako me tada, 18. svibnja 1920. godine, (…) u devet ujutro još nije bilo na svijetu. Kako mi je kasnije rečeno, rođen sam poslije podne, između pet i šest. Manje-više u isto vrijeme, poslije podne između pet i šest, samo pedeset osam godina kasnije, izabran sam za papu”, stoji na početku knjige “Ivan Pavao II. Autobiografija.”
Karol Jozef Wojtyla rođen je 18. svibnja 1920. godine u Wadowicama, gradu smještenom na jugu Poljske, pedesetak kilometara udaljenom od Krakowa. Ime je dobio po svetom Karlu Boromejskom čijoj zaštiti su svog sina preporučili roditelji Karol i Emilia. Sadašnji Papa, a tada samo Karol Wojtyla, imao je brata Edmunda. Sestra, koja je rođena 1914. godine, umrla je brzo nakon poroda. Emilia Wojtyla, majka sadašnjeg Pape, umrla je 1929. godine kada je Karol imao samo devet godina. “Ljudi često pjevaju papi: ‘Živio, živio nam, živio nam stotinu godina.’ Teško mi je tada (…) ne misliti na svoju majku. Da uopoće živim na svijetu, treba zahvaliti njoj, koja mi je život dala”, kazivao je o svojoj majci Papa.

Njegov brat Edmund koji je postao liječnik umire 1932. godine zaražen virusom šarlaha, a njegov otac zemaljski život okončava 1941. godine. Tako već u svojoj 21-oj godini Karol Wojtyla ostaje bez članova svoje najuže obitelji.

Ivan Pavao II. kaže da je njegova majka “…željela imati dva sina: liječnika i svećenika; moj je brat bio liječnik, a ja sam unatoč svemu postao svećenik.” Papa će kazati da su njegove pripreme za svećenički poziv počele još u roditeljskom domu i da je na njih znatno utjecao njegov otac. “Svakodnevno sam mogao promatrati njegov život, a taj je život bio vrlo strog. Bio je profesionalni vojnik, a kad je obudovio, taj se život pretvorio u život stalne molitve. Ne jedanput znao sam se buditi noću i tada bih zatekao oca na koljenima, onako kako sam ga na koljenima uvijek viđao u župnoj crkvi. Nikada međusobno nismo razgovarali o svećenićkom pozivu…”

Iz mladosti budućeg Pape svakako treba istaknuti kao značajnu 1938. godinu kada se Karol Wojtyla po završetku gimnazije preseljava s ocem u Krakow. Ivan Pavao II. s posebnim je osjećajima uvijek govorio o Wadowicama, Krakowu i Rimu. Ta tri grada su obilježila njegov životni put. Te godine on započinje studij poljske filologije na Jagelonskom sveučilištu. “Kasnije sam shvatio da je studij poljske filologije u meni pripravljao teren za drugu vrstu zanimanja i studija: mislim na filozofiju i teologiju”, kazao je Papa. Nakon prve godine studija nacistička Njemačka okupira Poljsku, a nacisti te iste godine zatvaraju Sveučilište.

Godine rata, svećenički poziv

Prema Papinim riječima izbijanje rata “na izrazit je način promijenilo tijek mojeg života.” Da bi izbjegao deportaciju u Njemačku Karol Wojtyla 1940. godine počinje raditi u kamenolomu, a potom 1941. godine prelazi u pročišćavaonicu vode za tvornicu sode. Na tim poslovima Papa će ostati do 1944. godine. Ivan Pavao II. kaže da su te godine bile odlučne za konačno sazrijevanje njegove odluke o odlasku u bogosloviju. Iz tog vremena seže i njegov duboki osjećaj ljubavi i prijateljstva za radnike.

“Neki naglašavaju kako su moje propovijedi i enciklike previše usredotočene na čovjeka. Mislim kako to u velikoj mjeri proistječe iz mog iskustva radnika, iz mojih kontakata sa svijetom rada.”

U doba okupacije Poljske Papa je aktivan u «Kazalištu žive riječi» i «Rapsodskom kazalištu.» Koliko se bilo opasno baviti dramskom umjetnošću u to vrijeme govori i činjenica da bi, da su uhvaćeni pri izvedbi nekog komada, sasvim sigurno završili u koncentracionom logoru.

«Povijest moga svećeničkog poziva? Poznata je prije svega Bogu samome. Svako svećeničko zvanje u svom najdubljem sloju jest velika tajna, to je dar koji stalno nadilazi čovjeka…Poziv je tajna Božjeg izabranja…Svećenički poziv osjetio sam za vrijeme rata i svakodnevne životne opasnosti, jer tako je bilo, tako je bilo…I osjećajući taj poziv nikada nisam mislio da će me on dovesti do sadašnjeg položaja, nikada o tome nisam mislio», rekao je Sveti Otac u svezi izbora svog poziva.

Budući Papa u tajnosti od 1942. godine pohađa Teološki fakultet u Krakowu. Nadbiskup krakovski kardinal Adam Stefan Sapiehe, koga je Papa iznimno cijenio i nazivao ga «nezaboravnim», zaredio je Karola Wojtylu 1. studenog 1946. godine u Krakowu za svećenika.

Prvi susret s Rimom i krakowski biskupski dani

U studenom 1946. godine Karol Wojtyla odlazi na studij u Rim gdje ostaje sve do 1948. godine kada postiže doktorat iz teologije s tezom o nauku vjere u djelima sv. Ivana od Križa. Te iste godine vraća se u Poljsku i dobiva svoju prvu pastoralnu službu kao kapelan u seoskoj župi Niegowiću.

»Sjećam se da sam u jednom trenutku, kada sam došao na tlo župe u Niegowiću, kleknuo i poljubio zemlju. Tu sam gestu naučio od sv. Ivana Marije Vainneya.» Ove riječi kao da upućuju na gestu koju će Papa činiti na svojim putovanjima diljem svijeta. Nedugo zatim postaje profesorom na Krakowskoj bogosloviji i Teološkom fakultetu u Lublinu. Karol Wojtyla veliki je zaljubljenik u sport ( nogomet, kajak, skijanje, planinarenje…), prirodu, ali ni tada ne zaboravlja svoj književni rad.

U 38-oj godini života, 4. srpnja 1958. godine, Wojtylu u Krakowu za biskupa redi tadašnji krakowski nadbiskup Eugeniusz Baziak. Dana 30. prosinca 1963. godine papa Pavao VI. imenuje Karola Wojtylu za krakowskog nadbiskupa.Vatikan objavljuje tu vijest 18. siječnja 1964. godine. Već kao krakowski ( nad )biskup započinje s putovanjima Poljskom, ali i u inozemstvo, osobito u države s brojnom poljskom emigracijom poput SAD-a, Australije, te u europske zemalje.

Ivan Pavao II. ističe da je imao posebnu milost sudjelovanja na Koncilu od prvog do posljednjeg dana.

«Naravno da su stariji i iskusniji biskupi više radili u korist dozrijevanja koncilske misli. Ja, kao mlađi, više sam učio, ali sam postupno također došao do zrelijeg i stvaralačkog sudjelovanja na Koncilu. Tako sam se već za vrijeme treće sesije našao u skupini koja je pripremala Shemu XIII, kasnije pastoralnu konstituciju Gaudium et spes, i mogao sam sudjelovati u iznimno zanimljivim radovima te skupine. (….) Koncil je bio veliki doživljaj za Crkvu», prisjećao se Papa tih dana.

U prosincu 1963. godine, po okončanju druge sesije Koncila, Wojtyla sudjeluje u povijesnom pohodu pape Pavla VI. Svetoj Zemlji. Pavao VI. imenuje ga kardinalom 26. lipnja 1967. godine.

«Izaberu li te, molim te, ne odbij»

Papa Pavao VI. umire 6. kolovoza 1978. godine. Kao nikada prije, u tako velikom broju, čak 111 kardinala bira novog papu. Kardinal Albino Luciani iz Venecije izabran je za papu 26. kolovoza te iste godine. Uzima ime Ivan Pavao I. Samo 33 dana nakon toga, iznenada, Ivan Pavao I. umire u noći 28. na 29. rujan. Tako se 1978. godine, 14. listopada, otvara nova konklava, a dva dana potom, 16. listopada, izabran je 264. papa u povijesti Crkve: Karol Wojtyla. Nakon 455 godina za papu je izabran ne-Talijan, prvi papa Slaven. Ivan Pavao II. naglašava da nikada neće zaboraviti riječi koje mu je uputio njegov sunarodnjak i primas Poljske kardinal StefanWyszynski: «Izaberu li te, molim te, ne odbij.» Poslije izbora kardinal Wyszynski je uputio proročke riječi novom Papi: «Sada trebaš uvesti Crkvu u treće tisućljeće.»

«Kada mi je 16. listopada 1978., poslije izbora na Petrovu Stolicu, postavljeno pitanje: ‘Prihvaćaš li ?’, odgovorio sam: ‘U vjerskoj poslušnosti Kristu, Gospodinu mome, Majci Kristovoj i Crkvi – svjestan velikih teškoća – prihvaćam’ ( Redemptor hominis, 2 ). Od tog vremena trudim se ispunjavati tu zadaću, crpeći svakoga dana svjetlo i snagu iz vjere koja me povezuje s Kristom.»

«Otkud sam mogao znati da me (…) sve godine moga života, studija, svećeništva, biskupstva (…) pripremaju za taj poziv koji je izrekao Krist 16. listopada 1978. u Sikstinskoj kapeli? Ipak iz perspektive toga dana, moram još jedanput pogledati na sve koji su me za njega pripremali – a da to nisu ni znali…»

Kroz 25 godina pontifikata

Papa putnik, kako ga često oslovljavaju novinari, na svoje je prvo putovanje krenuo u siječnju 1979. godine u Srednju Ameriku i Meksiko. Već drugo Papino putovanje bila je posjeta rodnoj Poljskoj u kojoj se u to doba budi pokret «Solidarnost» kao prvi znak urušavanja komunizma u Istočnoj Europi. Posjet Hrvatskoj od 5.-9. lipnja 2003. godine bilo je jubilarno stoto putovanja Ivana Pavla II.

Na dan početka ukazanja u Fatimi 13. svibnja, na Trgu sv. Petra, 1981. godine na Papu je izvršio atentat Mehmet Ali Agca. Operacija teško ranjenog Pape trajala je 6 sati u klinici Gemelli, a Papa je na liječenju proveo 77 dana.

Ivan Pavao II. uvijek je bio blizak s mladima. Od 1985. godine održavaju se Svjetski susreti mladih. Već je na dan svog pontifikalnog ustoličenja, 22. listopada 1978. godine, Papa kazao mladima okupljenim na Trga sv. Petra:»Vi ste nada Crkve i svijeta – vi ste moja nada.» O Svjetskim danima mladih Papa kaže: «U mašti sam vidio Svjetske dane mladih kao vrijeme puno snage, u kojem će mladi ljudi iz cijeloga svijeta moći susresti vječno mladoga Krista i od Njega učiti kako biti svjedok Evanđelja pred drugim djevojkama i mladićima. Danas (…) slavim Boga i zahvaljujem mu na daru kakav su za Crkvu Svjetski dani mladih.»

Od mnogobrojnih Papinih susreta na poseban se način izdvaja onaj iz Asiza u listopadu 1986. godine. Papa je u Asiz pozvao predstavnike kršćanskih Crkava i poglavare velikih svjetskih religija na zajedničku molitvu za mir. Ivan Pavao II. prvi je Papa koji je ušao u jednu sinagogu i džamiju. Njegov 25-godišnji pontifikat je najduži pontifikat u XX. stoljeću. Obilježen je, između toliko upečatljivih djela, riječi i ideja koje je učinio i izrekao, brigom za dobro i dostojanstvo svakog čovjeka, zalaganjem za ekumenizam, kulturu života nasuprot kulturi smrti, mir, ekologiju, dijalog i toleranciju među narodima, religijama i kulturama…

Znamenke koje govore

Do sada je za vrijeme svog pontifikata Papa objavio 14 enciklika, 13 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 41 apostolsko pismo. Svakako treba spomenuti i njegove tri knjige izdane za vrijeme pontifikata: «Prijeći prag nade ( 1994. ), «Dar i otajstvo: uz pedesetu obljetnicu mog svećeništva» ( 1996. ) i «Rimski triptih” ( 2003. ).

Papa je tijekom svoje papinske službe proglasio do danas svetima 474, a blaženim 1 311 kršćanina. Održao je 8 konzistorija na kojima je imenovao 201 kardinala. Zaredio je 2156 svećenika kao i 321 biskupa. Od 1978. godine sazvao je 15 skupština biskupske sinode.

Niti jedan Papa u povijesti nije se susreo s tolikim brojem ljudi. Na preko 1000 općih audijencija srijedom u Rimu susreo je preko 16 milijuna hodočasnika. Tijekom Velikog jubileja Rim je posjetilo preko osam milijuna hodočasnika, a nezaboravan je Papin susret s oko 2 milijuna mladih te godine u Rimu na Tor Vergati.

Procjenjuje se da se ukupno s Papom na njegovim putovanjima svijetom do 2003. godine ( na kojima je prešao udaljenost koja je gotovo jednaka trostrukoj udaljenosti između Zemlje i Mjeseca ), susrelo preko 300 milijuna ljudi. Papa je u tom istom vremenu održao 688 službenih posjeta i audijencija za vođe država, kao i 212 audijencija i susreta s premijerima raznih zemalja. Ivan Pavao II. utemeljio je institut «Ivan Pavao II.», te institut «Populorum progressio» za domorodačke narode Južne Amerike. Utemeljitelj je i Papinske akademije za život i Papinske akademije za društvene znanosti. Pored Svjetskog dana mladeži za njegova pontifikata pokrenuto je i obilježavanje Svjetskog dana bolesnika.

Pohod Banjoj Luci i BiH je 101. Papino putovanje. Ujedno, to je peti posjet Crkvi u Hrvata, a drugi BiH. Crkvu u Hrvata Papa je od sada posjetio 4 puta. Prvi put 1994. godine Hrvatsku ( Zagreb ), 1997. Bosnu i Hercegovinu ( Sarajevo ), potom 1998. Mariju Bistricu i Split. Sveti je Otac 2003. godine pohodio Rijeku, Dubrovnik, Osijek, Đakovo i Zadar. Prilikom ranijih posjeta ( listopad 1998. i lipanj 2003. godine ) Ivan Pavao II. je beatificirao bl. Alojzija Stepinca i Mariju od Propetog Petković dok će tijekom svog posjeta Banjoj Luci blaženim proglasiti časnog slugu Božjeg Ivana Merza.

Ivan Pavao II. kanonizirao je tijekom svog pontifikata dvojicu Hrvata: sv. Leopolda Bogdana Mandića i Marka Križevčanina.

Preminuo je 2. travnja 2005. godine. Sahranjen je u bazilici sv. Petra u Rimu. Pontifikat Ivana Pavla II bio je najduži u 20. stoljeću. Papa Benedikt XVI. proglasio je 1. svibnja 2011. godine svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, te proglasio njegovim blagdanom datum kada je Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, 22. listopada.

Totus Tuus ego sum et omnia mea Tua sunt. Accipio Te in mea omnia. Praebe mihi cor Tuum, Maria. ( Sav sam Tvoj i sve moje Tvoje je. Daruj mi Svoje srce, Marijo. )

Citati su preuzeti iz knjige «Ivan Pavao II. Autobiografija», izabrala Justyna Kilianczyk-Zieba, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 2003.