Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski. Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemičkog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Več u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika.

Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja stece iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svecenika. Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su pocetkom godine 1220. uz grozne u Maroku poginuli mucenickom smrcu. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mucenicku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvracala braca njegovog samostana. Vec u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje brace u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvecena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoce sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju ucenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornicka djela. U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. Za tebe je – govorio si je – tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada ucinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mucenik! Klececi molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod sa nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu africku i poceo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Španjolsku. Sv. Ante u Italiji Ladu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lada stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz cetiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antu, ali po malo se oporavljao kod svoje brace; osobito ga veselila nada, da ce oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis. Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluci ostati posvema u Italiji i ne vracati se u Španjolsku. Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini nicim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svecenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici brace laika cita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuca. Sv. Ante izlazi na glas U to se sastadoše franjevci sa slicnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rjecito i uceno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, ucenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Docuo to i sv. Franjo radovao se i poceo cijeniti sv. Antu tako, te mu dao punomoc, da po citavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Ante stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evandelje. U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu rijec sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim cudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djalovanja sveceva. Na tisuce bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je cesto pod vedrim nebom naviještao rijec Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru. Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uci misticno bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao ucitelja bogoslovije; tako je prvi ucitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Ante. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpelier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao cuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajuci bogosloviju i propovijedajuci s. Evandelje. U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedece godine bi sazvana opca skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, cudesa tvorio i red proširio. God. 1230 bi opet sazvana opca skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odluceno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX, neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi 3 mjeseca do odluke. Kako je i sv. Ante bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu cetri mjeseca. Smrt sv. Ante u Padovi Mjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Ante iz Rima sa blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad. Ali vec 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braca njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Vece. Vec u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX u Svece. Redovnici sv. Franje odmah poceše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na cast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvecena i u nju moci sv. Ante prenesene. Ovu je svecanost uzvelicao svojom prisutnošcu tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega. Sv. Ante cudotvorac za života Razna cudesa Malo je svetaca u katolickoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna cudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor. Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio ucenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se cinilo, da je te jezike ucio od mladosti. Jedna gospoda je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je cula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedocio, obrati se i rado je slušao rijec Božju. Druga jedna gospoda htjede na svaki nacin slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuce. Dijete k”o dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kuci nade dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Ocito je sam Bog po svome ugodniku ocuvao dijete o sigurne smrti. Opet druga gospoda vrativši se sa propovijedi sveceve nade u bešici mrtvo dijete. Odmah otrci k svecu i zavapi za pomoc. Sv. Ante rece joj gospodinove rijeci iz sv. Evandelja: Idi, sin tvoj živi. I doista nade kod kuce dijete, kako se sa svojim drugovima igra. Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, rece mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Cim svetac pogleda napisane grijehe, isceznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni. Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u cas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i rece im, neka se ništa ne boje, jer oni nece pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap. Sv. Ante propovijeda ribama Kako je bilo receno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je vec sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali ucenošcu, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošcu je propovijedao naš svetac, tako te kad to zacuše odmetnici, odluce da ga pogube. Cuvši za to sv. Ante povuce se u samocu, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: Dodite, nerazumne ribe, da cujete rijec Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i velicine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše rijec sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što ce se sada zbiti. Na to prozbori svetac: Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu sa mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošcu za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u opcem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomocu je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove ucenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuca. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara ucinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže. Cudoviti putovi sv. Antuna Ante Cesto puta pojavio se sv. Ante na dalekim mjestima tako, te nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod brace, da pjeva svecani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti cas bio je medu bracom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio cudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu. Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a andeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji oceve. U taj cas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u cemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih rijeci mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noci andeo opet odnese u Padovu. Još jednom je naš svetac ovako cudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajuci kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Buduci da nije mogao o svemu položiti tocnih racuna, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po andelu preko noci otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako tocno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim nacinom u svoj samostan. Sv. Ante sa malim Isusom Svoju snagu pri obracanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim nacinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradicu. Onda ga k sebi pozove jedan gradanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noc probdio u molitvi. Kad je taj gradanin obilazio kucu, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše gradanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i rece, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog gradanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i cuo, dokle god on živi. Taj dobri gradanin održa svoju rijec i istom iza smrti sveceve razglasi to videnje maloga Isusa, kako se sad obicno islika sv. Ante. Sv. Ante prorice Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se sa velikim poštovanjem. Bilježnik misleci, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se macem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer ce on jednom biti mucenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni prorocanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam poceo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno muciše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka. Jednom zamole sv. Antu da rece nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivicnim nacinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoce rijecima iz sv. Evandelja; Gdje je vaše blago tamo ce biti i vaše srce. Na koncu govora rece pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo ce naci njegovo srce. I doista otišavši kuci i otvorivši sanduke nadu medu novcima još vruce srce pokojnog lihvara. Sv. Ante strah necistih duhova Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospodi i rece joj, neka odmah ode sa propovijedi, jer da su joj sins dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospodi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je necisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj išcezne kao dim. Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom rijeci neumorno kršio vlast necistoga duha na zemlji, upotrijebio je necisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera rijecima pjesme bl. Gospi. O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde. Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su andeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on vec prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno rijec Božju.

Sveti Alojzije se rodio 9. ožujka 1568. u Castiglioneu u vrijeme snažne tridentske obnove, koja je Crkvi nakon potresa zadanog od protestantizma opet dala pouzdanja u sebe i u one vrednote koje su nastupom novatora bile veoma poljuljane. Na kućnome ognjištu duša pravog kršćanskog odgoja bila je dona Marta, Alojzijeva majka. Ona nije bila samo visoka plemkinja, već daleko više duboka kršćanka. Malome Alojziju usađivala je od malena ljubav prema molitvi, obraćanju i razgovoru s Bogom. Onaj koji vjeruje u Boga, u Krista, njemu molitva postaje posve prirodna potreba. Kako bismo mogli ne razgovarati i ne obraćati se onim osobama za koje vjerujemo da su nas stvorile, otkupile, posvetile? Vjerovati, a ne moliti, bilo bi doista čudno i neprirodno. Ispravan odgoj za molitvu nije ništa nametnuto. Prava molitva izlazi iz srca koje vjeruje.Sveti Alojzije je veoma mnogo molio, a to znači da je imao veoma proživljenu vjeru koja mu je preko molitve Božju stvarnost veoma približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru. Dok promatramo Alojzija u molitvi nepomična i zadubena, nemojmo prema njemu zauzeti odmah neki odbojni stav, kao da je bio neprirodan. Sigurno da nama ne mora odgovarati takav stav i takav način molitve, ali zato ne smijemo molitvu isključiti iz svoga života. Bog je duh i pravi molitelj molit će ga u duhu i istini. Duh i istina oslobađaju, zato imamo pravo i slobodu molitve na svoj način, ali zbog njega nemojmo zauzimati neprijateljski stav prema načinu izražavanja pobožnosti drugih! Stvarnost Alojzijeve molitve, za koju ga je odgajala majka, za nas je samo jedno svjedočanstvo više o važnosti molitve u životu kršćanina.Druga vrlina, koju je Alojziju majka u srce usađivala, možda je našem vremenu i shvaćanju bliža. To je ljubav prema siromasima. Naše je vrijeme, pogotovo mladi, veoma osjetljivo za socijalnu pravdu u svijetu. Da li je doista i ostvaruje, to je već drugo pitanje. No za put do ostvarivanja redovito će biti razvijen smisao za pravdu. Svaki čovjek kao ljudska osoba ima pravo na život dostojan čovjeka. Budući da postoje ipak socijalne razlike, oni koji imaju dužni su dati onima koji nemaju. Alojzije je pripadao onima imućnima, socijalno veoma dobro zbrinutima. Lijepo je da se od malena naučio pomagati onima nezbrinutima. I završetak njegova života bit će posve nesebično djelo ljubavi prema bližnjemu, pomaganje zaraženome od kuge pri čemu je i sam stradao. Nije, dakle, taj strogi, pobožni asket mislio samo na Boga, već je znao svoju ljubav prema Bogu ostvarivati djelima ljubavi prema bližnjemu. Prema tome, razvio je i te kako i onu dimenziju koja je danas naročito u cijeni.Sveti Alojzijevi životopisci rado spominju njegov boravak u vojničkom taboru, gdje je bio obučen u malu časničku odoru, gdje je nenadano opalio topom, gdje je naučio ponavljati rječetine vojnika ne znajući im pravo smisao i gdje je sanjao kako će jednom postati zapovjednik goleme vojske. Dakle, u njegovu djetinjstvu nije bilo samo sve na koljenima i u pobožnosti. Bio je živ dječak, a više će se uozbiljiti u 10. godini.Bilo je to 25. ožujka 1578. na blagdan Blagovijesti. Nalazio se tada u gradu na Arnu, crkvama i umjetninama bogatoj Firenzi. U crkvi Presvete Bogorodice obećao je da će čitav život živjeti čisto. Da li je u tome času razumio dalekosežnost svoje odluke? Ne znamo! Znamo samo to da joj je do groba ostao vjeran, a to je kudikamo važnije nego ono prvo. I to je treća vrlina koja je resila Alojzijev lik i zbog koje je stoljećima bio uzor onima koji su htjeli u idealnoj čistoći provesti mladenačko doba.Prema čistoći može se zauzeti negativistički stav, koji se sastoji jedino u zabranama: »Ne smiješ ovo! Zabranjeno ti je ono!« Takav stav, iako može objektivno biti opravdan, veoma je mučan, pogotovo za mlade.Na sreću, prema čistoći može se zauzeti i pozitivan stav te je promatrati kao neku vrednotu, što ona uistinu i jest. A zašto je čistoća vrednota? – Zato, jer omogućuje razvoj skladne ličnosti, kod koje su strasti podvrgnute višim težnjama. Čovjek čista srca obično će biti i čovjek jake volje, a ona je opet neizrecivo velik kapital za ljudski život. Pozitivan stav prema čistoći možemo izraziti ovako: »Čist sam, jer takav hoću biti. A hoću, jer sam uvjeren da me ona uzdiže, oplemenjuje, oslobađa, jača.« Najbolji odgoj čistoće sastojat će se svakako u pozitivnom stavu. Mladi obično ne vole da im se nešto zapovijeda ili zabranjuje. Zato valja da i čistoću više shvate ne kao zapovijed, već kao nešto što je samo po sebi, zbog svoje unutarnje vrijednosti, poželjno.Promatrajući Alojzijev lik, možemo promatrati čistoću ne baš onako kako ju je on ostvarivao, već je prihvaćajući kao vrednotu koju ćemo mi nastojati ostvarivati na sebi svojstven način. Neću ga opisivati. Svatko je pozvan da sam istraži i upozna čistoću kao vrednotu, jer će samo tako ona postati njegova osobna, slobodno izabrana i prihvaćena vrednota.Nalazeći se u Firenzi kao paž na dvoru Medici, Alojzije je stjecao odgoj i znanje tada vlastito djeci aristokratskih obitelji. Učio je latinski, divno toskansko narječje talijanskoga i francuski. Igrao se s mladim princezicama u parku Boboli, učio plesati i sudjelovao u lovu na ptice. Nije se odmah zatvorio svijetu. Iako njegova dob još nije bila sposobna potpunoma upoznati svijet, ipak ga je barem nešto upoznao. Njegov plemićki položaj odvest će ga i na kraljevski dvor u Madrid. Vidio je i doživio sav tadašnji sjaj i raskoš. I nije ga zatravio ni zarobio. Ostao je slobodan prema njemu i u tome je Alojzijeva veličina. Ona je to veća što nije bio u dobi zrela čovjeka.Primjerom Svetog Alojzija Gonzage ne želimo propovijedati bijeg iz svijeta. To bi danas zvučilo anahronistički. Ali ne dati se zarobiti svijetom, to će uvijek biti suvremeno. Danas je opasnost da postanemo robovi veće zarade i što višeg standarda života. Tu opasnost nalazimo u svijetu. Tko njoj podlegne, lako će prodati ideale, duhovne, moralne i druge vrednote. I opet imamo od Alojzija nešto naučiti. On je odlučio ostaviti ono što bi mu pružio svijet i postati isusovac da živi jednim drugim životom. Ta odluka bila je i tada mnogima čudna, počevši od njegova oca don Ferrantea, a danas može izgledati još čudnija. A zašto? Zato što postoje različita mjerila vrednovanja. Ljestvica vrednota nije kod sviju jednaka.Alojzijev primjer upućuje na pravo vrednovanje vrednota i to je njegova, recimo, četvrta vječna poruka. Vječna, jer nadilazi sva vremena. Kad se osvrćemo na primjere iz prošlosti, ne činimo to da prošlost prenesemo u sadašnjost, već da ono nadvremensko u tim primjerima upoznamo i njime se obogatimo. Mislim da se sam Alojzije u prvom redu ne želi nikome nametati. On želi da svatko slobodno izabire one vrednote koje je i on smatrao vječnima. Njegov primjer može nam samo biti povod i poticaj za samostalan rad na ostvarivanju naše osobne, originalne svetosti, koja će odgovarati našem vremenu i mentalitetu.U studenome g. 1585. Sveti Alojzije se odrekao markgrofije u korist mlađega brata Rudolfa i stupio u isusovački novicijat u Rimu. Svršivši novicijat, započeo je više nauke na glasovitom rimskome kolegiju, od kojeg se razvila današnja Gregoriana. Tu se povjerio duhovnom vodstvu jednoga od najučenijih ljudi svog vremena. Bio je to Robert Bellarmino, kasniji kardinal i svetac. Taj je Alojzija veoma cijenio, radio na njegovoj beatifikaciji i želio biti pokopan do njegovih nogu.Sveti Alojzije je umro mlad u 23. godini života vršeći djela milosrđa prema zaraženima od kuge. Postao je zagovornik protiv kuge. Uz to priziva se kao zaštitnik od očnih bolesti. Godine 1991. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je i zaštitnikom oboljelih od side. Njegova rodna Italija proslavila je svečano 400-godišnjicu njegova rođenja. Za tu zgodu izdala je poštansku spomen-marku koja prikazuje Alojzija u njegovu herojskom djelu kako nosi okuženika na svojim ramenima.Mladima koji danas zaziru od savršenih sustava, Alojzije pokazuje da kršćanstvo nije nikakav udoban naslonjač za počivanje, već nešto što valja s mnogo hrabrosti osvajati i za što se valja neprestano boriti. On se nije rodio kao svetac, nego je to postao, uz milost Božju i svojim upornim i ustrajnim radom te borbom za osvajanje moralnih vrhunaca. Nemojmo ga, dakle, promatrati kao gotova sveca, već kao sveca u nastajanju koji se naporno penjao prema visinama svetosti. Takav Alojzije može biti simpatičan i bliz i današnjim mladima.

Kad dođu na vlast tirani, koji cijelom jednom narodu silom žele nametnuti svoju samovolju, onda se brzo pokaže koliko tko vrijedi, koliko je sličan hrastu što se ne da slomiti, a koliko trstici kojom se svaki vjetar poigrava. Crkva je u svojoj povijesti uvijek imala kremen-značajeva koji se od silnika nisu dali slomiti. Poginuli su radije časno na bojištu, ne zatajivši nikada svojega uvjerenja. Ostali su načelni, nepodmitljivi, sebi i svojim idealima uvijek dosljedni – i u tamnici i na sudu i na stratištu. Jedan je takav junak bio ročesterski biskup, u tamnici imenovan kardinalom, John Fisher koji, 22. lipnja 1535., kao mučenik pogibe »kraljevom voljom«. Riječ je o engleskom kralju Henriku VIII. U ovom sam nizu svoje čitatelje često pozivao da se upoznaju s pojedinim duhovnim velikanima. Danas taj isti poziv upravljam s naročitom radošću, jer se doista radi o izvanrednom junaku i mučeniku.

Ivan Fisher rodio se g. 1469. u Beverleyju, grofoviji Yorkshire, kao prvo od četvero djece trgovca Roberta Fishera. Taj je vrijedni čovjek umro g. 1477., kad je Ivanu bilo tek 8 godina. Svršivši gimnaziju u rodnome kraju, mladi je i sposobni Fisher pošao na sveučilište u Cambridge. Postigao je godine 1491. akademski stupanj »Master of Arts«, što odgovara doktoratu iz filozofije. Imao je tada tek 22 godine i s posebnim je papinskim dopuštenjem zaređen za svećenika. Bio je to za njega u isto vrijeme i svršetak i početak – svršetak, ukoliko je ostvario svoje svećeničko zvanje – početak, ukoliko je nastavio studijem te g. 1501. postigao doktorat iz teologije, no izvanredna ljubav prema knjizi i studiju neće ga ostaviti cijelog života. On je bio čovjek duha, imao velike duhovne i duševne potrebe kojima je nastojao udovoljiti molitvom, razmatranjem i studijem.

Godine 1494. Fisher je još kao relativno mlad student na sveučilištu izabran za starijeg cenzora sveučilišta, što svjedoči o velikom ugledu što ga je na toj visokoj znanstvenoj ustanovi u Cambridgu uživao. Obavljajući službu cenzora upoznao se s Lady Margaret Beaufort, groficom Richmonda i Derbyja te majkom engleskoga kralja Henrika VII. Bila je to izvanredno obdarena žena, urešena mnogim iskonskim vrlinama. Ona je brzo uočila vanredne sposobnosti mladoga svećenika Fishera pa ga je izabrala za svog ispovjednika i duhovnog vođu. On ju je duhovno vodio sve do njezine smrti godine 1509.

Crkva je u Engleskoj u to doba bila u prilično bijednom stanju, obremenjena mnogim slabostima. Kod svećenika, pa čak i biskupa, vladalo je prilično teološko neznanje, što je u narodu rađalo neželjenim i teškim posljedicama. Puk je bio zanemaren jer ga nije imao tko solidnim propovijedima i katehezama poučavati i izgrađivati. Lady Margaret je dobro uočila to bijedno stanje pa mu je bar malo pokušala doskočiti. Financirala je u Cambridgu uzdržavanje jedne kapele i propovjednika uz obvezu da se u njoj propovijeda bar šest puta na godinu. Uz to je u Cambridgu utemeljila i dva koledža, jedan je koledž Krista Gospodina, a drugi svetog Ivana. Fisheru je povjerila da ostvari te dvije fundacije. Ista je vrijedna i plemenita žena osnovala još dvije katedre za teologiju: u Cambridgu i Oxfordu, kulturnim središtima Engleske sve do dana današnjega. Prvi profesor teološke katedre Lady Margaret u Cambridgu bio je Ivan Fisher. U svome govoru na spomen te velike mecenatkinje engleskoga naroda Ivan je dao divno svjedočanstvo o njezinim vrlinama i dobrim djelima.

Po svojim sposobnostima, a još više ćudorednoj izgrađenosti, Fisher bi zaslužio da zasjedne na najugledniju biskupsku stolicu u Engleskoj. No on nije bio karijerist, laktaš, ulizica, nije tražio protekcionaštvo i nije se gurao naprijed, što sve također odaje veličinu njegova duha. Znao je da se čovjek ne mjeri po častima i položaju već po poštenju i skromnosti. Zato je nastojao biti uvijek u skladu s načelima svoje savjesti, ispravan pred svojim Bogom.

Fisher je bio 24. studenoga 1504. posvećen za biskupa u Rochesteru, male, neugledne i siromašne biskupije u Engleskoj. On je ljubavlju pastira i pravog zaručnika prihvatio tu svoju »siromašnu zaručnicu«. On je svojoj prvoj ljubavi prema njoj ostao vjeran do groba, makar je imao priliku dobiti bogatiju i ugledniju biskupiju. Njemu do toga nije bilo stalo, jer je znao da nije važno gdje je tko biskup, već kakav je biskup. On je, za razliku od ostalih biskupa onog vremena, stalno živio u svojoj biskupiji, »čuvao rezidenciju« – kako se to stručno kaže. Redovito je obavljao kanonske vizitacije da upozna što bolje svoje stado i da mu kao pastir bude u pomoći. Kao biskup živio je posve skromno i pokornički. Spavao je na tvrdom ležaju najviše četiri sata dnevno.

Jedino u čemu nije škrtario prema sebi bile su knjige. Njih si je nastojao što više nabaviti. Njegova je biblioteka bila jedna od najboljih u Europi. U toj mu je stvari bio veoma sličan u naše dane pokojni đakovački biskup Stjepan Bäuerlein, koji je bio veoma skroman i povučen, čovjek s malim zadovoljan, ali je zato prikupio veliku biblioteku. Oporučno ju je ostavio svojoj biskupiji.

Fisher je bio čovjek velike kulture i načitanosti. God. 1516. počeo je i učenjem grčkoga jezika pod vodstvom najvećeg humanista svoga vremena, glasovitog Erazma Roterdamskog. Taj je jezik toliko svladao da je mogao obaviti ispravke u izdanju jednog novog školskog teksta Novog zavjeta. Fisher je bio i dobar teolog. Pisao je rasprave i knjige u obranu katoličkog nauka protiv Luthera. Na njegove će se tekstove, osobito nauk o Euharistiji, češće pozivati i sam Tridentski sabor. Tako je Fisher bio na njemu prisutan bar po svojim teološkim spisima, koji su također pomagali stvaranju tridentske teologije. Njegova je teologija bila još uvjerljivija jer je, braneći katoličku vjeru, poginuo kao mučenik.

On kao da je predviđao kakvom će smrću umrijeti. Jednom je stvarno izjavio: »Kažem vam, znam da neću umrijeti u svom krevetu. Uputno je stoga da mislim neprestano na strašni čas svoje smrti.«

Kreposni i bogobojazni biskup nije morao dugo čekati na taj čas. On će brzo doći. Povod mu je dobro poznata afera engleskog kralja Henrika VIII. On se bio, uz dispenzu pape Julija II., oženio Katarinom Aragonskom, udovicom svoga brata Artura. S njome je živio 18 godina. A tada se, tobože zbog državnih interesa, jer mu Katarina nije rodila muškog potomka, htio pošto-poto oženiti Anom Boleyn, jednom dvorskom damom, u koju se bijaše zaljubio. Kao »dobar kršćanin«, k tome još i »branič vjere« – nazvan tako zbog svog spisa protiv Martina Luthera, u kojem je branio nauk o sakramentima – htio je da se njegova ženidba s Katarinom proglasi nevaljanom, pa da onda može s Anom Boleyn slobodno sklopiti drugi brak. Za opravdanost svoga nauma pozivao se čak na Sveto pismo Starog zavjeta, tvrdeći da mu papa za brak s Katarinom nije uopće ni mogao dati oprost od ženidbene zapreke srodnosti.

U tom je slučaju ročesterski biskup hrabro stupio u obranu zakonite žene i kraljice Katarine Aragonske. Kao nekoć Ivan Krstitelj i on je branio nerazrješivost ženidbene veze, a time je na se navukao gnjev razjarenog kralja. Taj je tražio da biskup pred Parlamentom opozove svoj stav, te proglasi nevaljanom i papinu dispenzu i kraljev brak s Katarinom. Naravno da je energični biskup to odbio i zato je 26. travnja 1534. bio odveden u Tower – zloglasni londonski zatvor. Iste je godine Parlament izglasao Akt o supremaciji, to jest zakon po kome je kralj vrhovna glava engleske Crkve. Fisher je odbio to priznati, govoreći da se tako nešto protivi »Svetom pismu i našoj vjeri«.

U to je vrijeme papa zatvorenog ročesterskog biskupa u znak priznanja njegove vjernosti i hrabrosti imenovao kardinalom. Kralj se zbog toga razbjesnio, smatrajući to od pape pravom provokacijom, da se razumio u jezik današnjice, sigurno bi to ožigosao kao »miješanje u unutarnje poslove Engleske«. On je posprdno izjavio da će »novi kardinal nositi crveni šešir na ramenima, jer neće imati glave da ga stavi na nju«. Kralj je tada, zajedno s Parlamentom i svojim državnim aparatom, digao hajku protiv pape. Biskupi su i svećenici s oltara i propovjedaonica morali udarati po papi i njegovoj vlasti. Samovoljni je, dakle, kralj pokrenuo cijeli engleski državni aparat protiv pape i papinstva.

U tom je sveopćem ludilu i bjesnilu osvanuo i 22. lipnja, dan u koji je biskup Fisher imao biti smaknut. Kad su mu to ujutro rano u pet sati priopćili, biskup je upitao u koji će sat biti smaknut? Rečeno mu je da će to biti u 9 sati. Tada je on mirom pravog sveca zamolio da može još sat-dva mirno prospavati i to »ne zbog straha od smrti već zbog bolesti i svoje velike tjelesne slabosti«.

Probudivši se nakon posljednjeg sna u ovom životu, brižno se odjenuo, rekavši pobočniku što stajaše uz njega: »Ne vidiš li da je danas dan naše svadbe?« Malo prije 9 sati stajao je pred rešetkom Towera sa Svetim pismom u rukama. Otvorio je Ivanovo evanđelje i pročitao: »A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista. Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim.

A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samog slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet« (Iv 17,3–5).

Izveden pred stratište s lakoćom se uz stepenice popeo na nj, na udivljenje svih prisutnih koji su znali koliko je u tamnici prepatio i oslabio. Tada ga je nenadano obasjalo sunčevo svjetlo, a on kao u zanosu reče: »Accedite ad eum et illuminamini!« – Pristupite k njemu i on će vas prosvijetliti! Zatim se obrati prisutnima jakim glasom: »Kršćanski narode, približavam se smrti za vjeru u svetoj Kristovoj Katoličkoj crkvi.« Vrijeme se oteglo pa je bilo već 11 sati. Sveti je biskup kleknuo na koljena, izmolio Te Deum, zatim 31. psalam: »Tebi se, Gospodine, utječem, o da se ne postidim nikada: u svojoj me pravdi izbavi!« Mirno je položio glavu na panj i krvnik mu je teškom sjekirom odrubio glavu. Tijelo je mučenikovo bilo svučeno i tako ostavljeno cijeli dan, a po noći je pokopano u jednoj jami na groblju Svih svetih u Barkingu. Glava mu je bila izložena na mostu u Londonu, da prolaznicima tjera strah u kosti, sve dok nije bila zamijenjena glavom Tome Mora, koji je pogubljen 6. srpnja. Fisherovu su glavu bacili u Temzu.

Chapuys, poklisar Karla V. na engleskom kraljevskom dvoru, pisao je svome vladaru da bi mučeniku i zadnji čas bio pošteđen život samo da je promijenio svoj stav. No to engleski kralj od njega nije mogao dočekati jer on je za svoje uvjerenje radije išao u smrt nego da ga pogazi. Pio XI. proglasio je g. 1935. Ivana Fishera, skupa s Tomom Morom, svetim, a posljednjom liturgijskom reformom obojica su svetih mučenika ušla u kalendar opće Crkve. Samo komadić od kostiju svetog Ivana Fishera ostade, a čuva se kao dragocjena relikvija u kolegiju Stonyhurst. Glasoviti Hans Holbein napravio je lijep portret tog divnog mučenika, a taj se danas nalazi u kraljevskoj zbirci u Windsoru.

Kad bi čovjek, recimo kao romanopisac, htio što ljepšim crtama opisati lik jednog idealnog mučenika, jedva da bi našao bolje građe nego što je daje život svetog Ivana Fishera. On nije ni mit, ni legenda, već istinska stvarnost, puna čarobne ljepote pred kojom čovjek ne može a da ne padne u divljenje i poštovanje. Pred Ivanom Fisherom i Tomom Morom upao je u divljenje i papa Pio XI. rekavši o njima: »Tales ambio defensores!« – a to znači da Papa želi takve branitelje vjere. I mi ih želimo, zato te svece i štujemo.

“Čovjek svih vremena”, engleski državnik, pisac, mučenik rodio se 7. veljaće 1478. u Londonu, a umro 6. srpnja 1535. također u Londonu. Bio je odgojen u kući lord-kancelara, kardinala Mortona, te u Canterbury Caliegeu u Oxfordu. Od g. 1494. dao se na studij prava pa je za to vrijeme stanovao 4 godine kod engleskih kartuzijanaca, te će kao i oni postati mučenik katolićke vjere i Crkve, posebno pape i papinstva. Dao se marno i revno također na humanističke studije te prijateljevanje s Erazmom Roterdamskim (14691536) i s engleskim teologom i humanistom Johnom Coletom (1466-1519) pa i nekim drugima. Godine 1504. More je kao narodni zastupnik u parlamentu izrazio svoje negodovanje kralju Henriku VII. zbog njegovih zakona o porezu.

Tada se povukao iz politickog života te pošao najprije u Louvain pa onda u Pariz da se na tamošnjim visokim ucilištima posveti opet studiju. U javni je život ušao opet nakon smrti engleskog kralja Henrika VII. Tada je postao kraljevski savjetnik. Nakon raznih diplomatskih misija, odlikovan kraljevskim odlikovanjem – plemstvom – g. 1520. postaje tzv. podcuvar kraljevske riznice. Godine 1523. kao govornik donjeg doma More je sve više dobivao naklonost kralja Henrika VIIL, a kod pisanja njegove knjige protiv Luthera postaje kralju savjetnik. A kasnije, kad je Henrik VIII. planirao prekinuti svoj zakoniti brak, pitao je i Morea za savjet. Dakako da je More stajao uvijek uz crkveni zakon. T. More, koji je imao sretnu obitelj, bijaše covjek humora i neustrašiva karaktera, velike pobožnosti i duboke duhovnosti. Skupa s Erazmom Roterdamskim oplakivaše praznovjerje te sve zloupotrebe u Crkvi, no isto tako bijaše zabrinut zbog porasta antiklerikalizma i hereza. Njegov osobni obzir prema kralju i njegov duboki respekt pred kraljevskim autoritetom držao ga je ipak ocevidno u opoziciji pred kraljevim brakolomstvom te pred protupapinskim zakonima. Kralj Henrik VIII. htio je otpustiti svoju zakonitu ženu Katarinu te oženiti Anu Boleyn. Zbog toga htjede najprije prisiliti kler da ga prizna “cuvarom i glavarom engleske Crkve”; na pocetku je još dopustio dodatak – “koliko je to dopušteno jednom kršcaninu”. Toma More kao lord-kancelar odrekao se te svoje visoke službe. To je ispocetka znacilo sa svojom obitelji pasti na prosjacki štap. On je tada u šali rekao: “Ako ne bude drugacije, svatko ce od nas objesiti torbu o rame te od vrata do vrata ici pjevajuci Salve Regana. Na taj cemo nacin biti svi veseli.” Godinu i pol dana More je bio u skrovitosti i marno pisao. Kad je g. 1533. u westminsterskoj opatiji kralj Henrik VIII. slavio svoje nezakonito vjencanje, bio je pozvan i Toma More. Ali on se nije odazvao, što je kralja strašno razbjesnilo. Svojim je prijateljima More svoj postupak ovako obrazložio: “Protiv toga ne mogu ništa pa neka od mene ucine štogod hoce, makar me i objesili; a dokle mi Bog bude milostiv, trudit cu se da se ne osramotim.” Brzo je došlo i do drugog loma: Papa je drugi Henrikov brak proglasio nevaljanim, a njega izopcio iz Crkve. Bio je to papa Klement VII. To se zbilo 11. srpnja 1533. Dana 22. lipnja 1535. u Londonu je odrubljena glava velikom kardinalu, Moreovu prijatelju, Johnu Fisheru jer nije htio priznati Henriku VIII. da je poglavar engleske Crkve, a ni valjanost kraljeva drugog braka. Ni More nije više morao dugo cekati da mu se zbog istog razloga i na isti nacin to dogodi. Bilo je to 6. srpnja 1535. Thomas More bijaše posve miran prije nego ce podnijeti smrt. Svojeg je zeta zamolio da krvniku koji ce mu odrubiti glavu podari zlatnik. Od poduljeg tamnovanja More je oslabio pa su mu morali pomoci da do8e do gubilišta. Ondje je rekao: “Umrijet cu kao vjeran kraljev službenik!” Tada je izmolio 50. psalam “Smiluj mi se, Bože!” Prije smaknuca zagrlio je krvnika, a sam si je povezao oci. Bila mu je odrubljena glava. Toma More je jedan od velikih ljudi, ne samo kao znani humanist, pisac Utopije, nego još kudikamo više kao mucenik savjesti, vjernosti svojoj katolickoj vjeri i namjesniku Kristovu na zemlji. Ako za ikojeg smrtnika vrijedi: “Mortuus adhuc loquitur” – govori još kao mrtav, onda to vrijedi za Tomu Mora. Crkva ga je zato kao i Johna Fishera proglasila svetim. PISMO IZ ZATVORA Objavljujemo odlomak iz pisma što ga je sveti Toma More pisao iz zatvora kceri Margariti (The english Worhs of Sir Thomas More, London, 1557, str. 1454, navod prema Casoslov Božjega naroda str. 2456-2457, KS). “Premda sam, moja Margarito, sasvim svjestan da je moj prijašnji život bio razlogom da potpuno zasluženo budem napušten od Boga, ipak ne prestajem pouzdavati se uvijek u njegovu beskonacnu dobrotu. Stalno se i potpuno nadam u njegovu milost koja mi je pružila snagu da sve u duhu prezrem: bogatstvo, prihode pa i sam život, radije nego da prisižem protiv savjesti. On je dobrostivim naukom ponukao i samoga kralja da me zasad samo liši slobode. (Time mi je Njegovo Velicanstvo u jednu ruku zacijelo iskazalo veliko dobrocinstvo zbog duhovnog napretka moje duše: nadam se, naime, da cu u ovim prilikama taj napredak bolje postici nego u svim onim castima i dobrima što su mi se prije tako nagomilala.) Bog ce istom milošcu ili tako ublažiti kraljev duh da za me ne odredi ništa teže ili ce mi trajno pružiti snagu da bih strpljivo podnio sve ono teže što bi moglo doci. Moja ce strpljivost, povezana sa zaslugama pregorke Gospodnje muke (koja i zaslugom i nacinom u beskrajnoj mjeri nadilazi svaku moju podnošljivost), blažiti kazne što sam ih zaslužio u cistilištu te, po dopuštenju božanske dobrote, ponešto uvecati i nagradu. Ne želim, moja Margarito, sumnjati u Božju dobrotu, iako jasno razabirem da sam slab i krhak. Cak ako bih i naslutio u tom strahu i nemiru da bih negda mogao posrnuti, sjetit cu se da je sveti Petar zbog male vjere poceo tonuti i na sam dašak vjetra pa cu uciniti što je i on ucinio. Zazvat cu Krista: “Gospodine, spasi me.” Nadam se da ce ispružiti svoju ruku, dohvatiti me i nece dopustiti da potonem. Ako pak pripusti da i dalje oponašam Petra te mi je naglo pasti, kleti se i preklinjati (neka to Bog po svome milosrdu što dalje odvrati i neka mi iz tog pada radije pripusti štetu nego korist); uza sve to nadam se da ce se obazrijeti na me okom prepunim milosrda kao što je pogledao i Petra te ce me opet pridici da bih iznova mogao ispovijedati istinu i rasteretiti savjest. Snažno cu podnositi kaznu i stid za ranije odreknuce. Napokon, moja Margarito, sasvim pouzdano znam da me Bog bez moje krivnje nece ostaviti. Stoga cu se u svoj svojoj nadi i pouzdanju sav njemu povjeriti. Ako dopusti da propadnem zbog svojih grijeha, bar ce se na meni proslaviti njegova pravednost. Ipak se nadam da ce preblaga njegova dobrota vjerno cuvati moju dušu i dati da se na meni radije proslavi njegovo milosrde nego pravednost. Budi stoga, kceri moja, dobrog raspoloženja. Ne budi zabrinuta za me pa ma što mi se dogodilo u ovome svijetu. Uostalom, ništa se i ne može dogoditi što Bog ne bi htio. A što Bog hoce, doista je najbolje, pa makar se nama cinilo ne znam kako zlo.”

Rođenje Isusova preteće i događaje u vezi s njime opisuje nam sveti evanđelist Luka u I. glavi svoga evanđelja ovako: »Elizabeti dođe vrijeme da rodi. I rodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe, radovali su se s njom. Osmoga dana dođoše da obrežu dijete. Htjedoše ga po ocu nazvati Zaharijom, ali majka njegova reče: Ne tako, nego neka se zove Ivan! Odvrate joj: Pa nitko se u tvojoj rodbini ne zove tim imenom. Znakovima upitaju oca njegova kako bi on htio da se zove. On zatraži pločicu i napisa: ’Ivan mu je ime. Svi se tome začude. U isti čas otvore mu se usta, a jezik mu se razriješi te je govorio i hvalio Boga. I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti događaji. Svi koji su čuli za njih pohranjivali su ih u srcu i govorili: ’što će biti ovo dijete?’ I, doista, ruka Gospodnja bijaše s njim. Tada se Zaharija, otac njegov, napuni božanskog nadahnuča te proročki kaza:’Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izraelov, jer se udostojao da otkupi narod svoj.

I da nam podigne silna Spasitelja među potomstvom Davida, sluge svoga, kao što obeča od davnine na usta proroka svojih svetih, Spasitelja od naših neprijatelja i iz ruke svih koji nas mrze, da ucini milosrde koje obeca ocima našim i da se sjeti svetoga Zavjeta svoga, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu, da nam dopusti da mu bez straha, izbavljeni iz ruke neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane. A ti ceš se, dijete, prorok Previšnjega zvati, jer ceš ici pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da narodu njegovu pružiš spoznaju spasenja, koje biva oproštenjem grijeha njegovih, zahvaljujuci milosrdnom srcu Boga našega, zbog koga ce nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira. A dijete kako je raslo tako je jacalo duhom. Boravilo je u pustinji do onoga dana u koji se jasno ocitovao Izraelu« (Lk 1,57–80). Izvještaj svetog Luke o Ivanovu rodenju nije iskljucivo usredotocen i upravljen na sam dogadaj rodenja, on smjera dalje, jer pokazuje na ulogu djeteta u povijesti spasenja. Vec je samo njegovo ime puno znacenja. Ono znaci: »Bog se smilovao.« Kome? – Svome narodu, poslavši mu nakon duljeg razdoblja opet velikog proroka, dapace najveceg izmedu svih proroka, koji ce neposredno pripremiti put pojavku Mesije, njegovu javnom nastupu. Da je Bog milosrdan, osjetio je kod Ivanova rodenja njegov otac Zaharija koji je, nakon devetmjesecne nijemosti, opet progovorio, a njegov se govor pretvorio u hvalospjev koji svako jutro ponavljamo moleci Pohvale. Neobicnost toga djeteta, rodena u ljupkom Ain Karinu, pokazala se cim je malo poodraslo. Ivan je još veoma mlad ostavio toplo obiteljsko gnijezdo, svoje prijatelje i znance te pošao u pustinju da se što bolje spremi za svoje veliko po­slanje. On ce se na nj pripremati u Božjoj blizini, u molitvi i razgovoru s njime. Kod Ivanova rodenja svi su se u okolici pitali što ce biti od njega? – Na to je pitanje nama odgovor posve jasan. On je postao jedna od najznacajnijih licnosti u Božjem planu o spasenju. štoviše, on je postao tako velik da je sam Isus o njemu izrekao necuvene rijeci: »Velim vam, nije nitko izmedu rodenih od žene veci od Ivana« (Lk 7,28). Sam Ivan sebe je nazvao »Zarucnikovim prijateljem«. Taj je zarucnik Isus Mesija. Njemu se Ivan veseli i govori: »On mora rasti, a ja se umanjivati!« (Iv 3,30). »Ivan je pripremio svadbu, sve je pozvao na svecanost, sve doveo u Zarucnikovu blizinu. A on sam je u svatovima nevažan. Zarucnik ne pripada njemu. On tu samo stoji i raduje se Zarucnikovu glasu. On nije sebican; on je zahvalan i radostan zbog prijateljstva s njime« (Rainer Kaczynski). Što traži danas od nas sveti Ivan Krstitelj, Zarucnikov prijatelj? – Ne traži toliko da se u njega ugledamo, vec prstom upire na Krista i poziva nas da njega slijedimo i za njim idemo. Ivan nam kao rijetko koji svetac želi biti vodic Kristu. Pokrajinski sabor u Agdi g. 506., govoreci o blagdanima crkvene godine, govori o svetkovini rodenja Ivana Krstitelja kao o jednoj od vecih svetkovina. Takvo se shvacanje ucvrstilo još više u srednjem vijeku, koji je Ivanje slavio kao »ljetni Božic«. Do XI. stoljeca na taj se dan isto kao i na Božic slavilo tri svete mise. U cast sv. Ivanu Krstitelju podignute su mnoge crkve pocevši od Late­ran­ske bazilike u Rimu, papinske katedrale, te glave i majke svih crkava na svijetu. Naš hrvatski glavni grad Zagreb ima lijepu baroknu crkvu s lijepim cintorom, posvecenu sv. Ivanu Krstitelju. Inace je najpoznatije svetište svetog Ive u na­šim krajevima ono u Podmilacju, nedaleko od Jajca, kamo svake godine još i danas hodocasti veliko mnoštvo vjernika preporucujuci se toplo i usrdno Isusovu preteci. U svome sam djetinjstvu cesto promatrao lijepi barokni pokrajni oltar sv. Ivana Krstitelja u župnoj crkvi u Valpovu i to bijaše moj prvi susret s tim velikim svecem. Njegov mi je lik uvijek imponirao. U njemu gledam covjeka jakoga znacaja pred kojim se zadivio i sam naš Gospodin. Za njim su se Ivanu divili i velicali ga toliki sveti Oci i crkveni naucitelji. U ime svih njih nek nam danas progovori genijalni sveti Augustin. »Crkva promatra Ivanovo rodenje koje je na neki nacin posveceno. Medu ocima nema nikoga cije bismo rodenje svecano slavili. Proslavljujemo Ivanovo i Kristovo rodenje. To ne može nedostajati, a ako ga možda zbog dostojanstva takve stvari manje tumacimo, ipak o tome plodonosno i uzvišeno razmišljamo. Ivan je roden od neplodne starice, a Krista je rodila mlada djevica. Kod Ivana ne vjeruju da ce se roditi, i otac postaje nijem. Kod Krista se vjeruje, te je vjerom i zacet. Iznijesmo što bi valjalo istražiti i rekosmo o cemu bi trebalo raspraviti. Ali o tome sam govorio. A ako nam za istraživanje svih skrovitih mjesta takvog otajstva nedostaje ili sposobnosti ili vremena, bolje ce vas pouciti onaj koji u vama govori, makar mi bili i odsutni, onaj o kojemu pobožno razmatrate, koga ste srcem prihvatili, ciji ste hramovi postali. Cini se, dakle, da je Ivan postavljen kao neka meda izmedu obaju saveza, Staroga i Novoga. Sam Gospodin svjedoci da je Ivan na neki nacin medaš: Zakon i proroci su do Ivana Krstitelja. On u sebi, dakle, nosi i znacaj drevnosti i nagovještaj novosti. Poradi znacaja drevnosti rada se od ostarjelih, a zbog znacaja novosti ocitovan je još kao prorok u majcinoj utrobi. Vec tu bijaše oznacen prije rodenja. Pokazano je ciji ce biti preteca prije nego ga je vidio. Božanske su to stvari i nadilaze mjeru ljudske slabosti. Napokon se rodio i dobio ime: jezik se ocu razriješio. To što se zbilo, prenesi na slikovito znacenje tih stvari. Zaharija šuti i gubi glas dok se ne bude rodio Ivan, Gospodinov preteca. Tad ce poceti opet govoriti. što je Zaharijina šutnja ako ne prikriveno proroštvo, proroštvo koje je prije Kristova propovijedanja na neki nacin skrovito i zatvoreno? Ono biva otvoreno njegovim dolaskom i postaje jasno kad bude došao onaj koji je prorican. Otvaranje Zaharijina glasa kod Ivanova rodenja isto je što i kidanje zastora na Kristovu križu. Jezik se odrješuje jer se rodio glas. Ivanu, naime, koji vec tada naviješta Gospodina, receno je: Tko si ti? A on odgovori: Ja sam glas onoga koji vice u pustinji. Ivan je glas, a Gospodin bijaše u pocetku Rijec. Ivan je privremena rijec, a Krist vjecna Rijec od pocetka.« Prije nego s Crkvom upravimo toplu molbu velikom Krstitelju, spomenimo da ga obicno slikaju kako krsti Isusa ili kao propovjednika pokore obucena u odijelo od kože, sa štapom u obliku križa i natpisom: »Evo Jaganjca Božjeg!« Prikazuju ga i s janjetom pokraj sebe ili cak na ruci. Slikari koji su željeli prikazati njegovu smrt prikazuju mu glavu na pladnju. Dakako da su brojni slikari nastojali na platnu docarati i rodenje Ivana Krstitelja. Tako je osobito poznata slika Ivanova rodenja u Lodiju, u Italiji, a naslikao ju je u XVI. stoljecu slikar Callisto da Lodi. Svetom Ivanu Krstitelju kao svome pokrovitelju preporucuju se pastiri, seljaci, razni obrtnici. U pomoc ga zazivaju i bolesnici pogodeni raznim bolestima. Dobro je da mu preporucujemo i svoje duhovne potrebe, osobito da bi nam izmolio milost da Isusa što bolje upoznamo, ljubimo i slijedimo.