Prije nego što je u orgulje ugrađen elektromotor, uz orguljaša i pjevača redovita je bila i služba mehogasca. Imena nekih, od 1890. do 1926., poznata su: Pavel Sestrić (1890. – 1895.), Nikola Zlatar (1896. – 1904.), Josip Sotošek (1905.), Ivan Žmanc (1905.), Franjo Baranek (1906.), Josip Pracić (1907.), Josip Jandriček (1907. – 1916.), Mirko Tkalčec (1910. …) Antun Herceg, Stjepan Očić (1917.), Juraj Šipek (1919.) i Nikola Jazbec (1926.). Na tijelovskim procesijama redovito su svirali razni puhački sastavi. Tako je 1907. to bilo Vojno veteransko i bolno pripomoćno družtvo Njeg. c. i kr. Visosti nadvojvode Leopolda Salvatora, 1909. Glazbeni odjel Dobrovoljnoga Vatrogasnoga družtva u Zagrebu; tu službu poslije preuzima Udruga Sv. Roka za pogrebnu pripomoć u Zagrebu, a 1918. spomenut je Vaclav Runkar kojemu se platilo „za glazbu na Tijelovo“ te Oratorijski zbor Sv. Marka koji je nastupao osobito u doba upravitelja župe dr. Pazmana (1923. – 1925.), prije nego što je pjevanje i zbor na noge postavio tadašnji mladi zborovođa i orguljaš Dragutin Ralašić. Župnik Lončarić je 1926. pozvao već spomenutu Udrugu Sv. Roka, Hrvatski sokol II – Vlaška ulica, i zagrebačko pjevačko društvo „Golub“. Pri obredima u Velikom tjednu ta je udruga bila „počasna straža kod Božjeg groba“ i „s glazbom kod svečanosti Uskrsnuća u župnoj crkvi Sv. Petra na Veliku Subotu“, a dobrovoljno vatrogasno društvo iz Maksimira također je obavilo „počasnu stražu kod Božjeg groba“. Osnutkom sjemeništa na Šalati župnik je redovito molio dopuštenje Rektorata „da zavodska mladež sudjeluje na tijelovskoj procesiji“.
…
U ožujku 1935. Hrvatsko pjevačko društvo „Maksimir“ održalo je „prvi veliki duhovni koncert u našoj župnoj crkvi sv. Petra“. Zbor je tada postojao već dvanaest godina i tijekom toga razdoblja imao važne nastupe u Hrvatskom glazbenom zavodu i drugdje u Zagrebu, a redovito je sudjelovao i u predvođenju pjevanja u tijelovskoj procesiji župe Sv. Petra. Te 1935. godine predsjednik društva je Zvonko Massan, potpredsjednik Franjo Klancir, tajnik August Dolenc i zborovođa Ivan Brkanović (1906. – 1987.), tada mladi hrvatski skladatelj i zborovođa koji u to doba studira na Muzičkoj akademiji u klasi Blagoja Berse i Frana Lhotke. U Gradjanskom Vjesniku piše zanimljiva opaska: „U samom društvu vlada, što je samo za pohvaliti, pravi naš purgerski duh.“
…
Jedna od najljepših katoličkih svetkovina svakako je Tijelovo i tijelovska procesija koja je okupljala gotovo sve župljane, mlado i staro, u svečanim odijelima i haljinama, u „rajskoj“ bjelini, u narodnim nošnjama okićenima dukatima, koraljima i svime najljepšim što se u kući imalo, često samo za tijelovsku procesiju. Snažni mladi župljani nosili bi baldahin, svijeće, kadionicu i neizostavni tamjan; a pjevači sa solistima sav bi narod držali usmjeren na Svetootajstvo. Postaje okićene cvijećem, tkanim ručnicima i drugim vezilačkim krasotama, a prozori kuća i zgrada (u ulicama kuda je prolazila procesija) – toga dana svet i blagoslovljen put – također okićeni cvijećem, vijencima, svečanim ručnicima… sve se raduje, sve se klanja, ozarenih lica i srdaca pozdravlja se Prijatelj stvarno prisutan u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Prema obavijesti u Vjesniku sv. Pavla iz 1936., doznajemo da je na svetkovinu Tijelova bila jedna procesija u Zagrebu; predvodio ju je zagrebački nadbiskup u katedrali, a u nedjelju poslije Tijelova procesija se održavala „u svim župnim crkvama“ grada Zagreba. U župnoj crkvi Sv. Petra nakon svete mise u 8 sati krenula je procesija „Vlaškom ulicom do Klaoničke, zatim Klaoničkom, Martićevom preko Trga Burze, Jurišićevom, Palmotićevom do Vlaške i Vlaškom natrag u crkvu.“ Postaje kod kojih se podjeljivao blagoslov sa Svetootajstvom bile su smještene „1. na stubištu burzovne zgrade, 2. kapela sv. Martina, 3. kod penzionata u Vlaškoj ulici 52 i 4. kod nadbiskupske zgrade u Vlaškoj ul. 72.“ Sudjelovala su sva društva s područja župe: „Križari, Križarice, Gospojinsko društvo, Društvo katoličkih muževa, Društvo katoličkih žena, Vojska Srca Isusova, Udruga Sv. Roka sa svojom glazbom, vatrogasci i sve osnovne škole.“
…
Na samu svetkovinu Tijelova procesiju je organizirala Katedrala, a predvodio zagrebački nadbiskup. Sudjelovale su sve zagrebačke župe zajedno sa svećenicima i katoličkim društvima.
Prve nedjelje nakon Tijelova procesije su održavane u zagrebačkim župama. Prema rasporedu objavljenom 1939., župna procesija išla je Vlaškom, potom se skrenulo u Klaoničku (poslije Bauerovu) pa odatle u Martićevu – kod zgrade Burze bila je prva postaja, produžilo se Jurišićevom iz koje se skrenulo u Palmotićevu i nastavilo Branjugovom na Langov trg – kod kapele Sv. Ivana Nepomuka bila je druga postaja. Nakon obreda kod druge postaje Šoštarićevom u Vlašku prema župnoj crkvi. Treća postaja bila je kod Mirovnog doma (Vlaška 52) i četvrta kod nadbiskupske zgrade (Vlaška 72). Pjevanje tijekom procesije redovito je predvodilo pjevačko društvo „Maksimir“. To je društvo, osim za Tijelovo, i u nekim drugim prigodama (Josipovo…) u župnoj crkvi održalo koncert duhovnih skladbi.
Redoslijed procesije: „1. Križ, 2. Škola Draškovićeva, 3. Škola Borongajska, 4. Škola Lašćinska, 5. Križari, 6. Križarice, 7. Skauti, 8. Katolička radnička omladina, 9. Vatrogasci, 10. Udruga sv. Roka s glazbom, 11. Društvo hrvatska katolička žena, 12. Društvo hrvatskih katoličkih muževa, 13. Pjevačko društvo ‘Maksimir’, 14. Svećenstvo, 15. Zastupnik patrona, 16. Redovnice, 17. Primaljske učenice, 18. Gospođe. U procesiji se ide 4 i 4 u redu.“ Župljani stanovnici u tim ulicama redovito su zamoljeni da prozore okite cvijećem, svijećama i narodnim vezovima.
…
Od 1946. Tijelovo se više nije smjelo slaviti uobičajenom procesijom zagrebačkim ulicama, nego samo u crkvama. Na taj blagdan procesija i klanjanje pred Presvetim bili su u katedrali, a u nedjelju tijelovske osmine i u župnim crkvama. Nadbiskupski duhovni stol 11. lipnja 1946. šalje dopis: „Na Tijelovo ne će se održati običajna katedralna procesija gradom, nego će biti obavljena samo u katedrali. Sv. Misa počinje u 8 sati. Nakon toga je procesija u crkvi. Poslije procesije ostat će Presv. Otajstvo izloženo vjernicima na javno klanjanje preko cijelog dana. Vjernike treba upozoriti i pozvati, neka dolaze preko dana u Prvostolnu crkvu, da se poklone Gospodinu u Presv. Otajstvu. Nakana toga klanjanja neka bude zahvala Božanskom Spasitelju za neizmjernu ljubav, koju nam je iskazao, ustanovivši ovaj Presv. Sakramenat, a ujedno i naknada i zadovoljština za psovku, grijehe, kojima nezahvalni ljudi vrijedjaju Božansko Euharistijsko Srce Isusovo, kao i naknada za nehaj, kojim tolike duše prolaze kraj Sakramenta ljubavi.“