„Mjesec svibanj najljepši je mjesec u godini. Pun mladog zelenila, cvijeća i pjesme. Sva priroda kliče od radosti. Mi ljudi osjećamo svu tu ljepotu, pa je srce naše na idealan način reagiralo na nju. Posvetilo je svu tu ljepotu Najljepšoj i Najmilijoj, Blaženoj Djevici Mariji, da time iskaže Bogu zahvalnost, a Njoj ljubav i odanost. Zahvalnost, ljubav i odanost očituju se u svibanjskim pobožnostima. (…). U svibanjskim pobožnostima častimo mi Kraljicu svibnja, svoju nebesku Majku. Kad je govor o majci, čije srce ne će toplije zakucati! Pred majkom postajemo opet djeca. Pred njom ne marimo mi za čast, položaj i znanje, skidamo sav teret, što nam ga je život nametnuo na pleća, bacamo s lica masku lažne veličine, pa se tako u djetinjem osjećaju privijamo uz njezine drage skute i grijemo se na njezinoj toploj ljubavi. Svibanjska pobožnost nam je zato draga.“ Tim se riječima, vjernicima i čitateljima Vjesnika sv. Pavla obratio dr. Franjo Grundler, kapelan župe Sv. Petra zadužen za organizaciju župe Sv. Pavla na Krešimirovu trgu u Zagrebu. Osim ovih lijepih i za duhovni život poticajnih riječi napomenuo je kako su „već u 12. stoljeću kršćani u svim krajevima u svibnju na razne načine častili Kraljicu neba. Od 17. stoljeća uvedena je svibanjska pobožnost u današnjoj formi, a papa Pio VII. (1800. – 1823.) ju je obdario mnogim oprostima“.[1]
Promicateljica hrvatskoga jezika i kulture u Hrvatskoj Nives Opačić u svojoj kolumni u Vijencu na vrlo privlačan i duhovit način prisjetila se svoje bake „omame koja – premda Dalmatinka – nije imala sluha“ i svibanjskih pobožnosti. „Pjevalo se i Marijo, svibnja kraljice; te su svibanjske pobožnosti počele oko 1720. godine u Njemačkoj (Trier, Worms, Speyer, Würzberg, Bamberg) i bile su povezane s molitvama za što bolji urod (žetvu). Marijanska komponenta dodana je kasnije iz Italije (Ferrara), odakle se proširila na Francusku, Belgiju, Luksemburg, Austriju i dalje. Svake godine kažem, a već godinama ne ostvarujem: otići ću na majhendah (još jedan iskrivljeni germanizam: Maiandacht, svibanjske pobožnosti) i to baš u Svetu Mariju na Dolcu, našu nekadašnju župnu crkvu, crkvu tada siromašnih žitelja Tkalčićeve i okolnih ulica, sjećajući se u tom mjesecu više nego u drugima svoje omame, koja – premda Dalmatinka – nije imala sluha ni koliko je crno pod noktom. Ali u tom posebnom mjesecu pjevala je u Svetoj Mariji iz svega glasa Marijo, svibnja kraljice. Poticaj valjda dolazi iz onoga nevidljivog vrela u čovjeku u kojem pjesma i inače spava, pa iz njega u „svojem“ trenutku i izađe. (…). Nepatvorena pobožnost.“[2]
U novouređenoj župnoj crkvi Sv. Petra, 1936., a tako je bilo i prijašnjih i idućih godina, svibanjske pobožnosti održavale bi se svake večeri u sedam sati. Pobožnost se sastojala od moljenja krunice, litanija i blagoslova, a prethodila joj propovijed koju su (1936.) osim župnika Lončarića, kapelana Petra Kovačića i dr. Franje Grundlera, držali sveučilišni profesor i kanonik dr. Stjepan Bakšić, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa Krešimir Pečnjak, prefekti u Bogosloviji dr. Dragutin Hren i Ivan Kukolja, tajnik Katoličke akcije Pavao Jesih, rektor kapele Ranjenoga Isusa prof. Kerubin Šegvić i zagrebački katehete Alojzije Benčić i Ivan Maglica.[3] Sve uz krasno pjevanje marijanskih pjesama (župni zbor „Hosana“), a „iz blagonaklonosti sudjelovali su solo-pjevanjem mnogi naši umjetnici i umjetnice“, od kojih valja spomenuti opernu pjevačicu Idu Juranić r. Karoly (Hedrehely, 21. X. 1903. – Zagreb, 14. VI. 1964.).[4]
Župnik je u Vjesniku župe Sv. Petra pozvao župljane na molitvu krunice koja se u listopadu molila nedjeljom i radnim danom u ½ 7 sati navečer. Najprije krunica, a onda Litanije lauretanske (recitirale, a nedjeljom pjevale) i na koncu blagoslov s Presvetim.
Osim obavijesti napisao je: „U mjesecu listopadu odzvanjat će u našim crkvama najljepša molitva, sveta Krunica. Tu je utješnu listopadsku pobožnost uveo blagopokojni sv. Otac Papa Leon XIII. Godine 1883. pozvao je u mjesecu listopadu sve vjernike na skupnu molitvu, kako bi što sigurnije isprosili pomoć i zagovor naše nebeske Majke u svim potrebama i nevoljama, koje tištu svetu Crkvu katoličku. I ta se je pobožnost veoma brzo raširila po svem svijetu i postala omiljela pučka pobožnost. Ne osjećamo li i mi te poteškoće i nevolje, ne tište li one danas i nas i naše obitelji još jače, nego ikad prije! Dođite štovatelji Marijini! Dođite djeca Marijina k svojoj Majci, kako biste u njezinoj krunici našli jakost i utjehu! Dođite, da vas ona okrijepi svojim nebeskim zagovorom kod svoga Božanskog Sina!
Ne srami se krunice! Uzmi je u ruke i moli s velikim pouzdanjem u moć i zagovor presvete Djevice Marije! Za vrijeme svjetskog rata donijeli su jednoga ranjenog vojnika u neku bolnicu. Sestra bolničarka našla je u džepu toga vojnika jednu desetku krunice pa mu reče: „Čini se, da je i krunica bila u borbi, kad ti je ostala samo jedna desetka.“ „I te kako“, reče vojnik. „Bili smo petorica u jednom jarku. Borba je bila žestoka, a ja sam uzeo svoju krunicu u ruke i tako se borio. To su vidjeli moji drugovi, pa su i oni zaželjeli krunicu. A prvi susjed mi reče: Daj mi barem jednu desetku otkini. Tako su i ostali zaželjeli da imadu barem jednu desetku u ruci. I ja im podijelim svoju krunicu, pa je i meni ostala ova desetka.“ Tako su ti vojnici s jednom samo desetkom isprosili sebi pomoć i zaštitu Majke Božje u najtežim časovima svoga života. I mi se nalazimo u svojim dnevnim borbama. (…). Mi se s krunicom u ruci obraćamo k Tebi, Kraljice svete Krunice i molimo Te za Tvoj sveti zagovor! Uzmi nas pod svoje materinsko okrilje i zaštiti nas, svoju djecu. S krunicom u ruci k Tebi vapijemo prognani sinovi i kćeri Evini. S krunicom u ruci k Tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini. S krunicom u ruci molimo Te odvjetnice naša, svrni one svoje milostive oči na nas, te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje. O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo.“[5]
Nadbiskup Stepinac rado je došao i predvodio listopadsku pobožnost u župi Sv. Petra. Nakon rata 1945. rekao je župnicima neka se zajedničko moljenje krunice nastavi i u studenom, a i dalje. Preporučivala se i pobožnost devet prvih petaka u mjesecu u slavu Presvetom Srcu Isusovu, prvih pet subota tijekom pet mjeseci, od siječnja do Marijina mjeseca svibnja, u čast Bezgrešnom Srcu Marijinu, a svake prve srijede u mjesecu slavila se sveta misa na oltaru Sv. Josipa „za obraćenje grešnika“. Uoči svetkovine Sv. Josipa redovito se u večernji sat održavala devetnica uz litanije Sv. Josipa i blagoslov.
Godine 1947. NDS je naredio župnicima da se pri toj devetnici moli „za proglašenje blaženim Sluge Božjega biskupa dr. Josipa Langa! Preporuča se vjernicima, da se u privatnim potrebama utječu u zagovor Sluzi Božjemu biskupu Langu. Neka to osobito čine naši bolesnici. Sve milosti dobivene po tom zagovoru, neka se jave Povjereništvu za beatifikaciju biskupa Langa“.
Sve te pobožnosti povezane su sa sakramentima Ispovijedi i sv. Pričesti, pa je župnik s kapelanima i možda još kojim pozvanim svećenikom dan prije pobožnosti i taj dan vjernicima bio na raspolaganju za svete sakramente. S obzirom na to da je sve više vjernika Zagrepčana nedjeljom išlo na Sljeme, od Bijele nedjelje 1947. „svake godine i blagdana u kapeli Majke Božje Sljemenske slavila se sv. Misa u 11 sati, a od prve nedjelje lipnja i u 9 sati“. U katedrali, od prve nedjelje u svibnju 1947., svake nedjelje i blagdana u pola 12, slavila se „akademska sv. Misa i propovijed za katoličke studente i intelektualce.“
Dolaskom dominikanaca u Zagreb i gradnjom kapele Kraljice Sv. Krunice župnici župe Sv. Petra redovito su pozivali župljane da sudjeluju u proslavi Kraljice Sv. Krunice u kapelici Majke Božje. Prema Knjizi oglasa župe Sv. Petra (1934.) mise su bile slavljene cijelo prijepodne (6, 7, 8, 9, 10, 11 sati), u 11½ molila se krunica, pa kratki nagovor, a točno u podne „zajednička molbenica Kraljici presvete Krunice“. Poslijepodne u četiri ponovno se molila krunica, slijedila je svečana procesija u kojoj se nosio lik Majke Božje, Kraljice Krunice, a onda je održana svečana propovijed.
[1] Grundler, Franjo, „Svibanjske pobožnosti“, Vjesnik sv. Pavla, II (1936.), br. 5 (svibanj), (str. 1.).
[2] Opačić, Nives, „Majske zore i sutoni“, U: Osjenčane riječi, Zagreb, 2017., str. 337.
[3] Grundler, Franjo, „Svibanjske pobožnosti“, Vjesnik sv. Pavla, II (1936.), br. 5 (svibanj), (str. 3.).
[4] „Svibanjske pobožnosti u crkvi sv. Petra“, Vjesnik sv. Pavla, II (1936.), br. 5 (svibanj), (str. 3.).
[5] „Listopadska pobožnost“, Vjesnik župe Sv. Petra, I (1937.), br. 7, str. 1.