U misnim molitvama i čitanjima danas se isprepliće slavljenje Marijina bogomaterinstva i vjerničko gledanje na početak nove građanske godine.
Kad je rimska država odredila da građanska godina treba počinjati u siječnju, s vremenom su pogani Rima uveli na početku siječnja svetkovinu boga Janusa, o kojem su vjerovali da ima dva lica. Kršćani Rima činili su u te dane pokoru i postili da dadnu izraz svojoj vjeri kako miran građanski život i duhovna dobra u toku godine osigurava Bog istiniti. Sačuvana je jedna Augustinova propovijed u kojoj taj biskup rimske kulture ističe da pogani o Novoj godini idu u kazalište, a kršćani u crkvu; pogani se opijaju, a kršćani poste.
Rimska Crkva uvela je s vremenom blagdan Marijina bogomaterinstva na osminu Božića da istakne vjeru u Božju prisutnost u ljudskoj povijesti. Blagdan se zvao “Spomen (natale) sv. Marije”. Kad su kršćani Rima od braće s Istoka uzeli Veliku Gospu kao glavni Marijin spomen u liturgiji, Spomen sv. Marije pao je u zaborav, pa se 1. siječnja slavila samo osmina Božića. Godine 1931. katolici svijeta slavili su 1500. obljetnicu Efeškog sabora, na kojem je definirana dogma o Marijinu bogomaterinstvu. Tom zgodom papa je uveo posebni blagdan Marijina materinstva koji se trebao slaviti 1 l. listopada. Prilikom saborske liturgijske obnove dokinut je blagdan Marijina materinstva 11. listopada, a obnovljena svetkovina Marijina materinstva na osminu Božića.
Trag dvostrukog slavlja ostao je u misi. U zbornoj ističemo da je Bog plodnim djevičanstvom Marijinim dao ljudskom rodu vječno spasenje i molimo da (i u ovoj godini) iskusimo njezin zagovor. U darovnoj je istaknuto da Bog “svako dobro počinje i dovršava”. U prvom čitanju imamo starozavjetni blagoslov svećenika narodu, koji savršeno odgovara početku nove godine. Drugo čitanje i evanđelje ističu Marijinu ulogu u utjelovljenju Sina Božjega. Hrvatska božićna pjesma “Narodi nam se kralj nebeski” divno povezuje božićno otajstvo, Marijino materinstvo i ulazak u novu građansku godinu.
Iz Evanđelja po Luki:
16I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. 17Pošto sve pogledaše, ispripovijediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. 18A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. 19Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. 20Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno. 21Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.
S ovim događajem iz Lukina evanđelja susreli smo se na misi zornici na Božić. Onda je on bio utkan u našu misu kao događaj poklona siromašnih i zapostavljenih pastira novorođenom Dječaku, koji je Evanđelje, Gospodin i Spasitelj svih ljudi.
Danas nam liturgija u istom događaju pokazuje Mariju kao onu koja “u sebi pohranjivaše sve ove događaje i prebiraše ih u svom srcu”. Za “događaje” stoji u grčkom izvorniku ta remata, što doslovno znači “riječi”, ali se u novozavjetnom grčkom pod tim misle događaji objave, i to konkretni, u kontekstu prikazani događaji objave. Uočimo imperfekt koji je prošlo trajno vrijeme: pohranjivaše, prebiraše. Kao ograničena ljudska osoba, koja je morala napredovati u svijesti o samoj sebi i o događajima svoga života, Marija je vjernički pamtila sve te događaje i o njima razmišljala u srcu. “Srce” je u Bibliji unutarnje intelektualno središte čovjeka, njegovo najplemenitije i najintimnije “ja”. Katkad srce označuje i savjest, jer u SZ ne postoji riječ “savjest” (novozavjetni pisci -osobito Pavao -preuzeli su je iz grčkog od pučkih filozofa stoika). To znači da je Marija sebe gledala i preslagala u svjetlu objave. Iz svake nove životne situacije pitala se što od nje ovdje i danas očekuje Bog. Osjećala se u savjesti vezanom da postupa onako kako za nju slijedi iz događaja objave. Nije odmah unaprijed znala volju Božju za sebe, Josipa i Dječaka, nego ju je morala tražiti molitvom i razmišljanjem. Takvo Marijino vjerničko raspoloženje izvrsno nam pomaže pri vjerničkom ulasku u novu godinu.
Ne znamo što nas u njoj može snaći, ali snagom današnje liturgije i po primjeru Bogorodice možemo u svakoj novoj situaciji uvijek iznova tražiti i prihvaćati volju Božju za nas osobno i za naše najdraže. Neka nam u tom smislu svima bude sretna nova godina!
