Terezija se rodila kao deveto dijete bračnoga para Luja-Josipa-Stanislava Martina i Marije-Azelije Guérin 2. siječnja 1873., u punoj radosti božićnoga vremena, u gradiću Alençonu, u Normandiji. Dva dana kasnije bila je krštena dobivši imena Marija-Franciska-Terezija. Imala je divne roditelje, ali toplinu majčina srca nije dugo uživala jer je izgubila dragu majku već 28. kolovoza 1877. Djevojčica tada nije imala još ni 4 godine. Prema njezinu vlastitom svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda, nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost.
Dok joj je još majka bila teško bolesna, Terezija je sa sestricama boravila kod jedne susjede. Ta bi ih ujutro skupila na jutarnju molitvu, a onda otišla. Terezija, još posve malena, no duševno razvijena, razočarano bi primijetila: “O, kod mame nije bilo tako, ona bi skupa s nama molila jutarnju molitvu!” Za divnu majku svete Male Terezije vodi se postupak da i ona bude uvrštena medu blaženike i svece.
Prvi kršcanski odgoj Terezija je primila od majke, no otac je u tome imao takoder aktivnu ulogu. Terezija je sama o njemu posvjedocila: “Dosta mi je bilo promatrati mog oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci.” Drugi joj je odgoj pružila sestra Paulina, a treci sestre benediktinke u Lisieuxu. Terezija je bila njihova gojenica kao polukonviktica – po danu je bila kod njih, a po noci kod kuce – od listopada 1881. pa do konca veljace 1886. U to je vrijeme – tocno 2. listopada 1882. – Paulina stupila u Karmel u Lisieuxu. Od znacajnih dogadaja prije Terezijina ulaska u Karmel valja spomenuti njezinu tešku bolest. Razboljela se baš na Blagovijest 1883., a ozdravila ju je, nasmiješivši joj se, Naša draga Gospa od pobjede, kojoj su se molili za nju, baš na sam blagdan Duhova iste godine. Tada je molila Gospodina da bi joj “oduzeo njezinu slobodu”, kako bi na taj nacin “postala jedno s božanskom silom”. Treci je dogadaj nutarnji poziv u redovnicki stalež i to u red bosonogih karmelicanki. Prije nje ode u Karmel najprije Paulina, a zatim najstarija sestra Marija. Kako je za tako odlucan korak bila odviše mlada, Terezija je s ocem poduzela hodocašce cak u Rim, a i posjet papi Leonu XIII. da bi joj on dopustio ulazak u Karmel u dobi od 15 godina. Papa ju je kod jedne audijencije – gdje je bio uprilicen susret s njime – uputio na redovit put preko mjesnih crkvenih poglavara u njezinoj biskupiji, što ju je nemalo razocaralo, ali ne i slomilo. Dobivši dopuštenje od mjesnoga biskupa, Terezija je napokon u ponedjeljak 9. travnja 1888. ušla u Karmel u Lisieuxu, ustrajavši u njemu sve do svoje svetacke smrti 30. rujna 1797. Ušla je da bi spašavala duše i molila za svecenike”. Život u Karmelu bio je veoma jednostavan, tvrd i prozaican. Terezija je utrošila dnevno 6 i pol sati na molitvu u koru i na razmatranje, 5 sati na rucni rad, 2 sata na zajednicki odmor, za vrijeme koga se mogla baviti, dakako prisutna u rekreaciji, nekim privatnim zanimanjem, 45 minuta je išlo na obroke, a za nocni bi pocinak još ostajalo 6-7 sati. Prvih je pet godina redovnickoga života Terezija veoma mnogo trpjela od osamljenosti, duhovne suhoce, pa i od škrupula. Sve je to podnosila s nadnaravnom radošcu. Ta nije li je sam Gospodin obavijestio “da ce joj dati duše jedino po križu”. Terezija je 8. rujna 1890. polagala zavjete. To je bio dan nepomucene radosti. No naskoro je opet došla tama koja se smrkla sve do napadaja na njezinu vjeru, a sve to je trajalo sve do smrtnoga casa. Ona je ipak i u takvu stanju bili zadovoljna. O tome piše ovako: “O, kako je slatko služiti Gospodinu u noci, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere.” Terezijin je molitveni život bio obican. Poznato je da je doživjela samo jedan jedini misticni doživljaj. To je bio zanos pri jednome križnom putu, o koje je pripovijedala svojoj sestri Paulini. Ali baš taj obicni molitveni život cini nam se tako bliskom i lakom za nasljedovanje. Ona je sama rekla: “Sve što sam cinila, mora biti dohvatno malim dušama.” No Terezija nam može takoder biti uzor u spremnosti kako se prihvaca i ide putem tame, kojim je ona hodila, te unatoc duhovnoj suhoci uvijek bila vjerna svakidašnjim molitvenim vježbama. Na koncu života mogla je uskliknuti: “Kalež je pun do vrha! Nikad nisam vjerovala da je moguce tako mnogo trpjeti. Kako si mogu to drugačije protumaciti, negoli mojom prevelikom željom da spašavam duše?” Njezina Povijest jedne duše, u kojoj je opisala svoj vlastiti životni put, postala je putokaz mnogima kako valja koracati putem duhovnoga djetinjstva posve predan u volju Božju, bez ocekivanja cudesa i nadnaravnih objava. Mala je Terezija vratila cast onim malim krepostima sive svakidašnjice: poniznosti, poslušnosti, siromaštvu, cistoci, požrtvovnosti, jednostavnosti srca, povezanosti s Bogom. Za sve to Crkva ju je Svete godine 1925. po Piju XI. proglasila svetom, samo 28 godina nakon njezine smrti. Nad njezinim se grobom u Lisieuxu diže velicanstvena bazilika, podignuta prilozima zahvalnih vjernika iz cijeloga svijeta, tolikih koji su u njoj našli ne samo mocnu zagovornicu, vec i dragu životnu prijateljicu i uciteljicu. Papa Pavao VI, prigodom 100. obljetnice Terezijina rodenja u sijecnju 1973. upravio je biskupu Lisieuxa posebno pismo u kojem opet uzdiže Terezijine vrline, osobito njezin molitveni život i povezanost s Bogom. Novi veliki Katekizam Katolicke crkve sadrži mnoštvo navoda iz spisa sv. Male Terezije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 19. listopada 1997. nauciteljicom Crkve.
