Leon je bio prvi papa kome je povijest dala naslov »Veliki«. Njegov život i djelo opravdavaju taj naslov, a mi se s njim upoznajmo pa ćemo se o toj opravdanosti i sami uvjeriti. Leon se rodio svršetkom IV. stoljeća u pokrajini Toskani, staroj Etruriji, gdje je prije Rimljana živio narod Etruščana, koji je iza sebe ostavio tragove visoko razvijene kulture. Po Leonovim se sačuvanim spisima vidi da je u djetinjstvu i mladosti primio izvanredan odgoj i stekao veliku naobrazbu. Bio je odličan poznavalac rimske književnosti, govorništva, teologije, pa i drugih znanosti. Papom je postao god. 440. naslijedivši Siksta III. u veoma teškom trenutku crkvene povijesti. Crkva je bila razdirana herezama iznutra, a navalama barbara izvana. Bilo je to razdoblje seobe naroda. U profanoj je povijesti papa Leon postao velik po svom upravo čudesnom i dramatičnom susretu s Atilom, vođom Huna, kojega je uspio odvratiti od Rima.
Strašni Atila, zvan »bic Božji«, prešavši Alpe, utaborio se kod Mantove. Uz njega je strašna vojska s mnoštvom zarobljenika i ugrabljena plijena. Ognjem i macem je opustošio gotovo polovinu Europe, prešao Alpe s istom sigurnošcu i spretnošcu kao nekoc prije njega kartaški vojskovoda Hanibal. Spustivši se u Padsku nizinu, opljackao je i velikim dijelom uništio gradove i naselja, medu kojima Milano i Paviju, a sada mu je, eto, otvoren put i prema Rimu, prijestolnici svijeta, za kojim su hlepili prije i poslije njega toliki osvajaci. Rim nije imao tko braniti jer je Bizant, gdje je bila prijestolnica carstva, bio daleko. Sve su nade Rimljani stavili stoga u svoga biskupa, papu Leona, koji se goloruk u pratnji nekolicine prelata uputio ususret strašnome Atili. »Legenda Aurea« bilježi o tom najneobicnijem susretu ovo: »Kad se, dakle, Papa približio Atili, cim ga je taj spazio, sišao je s konja i upitao ga što želi?« Papa je imao samo jednu želju: da Atila napusti Italiju, oslobodi zarobljenike i odrekne se pohoda na Rim. Cinjenica da se jedan strašan vojskovoda, koji je iza sebe imao gotovo polmilijunsku vojsku, pokorio nenaoružanom i golorukom Papi, uzbudivala je dugo maštu mnogih i tako nastadoše razna, pomalo i legendarna tumacenja toga susreta. Legenda Aurea, poznati srednjovjekovni hagiografski spis, donosi ovo tumacenje: »Vojnici su prigovarali Atili što se on, pobjednik svijeta, dao pobijediti od jednoga svecenika. On im je na to odvratio da je imao prividenje i o sebi i o njima; vidio je kako kraj Pape stoji strašan jahac s macem u ruci, a koji mu je rekao da ce i on i svi izginuti ako ne poslušaju Papu.« Povjesnicari danas tvrde da se praznovjerni ratnik Atila stvarno prestrašio Božje srdžbe, s kojom mu se zaprijetio basni starina papa Leon. Možda se sjetio tajanstvenog završetka Alarihova, koji je nakon pljacke Rima nenadano umro. Povijesna je Cinjenica da se Atila sa svojim hordama povukao natrag preko Alpa i preko Dunava. Godinu dana kasnije smrt je i njega dokoncala. Genzerika, vodu Vandala, god. 455. papa Leon nije ipak uspio odvratiti od pljacke Rima, ali je uspio barem poštedjeti od nasilnika ljudske živote te kuce od razaranja i paleža. Inace o životu sv. Leona nemamo baš mnogo podataka. On je bio covjek koji nije volio govoriti o sebi ni o svojim spisima. Znamo ipak da je imao veoma visok pojam o svojoj papinskoj službi i odgovornosti te da je u sebi znao utjeloviti dostojanstvo, vlast i brigu Petra, poglavice apostola. Unatoc svome strogom i ozbiljnom velikosvecenickom držanju znao je ipak sacuvati i ljudsku toplinu, osjecajnost što zraci iz njegovih 96 govora te iz 173 sacuvana pisma. narocito njegove homilije odaju pastira duša koji je sav bio predan duhovnome dobru povjerenog mu stada. On svojim ovcama govori pristupacnim jezikom i rjecnikom, prenoseci svoje misli u jasne, trijezne i prikladne izraze, koji ce vjerniku pomoci da bolje živi prosvijetljenim kršcanskim životom. Pisma mu pak odaju visoko kultiviran stil, a bila su vjerojatno upravljena ljudima više kulture. U povijest dogmi Leon je ušao svojom glasovitom Dogmatskom poslanicom Flavijanu u kojoj iznosi jasan nauk o hipostatskoj uniji. Kad se ta poslanica god. 451. procitala na Kalcedonskom saboru, saborski su oci s oduševljenjem izjavili da je na Leonova usta progovorio sam Petar. Taj su dokument mnogi smatrali da je pisan pod nadnaravnim nadahnucem. Papa Leon Veliki je umro nakon 21 godine pontifikata 10. studenoga 461. godine. Za duhovno osvježenje navodimo isjecak iz III. govora pape Leona na godišnjicu izbora: »Premda smo, predragi, nemocni i nedostojni za izvršavanje naše službe, jer ako nešto pobožno i revno želimo ciniti, osjecamo teret svoje slabosti; ipak, prati nas silan zagovor vjecnoga i svemogucega svecenika koji je nama slican, Ocu jednak, koji je božanstvo covještvu podvrgao, a ljudsko uzdigao do božanskoga, njegovoj se uredbi dolicno i pobožno radujemo. On, premda je mnogim pastirima povjerio brigu za svoje ovce, sam ipak nije prestao cuvati ljubljeno stado. Od njegove vjecne zaštite primismo silu apostolske službe. On je svojim djelom neprestano prati. Cvrstoca temelja na koji se sazidava sva Crkva nije ugrožena teretom hrama koji na njoj leži. Jer, vjecna je cvrstoca one vjere koju je on pohvalio u prvaku apostolâ. I kao što trajno ostaje što je Petar u Kristu vjerovao, tako trajno ostaje i ono što je Krist u Petru ustanovio. Ostaje, dakle, uredba istine, i blaženi Petar ustrajuci u primljenoj cvrstoci stijene, ne napušta kormilo Crkve koje je primio. On je pred drugima istaknut: zove se stijenom, proglašuje se temeljem, postavljen je za vratara kraljevstva nebeskoga, postavljen je za suca koji svezuje i razrješuje, i njegova presuda vrijedi i na nebu. Iz svih tih otajstava spoznajemo kakvo je njegovo zajedništvo s Kristom. On sada potpunije i mocnije izvršava što mu je bilo povjereno, sve službe izvršuje i svu brižljivost ocituje u Onome i s Onim po kome je proslavljen. Ako nešto pravilno cinimo i ispravno prosudujemo, ako nešto svagdašnjim molitvama postižemo od Božjega milosrda, to je onda djelo i zasluga onoga cija moc živi na njegovoj stolici i cija vlast je iznad svake druge vlasti. To je, predragi, postigla ona ispovijest vjere, koju je Bog Otac nadahnuo apostolskom srcu, a koja nadilazi sve nesigurnosti ljudskih mišljenja te prima cvrstocu stijene koja se ne da slomiti nikakvim navalama. Jer, u svekolikoj Crkvi Petar svakodnevno govori: “Ti si Krist, Sin Boga života” i svaki se jezik koji Gospodina priznaje napaja uciteljstvom toga glasa.
