Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
Suočeni sa svom patnjom svijeta, često se postavlja teško pitanje: ako je Bog dobar i svemoćan, zašto dopušta zlo? Ovo je pitanje koji je kroz povijest testirao vjeru ljudi u milosrdnog i svemogućeg Boga.
Suočen s ovom lažnom dilemom, papa Benedikt XVI. je rekao: “Autentično religiozan stav sprječava nas da se usudimo suditi Bogu, optužujući ga da dopušta siromaštvo i bolest te da nema suosjećanja prema svojim stvorenjima…” Često ne možemo razumjeti zašto se Bog suzdržava od intervencije. Ipak, ne sprječava nas da vičemo, poput Isusa na križu: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ (Mt 27:46). Trebali bismo nastaviti postavljati ovo pitanje u molitvenom dijalogu pred njegovim licem: ‘Ta dokle, Gospodaru sveti i istiniti! Zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na pozemljarima?’ (Otkrivenje 6:10).”
U Kristu, pravom Bogu i pravom čovjeku, svemoć i milosrđe su intimno povezani. Bog uzima zlo na sebe kroz svoju smrt na križu i pobjeđuje ga kroz svoje uskrsnuće. Kao dobar liječnik, liječi ne samo simptome, već i korijen svakog zla: ponos. Stoga pravo bojište na kojem se vodi borba između dobra i zla nije samo vanjski svijet, već u ljudskom srcu. Tamo se rađaju mnoge rane; ali upravo tamo naš Gospodin također želi ući da nas izliječi. Srce je poput afektivnog izvora duše, koji daje smjer umu i volji, i koji treba biti pročistiti da bi se vidio Boga.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Hoš 6,3-6; psalam Ps 50,1.8.12-15; 2. čitanje Rim 4,18-25; evanđelje Mt 9,9-13
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju:
U ono vrijeme:
Isus, prolazeći, ugleda čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pode za njim.
Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«
A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«
Riječ Gospodnja.
Ovdje je riječ o književnoj vrsti “izvještaj o pozivu”, kakvu sadrže proročki spisi. Proroci Starog zavjeta govorili su o intimnom doživljaju poziva tek onda kad su im sunarodnjaci osporavali da govore zbiljsku riječ Božju. Osim elemenata “izvještaja o pozivu” prikaz ima obilježje i takozvane “apoftegme”, gdje je određena izreka osvijetljena zgodom. Jedini Matej donosi u ovom prikazu citat iz Hoš 6, 6 o nevrijednosti izvanjskih žrtava bez unutarnjeg obraćenja. Apoftegtamično obilježje ima izreka: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima!” koju donose također Marko (2, 17) i Luka (5, 31).
Zbog kratkoće ovdje nije spomenuto da je Levi morao već prije susresti Isusa ili barem dobrano čuti o njemu. Sjedio je svaki dan u svom uredu u Kafarnaumu, koji je Isus odabrao za sjedište galilejskog dijela svoga poslanja. Kao carinik morao je poznavati uz aramejski, kao jezik domaćeg stanovništva, također grčki kao jezik trgovaca i filozofa te latinski kao jezik rimske državne i vojne administracije. Cariničko zanimanje spadalo je među takozvana grešna zanimanja. Ne samo zato što je snagom službe surađivao s okupatorskom vlašću te što se zamjerao sunarodnjacima tako što je prilikom ubiranja poreza za vladu nešto ubirao i za sebe. On je u svojoj mjenjačnici, smještenoj u pograničnom gradu na području Heroda Antipe, susretao pogane; s njima se morao rukovati, a to je bilo obredno onečišćenje kojim se onesposobljavao za uredno bogoslužje riječi subotom u sinagogi. Uz carinike u grešnička zanimanja spadali su također: goniči magaraca i deva, mornari, stočari, službenici trgovačkih radnji, liječnici, mesari, štavljači kože, svi koji odlaze u gradska kupališta načinjena po “uvezenoj” grčkoj i rimskoj modi. Ljudi tih zanimanja morali su biti Matejevi poslovni suradnici i prijatelji. Oni su zajedno s Matejem raspravljali o Proroku iz Nazareta koji uči da Bog nudi oproštenje svima i da svi moraju činiti djela dostojna obraćenja. Matej je morao poželjeti blizinu takvog Proroka koji ne samo uči nego i pokazuje da i za njih postoji povratak Bogu; da zajednica vjernika treba imati ljubavi i za njih. Zato je spremno napustio posao državnog službenika kad ga je jednog jutra Isus posjetio u carinarnici i pozvao u zbor Dvanaestorice. Ovdje Isus bira, od njega dolazi inicijativa. Drugim rabinima nudili su se utjecajni učenici sami i oni su od ponuđenih odabirali. Isusu nije stalo do utjecajnih, nego do duhovno malenih koji se ne prave važni i spremni su na izvršavanje poslanja koje im Bog povjerava. Odabiranjem carinika za užeg suradnika Isus krši teološka pravila svoga vremena, ali mu nije stalo do provociranja niti do rušenja djedovske religije. Ovaj poziv u skladu je s njegovim dotadašnjim učenjem i postupanjem: on se osjećao poslanim rubnima, onima koji su u izraelskoj zajednici vjernika bili potiskivani (usp. Mt 10, 6; 11, 25-30; 15, 24). Objavljivao je riječima i djelima Božju ljubav prema otpisanima. Matej carinik bio je jedan od takvih.
Matej se odmah odazvao te u znak zahvalnosti priredio u svojoj kući gozbu na koju je pozvao ljude iz svoga društvenog i religijskog kruga. Mateju je vlastit dio r. 10 “… mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima”. Time Isus krši pravila ustaljene pobožnosti: sjesti za stol s grešnicima značilo je podcijeniti pobožne i izložiti se opasnosti obredne nečistoće zbog kontaktiranja s ljudima iz grešnih profesija. Ti “carinici i grešnici” sami dolaze k Isusu. Nalaze nešto privlačno na njemu pa žele u njegovu blizinu. Isus im svojim naukom i postupcima ulijeva želju da se obrate.
Farizeji, “vidjevši to”, prigovaraju Isusovim učenicima, a kritiziraju Učitelja: tko želi biti učitelj vjere u Izraelu, ne može gaziti ustaljena pravila vjerničkog ponašanja. Takva formulacija prigovora daje naslutiti da je u Matejevoj povijesnoj zajednici postojala određena napetost oko ovog pitanja: Trebaju li se krštenici izolirati u svemu od svojih sugrađana da se ne bi onečistili ili im poput Isusa svojim prijateljskim kontaktima objavljivati Božju naklonost tako da požele obratiti se?
Isus prigovor čuje i odgovara poslovicom da ne treba liječnik zdravima, nego bolesnima. Poslovica je postojala u Židova i pogana onog vremena. Jedan od uobičajenih oblika glasio je: “Liječnik se ne zadržava kod zdravih, nego kod bolesnih.” To znači: liječnik se mora izložiti opasnosti zaraze ako želi pomoći bolesniku. Time je Isus odbacio prigovor da se izlaže obrednoj nečistoći sjedajući za stol s javnim grešnicima. Tim odgovorom Isus objašnjava svrhu svoga prijateljevanja s grešnicima: ne kao da grijesi ne postoje, kao da su oni prirodni odraz ljudskih želja i potreba, nego on zbiljskim grešnicima svojom prisutnošću pomaže da se grijeha oslobode. Time Isus objavljuje Boga koji liječi duhovne rane svoga naroda (usp. Izl 15, 26 i Jr 8, 22). U Isusovoj verziji općepoznate poslovice središte su bolesnici, a ne liječnik. A to je još jedan znak njegove zainteresiranosti za slabe ljude.
Matej dvaput u svom evanđelju citira Hoš 6, 6: ovdje prilikom poziva cariniku u zbor Dvanaestorice te u 12, 7 prilikom prigovora Dvanaestorici što subotom trgaju klasje da bi utažili glad i tako krše propis o obvezatnom počinku. Vidjeli smo što je povijesni Hošea mislio tom kritikom formalističke pobožnosti. Kad je Matejevo evanđelje bilo napisano, jeruzalemski hram bio je već razoren. Više nije bilo moguće prikazivati žrtve u hramu kao jedinome mjestu pune liturgije u Židova kao monoteističkog naroda. Rabini su u razdoblju nakon razorenja hrama ovaj Hošein stih koristili da pokazuju kako se oproštenje grijeha može postići i bez prinošenja hramskih žrtava: proučavanjem Tore i djelima ljubavi prema bližnjemu. Dvostruko spominjanje ovog Hošeina stiha u prvom evanđelju daje naslutiti da je Matejeva Crkva imala teškoća oko usklađivanja vanjske religioznosti i unutarnjeg obraćenja. Znali su da se kao organizirana zajednica vjernika trebaju držati svojih obreda i propisa, jer ih i to čini vidljivom zajednicom Isusovih sljedbenika. Bili su zahvalni za milosrđe koje im Bog po Kristu iskazuje, ali su se željeli čuvati vjerskog formalizma. Zgoda o pozivu Mateja u tome im je pomagala.
