Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 11:00 i u 18:30 sati.
Iako smo u mjesecu srpnju, kada se žito već uveliko žanje, poruka Isusove usporedbe iz današnjeg evanđelja vraća nas u dane sjetve.
Opisujući različite vrste tla na koje sjeme može naići kada padne, Isus sažima različite vrste ljudi koji postoje. Na taj način ne samo da prenosi neprocjenjivo znanje o tome tko smo, već nas i potiče da ispitamo što možemo učiniti kako bismo poboljšali svoj odgovor. Papa Franjo je to objasnio rekavši da „naše srce, poput tla, može biti dobro, i tada Riječ donosi plod – i mnogo ploda – ali može biti i tvrdo, nepropusno. To se događa kada čujemo Riječ, ali smo ravnodušni, baš kao tvrdo tlo: Riječ ne prodire“.
Između dobrog i lošeg tla leži i kamenito tlo, koje odgovara „površnom srcu koje prima Gospodina, želi moliti, ljubiti i svjedočiti, ali ne ustraje, umara se i nikada ne poleti“, nastavlja Papa. „To je srce bez dubine, gdje kamenje lijenosti prevladava nad dobrim tlom, gdje je ljubav nepostojana i prolazna. Ali tko prima Gospodina samo kada mu odgovara, ne donosi ploda“.
Konačno, tu je i ono što pada među trnje, a to su „poroci koji se bore s Bogom, koji guše njegovu prisutnost: prije svega idoli svjetovnog bogatstva, život pohlepan, za sebe, za posjede i za moć. Ako njegujemo to trnje, gušimo rast Boga u nama. Svatko može prepoznati svoje malo ili veliko trnje, poroke koji prebivaju u njegovom srcu, više ili manje duboko ukorijenjeno grmlje koje se ne sviđa Bogu i sprječava čisto srce. Moraju se iščupati, inače Riječ neće donijeti ploda, sjeme se neće razviti“ .
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Iz 55,10-11; psalam Ps 65,10-14; 2. čitanje Rim 8,18-23; evanđelje Mt 13,1-23
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju:
Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!« I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli
Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«
Riječ Gospodnja.
Za prispodobu o sjemenu i sijaču valja imati na umu Galileju Isusova vremena. Galileja je onda, kao i danas, bila žitnica Svete Zemlje. Prispodoba o sijaču koji redovno baca u dobru zemlju zvučala je vrlo blisko Isusovim povijesnim slušateljima. Bez sijačeve želje, neko sjeme pada uz put, pa ga pozobaju ptice. Neko na kamenito tlo, pa ne može pustiti korijenja. Neko u trnje, pa ne može odrasti. Tek ono koje pada u dobru zemlju, donosi rod. Isus je tom prispodobom želio pozvati svoje povijesne slušatelje na otvorenost prema Bogu, koji im govori upravo po njemu, Galilejcu iz Nazareta. Po Isusovim riječima i djelima kraljevstvo Božje nastupa među ljude. Oni mu se trebaju spremno otvoriti kao što vlažna zemlja prihvaća sjeme i omogućuje da ono proklija.
U daljnjem tijeku izlaganja primjećujemo povijesno iskustvo Matejeve Crkve: sam Matej i propovjednici njegova vremena doživjeli su nikakav, slab i dobar odaziv ljudi na propovijedanje riječi Božje. Pitaju se zašto. Nalaze odgovor: nije nedostatak u sjemenu niti u sijačima, nego u slušateljima. Usklikom: “Tko ima uši da čuje, neka čuje!” (r. 9) povijesne slušatelje Isus je želio potaknuti na razmišljanje, jer svrha prispodobe jest upravo to: ne iznoseći razradu i primjenu zgode, pripovjedač traži od slušatelja da svaki u sebi nade odgovor na izneseno.
Zbunjuje redak 12.: “Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima! ” U sportskom i ekonomskom životu onog vremena ljudi su tom izrekom sebi posvješćivali potrebu sportskog treninga i mudrog poslovanja: tko radi s onim što ima -postiže nove pobjede i stječe novo blago; tko se ne usudi ništa novo započeti, izgubit će i ono što ima. Ovdje Isus pod “imati” misli na otvorenost prema Bogu: tko ostaje otvoren prema Bogu upravo po Isusu -postaje duhovno bogatiji.
U recima 14-16 Izaijinim riječima iznesena je svrha prispodobe, ali je ovdje Matej više utkao iskustvo prvih misionara nego vjerno reproducirao Isusovu povijesnu izreku. Iz cijelog evanđelja očito je da Isus nije imao skrivene nauke za uži krug sljedbenika i neke opće za sve simpatizere. On je javno govorio svijetu (usp. Iv 18,20 saslušanje pred velikim svećenikom). Žalio je što slušatelji “gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju” (r. 13), ali nije namjerno govorio umotano, u prispodobama. Apostoli su prispodobe razumjeli a s njima i “otajstva kraljevstva nebeskoga” ne zato što bi bili bistriji od drugih Galilejaca Isusova vremena, nego zato što su bili otvoreniji Bogu koji im je govorio po Isusu.
Reci 16 i 17 odaju Isusovu svijest o samom sebi: proglašavajući Dvanaestoricu sretnima što mogu slušati njegov nauk i gledati njegova spasonosna djela, Isus sebe stavlja uz bok starozavjetnim prorocima i pravednicima, dapače proglašava se i većim od njih. To je takozvana implicitna ili uključna kristologija.
Isus obrazlaže prispodobu pokazujući da je važno riječ Božju slušati, razumjeti i rod donositi. Očito je da za slušanje i razumijevanje nije dovoljna fizička prisutnost na bogoslužju Crkve. Trebamo se otvoriti Bogu koji i danas govori po Gospodinu Isusu, “jer on govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo” (SC 7,1). Poniznim i otvorenim slušanjem riječi Božje spremamo se da je tijekom propovjednikova izlaganja upijemo te da u tjednu koji pred nama stoji donosimo duhovne plodove u skladu s naviještenom, razumljenom i prihvaćenom riječju Božjom. Time prihvaćamo kraljevstvo Božje i pridonosimo da ono raste u svijetu. Kraljevstvo je Božje podlaganje Bogu poput Isusa i računanje s Bogom u ljudskom i zemaljskom životu.
