Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 11:00 i u 18:30 sati.
Na današnji dan, u svim bazilikama, svetištima i župnim crkvama može se zadobiti potpuni oprost, tzv. “porciunkulski”. Da bi se zadobio taj oprost potrebno je pohoditi crkvu i u njoj izmoliti “Oče naš” i “Vjerovanje”, pristupiti sakramentu pokore, pričestiti se te moliti na nakanu Svetog Oca. Oprost se može zadobiti samo jedanput. Pohod crkvi može se obaviti od podneva prethodnog dana do ponoći danas.
Ono što se najviše ističe kod Isusa jest njegovo strpljenje i suosjećanje. „Suočen s mnoštvom koje ga je slijedilo i – tako reći – ‘nije ga ostavilo na miru’, komentirao je papa Franjo, ‘Isus ne reagira iritirano, ne kaže: ‘Ovi me ljudi uznemiravaju.’ Ne, ne. Naprotiv, reagira osjećajem suosjećanja, jer zna da ga ne traže iz znatiželje, već iz potrebe. Ali budimo pažljivi: suosjećanje – ono što Isus osjeća – nije samo osjećaj sažaljenja; to je nešto više! To znači com-patir, to jest, poistovjećivanje s patnjom drugih, do te mjere da je preuzima na sebe. To je Isus: on pati zajedno s nama, pati s nama, pati za nas’“.
Učenici također shvaćaju koliko je kasno i koliko očajnički tim ljudima treba hrana, ali zanemaruju njihove potrebe i mole Isusa da ih otpusti „neka odu po selima kupiti hrane“. Međutim, Učitelj ne gleda na drugu stranu niti ih prepušta njihovoj sudbini. Umjesto toga, traži od svojih učenika da prinesu sve što imaju, koliko god malo to bilo, kako bi ublažili glad tolikih muškaraca, žena i djece. Kakav drugačiji način odgovaranja na potrebe drugih!
Isus je mogao dobiti kruh odakle god je htio… ali on traži ljudsku suradnju: „Treba mu dijete, dječak, nekoliko komada kruha i malo ribe. Treba mu tebe i mene, sine moj: a on je Bog! To nas potiče da budemo velikodušni u svom odgovoru. Ne treba mu nitko od nas, a – istovremeno – treba mu sve od nas. Kako divno! On traži naše malo, našu malu vrijednost, naših malo talenata; ne možemo mu ih zamjeriti. Dvije ribe, kruh: sve“.
Učenici su bili velikodušni i ponudili su mu oskudnu hranu koju su imali. Evanđelje kaže da je Isus „uzeo pet kruhova i dvije ribe, pogledao na nebo, zahvalio, razlomio kruhove i dao ih učenicima, a učenici narodu“ (r. 19). Ti su izrazi analogni onima koje su evanđelisti koristili kada su pripovijedali o ustanovljenju euharistije na Posljednjoj večeri: „Kad su bili za stolom, uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im“ (Lk 24,30). Dakle, veličinom kojom umnožava tih nekoliko kruhova i riba, on predosjeća „obilje ovog jednog kruha svoje euharistije“, kako uči Katekizam Katoličke Crkve.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Iz 55,1-3; psalam Ps 145,8-9.15-18; 2. čitanje Rim 8,35.37-39; evanđelje Mt 14,13-21
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju:
U ono vrijeme:
Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.
Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.
On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu.
I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.
Riječ Gospodnja.
Ovaj događaj donose sva četiri evanđelista, ali mu svaki daje svoje tonove, u skladu s potrebama povijesne zajednice kojoj je prvi put namijenio svoju knjigu o Isusu.
Matej Isusovo povlačenje u nenastanjen kraj povezuje sa smrću Ivana Krstitelja: Herod je u svojoj tiranskoj samovolji smaknuo jednog proroka, Isus se razborito povlači da može što duže djelovati kao prorok i učitelj vjere. Dok Marko ističe kako se Isus sažalio nad mnoštvom pa ih stoga počeo poučavati, Matej kaže da se Isus sažalio pa ih zato počeo liječiti. Luka kaže da im je govorio i kraljevstvu Božjem, a onda liječio bolesnike. Na upozorenje apostola da se približava večer te da u nenastanjenu kraju nema kruha za tolike, Isus odgovara: “Ne treba da idu, dajte im vi jesti!” (Mt 14, 16). Marko i Luka ističu samo: “Dajte im vi jesti!” (Mk 6, 37 i Lk 10, 13). To znači da su sva tri sinoptika vidjela u Isusovu milosrđu znakovit postupak: uz propovijedanje evanđelja mora postojati i briga za materijalne potrebe ljudi. Novozavjetni spisi, osobito Pavlove poslanice, zaista svjedoče da su se prvi kršćani međusobno materijalno pomagali. Osobito prilikom sabiranja na euharistiju kao duhovnu gozbu naroda Božjeg “ostavljalo se na stranu” za siromahe u dotičnoj župi, ali i u drugim kršćanskim zajednicama. Usp. 1 Kor 16, 1-3.
Kruh i ribe bijahu putnička hrana za stanovnike Galileje. Tu putničku hranu Isus blagoslivlje pogledom u nebo i izricanjem domaćinskog blagoslova Bogu. Kod Židova domaćin je prilikom blagovanja blagoslivljao Boga za dar hrane u ime dionika objeda. U hrani su starozavjetni vjernici gledali Božju brigu za ljude. Važna je napomena:
“Dade kruhove učenicima, a učenici narodu” (r. 19). Za Mateja i prvu Crkvu to znači da se svi učenici Isusovi trebaju brinuti za materijalne potrebe ljudi, a posebno predstojnici vjerničkih zajednica. U Mt 25, 35.37. 44 Isus se poistovjećuje s gladnima tako da njemu dajemo što gladnima dajemo.
“Dvanaest košara ulomaka” jest, doduše, simbol Crkve kao novozavjetnog naroda Božjeg pod vodstvom Dvanaestorice, ali je to i poticaj na crkveno, zajedničarsko posluživanje siromašnih i oskudnih. Svoja duhovna i materijalna dobra kršćani trebaju razborito trošiti vodeći računa o duhovnim i materijalnim potrebama ljudi.
Dok Marko kaže da je bilo “pet tisuća muškaraca”, Matej dodaje: “pet tisuća muškaraca, osim žena i djece”. Ovim isticanjem pet tisuća muškaraca evanđelisti žele usporediti Isusa s Elizejem, koji je s dvadeset ječmenih kruščića nahranio sto muškaraca (jedan odrasli muškarac trebao je tri kruščića da se najede – usp. 2 Kr 4, 42-14). Isus nadmašuje starozavjetnog proroka u objavljivanju Božje brige za materijalne potrebe ljudi. Matej s pravom daje do znanja da je tog dana na gozbi što ju je Isus priredio bilo također žena i djece. Očito mnogo više nego muškaraca. On time želi pokazati Crkvi svoga i našeg vremena da ljudi svih uzrasta, staleža i obaju spolova imaju duhovnih i materijalnih problema. Crkva im svima treba posvetiti doličnu pažnju.
Krist gostoljubivi domaćin neka nas danas ispuni zahvalnošću Bogu za materijalna dobra koja uživamo i otvori za potrebe ljudi oko nas.
