Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka” – piše o njima sv. Ivan Damaščanin. “Svjetlo bez početka” sam je beskonačni Bog. A svaki anđeo, pa tako i anđeo čuvar, svijetlo je duhovno, nebesko biće koje stalno gleda Božje lice uživajući u praiskonskoj Božjoj blizini i prisutnosti. I nije to samo neko pobožno razmišljanje o anđelima, već ozbiljan nauk koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreci o navođenju na grijeh, kaže: “Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog” (Mt 18,10)
Anđeli su prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima. Oni nas mogu štititi, voditi, braniti od svakoga zla po dušu i tijelo, našoj duši davati spasonosne poticaje. Naš anđeo čuvar može nam biti vjeran životni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i pobožnih kršćana.
A na nama je da li cemo taj dar, što ga nebo pruža, prihvatiti ili ne. Vjerujemo li u svog andela cuvara, pouzdajemo li se u njega? O njemu je pisano: “Bog andelima svojim – dakle i mome andelu cuvaru – zapovjedi da te cuvaju na svim putima tvojim” (Ps 91,11). Bog nas ne sili na vjeru u andela cuvara, na pouzdanje u njegovu pomoc. On poštiva našu slobodnu volju. Mi možemo u njega vjerovati, zazivati ga ili ne. Mi možemo s njim prijateljevati kao što se prijateljuje s drugim prijateljem ili ga jednostavno zaobilaziti, ne znati za njega, kao da uopce ne bi postojao. Dobar kršcanin s radošcu i zahvalnošcu prihvaca sve Božje darove, pa tako i dar andela cuvara. Papa Pio IX. rado je i cesto pripovijedao o doživljaju što ga je kao djecak doživio, a koji dokazuje cudesnu pomoc njegova andela cuvara. On je u ocinskoj kucnoj kapelici kao djecak svaki dan imao dužnost posluživati kod svete mise. Dok je tako jednoga dana ministrirao, osjetio je u srcu neku neobicnu tjeskobu i strah. Nije znao zbog cega je to. Cak je osjetio kako mu srce u grudima snažno lupa. Stoga je i nehotice okrenuo pogled na drugu stranu oltara, kao da traži neciju pomoc. Tamo je ugledao lijepa mladica koji ga je pogledom k sebi zvao. Zbunjen tim videnjem, nije se usudio maci s mjesta. No ta ga je svijetla prilika zvala k sebi još jace i izrazitije. Djecak je tada skocio i prešao na drugu stranu. Prikaze nestade. No u isti cas pade s oltara teški svetacki kip i to upravo na ono mjesto na kojem je mali ministrant netom klecao. Djecak, kasnije svecenik, biskup i papa, cesto je pripovijedao o tom nezaboravnom doživljaju svoga djetinjstva, slaveci ga kao zaštitu i vodstvo svoga andela cuvara. I s pravom, jer je jedno od nepojmljivih Božjih velikih djela to što je covjeku dao vlastitog andela da mu bude zaštitnik duše i tijela. Samo Sveto pismo kaže “da postoje službujuci duhovi, poslani na službu onima koji žele postici spasenje”. Andeo je uz Isusa na Maslinskoj gori. On ce kao konacni pobjednik opet doci s neba “sa svojim andelima” (Mt 5,31). Prema tome, iz Božje objave jasno doznajemo o stvarnosti svetih andela. S tom stvarnošcu ozbiljno racunajmo u svome životu!
