Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 11:00 i u 18:30 sati.
Apostol Pavao je bio oduševljeni kršćanin ali u isto vrijeme i židovski domoljub. Volio je svoj narod. On Židove naziva „svojim tijelom“. Silno je želio da upravo njegovi sunarodnjaci prihvate Isusa kao Krista i Spasitelja. Budući da mnogi od njih to nisu htjeli, Pavao se okreće poganima, to jest nežidovima i njima s velikim uspjehom propovijeda evanđelje, tako da je apostol Pavao poznat kao apostol narodâ, dakle mnoštvu etničkih skupina u ondašnjem Rimskom carstvu. Međutim, Pavao je silno patio što njegovi sunarodnjaci nisu prihvatili Isusa. I onda dolazi do utješnog rješenja. On u svemu vidi tajanstveni plan Božji. U Poslanici Rimljanima on tumači kako je Bog očito namjerno dopustio da u početku Židovi odbace Isusa, da bi onda apostoli – silom prilika – počeli propovijedati poganima. Da nije tako bilo, tko zna bi li apostoli i dospjeli do pogana. Tako, smatra Pavao, židovska je tvrdokornost za pogane bila spasonosna. I onda, vjeruje Pavao, obraćenje pogana pobudit će u Židova ljubomoru, pa će se i oni obratiti. Na koncu on zaključuje: „Vama pak, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam ne bih li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih… Ta neopozivi su dari i poziv Božji!“ Evo. Pavao, kao gorljiv kršćanin lako je mogao upasti u tjeskobu i očaj gledajući tvrdokornost svojih sunarodnjaka koje je kao iskreni domoljub silno volio. Ali ne! On u tome vidi prst Božji i konačno spasenje upravo Židova do kojih je Pavlu toliko bilo stalo.
Treba nam toga optimizma. I mi kao domoljubi možemo u ovome trenutku – s pravom! – vidjeti tolike nevolje koje se događaju našem narodu i našoj domovini. Međutim, kao kršćani, kao razboriti ljudi, ne bismo trebali biti katastrofičari. Naravno da uvijek možemo i trebamo s povjerenjem gledati u budućnost. Mislimo li da su ovo najgori i najteži dani u povijesti našega naroda i naše domovine? Je li bilo bolje u vrijeme Turaka? Ili u ono vrijeme kada su nas pokušavali odnarođivati i Mlečani i Austrijanci i Mađari? Razborit čovjek može i treba u svome životu u svakoj poteškoći vidjeti i iznaći svjetlo na kraju tunela. Jednako je tako i za čitav narod. To nisu pusta maštanja ili samozavaravanje. Upravo ljudi koji su imali takvu viziju, koji su vjerovali u sebe i u svoj narod spašavali su kroz stoljeća i našu samosvijest i našu opstojnost. Konačno, vjerujemo li u Boga, znamo da ništa nije izvan njegova pogleda i izvan njegova srca. Zato i za nas vrijede one riječi koje svećenik u misi veli: Gore srca!
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Iz 56,1.6-7; psalam Ps 67,2-3.5-6.8; 2. čitanje Rim 11,13-15.29-32; evanđelje Mt 15,21-28
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.
Riječ Gospodnja.
Događaj donose samo Matej i Marko, zato što je prvoj Crkvi bio važan za opravdanje misionarskog djelovanja među Židovima i prelazak na evangelizaciju pogana. Kod obojice je kontekst isti: Herod Antipa dao je ubiti Krstitelja (Mt 14, 1-12) te su Krstiteljevi učenici to dojavili Isusu. Isus je farizeje nazvao licemjerima i slijepim vodama slijepaca (Mt 15,1-20). Povlači se na pogansko područje da ne bi bio prije reda silom ušutkan. Dok boravi na području Tira i Sidona, koji su u knjigama SZ tipičan poganski kraj, dolazi mu poganka i moli da joj ozdravi bolesnu kćer. Matej je u ovom prikazu proširio razgovor Isusa s apostolima i tom pogankom. Za njega nije riječ ponajprije o čudu, nego o poučnom razgovoru. Izvještaj je oblikovan po sljedećem književnom nacrtu:
– opis situacije (r. 20-23a);
– pouka učenicima (r. 23b-24);
– pouka poganki i ozdravljenje bolesnice (r. 25-28).
Težište je na pohvali vjere ove poganke. U Matejevu prikazu njezina je vjera snažnije naglašena sljedećim elementima:
1. Ono što su naši prevoditelji prerekli s “izide vičući” (r. 21) u grčkom izvorniku rečeno je s “izašavši vikaše”. To znači da je uporno, ponizno vapila za pomoć.
2. Ona zove Isusa: “Gospodine, Sine Davidov” (r. 22. 25.27). “Gospodin” nije samo pristojno oslovljavanje nego vjera u židovskog proroka po kojem Bog čini izvanredne znakove i čudesa. To je još više uključeno u nazivu “Sin Davidov”. Od Židova je morala čuti da je “Sin Davidov” naziv za Mesiju iz roda Davidova. Time s vjernom Dvanaestoricom Isusa smatra Mesijom i moli za pomoć bolesnoj kćeri.
3. Ono što su naši prevoditelji prerekli s “pokloni mu se ničice” (r. 25) u grčkom izvorniku rečeno je s “pristupivši klanjaše mu se”. Imperfekt u grčkom tekstu daje naslutiti da je duže vrijeme ostala prostrta pred Isusom te mu iskazivala štovanje koje se iskazuje samo Bogu.
Isusove riječi u r. 24 o poslanosti “samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova” ne donosi Marko, koji je svoje evanđelje napisao obraćenim poganima u Rimu. Matej ih je stavio kao opravdanje misionarskog djelovanja među Židovima i prijelaz na djelovanje među poganima koje je započeo sam Isus prije svoje smrti i uskrsnuća. Razgovor o uzimanju kruha od djece i “bacanju psićima” (r. 26) nije središte odlomka i zato se ne treba shvaćati kao uvreda poganki. Isus ju je morao svojim pogledom ohrabrivati na nastavak razgovora. “Psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara” (r. 27) pogankino je priznanje da Židovi imaju prednost pred Isusom, ali i ponizna molba da ozdravi njezinu kćer. Pred takvom vjerom Isus je kapitulirao: “O ženo! Velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako želiš!” (r. 28). Time Isus priznaje požrtvovnu majčinsku ljubav moliteljice te od nas traži da budemo otvoreni za dobrotu koju Bog sije i podržava u “strancima”. Traži od nas otvorenost za vjeru “stranaca”.
