Vinko se rodio najvjerojatnije 24. travnja 1581. Njegovi roditelji bijahu priprosti seljaci. To je seoce godine 1828. u počast svoga največega sina prozvano St. Vincent de Paul. Neimaština i bijeda bijahu Vinkove pratilje od malena. Prvi kruh si je zasluživao čuvajuci ovce i svinje. Da bi se izvukao iz bijede i materijalno više podigao, roditelji ga odrediše za svećenički stalež. Bilo mu je 15 godina kad je došao u Dax u školu. Marljivo je učio latinski i druge predmete, a za uzdržavanje si je zasluživao kao kućni učitelj djece odvjetnika De Cometa. Tomu se dosjetljivi seljački momak svidio pa je Vinkova oca samo još utvrdio u uvjerenju da je njegov sin sposoban za studij teologije. I stari je prodao par svojih volova da bi njegov sin s tim novcem mogao na Sveucilište u Toulouse i ondje studirao teologiju.
Svojom je seljackom pamecu razmišljao da ce se ta investicija jednoga dana, kad njegov sin dobije bogatu nadarbinu, posve isplatiti. On ce moci pomagati i svojim roditeljima. Vinko je 12. listopada 1604. postigao naslov bakalaureata svetog bogoslovlja. No još prije toga podijelio mu je 23. rujna 1600. biskup François de Bourdeille svecenicki red. Redeniku nije bilo još ni 20 godina. Tada nije bilo lako dobiti župu pa je tako nije mogao dobiti ni Vinko, makar je radi toga poduzeo putovanje cak u Rim. Cekajuci na župu, neko je vrijeme proveo u Toulouseu, brinuci se ondje za jedan dom. Njegovo je financijsko stanje tada bilo veoma loše, a upao je i u dugove. Nakon kratka boravka u Bordeauxu, Vinko je pocetkom g. 1605. naprosto išceznuo da bi nekako umakao onima kojima je bio dužnik. Kako saznajemo iz njegovih dvaju pisama što ih je pisao De Cometu, zbog pitanja baštine bio je prisiljen otputovati u Marseilles. Na povratku preko mora uhvatili su ga turski gusari te kao roba prodali u Tunis. Tamo je radio najprije kod jednoga ribara, zatim kod jednog alkemicara i napokon kod jednog muhamedanca koji je nekoc bio franjevac, a onda prešao na islam. Toga je uspio obratiti i s njime jednim brodicem pobjeci. I tako je god. 1607. došao u Avignon. Ondje se upoznao s vicelegatom Montorijom, postao mu prijatelj. Prijateljstvo je zadobio otkrivši mu alkemijske tajne, što ih je naucio u Tunisu. Toga je gospodina pratio u Rim u nadi da ce mu on pomoci da se domogne kakve dobre župe. Vinko se vratio iz Rima i god. 1608. dospio u Pariz. Sva mu nada bijaše u jednom: zadobiti dobru crkvenu nadarbinu i onda provoditi bezbrižan život. Nakon što je cekao na zgodnu priliku preko godine dana, u proljece 1610. postao je kucni duhovnik kod Margarete de Valois, prve žene kralja Henryja IV. Malo kasnije dobio je kao nadarbinu cistercitsku opatiju Saint-Léonard-de-Chaumes, u biskupiji Saintes, no njezini su dohoci bili osrednji. Nakon godina svecenickoga rada sveti je Vinko jednom rekao: “Da sam tada kad sam se drznuo primiti na se sveceništvo znao što je to sveceništvo, kao što to znam danas, radije bih obradivao zemlju nego da se uclanim u tako strašan stalež.” Unatoc toj izjavi sveca, kolika bi neprocjenjiva šteta bila za Crkvu da Vinko nije pocinio tu “drskost”! Sv. Vinko nije odmah od pocetka bio i svet svecenik. To ce postati tek kasnije. U doba kad je kao svecenik bio strašno zadužen i kad se u tome gotovo utopio, naišao je na osobu Pierrea de Bérullea, kasnijeg kardinala. U svojoj gorljivosti taj je duhovni pastir s nekolicinom svecenika htio ustanoviti družbu, u kojoj bi se, na temelju dubokoga teološkoga znanja, gajila svecenicka duhovnost i svetost. Ti bi svecenici uzornim svecenickim životom i djelovanjem i drugim svecenicima pokazivali pravi put, bili im putokazom. Bérulle je takvu družbu i osnovao te je nazvao Oratorij, nešto slicno kao što je u Rimu ucinio sv. Filip Neri. Uz Bérullea je sv. Vinko nastojao upoznati svoj vlastiti put. Bérulle ga promatra, pokušava proniknuti tajnu njegove duše, no nije došao do jasnoce. I sam Vinko se savjetuje, moli i ispituje. Ipak se nije mogao odluciti za Oratorij, no na Bérulleovu preporuku prihvati ipak u blizini Pariza župu Clichy. Vec je 12 godina bio svecenik i tek tada prvi put usred pastoralnoga posla. Kasnije, isto tako na preporuku Bérullea, preuze malu župu u mjestu Châtillon-Les-Dombes kod Lyona, gdje su se šestorica svecenika nemocno borila protiv reformacije koja im je grabila vjernike. Nalazeci se na toj župi, Vinko sam pripovijeda ovo: “Jedne nedjelje mjeseca kolovoza, kad sam se oblacio za svetu misu, došli su mi reci da su u jednoj osamljenoj kuci svi clanovi obitelji bolesni, svi u neopisivoj stisci, nije ostao pošteden ni jedan jedini koji bi mogao pomagati drugima. To me je uhvatilo za srce.” Duboko ganut propovijedao je o tom svojim vjernicima i oni pritekoše u pomoc. “Bila je to velika, ali neorganizirana ljubav”, kaže sam svetac i odmah se dade na posao koji ce dovesti do osnivanja sestara milosrdnica i družbe misionara ili lazarista. No najprije osnova prvu Bratovštinu ljubavi, društvo koje ce pomagati siromašnim bolesnicima. Kako je na molbu Bérullea vec u jesen 1613. postao odgojitelj kod grofa Filipa-Emanuela de Gondija, generala galija, u toj je obitelji zadobio veliko povjerenje i poštovanje. Njoj se opet vratio te poceo organizirati pucke misije, a po selima što su pripadala De Gondijima, osnivao je nove bratovštine ljubavi. Nakon toga je pošao galijašima da im olakša njihov teški udes. U veljaci 1619. postao je i njihov dušobrižnik. U savezu sa slavnom Družbom Presvetog Sakramenta mogao im je pružati veliku materijalnu i duhovnu pomoc. I tako se iz dana u dan sve više širila Vinkova socijalna i karitativna djelatnost po mnogim francuskim gradovima. Buduci da nije mogao doskociti svim potrebama, u njemu je sve više dozrijevala misao za pomocnicima koji bi mu pomagali u njegovu apostolatu. Da bi ostvario takvo što, obitelj De Gondi stavila mu je na raspolaganje prilicnu svotu novaca. Bilo je to u travnju god. 1625. Brzo nakon toga umrla je gospoda De Gondi, a njezin je muž postao svecenik oratorijanac. Vinku je pošlo za rukom pridobiti prve clanove za svoju zamišljenu Misijsku kongregaciju. Oni su stanovali najprije u College de Bons-Enfants, a kasnije u prioratu Saint-Lazar, po kojem ih prozvaše lazaristima. Mlada se kongregacija veoma dobro razvijala. Djelovala je najprije po raznim francuskim gradovima, a god. 1643. lazaristi podoše i u inozemstvo. Sveti Vinko je uspio osnovati redovite i stalne misijske postaje u Alžiru, Tunisu, pa cak i na dalekom Madagaskaru. Usporedo s lazaristima osnovao je i Družbu milosrdnih sestara – Filles de la Charité. Tu je Družbu osnovao skupa s pobožnom udovicom Lujzom de Marillac (1591-1660), kojoj je od god. 1624. bio duhovni voda. Svrha je Družbe posve karitativna: pomagati sve koji su u nevolji. Po njoj je sv. Vinko još i danas prisutan u tolikim bolnicama, klinikama, na ulicama, gdje rade njegove duhovne kceri. Kad kažemo na ulicama, mislimo na rad po kucama, kamo sestre polaze na dvorbu pojedinih bolesnika. Sv. Vinko je god. 1640. utemeljio i ustanovu za skrb oko sirocadi. To odgovaraše tadašnjoj velikoj društvenoj potrebi. Poznato je da je samo u Parizu godišnje znalo biti ostavljeno i do 400 napuštene djece. Tu je djecu skupljao sv. Vinko preko svojih ustanova i suradnika. No nije bilo problema s kojim se taj neobicni covjek i karitativni genij nije uhvatio u koštac. On se dao i na rješavanje duhovnih problema, a osobito je mnogo ucinio za izobrazbu i odgoj klera. Unatoc tome što je imao snažnu seljacku tjelesnu gradu, toliki ga napori ipak skrhaše, a u zadnje vrijeme narocito malarija od koje bolovaše. Pocetkom god. 1660. bio je gotovo uzet. No pamet mu je ostala bistra sve do konca. Nakon kratke smrtne borbe umro je ujutro 27. rujna 1660. godine. Taj div kršcanske ljubavi, obnovitelj klera, zaslužio je da bude proglašen blaženim u kolovozu 1729., a svetim u lipnju 1737. g. Prvi zagrebacki nadbiskup i kardinal Juraj Haulik doveo je milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga god. 1844. i u Zagreb, podigavši im samostan, a svecu crkvu. Tako je sv. Vinko po svojoj crkvi i po sestrama milosrdnicama narocito prisutan i na našem tlu. Toliko je toga lijepa izrecena i napisana o svetom Vinku. I s pravom, jer on je to kao malo tko i zaslužio. Taj je covjek spavao samo cetiri do pet sati dnevno, a ostalih je gotovo 20 sati radio i sve mu je to bilo još premalo. Jedva je pronalazio vremena da se pošteno i u miru najede. Iz Svetog Lazara vodio je svoje veliko djelo silnim dopisivanjem. Kroz 50 godina napisao je 50.000 pisama. Sacuvano ih je, na žalost, samo 3.000. Sacuvano je nešto i od njegovih govora njegovim misionarima. Svi njegovi spisi odišu duhom, vjerom, ljubavlju i pobožnošcu. Za njega narocito vrijede rijeci: “I mrtav još govori!” Mrtav zemaljskim životom, ali živ i trajno prisutan medu nama svojim djelima i ustanovama. Živ u nebu, da zagovara sve siromahe, bolesnike te socijalne i karitativne radnike. O sveti Vinko, ne prestani nas zagovarati!
