Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10;15, 11:30 i u 18:30 sati.
Danas je DAN ZAHVALE ZA BOŽJA DOBROČINSTVA.
Listopadske pobožnosti molit ćemo od 18:00 sati.
Bog doživljava poricanja i odbijanja od onih kojima nudi svoje darove. Ali njegova ljubav ne poznaje razočaranje. Zato šalje svoje sluge da izađu na sve ceste i pozovu na gozbu sve koje susretnu, dobre i zle bez razlike. Gospodin nikoga ne isključuje iz svog poziva. Poziv, koji su neki odbili, nailazi na prihvaćanje kod ljudi koji prije nisu bili dio njegovog kruga poznanika, ljudi s kojima nije imao veze. Muškarci i žene, bilo koje kulture i stanja, čak i oni koji se ne mole ili nemaju veze s Bogom, svi smo pozvani na svetost, na sudjelovanje u nebeskoj slavi. Nitko nije isključen.
Vrata su otvorena za svakoga tko želi ući, ali prije uživanja u slavi uslijedit će sud. Vrhovni sudac, koji je sposoban vidjeti u dubinu srca, ocjenjivat će ono što je u životu svakog od nas. „Isus je svojim propovijedanjem navijestio sudnji dan – kaže Katekizam Katoličke Crkve. Tada će biti osuđeno grešno nevjerovanje koje je posve prezrelo milost od Boga ponuđenu. Ponašanje prema bližnjemu otkrit će prihvaćanje ili odbijanje milosti i ljubavi Božje (…). Sin, pak, nije došao suditi, nego spasiti i dati život koji je u njemu. Odbijanjem milosti u ovom životu svatko već sudi samoga sebe, prima po svojim djelima; odbijajući Duha ljubavi, može sebe osuditi i za vječnost.“ Za stol mogu jesti samo oni koji su voljni.
Jasno je da nije važno što je učinjeno u prošlosti, već da je neophodan uvjet da se nosi svadbeno ruho, odnosno da se ima čistu dušu i raskajano srce, da se prihvati ton života koji će svjedočiti Božje milosrđe prema drugima. Isus poziva sve za svoj stol, ali zahtijeva poštivanje pristupa. Iz tog je razloga sveti Pavao podsjetio Korinćane da prije pristupanja svetkovini Euharistije, sakramentu gdje tražimo predokus nebeske slave, trebaju pažljivo ispitati svoju savjest: „Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela“(1. Kor 11: 28-29).
Danas je dobar dan, čak i ako se osjećamo umrljano, da očistimo dušu, prigrlimo ljubav i uživamo u pozivu koji nam Isus upućuje na nebesku gozbu.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Iz 25,6-10a; psalam Ps 23,1-6; 2. čitanje Fil 4,12-14.19-20; evanđelje Mt 22,1-14
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju. Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«
Riječ Gospodnja.
Prispodobu o svadbenoj gozbi Isus govori “svećeničkim glavarima i starješinama naroda” koji odbijaju prihvatiti ga kao proroka i uprisutnitelja Božjeg kraljevstva. Unatoč njihovoj nevjeri, on se osjeća Očevim Sinom po čijem djelovanju nastupa vrijeme Božje vladavine u svijetu. Raskid između Isusa i vjerskih poglavara njegova naroda u grčkom izvorniku još je naglašeniji po izrazu homoiothe u r. 2 koji bi doslovno trebalo prevesti: “Kraljevstvo je nebesko postalo slično kralju koji…” Bog se definitivno vezao uz Isusa u provođenju svog plana spasenja, a vjerski poglavari su definitivno Isusa odbacili. Povijesnim slušateljima Isus je preko ove prispodobe najavio ulazak pogana u njegovu Crkvu zato što se nisu odazvali oni koji su prvi bili pozvani. “Pođite stoga na raskršće i koga god nađete, pozovite na svadbu” (r. 9). Ova izreka vrlo je srodna s onom koju govori Uskrsli pred uzašašće: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih …” (Mt 28,19). Raskršća su zapravo gradske kapije pred kojima se odvijao sav javni život te na koje su stranci ulazili i izlazili.
Ono što je Izaija najavio, Isus ispunja: Bog zove sve narode u svoje kraljevstvo i na svoju gozbu.
Prema prispodobi, odazvali su se dobri i zli, a jedan čak nije imao propisanoga svadbenog ruha. Ovaj dio prispodobe Isus je namijenio svojim sljedbenicima onda a i kasnije u Crkvi. Bog po Isusu zaista zove sve u smislu pripadnika različitih staleža ali i različitih naroda. Isusova zajednica mora ostati sveopća, otvorena svima.
Međutim, Isus – pa i poslijeuskrsna Crkva – računa s grešnicima. On nije osnovao zajednicu savršenih u koju grešnici ne bi imali pristupa. Od svih traži obraćeničku poniznost i spremnost na djela dostojna obraćenja.
Kraljevski gospodar naređuje da se nedostojni sudionik izbaci “van u tamu gdje će biti plač i škrgut zubi”. Bog je svjetlo, a odbacivanje u tamu znači udaljavanje od Boga. Plač i škrgut zubi apokaliptički je izraz za neopozivu svijest promašenosti. Ljudi će plakati i očajavati videći da su mogli biti s Bogom, a sami su prokockali svoj poziv.
Zastrašujuće zvuči zaključno upozorenje: “Doista mnogo je zvanih, malo izabranih.” Međutim, ono nije proročanstvo o broju konačno spašenih i osuđenih, nego proročki poticaj na obraćeničko ponašanje. Ovaj poticaj nije dokaz da mi dobrim djelima zaslužujemo kraljevstvo nebesko. Kraljevstvo je – kao i oproštenje grijeha – nezasluženi Božji dar kojemu se trebamo ponizno otvoriti, slobodno ga prihvatiti. Život na zemlji vrijeme je zahvalnog pokazivanja da ozbiljno prihvaćamo Božji poziv. Vrijeme kad se želimo vladati u skladu s vjerničkim pozivom vršeći s Isusom i oslonjeni na Isusa volju Očevu.
Svake nedjelje i blagdana sabiremo se oko uskrslog Krista na misu koja je kršćanska sveta gozba. Na njoj nas Bog hrani svojom riječju i svojim posvećenim kruhom da bismo živjeli u skladu s Božjim pozivom. Uzvanici iz današnje prispodobe nisu marili za kraljev poziv, “odoše jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom”. Prema Lukinoj verziji prispodobe jedan se ispričao da je tek oženjen pa ne može doći. Zemaljski poslovi odvratili su im pažnju od Božjeg poziva. Mi nastojimo tako obavljati svoje zemaljske obveze da ne zaboravimo svoj poziv na Božju gozbu u kraljevstvu nebeskom.
