Sv. mise u našoj župi su u: 6:00, 7:30, 9:00, 10:15, 11:30, 13:00, 17:00, 18:30.
Kršćani Rima počeli su slaviti spomen apostolskih prvaka Petra i Pavla od sredine III. stoljeća na 29. lipnja jer se grob ovih mučenika čuvao u Rimu. Ostala je tradicija da su mučeni u vrijeme Nerona (54-68), ali je značajno što su od početka slavljeni na isti dan, iako nije sigurno da su pogubljeni iste godine i istog dana. Iz početka su bila tri liturgijska spomena u samom Rimu: jedan na groblju vatikanskog brežuljka uz Via Aurelia gdje se čuvao izvorni grob Petrov, drugi na cesti za Ostiju gdje se čuvao Pavlov grob a treći u Sebastijanovim katakombama na Via Appia kamo su u III. stoljeću za vrijeme Valerijanova progonstva bili preneseni zemni ostaci ovih mučenika. Od VII. stoljeća pokušalo se spomen Pavla prenositi na slijedeći dan, ali je u samoj misi 29. lipnja bio spominjan i Pavao. Svetkovina je tako značajna da ima Misu bdjenja i danju misu. Ulazna misa bdjenja glasi: “Petar apostol i Pavao učitelj naroda naučiše nas zakonu tvome, Gospodine”. Ona u danjoj misi glasi: “Ova su dvojica krvlju svojom zasadila Crkvu: ispili su čašu Gospodnju i postadoše prijatelji Božji”.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Dj 12,1-11; psalam Ps 34,2-9; 2. čitanje 2Tim 4,6-8.17-18; evanđelje Mt 16,13-19
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju: U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Riječ Gospodnja.
Sv. Pavao nalazi se u zatvoru u Rimu, oko god. 67, pod kraj Neronova progonstva. Iz konteksta cijele Druge Timoteju očito je da je službeno saslušanje prošlo i Pavao očekuje smrtnu presudu. Ova je poslanica njegova duhovna oporuka Timoteju, vjernom suradniku i prijatelju kojega spominje u osam svojih poslanica kao supošiljaoca. Stručnjaci govore da pastoralne poslanice, u obliku u kojem su do nas došle, nije napisao Pavao osobno nego netko iz njegove teološke škole nakon Apostolove smrti. Pri tome se nepoznati autor dobronamjerno poslužio Pavlovim imenom da u ime Pavlovo riješi probleme u crkvenim zajednicama pavlovske baštine. Ovaj autobiografski odlomak djeluje kao svjedočenje o Pavlu, odaje svetu uspomenu na misionara pogana.
“Žrtva ljevanica” u SZ redovno je pratila žrtvu paljenicu i pričesnicu, a sastojala se od izlijevanja vina, ulja ili vode u čast Bogu u znak priznavanja da Bog dariva ljudima te dragocjene tekućine potrebne za život. Žrtva ljevanica mogla se prinositi i samostalno (usp. Lev 23, 37; Br 29, 36-39). Kad Apostol kaže da se “već prinosi za žrtvu ljevanicu”, izriče spremnost na smrt iz vjernosti prema Kristu: njegova prolivena krv bit će odavanje časti i poklona Bogu u kojeg je vjerovao i čijeg je Sina naviještao poganima. Sam sebi daje svjedočanstvo mirne savjesti pred smrt: svoj život gleda na kraju kao sportsko natjecanje u kojem je izdržao i sada završava životnu trku. “Vjeru sačuvao” znači vjernost Kristu Gospodinu i zvanju koje mu je odredio Uskrsli. Sportskim rječnikom nastavlja i kaže da mu je Bog pripravio “vijenac”. Kao misionar pogana morao je puno puta prisustvovati grčkim i rimskim sportskim igrama na kraju kojih su objektivni i strogi suci stavljali vijenac na glavu pobjednika. Svjestan da je svoj život iskoristio pametno, vršeći volju Božju, on se nada životnom pobjedničkom vijencu. Dodaje: “Ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju očekuju njegov Pojavak” (r. 8). “Pojavak” je novi izraz za Isusov drugi dolazak. Pavao pred smrt uvida da Isusov dolazak ne predstoji uskoro pa opominje vjernike na život u svijesti da Isus sigurno dolazi.
“Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi” (r. 17). Ovo je duhovna legitimacija apostola pogana koji je pješke obišao Palestinu, Siriju, brojne pokrajine Male Azije, Grčku i Italiju – navješćujući Isusa kao Evanđelje i Gospodina. Pri tome se trudio nacijepiti poruku spasenja u Kristu na kulturu Grka i Rimljana. Jedan od ključnih pojmova koji je posudio iz ondašnjeg grčko-rimskog prava jest hyiothesia – posinstvo. U poslanicama Rimljamma i Galaćanima – koje su upućene obraćenim poganima – on uči da nam je Bog u svome Sinu darovao posinstvo, slično kao što roditelji bez djece usvoje tuđe dijete pa država priznaje usvojenom djetetu sva prava koja mu daju novi roditelji. Taj izraz sadrže samo Pavlovi spisi unutar Novog zavjeta. Drugi primjer Pavlova inkulturiranog naviještanja jesu sportske igre koje Pavao koristi kao sliku za duhovno natjecanje i duhovnu borbu: “Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete!” (1 Kor 9, 24).
Misionarsko djelovanje medu novim narodima iziskivalo je da Pavao bude progresivan, zdravo otvoren kulturi i duhovnom stanju naroda kojima je želio svjedočiti i naviještati Isusa kao sveopćeg Spasitelja svih ljudi. Ta otvorenost za novo i tuđe bila je povod da se na apostolskom saboru u Jeruzalemu zauzme za prava krštenih pogana u Crkvi: Jakov i njegova grupa, kojoj je naginjao i Petar kako se vidi iz “slučaja u Antiohiji”, nisu željeli nasilno kidanje između kršćanstva i židovske tradicije. Pavao je lavovski branio slobodu koju Krist dariva te nije pristao na navaljivanje Jakovljevih ljudi da se obreže njegov suradnik, obraćeni Grk Tit. Teoretski je Sabor dao za pravo Pavlu, ali je još dugo vremena trebalo da Pavlov stav prevlada u zajedničarskom životu krštenih Židova i krštenih pogana u istoj crkvenoj zajednici po gradovima diljem rimskog carstva.
Kršćani Rima bili su svjesni da su Petar i Pavao različitim darovima i sposobnostima obogatili prvu Crkvu. Zato su odlučili slaviti njihov spomen istog dana. Zahvalni što je Petar čuvao obaveznu tradiciju Crkve a Pavao predano evanđelje naviještao vodeći računa o ljudima medu kojima je djelovao, uveli su istog dana liturgijski spomen njihove mučeničke smrti. Time su htjeli ispovjediti uvjerenje kršćana da Crkva treba biti zdravo konzervativna i zdravo progresivna. Konzervativna zato što mora ostati vjerna Kristu i apostolskoj tradiciji. Progresivna zato što je Krist kroz sva vremena šalje ljudima s njihovim konkretnim duhovnim potrebama. Tog obilježja Crkve trebamo danas postati iznova svjesni.
