Apostolski prvaci sveti Petar i Pavao u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše znamo iz novozavjetnih spisa. U želji za kratkocom i sažetošcu mi cemo baciti pogled na te apostole na onim trima mjestima gdje su se sreli. Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo; kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obracenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršcane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. “Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana” (Gal 1,18). Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: “Taj je covjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove” (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na pocetku poslanica naziva: “Pavao, apostol Isusa Krista”. Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod ucenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. Što je onda mogao nauciti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz uctivosti? – Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih današnjih teologa koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime vec i s ostalim stupovima kršcanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao nacelo: “Ništa bez Petra!” I ono što ce ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: “Ništa bez biskupa!” Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota! Svaka ti cast, Pavle! Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U meduvremenu je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evandelja, pokrstio ih i medu njima osnovao kršcanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažuci im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje “apostola i starješina sa svom Crkvom” (Dj 15,22). Kad je na tome Apostolskom saboru “nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar” (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. “Cemu sada iskušavate Boga stavljajuci ucenicima na vrat jaram koji ni naši ocevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni – biva pogani – milošcu Gospodina Isusa” (Dj 15,10-11). To je Pavao i želio znati. Saznavši, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge. Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galacanima ovako: “A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dodoše, on se zbog straha od obrezanih poce povlaciti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju prikljucili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evandelja, Kefi pred svima rekoh. “Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?”” (Gal 2,11-14). Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? – Ne pobija, jer je tu rijec ne o nauku vec o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv – ili još bolje – nezabludiv kad kao ucitelj vjere naucava vjerske i cudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galacanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost. “Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno vec na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz “Jakovljeve okoline” on se posve drukcije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo medu dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednicka zadaca, ljubav prema zajednickom Gospodinu nadvladala je – i kod jednog i kod drugog – osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi” (Ernest Schmitt). Petar i Pavao opet su našli zajednicki jezik i držanje. To su mogli naci jer im je bilo stalo više do opceg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebicnosti koja fanaticki traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajuci se ni na kakve svoje zasluge. Trece je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapecatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo zajamcenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se grobovima dižu velicanstvene bazilike koje svaki rimski hodocasnik s poštovanjem obide. No po cijelome katolickome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u cast svetih apostolskih prvaka.
