Svete mise u našoj župi ćemo slaviti u: 7:30, 9:00, 10:15, 11:30 i u 18:30 sati.
Svibanjsku pobožnost ćemo moliti u 18:00 sati.
Ako ljubimo Isusa, On i Otac doći će i nastaniti se u nama. Razmislimo o tome. Isus name ne kaže da će živjeti u našoj kući, nego će se nastaniti, imati dom. Kuća nije uvijek dom. Znamo da je Bog u svakoj duši koja je u stanju milosti. Sveti Ivan od Križa objašnjava da je u nekim dušama Bog kao da je na “tuđem terenu”, dok je pak u nekim drugima Bog u svom vlastitom domu; mogli bismo to izraziti kao “u svojim papučama”. Kakav dom mi nudimo Isusu?
Jer možemo Mu dati kuću, a ipak Ga ostaviti “bez doma”. Da bi se osjećao “kao kod kuće”, Bogu treba dopustiti da uđe u svaku sobu, da ima ključ svakog ormara i škrinje. “Ako me tko ljubi”, Isus bi nam danas mogao rači, “dat će mi ključeve svoga doma.” Tada On više nije gost, nego domaćin. A domaćin ima dopuštenje urediti svoj dom kako želi.
C. S. Lewis objašnjava: “Zamisli sebe kao živu kuću. Bog dolazi da obnovi tu kuću. U početku možda možeš razumjeti što On radi. Popravlja odvode, zaustavlja curenje krova i slično; znao si da te stvari treba popraviti i zato se ne iznenađuješ. Ali ubrzo nakon toga On počinje razbijati kuću na vrlo bolan način i za koji mi se čini da nema smisla. Što On to radi? On gradi sasvim drugačiju kuću od one koju sam ja sam zamislio – dodaje novo krilo ovdje, stavlja dodatni kat tamo, podiže tornjeve, pravi dvorišta. Ti si mislio da će od tebe napraviti pristojnu malu kućicu: ali On gradi palaču. On namjerava doći i živjeti u njoj sam.” Da, ti si živa kuća, dom za Boga. Ali trebaš Mu dopustiti da čini što želi kako bi te oblikovao u osobu kakva trebaš biti.
Sveta Marijo, Kućo Božja, ti si bila savršeno prebivalište za Isusa: pomozi mi da i ja postanem dobar dom za Boga.
Liturgijska čitanja: 1. čitanje Dj 15,1-2.22-29; psalam Ps 67,2-3.5-6.8; 2. čitanje Otk 21,10-14.22-23; evanđelje Iv 14,23-29
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu:
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.
To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ’Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.«
Riječ Gospodnja.
Ovo je nastavak Isusova govora na posljednjoj večeri. Isus odgovara na pitanje Jude apostola (koji nije Iškariotski), kako će se očitovati njima a ne svijetu (r. 22). Bit će prisutan u srcima pojedinih vjernika i cijele zajednice krštenika po riječi svojoj, ukoliko je budemo obdržavali. Isus proglašava svoje postupke i nauku obaveznom zato što je postupao onako kako mu je Otac zapovijedao. On sada odlazi u smrt i u proslavu. Traži da učenici obdržavaju njegovu riječ u vremenu kad on neće biti među njima na vidljiv način.
Da bi to mogli trajno činiti u promjenjivim povijesnim prilikama, on im šalje Duha Svetoga. Naši su prevodioci grčku riječ “Paraklet” preveli s “Branitelj”, što nije najsretnije. Paraklet je u grčkom pravnom sistemu bio muškarac kojega gradska uprava određuje za čuvara i zaštitnika malodobnoj djeci, kad im umru roditelji ili bliži rođaci. Paraklet je u grčkom pravnom sustavu bio i čovjek koji na sudu brani optuženog, štiti njegova prava pred tužiteljima. Tu pravnu i socijalnu riječ upotrijebio je pisac četvrtog evanđelja da izrazi Isusovu nauku o ulozi Duha Svetoga u Crkvi. U promjenjivim povijesnim prilikama Duh će biti uz Crkvu da je štiti od opasnosti što dolaze iz nje same, od unutarnjih razdora i svađa. Duh će je štititi i od opasnosti izvana. Zato ga u Vjerovanju zovemo Duhom životvorcem. On oživljava svakog krštenika i krizmanika, aii i svu crkvenu zajednicu. Isus govori da će Duh Crkvu “poučavati o svemu i dozivati u pamet sve što” je on govorio i činio. Ovo Ivan piše pod kraj I. stoljeća kad misionari moraju govoriti na grčkom o Isusu Židovu. Moraju prenositi ne samo vanjsko značenje Isusovih djela i riječi nego i duboki unutarnji sadržaj. Moraju tako Grcima naviještati Isusa kao Gospodina i Spasitelja da polaze od njihovih duhovnih potreba i njihovog kulturnog kruga. Samo Ivanovo evanđelje plod je ovakvog “poučavanja” i “napominjanja” Duha.
Slušajući ovaj odlomak, trebamo misliti na inkulturaciju Crkve i kršćanstva. Duh Sveti Crkvu osposobljava ali i zadužuje da se inkulturira u svaki narod, vrijeme i kulturu. Koliko tome osobno pridonosimo?