Sveti Jeronim, crkveni otac i naučitelj, kao i Origen prije njega, iduči donekle njegovim tragom, bio je čovjek Biblije. Kao prevoditelj i brižan tumač hebrejske istine shvatio je bolje od Origena važnost literarnoga smisla Svetoga pisma, a koji nikad nije dijelio od njegova naravnog i nužnog produžetka, od duhovnoga smisla. Papa sveti Damaz, čiji bijaše tajnik, povjerio je Jeronimu reviziju staroga latinskoga prijevoda Biblije i tako je nastao njegov prijevod Vulgata, po kojoj postade slavan u cijeloj Crkvi.
Nakon brojnih putovanja i raznovrsnih aktivnosti, žestoki se Jeronim – poznat po svojim oštrim polemikama – smirio napokon u Svetoj zemlji, gdje je proveo 34 posljednje godine života kraj Gospodinovih jaslica u Betlehemu, moleči, studirajuči i upravljajuči jednim samostanom.
No ni tamo nije posve mirovao od vodenja polemika. Jeronim se rodio izmedu god. 340. i 345. u gradu Stridonu, koji se nalazio na granici Dalmacije i Panonije. Gdje je to tocno bilo, sve do danas u znanosti nije jasno; neki misle da je Stridon bio tamo negdje oko današnjega Duvna. Bio je sin kršcanskih roditelja, no krštenje je primio kasnije, u Rimu, gdje je proveo neko vrijeme, možda od 358. do 364. god., nadopunjavajuci svoj studij retorike. Polazio je školu glasovitoga gramaticara Donata, koji ga je uveo u dosta duboko poznavanje latinskih klasika, osobito Vergilija. Iako nije bio ucitelj slavnoga Marija Viktorina, stajao je ipak pod njegovim kulturnim utjecajem. Kad se taj obratio na kršcanstvo, bila je to u Rimu senzacija prvoga reda. Jeronim je bio veoma nadaren decko, ali teške naravi, nediscipliniran, obijestan. Posjedovao je živahnu inteligenciju, dobro pamcenje te izvanredno osjetljiv, strastven, nepovjerljiv i ljubomoran karakter. Na studij je, kako smo vidjeli, pošao u Rim. I tada se u njegovu životu ocituju dvije težnje. S jedne strane rado zalazi u katakombe i u crkve svetih mucenika – što je dobro – a s druge strane zalazi u lakoumno i grješno društvo – što je zlo. Kod Jeronima je pobijedio dobri duh i on se uz milost izgradio u sveca. Jeronim je napustio Rim i poduzeo putovanje u Galiju. Jedno se vrijeme zadržao u Trieru, zatim se vratio na jug u Akvileju, gdje provede nekoliko godina. Tada je bio vec posve oduševljen za asketski ideal. U to vrijeme vec marno proucava Sveto pismo. No kako je bio teška karaktera, došlo je do sukoba i mala se zajednica raspala. Jeronim je nadvladao tu kušnju te pošao na Istok, tamo gdje je cvao pustinjacki i monaški život. Jeronimu je boravak na Istoku omogucio da u Antiohiji još više produbi svoje biblijske nauke i usavrši se u hebrejskom jeziku. Nakon toga pošao je u Halkidsku pustinju u kojoj su mnogi monasi živjeli kao pustinjaci. Tu je živio u samoci, nocnim bdjenjima, pokori i groznicavu radu. Nije mu bilo lako jer njegova prirodna nagnuca, njegov temperament stajahu u oprecnosti s takvim nacinom života. I tako se u njemu razbuktala oštra borba izmedu njegova klasicno izobražena duha i kršcanski odgojene duše, izmedu zanimanja za spise svjetovnih i svetih pisaca. Jedan je san, koji je upravo dramatski opisao, Jeronima dobrano potresao. On sam pripovijeda: “Za vrijeme jednoga napada groznice bio sam u duhu predveden pred sudacku stolicu Svevišnjega. Osjetio sam tako snažno svjetlo da se nisam usudio podici oci. Bio sam upitan o svojoj vjeri, a odgovorio sam da sam kršcanin. Glas je pak onoga što je sjedio na stolici odvratio da lažem, jer sam ciceronijanac, a ne kršcanin. Gdje je tvoje blago ondje ti je i srce.” Osim tih nevolja, zatim napasti u tijelu, na Jeronima je došla još jedna nova nevolja. Arijanska prepirka i zbrka zbog antiohijskog raskola uzbudila je i monahe u pustinji te ih podijelila u dva tabora. Jeronim ironicno primjecuje: “Oblacili smo se u vrece i valjali u pepelu, ali izopcivali smo biskupe.” Opasno je to kad se redovnici odviše zapale protiv biskupa, onda postaju slijepi fanatici, nepristupacni bilo kakvim razlozima. Jeronimu se to zgadilo pa više nije htio ništa znati o zamazanim, primitivnim i svadljivim monasima. Ostavio ih je i vratio se u Antiohiju. Mjesni biskup Paulin htio ga je zarediti za svecenika. Jeronim se nevoljko s time složio, ali uz uvjet da bi i dalje mogao ostati vjeran svome zvanju monaha te da bi se mogao kretati kud želi. I tada se nakon redenja dao opet na putovanja. Od g. 380. do 381. boravio je u Carigradu radeci u bogatim gradskim bibliotekama. U tom je gradu izvršio na njega silan utjecaj sv. Grgur Nazijanski, koji ga je oduševio za Origena, “tog duha od mjedi”. Jeronim je u oduševljenju za Origena preveo njegovih 28 homilija. No to ce oduševljenje kasnije ne samo proci, vec ce ga Jeronim silovito i odbaciti. Dakako, ne posve opravdano. U meduvremenu je papa Damaz u dogovoru s carem sazvao novi sabor. Jeronim je na tom saboru bio kao pratilac svoga biskupa Paulina. A onda se sa svojim dragocjenim knjigama i rukopisima vratio opet u Rim. Papa Damaz, koji je i sam bio visoko izobražen covjek te nadasve pjesnik, veoma je cijenio Jeronima, u mnogim ga stvarima pitao za savjet, pa ga je uzeo i za svoga tajnika. Tada mu je povjerio reviziju latinskoga prijevoda Evandelja, takozvane Itale. No Jeronim je stvorio novi latinski prijevod cijele Biblije, slavnu Vulgatu. Radio je preko 20 godina, stavivši tako u službu Crkve svoje veliko znanje i svoju izvanrednu kriticnost i radnu sposobnost. Tako je silno došao na glas, dobio na ugledu, da su neki u njemu vec gledali buducega papu. No to se predvidanje nije ispunilo. Dok se Jeronim u Rimu bavio citanjem, proucavanjem i prevodenjem Biblije, nije odbio da duhovno vodi odlicne rimske dame Paulu, Marcelu i Eustohiju. U luksuznim vilama na Aventinu im je marno tumacio tekstove Svetoga pisma. “Njegova strogost – kako to piše patrolog Hamann – imala je za pobožne žene privlacnu moc, pa cak im i davala neku sigurnost.” No taj je Jeronimov apostolat, unatoc njegovoj neporocnosti, pobudio mnoge kritike te razna govorkanja i naklapanja. Svaki grad i svako selo mora imati svoje “traceve”, materijala za ogovaranje. Jeronim je na sve to jetko odgovarao: “Manje bih govorio ženama kad bi mi muškarci o Svetome pismu postavljali više pitanja.” Kad je umro papa Damaz Jeronim je otputovao opet na Istok. Došli su u Betlehem, gdje je Jeronim osnovao jedan muški samostan, koji je sam vodio. I sada mu još ostalo preko 30 godina plodnoga književnoga rada. Dao se na prevodenje svetih knjiga s hebrejskog izvornika, a onda na pisanje komentara pojedinim knjigama. Ti su komentari veoma vrijedni zbog mnoštva povijesnih i arheoloških podataka. Njegovi pak povijesni spisi, osobito De viris illustribus (O slavnim muževima), puni su veoma dragocjenih podataka. Od Jeronima imamo 157 pisama. Pisana su jer su se sa svih strana svijeta mnogi k njemu obracali za savjet. Jeronim se i u svojoj betlehemskoj samoci i kabinetskom radu nije mogao svladati da se žestinom svoje vruce naravi ne ukljuci opet u razne polemike, svade i prepirke. Povod je takvoj prepirci dao biskup Salamine na Cipru sv. Epifanije jednim svojim djelom koje bijaše sakupljena zbirka krivovjerja. Zadnje su Jeronimove godine bile u sjeni mnogih patnja. Zdravlje mu se pogoršalo, a poceo ga sve više ostavljati i vid. Iscrpljen, slijep i osamljen, Jeronim je nakon tolikih borbi što ih je vodio cijeli život, 30. rujna 419. ili 420. napokon našao svoj mir u Gospodinu. Sam je o sebi u djelu De viris illustribus zapisao: “Bio je ujedno filozof, retor, gramatik i dijalektik te kao poznavalac hebrejskog, grckog i latinskog trojezican.” Hamann kaže da je Jeronim posjedovao tipicne prednosti i slabosti literarno izobraženih ljudi. Sve do konca života vezao je uz najstrožu askezu gotovo bolesnu razdražljivost i pretjeranu osjetljivost. Narocito je bio oštar i pretjeran u svojim polemikama. Pa ipak je taj opori covjek imao veoma osjetljivu, pa cak i nježnu dušu. To neka potvrdi i ovaj dijalog sv. Jeronima s Isusom. Pokraj špilje Isusova rodenja u Betlehemu u jednoj pecini uceni je casni starac Jeronim izabrao svoje posljednje obitavalište na zemlji. Onaj koga Crkva štuje kao naucitelja u svojim je starackim danima cesto doteturao do jaslica te u svetom razgovoru s Isusom govorio: “Dijete moje, kako dršceš! Radi našeg spasenja na kako ti to tvrdom ležaju ležiš? Što ti mogu uciniti?” A Isus ce na to Jeronimu: “Jeronime, ništa ne želim od tebe! Samo pjevaj: Slava Bogu na visini! Na Maslinskoj gori i na Kalvariji bit cu još mnogo više bijedan.” Tada opet progovori Jeronim: “Dijete, darovat cu ti nešto, dat cu ti sav svoj novac!” Sa smiješkom na usnama odvraca mu dijete Isus: “Nebo i zemlja su ipak ponajprije moji. Necu tvoj novac! Daj ga siromasima! Tako cu ga primiti kao da je meni darovan.” No Jeronim govori dalje: “Ali ja bih ipak za tebe samoga htio nešto uciniti i darovati, inace cu od muke umrijeti.” Tada odgovori Božansko Dijete: “Dobro, kad bi mi nešto tako rado darovao, onda cu ti reci što mi možeš dati. Daj mi sve svoje grijehe, daj mi sve nemire svoga srca!” “A što ceš s tim uciniti”, uzvrati mu Jeronim sav smeten. Dijete Isus odgovori: “Tvoje grijehe, nemire tvoga srca želim staviti na svoja ramena i odnijeti ih.” Na to Jeronim proplaka: “Dobri Isuse, uzmi onda moje grijehe, uzmi što je moje, i daj mi što je tvoje!” Jeronim je iz najdubljeg uvjerenja svoga srca rekao: “Tko se predaje Kristu, može umrijeti; no pobijeden, ne može biti.” Jeronimova ljubav prema Svetom pismu, ljubav prema Crkvi i nepokolebljivo nastojanje oko pravovjernosti zaslužuju poštovanje. A svoje slabosti iskupio je pokornickim životom i mnogim patnjama. Crkva s pravom ubraja Jeronima medu cetvoricu velikih zapadnih svetih Otaca. Svakako je medu njima on ipak najosebujnija licnost.
