U plavetnim vodama jezera Lago Maggiore zrcale se Boromejski otoci. Nekoč su bili gole stijene, a sad su na njima parkovi s gajevima palmi i naranči. Da bi na njima mogao nastati raj, moralo se mučnim radom hladno kamenje nasuti i prekriti plodnom zemljom. Taj je posao izvršila obitelj Borromeo. Na južnoj obali jezera leži grad Arona. Tu se rodio god. 1538. Carlo Borromeo, najveći čovjek svoga roda. Kako još i danas nad svim onim krajem dominira njegov ogroman kip – zvan »San Carlone« – tako je i njegova licnost po svom utjecaju nad svim crkvenim knezovima njegova vremena. Kultiviranje boromejskih otoka nije bilo njegovo djelo, vec kasnijih pokoljenja. No on je izvršio daleko važniju kultivaciju. Njegova je zadaca bila da Crkvu sjeverne Italije, koja je tada bila samo nešto malo više od neplodnoga stijenja, pretvori u cvatuci raj. Karlo je od svojih roditelja, grofa Giberta II. i Margarete de Medici, baštinio nepokolebljivost znacaja. Odgojen prema svome plemickom staležu, zarana je došao u dodir s ljepotom što ju je pružala umjetnost njegova stoljeca. No vrlo rano suocio se i sa zlima i neugodnostima svoga vremena. Govoriti o njegovu životu znaci isto tako govoriti i o zloupotrebama koje su se bile uvukle u Crkvu. Medutim, vrlo je znacajno za Karla Boromejskoga kako se on u svemu tome držao. Tada su roditelji obicavali odredivati životni put svoje djece vec u najranijoj dobi. Birali su im zvanje, stalež i bracnoga druga. Drukcije nije bilo ni kod Borromea. I oni su, kao i svaka druga znacajnija obitelj raspolagali crkvenim nadarbinama. Ako je koji sin htio uživati te nadarbine, morao je dokazati da želi pripadati klerickom staležu. Zbog toga ipak nije morao postati svecenik. Bilo je dosta primiti samo tonzuru. Buduci da je Karlo imao dobivati prihode opatije u Aroni, njegovi su roditelji dali privolu da mali primi tonzuru vec u sedmoj godini pa je o tome sastavljen i službeni dokument. Kao klerik Karlo je bio obvezan nositi klericko odijelo. No taj se crkveni propis uglavnom nije obdržavao. Mnogi klerici, koji su to bili samo zbog crkvenih dobara, nosili su klericko odijelo jedino u službenim prigodama. Tako je i Karlo i dalje hodao u baršunu, zlatu te opasan malom sabljom, kako ga prikazuju i slike toga doba. No pripovijeda se da je mali u Crkvi želio ne samo postici visoku karijeru, vec i postati pravi Božji sluga. On je odredbu svoga oca ozbiljno shvatio pa mu se domala i rodilo pravo svecenicko zvanje. Postavši vec s 12 godina opat-komendatar, dohotke od te službe i casti nije uzimao za sebe, vec ih je dao u korist siromaha. Ipak je preuzeo sve dužnosti što onda baš nije bilo u obicaju. Tako je pokazao smisao za savjesnost i odgovornost, nesebicnost i socijalni osjecaj. Kad mu je bilo 16 godina, poslao ga je otac na studij prava u Paviju. I dok je tamo vladao pomalo lud i raskalašen dacki život zajedno s djevojkama po gostionicama, dotle se mladi Borromeo sav usredotocio na studij, a nikad nije zaboravio izmoliti propisani casoslov. Za zvanje se, dakle, Karlo ozbiljno spremao vec od malena: revnom molitvom i studijem, prema onoj: »Ora et labora!« – Moli i radi! Tri godine kasnije umro mu je otac, a kako najstariji sin Federico Borromeo nije bio sposoban razriješiti zapleteno pitanje baštine, Ucinio je to Karlo i to tako spretno da su se svi divili. unatoc tim poslovima i prekidu studija, vec je naredne godine sve nadoknadio te postao doktor obaju prava i to »summa cum laude«. Što sve može postici i uciniti marljivost! Lijencina nikad ni na što ne stigne. U to je doba Karlov ujak kardinal Giovani Medici bio izabran za papu te uzeo ime Pio IV. Spomenimo ovdje kao zanimljivost da je on jedno vrijeme bio i dubrovacki nadbiskup te se rado nazivao »cardinalis ragusinus«. Dakako da kao nadbiskup nije stolovao u Dubrovniku, vec je po tadašnjem obicaju mjesto njega poslove nadbiskupije vodio njegov vikar. Prigodom izbora Pija IV. sve se žurilo da cestita i mladome Papinu necaku. Kakva mu se sad sreca smiješi! Nepotizam ce opet uciniti svoje. Nasuprot kurijalnim intrigama pape su se mislile osigurati pouzdanim ljudima iz vlastite rodbine. No ta je povjerljivost mnogo puta bila i zloupotrebljavana. Na sva laskanja prijatelja Karlo je ponosno odgovarao da se nece gurati naprijed. U Rim ce ici samo onda ako ga Papa bude pozvao. Nije bio karijerist. Papa ga je pozvao i obasuo castima i službama. Premda nije studirao teologiju niti primio svete redove, vec u 21. godini postao je apostolski protonotar, veliki penitencijar, šef uprave crkvene države, kancelar Crkve, kardinal, nadbiskup Milana, protektor raznih redova i država. On je bio i prvi kardinal državni tajnik u današnjem smislu, druga po važnosti licnost u Crkvi. On drži u rukama niti Papine unutrašnje i vanjske politike. Kroz njegove ruke prolazi sva korespondencija s kraljevima i biskupima. Rezidencija kardinala državnog tajnika bila je u palaci Colonna, a dvorska svita brojila mu je 150 osoba. Iako je ispocetka živio raskošno kao i svi ostali tadašnji crkveni knezovi, ipak je sve to bilo nuzgredno, a u središtu njegova života stajao je rad. Svoje brojne službe gledao je ne samo kao nešto što donosi velike prihode, vec kao veliku odgovornost, a to je nadasve pozitivno. Imao je veoma razvijen osjecaj odgovornosti. Prilike su u odnosu prema Papi, za vladavine Pavla IV., s vladarima i rimskim pukom bile veoma napete i mladi je kardinal pokazao mnogo diplomatske vještine da sve dovede u normalnu kolotecinu. Uspio je besprimjerno. Neshvatljivo je kako je mogao obavljati toliko poslova. Bio je pravi fenomen radne sposobnosti, a i to je neprocjenjiva prednost. Bio je covjek izvanredno jake volje. Kad bi se ražestio, znao je mucati. No i to je svladao i postao je jedan od najvecih propovjednika svoga vremena. Spavao je samo pet sati. I tako je kraj svih svojih poslova pronalazio vremena za molitvu i studij. Kako je bio dobro potkovan u oba prava, tako o filozofiji i teologiji nije imao gotovo ni pojma. No jakom voljom i marljivošcu popunio je i tu rupu studirajuci skolastike i stoike. Uvecer bi u vatikanskim vrtovima okupljao oko sebe odlicne duhove. Tako je nastala Akademija u kojoj su bili kao clanovi i mnogi kardinali. U tim krugovima održavala su se predavanja i diskusije o raznim znanstvenim temama. Neka su od tih predavanja kasnije i tiskana pod naslovom Vatikanske veceri. I tako su zajednicki sastanci ušli u povijest duha. Smrt Karlova starijega brata tako ga je potresla da je odlucio postati posve drugi, još bolji: dao se stoga zarediti za svecenika i biskupa. zapoceo je samotnicki, strogi i isposnicki život i nije se više predavao nikakvim ispraznostima. Otpustio je velik dio svoje dvorske pratnje. Velikim mu je prijateljem i savjetnikom postao sveti Filip Neri. Velika je zasluga sv. Karla da je nakon mnogih pregovora uspio nadvladati mnogobrojne diplomatske i organizacijske poteškoce da bi se mogao nastaviti i dovršiti obnoviteljski Tridentski sabor. I tako se sabor nakon dugog prekida opet sabrao. Karlo Boromejski bit ce jedan od najrevnijih provoditelja u život svega onoga što je zakljucio Tridentski sabor. Milano nije 80 godina vidio svoga biskupa, vec su ga zamjenjivali generalni vikari. Karlo je pošao u Milano u svoje nadbiskupsko sjedište. Tamo je najprije sredio prilike u nadbiskupskom dvoru, a onda se dao na obilaženje svoje nadbiskupije. Putovao je pješke ili jašuci na konju. Sazivao je pokrajinske sinode na koje su dolazili njegovi biskupi sufragani, a bilo ih je 15. Takvih je sinoda održao 6, a za vlastitu nadbiskupiju 11. U govoru što ga je izrekao na posljednjoj sinodi izmedu ostaloga rekao je i ovo: »Svi smo doduše slabi, priznajem, ali nam je Gospodin Bog dao sredstva kojima se možemo, ako hocemo, lako pomoci. Onaj bi svecenik zacijelo htio posjedovati neporocnost života za koju uvida da se od njega traži, biti suzdržljiv i pokazivati, kako se dolikuje, andeosko vladanje. Medutim, ne pomišlja da se za to prihvati sredstava: moliti, izbjegavati razgovore zlih kao štetne i opasne prisnosti. Onaj se opet tuži da, kad ude u kor, da moli psalme i kad ide slaviti misu, odmah mu dušu obuzme tisucu stvari koje ga odvlace od Boga. Ali što to cini prije nego stupi u kor ili k misi u svetištu, kako se spremio, koja je sredstva uzeo i upotrijebio da ocuva sabranost? Želiš li da te poucim kako ceš napredovati iz kreposti u krepost i, ako si vec u koru sabran, kako ceš drugi put biti još sabraniji i tvoj prinos Bogu još miliji? Slušaj što cu ti reci. Ako je u tebi vec zapaljen neki žižak božanske ljubavi, nemoj ga smjesta izdati i izložiti vjetru. Tiganj drži zatvoren da ne ohladi i izgubi toplinu. Izbjegavaj – koliko možeš – rastresenost; ostani sabran s Bogom, izbjegavaj isprazne razgovore. Dužnost ti je propovijedati i poucavati? Trudi se i prioni uz ono što je potrebno da tu dužnost valjano obaviš. U prvom redu sam cini, propovijedaj životom i vladanjem da ne bi oni koji vide da jedno govoriš, a drugo radiš, ismijali tvoje rijeci i vrtjeli glavom. Jesi li ti dušobrižnik? Nemoj zbog toga zanemariti brigu o sebi. Nemoj se tako izdašno drugima porazdijeliti da tebi od tebe ne bi ništa preostalo. Treba da se sjecaš duša kojima si na celu, ali tako da sebe ne zaboraviš. Shvatite, braco, ništa nije tako potrebno svima crkvenim ljudima koliko mislena molitva koja sve naše djelovanje prethodi, prati i slijedi. Molit cu psalme, veli Prorok, i razumjet cu. Obavljaš li sakramente, misli, brate, što ciniš; ako slaviš misu, razmatraj što prikazuješ; moliš li psalme u koru, misli kome i što govoriš; ako dušama ravnaš, misli kojom su krvlju oprane. I tako nek se sve vaše obavlja u ljubavi. Tako cemo lako moci nadvladati sve poteškoce koje, to je nužnost (u to smo naime postavljeni), danomice mnogobrojne, doživljavamo. Tako cemo imati snage da Krista rodimo u sebi i u drugima.« Sv. Karlo se marno brinuo za duhovnu obnovu biskupa, klera i puka. Tu su mu pomagali oratorijanci sv. Filipa Nerija, isusovci, a i on je sam osnovao oblate sv. Ambrozija. Za puk se brinuo i preko katehista. Na njegov poziv javilo se 2.000 muževa i žena spremnih poucavati u vjeri. Te katehiste organizirao je u Bratovštini kršcanskoga nauka i napisao im prirucnik koji je jedno »remek-djelo odgojne mudrosti« (D. Petry). Bio je cudo radinosti. Njegova korespondencija u Ambrozijanskoj biblioteci broji 268 folijanata, a sadrži 35.000 pisama. Umro je god. 1584., relativno mlad, u dobi od 46 godina, iscrpljen molitvom, pokorom, napornim radom, brojnim putovanjima – stizao je i u najudaljenije i najzabacenije predjele svoje nadbiskupije – a osobito nesebicnim zalaganjem i služenjem svima za vrijeme velike pošasti kuge u Milanu. Umro je, ali i mrtav još govori kao jedan od divova biskupskoga pastorala.